Kad se narod pokrene

| Glas islama | Broj 208 | NAŠE VIÐENJE |
ImageU nekim afričkim kulturama postoji mišljenje da se kraljevi
mijenjaju samo kad umru. To su, čini se, mislili i predsjednik Tunisa Ben Ali i
predsjednik Egipta Husni Mubarak. Prvi je vladao 23 godine, a drugi skoro 30
godina, a da nisu ni pomislili organizovati fer i korektne izbore koji bi
omogućili narodu da slobodnim demokratskim putem iskaže svoju volju.








Vladavina dvojice svrgnutih predsjednika bila je klasična
diktatura. Snagu za sprovoðenje apsolutističke volje akumulirali su neprestanim
obračunavanjem s opozicijom i proizvoljnim „krojenjem“ ustava kojim sebi
obezbjeðuju imunitet, produžuju ograničenja mandata ili njihovo trajanje. Na
izborima su najčešće bili jedini kandidati i redovno pobjeðivahu s velikim
brojem glasova, dok su političke stranke, osim one na vlasti, često tabu tema.
Opozicija je hapšena i zabranjivana. Dok u jednoj ruci drže dizgine represije,
drugom pune džepove i raskošno troše nauštrb siromašnog naroda. Pod kontrolom
drže i medije, nepotizam i korupcija su im drugo ime, a nerijetko šire glasine
da su krvopije kako bi zastrašili protivnike. Tako to rade u Africi, slično se
čini i u Srbiji, samo što „svilene rukavice“ nježno „miluju“ naše živote i
elegantno kroje sudbine hiljada ljudi što čekaju da puhne vjetar sa Nila i
donese na naše prostore miris arapskog jasmina.

Krenuvši od Tunisa miris jasmina doletje do Misira i
veličanstvenog Nila, čiji ga vjetrovi, nakon što opuhaše Mubaraka, proširiše i
na ostatak Bliskog istoka, a mediteranska struja ga donese na prostore Srbije,
gdje ga nad Sandžakom pomiješa sa pešterskim hladnim vjetrom, što pobjedonosno
fijuće. Doduše, još traje zima, pa se jasmin s mukom bori da zamiriše, što će
se sa dolaskom proljeća sigurno desiti i osjetiti u nekoj jačoj formi. Kako
sada stvari stoje, 2011. godina će biti upamćena kao godina padova režima i
diktatora širom svijeta.

Da nama dolazi „mirisno proljeće“ i „varljivo ljeto“
potvrdlile su ostavke i najavljene smjene u megalomanskoj Vladi vječito
pospanog Mirka Cvetkovića i njegovog „predsjednika-premijera“, budnog Tadića.
Najprije je ministar Tomica otišao iz „duboko ličnih razloga“, a evo se za
odlazak sprema još nekoliko ministara koji se, kako sami kažu, ne slažu sa
neradom Mirkovim. Podsjećanja radi, svi oni su taj nerad do skora podržavali i
sami u neradu učestvovali.  Zapravo se
radi o sklanjanju ispred očiju javnosti i bijegu od vjetra koji samo što nije
opuhao i Tadića i Mirka zajedno, sve sa njihovim nezgrapnim aparatom što na
momente podsjeća na vladavinu aparthejda, posebno kada je u pitanju odnos prema
Bošnjacima u Sandžaku.

Oni ministri koji ništa nisu radili uživaju najveće
povjerenje oba njihova šefa, i premijera i „predsjednika-premijera“, jer su
samo takvim pristupom poslu mogli biti po mjeri onih koji će biti upamćeni kao
najgora vlada od pada režima Slobodana Miloševića.

Dinkić se po ko zna koji put dobro snalazi. I ovog puta
odlazi prije nego što mu vjetar ne dozvoli da ustane, punih džepova i bogatiji
nego što je bio. Čekajući izbore pripremat će se da u novoj vladi prigrabi baš
one resore što se muzu najbolje i daju najviše. Da bi stvari udesio, on se
pobrinuo da prekraja regione i „ujedinjuje ih“ po svojoj volji, a posebno
Sandžak kojeg bi da izlomi kao pogaču – na troje. Da li će to olako sa
Sandžakom ići, vrijeme će pokazati. Kako sada stvari stoje, Bošnjaci nisu
spremni da pogaču dijele na još parčadi, dosta je podijeljena na dvoje.
Naravno, u tu svrhu oni jačaju svoje političke kapacitete koji se ogledaju u
onim snagama okupljenim oko BNV, BKZ i Islamske zajednice, a baš te snage su pokrenule
vjetar sa Pešteri koji će opuhati nevaljale ministre.

Valja istaći činjenicu da je politički vjetar u slučaju
Srbije počeo puhati sa njenih jugozapadnih granica, iz ili sa Sandžaka.
Bošnjaci su još jednom pokazali koliko su politički sazreli i ojačali, poodavno
tražeći smjenu ministra Čiplića, a te zahtjeve su pojačali nakon izbora za
Nacionalni savjet Bošnjaka, ukazujući na nesposobnost, drskost i neznanje
čovjeka kojeg su ostavili svi njegovi saradnici, a on je, podržan od strane
šefova, nastavio da krši zakon i ljudska i vjerska prava, svih, posebno
Bošnjaka. Bošnjaci su zahtijevali i ostavku ministra vjera Šijakovića,
ukazujući na njegovo nezakonito ponašanje kada je u pitanju odnos prema
Islamskoj zajednici i muslimanima. I on se, kao i Čiplić, skriva pod skute
naredbodavaca i tvrdoglavo kršeći zakon diskriminiše muslimane. Na tapeti
Bošnjaka našao se i ministar prosvjete Obradović koji svoj animozitet prema
muslimanima pokaza uklanjanjem vjeroučitelja Islamske zajednice iz vjeronauke u
školama, te prihvatanjem neškolovanih režimskih podanika i poltrona kao
ravnopravne nastavne kadrove u Sandžaku i šire. Bošnjaci su nezadovoljstvo
iskazivali i prema dvojici bošnjačkih ministara u srpskoj vladi, što su više od
svih Srba radili na štetu bošnjačkih interesa, te za višegodišnjeg vakta
ministrovanja nikakva dobra za svoje zemljake ne učiniše. Napokon, Bošnjaci su
nezadovoljstvo iskazali i prema Tadiću koji je u njihovom slučaju ispao Pinokio
sa velikim nosem. Zato, kad se narod pokrene i vjetar opuha njega i  njegovu
vladu oni nikada više neće napraviti istu grešku i vjerovati „nevjernom Tomi.“

Najzad, postavlja se pitanje koliko će se miris arapskog
jasmina širiti našim regionom. Miris jasmina iz Tunisa raširen vjetrom sa Nila
najavljuje „demokratsko proljeće“. Jedno je sigurno, kada vjetrovi sa Pešteri
krenu oni nose sve pred sobom, nemilosrdni su i hladni, ali nakon što utihnu
nastupa radosno i mirisno proljeće, što donosi lijepo raspoloženje, ugodan
osjećaj slobode što se nadvija nad sandžačkim Bošnjakom. Vjesnici cvjetne
revolucije su tu oko nas, samo ih treba ubrati, što će Bošnjaci znati da
iskoriste odmah nakon pada Vlade.

Sandžački vjetrovi su počeli da fijuću! Šta je beogradska
košava u odnosu na njih!