Cijena jedinstva

Image| Glas islama | 211 | NAŠE VIÐENJE |
Sve što vrijedi – košta, neumitna je činjenica koju na
svojoj koži najbolje osjete brojčano mali narodi kada odluče da posegnu za
plodovima drveta slobode.








Tako su graðani Srbije 27. marta 1941. godine masovnim
protestima u Beogradu rekli odlučno NE pristupanju Srbije Trojnom paktu,
stajući na put nacističkoj ideologiji i njenoj, tog trenutka, najvećoj sili na
svijetu. Ubrzo je uslijedila odmazda. Bombardovanje Beograda i višegodišnji rat
sa brojnim žrtvama i nesagledivim posljedicama.

Očito je da taj potez u tom trenutku nije bio racionalan.
No, postoje momenti i izazovi u kojima se računica stavlja po strani. Kada mimo
neposrednog interesa proključa ljudskost i njena svijest. To su trenuci kada
čovjek nadvisuje svoju životinjsko-biološku dimenziju. Kada potvrðuje da je
više od biološkog bića koje kalkuliše. To je ovjera ljudskosti iz koje
proizilazi pravo na odgovornost za sebe i svoje okruženje.

Tako su pripadnici Islamske zajednice sa svojom ulemom 27.
marta 2007. godine na Objediniteljskom Saboru kazali odlučno DA Islamskoj
zajednici u ulozi stožera jedinstva svih muslimana Sandžaka, Preševske doline,
uže Srbije i Vojvodine. I ulema i muslimani bili su svjesni trenutka, okruženja
i ambijenta u kome donose ovu historijsku odluku. Znali su da iskorak suverenog
odlučivanja o svom jedinstvu neće proći neopaženo. Bilo je primjetno da odluka
o ponovnom uspostavljanju organizacione veze sa duhovnim i tradicionalnim
središtem u Sarajevu nije zaboravljena, a posebno oproštena. I jedna i druga
odluka donesene su sa punom sviješću da muslimani o sebi odlučuju nakon prekida
od skoro stotinu godina. Od pada Hilafeta razjedinjenost muslimana bila je
glavna poluga održavanja njihove porobljenosti. Ne može se zaboraviti da je
historijsku odluku formiranja Rijaseta u Sarajevu donio austrougarski car
Franjo Josif, a odluku objedinjenja Islamske zajednice u Kraljevini Jugoslaviji
kralj Aleksandar Karaðorðević.

Uz sve te i druge momente svijesti, Objediniteljski Sabor
usvojio je Ustav kojim se uspostavljaju temelji konstituisanja jedinstvene
Islamske zajednice u Srbiji. I nakon šest mjeseci uslijedila je odmazda.
Pokušaj otimanja, a nakon neuspjeha pokušaj cijepanja Islamske zajednice.
Sprega politike, kriminala i obavještajnih službi zasadila je drvo što raða
otrovne plodove otimanja vakufske imovine, nezakonitog isključivanja
vjeroučitelja iz islamske vjeronauke u školama, ugrožavanja rada Bošnjačkog
nacionalnog vijeća i opstrukcije akreditacije Internacionalnog univerziteta.

Obzirom na to gdje živimo i koga nad glavom imamo, ništa
neočekivano se nije desilo. Bila je to cijena suverene odluke o jedinstvu
Islamske zajednice.

Stravično za muslimane bilo je suočiti se sa činjenicom da
je neko odlučio napasti i ono našta se nisu usudili najveći diktatori prošlog
stoljeća. A posebno je boljelo što su u tome učestvovali i sandžački političari
i pojedini imami. No, zamka je bila poput one u Bihaćkoj krajini. Cilj je bio
krvoproliće meðu Bošnjacima, nakon čega bi sve izgubilo na značaju. Zato je
velika Božja milost u upornom insistiranju predvodnika Islamske zajednice da
problem nije u odmetničkim imamima, ma koliko gnusno bilo to što su učinili,
već u permanentnom nastojanju zvaničnog Beograda da ovlada bošnjačkim
institucijama u Sandžaku, što se može vidjeti iz Memoranduma 2 Srpske akademije
nauka i umjetnosti koji je ovih dana procurio u javnost.

Odoljeti napadima i izdržati kušnju znači isprazniti
negativnu energiju i istovremeno akumulirati nove resurse pozitivne energije. I
baš tako. Ma koliko apsurdno izgledalo, troipogodišnja agresija toliko je
pročistila i osvježila sve strukture Islamske zajednice, zašta izgleda nije
postojao drugi način. Ono što je bilo tuðe u našim redovima tuðin je i uzeo, a
preostali, posebno mladi kadrovi Zajednice za nekoliko godina sazreli su kako
ne bi mogli u normalnim okolnostima za deceniju i više.

I bez pretjerivanja, nakon četiri godine od Objediniteljskog
Sabora može se reći da su redovi Islamske zajednice potpuno svježi i spremni za
nove razvojne pobjede na polju vjere, obrazovanja, kulture i humanitarnog rada.