Sandžački izazovi slobode

“sandžak” – Razmišljajući o slobodi kao najvećem ljudskom porivu, nametnule su se, kao premise, neke političke teme, odnosno ono što se uobičajava zvati politikom a što je u osnovi ljudskog života, temelj njegovih prava i sloboda.

Da počnem s prostim pitanjima. Da li je čovjek slobodno biće ako mu
se ospori pravo da misli, govori to što misli, djeluje; pravo da živi
duhom vlastite kulture i u skladu s pravilima njegove vjere? U kojoj
mjeri se može govoriti o slobodi čovjeka u uvjetima potpune
determiniranosti ili propisanosti o tome ko se i kako može baviti čime i
na koji način? O kakvim je ljudskim i vjerskim slobodama riječ ako se
dogma jedne od vjera pokušava nametnuti kao obrazac ispoljavanja svih
vjera na jednom multivjerskom prostoru?

Općedruštvenom standardizacijom, po kanonima većine, u  viševjerskom i
višenacionalnom društvu, jasno je, prestaje sloboda a počinje
najbrutalnije nasilje. Ovu vrstu brutalnosti, sandžački Bošnjaci
doživljavaju kroz čitav posljednji vijek, pokušavajući se oduprijeti i
izboriti za svoja prava uvijek konstruktivnom i kooperativnom politikom
suživota.

Ogromno kulturno blago, vjekovima sabirano, kao i polumilenijska
vjerska tradicija, bili su i ostali argumenti duboke historijske
utemeljenosti bošnjačkog naroda pred permanentnim nasrtajima od strane
komšijskih naroda. Sve što se od tog kulturnog blaga moglo pretočiti,
preimenovati ili usvojiti, a što nije bilo zaštićeno nepromjenjivim
islamskim pečatom, brutalno je oteto i danas se prezentira kao tuða
baština. Bošnjaci su i na tom planu bili ozbiljna prepreka nacionalnog i
kulturnog zaokruživanja susjeda, pa su, kao svjedoci izvornog
vlasništva nad ogromnim kulturnim nasljeðem koje se „našlo“ kod drugih,
bili osuðeni na istrjebljenje. U tom dugotrajućem i svakovrsnom
brutalnom obespravljivanju, progonu i čestim genocidnim etničkim
čistkama, Bošnjaci Sandžaka su se u relacionim brojčanim vrijednostima
stalno smanjivali, i od većine postajali manjina. Jedini pouzdan oslonac
i jedina institucionalna zaštita u tom vijeku golgote bila je Islamska
zajednica. Takvu ulogu ona ima i danas, i reklo bi se, sa
mnogobrojnimnovimizazovima, zasjenjuje sve ostale političke, strukovne i
ine intelektualne krugove, i pokazuje da je, kao i uvijek, na nivou
zadatka.

Ta
ista Islamska zajednica je, kao baštinik viševjekovne borbe za
politička, graðanska i vjerska prava Bošnjaka, iz svojih redova
iznjedrila danas nezaobilazno ime, borca za slobodu svoga naroda, pred
starim ali i novim izazovima: muftiju Muamer-ef. Zukorlića.
Malo je ljudi koji su na ovim politički kontroliranim prostorima, na
tako neuobičajen, neočekivan, nestandardan i, konačno, za vlasti,
krajnje neprihvatljiv način, uzdrmali političku, a to znači najširu
javnost, bacajući sasvim novo svjetlo na ljudsku slobodu i dostojanstvo
čovjeka, zajednice i naroda, kao što je to u proteklih nekoliko godina
učinio sandžački muftija, Muamer-ef. Zukorlić.
Muftija je u kratkom vremenu postao primjer kako jedan Božiji rob podiže
glavu i na jednostavan način saopćava glasom naroda ono što se moralo
izreći. U ovom glasu, neočekivano, bez podrazumijevanog straha, na
maternjem bosanskom, progovorio je porobljeni čovjek. Onaj sakriveni,
mali, veliki čovjek, što je ćutao i trpio čitavo stoljeće i duže,
povratio je odjednom glas pogaženog dostojanstva i jasno progovorio
misao koja bi se u najkraćem mogla sažeti u sljedećoj poruci: “Čovjek
sam, rob Jedinog Boga, Allaha Svemogućeg, i tako mi Njega, ostajem
ovdje, na svojoj zemlji, u svom Sandžaku! I neka znaju silnici što nas
progone, mimo Njega Svemogućeg, nema te sile koja će me više
pomjeriti!”  Ovaj prkos izrečen glasno i bez straha, iznenadio je i
začudio i „male“ i „velike“, obes-pravljene i silnike, diskriminirane i
diskriminatore. „Mali“ su odjednom postali veliki, a „veliki“ su
osjetili nemoć.

Glasom naroda, Zukorlić je pravo na slobodu prizvao u Zakonu, i to
svjetovnom, koji je rezultanta političkog konsenzusa kao demokratskog
standarda. Prema istom tom Zakonu, dužnost je svakog graðanina da se
poziva na Zakon i u pravima i u obavezama, ali i na rezultate njegove
istovjetne primjene na sve one koji su u zastupničkom sistemu vlasti
ugradili dio sopstvenog graðanskog suvereniteta. Svaka neistovjetnost
primjene Zakona, obavezuje na graðansku reakciju, a vjerskog poglavara –
Muftiju, još i više.

Ali problem nije nastao u njegovoj reakciji. Čak ga ne bi bilo ni u
tome što u momentu reakcije Muftija Zukorlić nosi ahmediju. Problem je
nastao kada se vidjelo da Muftijine reakcije nedvosmisleno dokazuju
selektivnu primjenu Zakona, što drugim riječima znači kršenje Zakona s
jasnim elementima diskriminacije, i to od strane onih koji su prema
osnovnom demokratskom modelu državnog ureðenja zaduženi da ga
neselektivno primjenjuju. Da se desilo, kako je po već ustaljenoj praksi
bilo za očekivati, da reakcije fingiraju aktivnost a ne otkrivaju
pozadinu nezakonite primjene Zakona, reakcija ne bi „dobila“ karakter
političkog djelovanja. Ovog puta je reakcija bila suštinska, takva da
razgolićuje pozadinu i namjeru, ukazuje na uzroke i posljedice i, kao
takva, otkriva namjere i ciljeve kako političke elite tako i organa
državne vlasti. Zbog toga je i ahmedija postala problem. Zbog toga je
rekacija „postala“ politika a Muftija političar, prozvan da skine
ahmediju.

U
svom  „nestandardnom“ hodu, Muftija Zukorlić uspijeva uhvatiti jedan
korak ispred, osvajajući slobodu izgradnjom čvrstih nacionalnih i
vjerskih institucija. Ali, istovremeno na tom putu osvajanja slobode,
poput Šćepanovićevog junaka iz romana Usta puna zemlje pridobija sve
više hajkača koji, po uličnoj inerciji, nenaviknuti na slobodu, trče
vičući za njim. Meðu hajkačima, posebno su postali vidljivi pojedini
političari kojima je Muftijina „dijag-nostika“ otkrila trgovačko lice i
naličje nacionalnim interesima. No vlast se pobrinula da u hajkače ugura
i paralelnu vjersku organizaciju, ali i tzv. nevladine organizacije,
kako bi se stekao utisak šireg instituconalnog i graðanskog otpora prema
Muftijinom djelovanju.

Muftija Muamer Zukorlić je tako postao tema broj jedan na sandžačkom,
ali i širem balkanskom prostoru. Za ili protiv muftije Zukorlića –
postalo je svojevrsno raskršće puteva. U Sandžaku je njegova pojava
postala najviše problematična za one političke projekte kojima se
Sandžak nastoji tihim rastakanjem učiniti besperspektivnim i raseliti.
On je takvima objavio politički rat prizivanjem na zakone Države i doveo
ih u ćorsokak iz kojeg izlaz vodi samo u novim kršenjima Zakona. U
takvim projektima našli su se i neki Bošnjaci, koji kroz slugansku rolu
„pokušavaju“ nadmudriti svoje gospodare, prihvaćajući igru nezakonja i
duplih standarda kao podrazumijevano pravilo ponašanja. U takvoj igri,
jasno je, po matematičkim zakonima velikih brojeva, mali nemaju nikakve
šanse, pa se politika tihog nadmudrivanja sluge i gospodara, u suštini
svela samo na lagahnu zabavu gospodara.

Vlast je vremenom shvatila da gubi bitku u sudaru s razgolićenom
istinom o skrivenim namjerama političkih i državnih elita, pa se ubrzano
počela pokrivati medijskom halabukom, pripomognuta reakcijama nekih
„umjerenih“ političara, ali i „nezavisnih“ medijskih poslenika. Zukorlić
se tako našao na nišanu čak i onih koji su se koliko do jučer borili za
ono šta danas Muftija već ostvaruje, ali im je sopstveni program nekako
postao stran i neprijateljski, kada se pokazalo da postoje ljudi koji
su spremni osloboditi utamničene ideje i pretočiti ih u djela.
Sloboda i na ovom našem sandžačkom primjeru dokazuje staro pravilo da je
ima toliko koliko se nje i osvoji. Kroz povijest se, ipak, potvrdilo
iskustvo da se sloboda najprije i najbolje osvaja pravdom, pravičnošću i
plemenitim srcem, a manje i najteže mačem. Zato je prva i najteža borba
borba sa samim sobom, svojim navikama, borba protiv neznanja, zavisti,
naraslog ega…

U konačnom, ovu priču o slobodi možemo povezati s duhovnim stanjem
jednog naroda, pa je u tom smislu najadekvatnije podsjetiti se na Božiju
poruku koja nas upućuje na to da jedan narod neće doživjeti napredak
(osloboðenje) dok sam sebe ne promijeni (ujedini).

Prevazilaženjem podjela unutar sandžačkog naroda, konačno će se
staviti na znanje stratezima nemira i permanentnog haosa da će Sandžak
opstati kao stub balkanske stabilnosti i da se „investicije“ koje, u
konačnom imaju cilj raseljavanje bošnjačkog stanovništva, na ovim
prostorima nikada više neće isplatiti. Na ovom prvorazrednom
egzistencijalnom, a to znači i političkom pitanju, svako ima svoje
mjesto, i oni kojima je politika profesija ali i oni kojima je oruðe da
se sačuva stado od ostrvljenih vukova. I pred jednima i pred drugima, na
pitanju pomirenja posvaðanog i podijeljenog naroda, ogromna je
historijska odgovornost. Pred prvima, u imperativu modernog evropskog
politčkog trenda, a pred drugima, i još dodatno, u osnovama obavezujuće
primjene same Božije poruke da se pravi put traži u miru i jedinstvu
vjernika.

Za očekivati je iz svih tih razloga da će muftija Zukorlić, kao lider
političke, kulturne i vjerske  borbe za slobodu sandžačkih Bošnjaka,
uspjeti uhvatiti korak sa vremenom i položiti ispit na pitanju svih
pitanja: pomirenju naroda i njegovom konačnom usidrenju u mirnu
sandžačku luku.

Autor: mr. Hazbija Kalač
Preuzeto sa SandzakPRESS.net