Udar na Islamsku zajednicu

| Glas islama | 211 | IZ XX VIJEKA | Autor: Hajro ef. Tutić |  
ImageObjedinjivanjem Islamske zajednice u Srbiji pokriveno je
cijelo područje Srbije radom jedinstvene Islamske zajednice, kao što je i
odlučeno na Objediniteljskom saboru. Tada su formirani svi organi potrebni za
rad takve zajednice.

Sabor kao najviše zakonodavno tijelo Islamske zajednice,
Mešihat izvršni organ Sabora, zatim muftijstva, odbori medžlisa, džematski
odbori i tako redom, sve shodno Ustavu Islamske zajednice u Srbiji koji je
prije toga donijet. Rad je išao i tekao normalno, poslovi su se iz dana u dan
sve bolje razvijali i od marta do početka jeseni smo imali vremena da se
pripremimo za doček mjeseca Ramazana i ramazanske aktivnosti.

Mjesec Ramazan je vrijeme kada se Islamska zajednica posebno
sprema. Organizovani su predramazanski skupovi po medžlisima i na nivou
Mešihata Islamske zajednice u Srbiji organizovan je skup na kome je donijet
plan i program rada u toku mjeseca Ramazana. Tada je muftija Muamer-efendija
dobio poziv iz Maroka od kralja da bude njegov gost u toku mjeseca Ramazana,
što je dugogodišnja tradicija marokanskog kralja. Muftija je otputovao u
Maroko, a Mevlud Dudić, njegov zamjenik, otputovao je u ramazansku posjetu
bošnjačkoj dijaspori u Zapadnoj Evropi. Na području Muftijstva sandžačkog
vjerski život je tekao po utvrðenoj proceduri i nije se moglo nazrijeti da će
se desiti nešto što se debelo pripremalo, prema kasnijim našim saznanjima, još
od momenta kada je Sulejman Ugljanin u septembru 2006. godine na Regionalnoj
televiziji u Novom Pazaru izjavio da Mešihat više ne postoji i da će vjerska
pitanja biti u nadležnosti Bošnjačkog nacionalnog vijeća koje je on
kontrolisao. Od tada se pripremao teren da se napravi ono što se desilo drugog
na treći oktobar 2007. godine.

Sample Image

U utorak 2. oktobra 2007. godine rano izjutra probudio me je
Rešad-ef. Plojović i pozvao da hitno doðem u Mešihat. Rekao je da razgovor nije
za telefon i da požurim. Prva misao koja mi je pala na pamet bila je da se, ne
daj Bože, Muftiji ili Dudiću nešto desilo u inostranstvu. Nisam mogao da
pretpostavim o čemu Rešad-efendija tako hitno želi da razgovaramo.

Kada sam došao u kancelariju u zgradu Mešihata,
Rešad-efendija me je pitao da li znam da se priprema puč u Islamskoj zajednici.
O tome nisam ništa znao i rekao sam da to nema šanse da se desi, te da je to
samo priča za djecu.

Pozvali smo u kancelariju Sead-ef. Šaćirovića kao
predsjednika Odbora Medžlisa, a kasnije i Mirsad-ef. Bećirovića koji je bio
glavni imam u Novom Pazaru, i u mojoj kancelariji Rešad-efendija nas je upoznao
da je dobio informaciju da se priprema puč u Islamskoj zajednici i da su
organizatori toga Adem Zilkić, Mustafa Makić i još neki drugi, te da moramo
hitno da preduzmemo odreðene korake u zaštiti Islamske zajednice. Prvi korak je
bio da ispitamo je li to istina ili nije.

Pozvao sam Glavnog muftiju u Maroko i obavijestio ga o onome
sa čime nas je Rešad-efendija upoznao. On je već bio obaviješten, a ja sam ga
pitao šta da radimo. Rekao sam mu da ću kontaktirati one koje mogu da
kontaktiram da utvrdimo je li to istina, ali me interesovalo i šta da im
ponudim u tim razgovorima. Muftija je bez dileme rekao:

„Ponudi im izbore. Idemo na izbore i kako vjernici odluče,
tako će biti. Ako na izborima izgubim, odlazim bez ikakvih problema.“ Ovim
Muftijinim riječima moj položaj predsjednika Sabora je olakšan. Ja sam po
Ustavu imao pravo da raspišem izbore za novi Sabor i nove organe Islamske
zajednice.

Nakon mog razgovora sa Muftijom Rešad-efendija je pozvao
Adema Zilkića, uključio je spikerfon na telefonu tako da smo sva četvorica
mogli da slušamo šta Adem priča. Pitao ga je da li on nešto zna o pripremi puča
u Islamskoj zajednici. Adem je rekao da pojma o tome nema. Čisto me je sramota
da prenesem svaku njegovu riječ i ono što je rekao. Nevjerovatno je bilo kako
se kleo: na djecu, na oči, na zdravlje, na Velikog Allaha, upotrijebio je sve
kletve kojih je u tom momentu mogao da se sjeti i ubjeðivao Rešad-efendiju da
on o tome ništa ne zna. Nas četvorica smo to slušali i odmah sam rekao da Adem
laže, jer čim se on kune od ovoga nešto ima.

Pozvao sam Rifata Plojovića iz Prijepolja i kada sam ga
pitao da li je istina da se priprema puč u Islamskoj zajednici i napad na
Glavnog muftiju, on mi je odgovorio da je to istina. Kada sam pitao za razlog
odgovorio mi je:

„Dosta je bilo i njegovog. Ništa nije učinio za nas u
Prijepolju. Po Pazaru se gradi i ulaže, a ovamo ništa. Zapostavio je i
zaboravio na imame.“

Rekao sam mu:

„Nemojte to raditi, Rifate. Doći će do teške podjele. Ne
možete vi Muftiji ništa na takav način. Idemo na izbore, pa kako vjernici
odluče.“ Pitao sam ga još šta planiraju, a on mi je rekao:

„Doći će vam iz Prijepolja bajraktari pred Mešihat pa ćete
vidjeti.“

Pošto je spomenuo bajraktare mene je to pogodilo i duboko
povrijedilo i prije nego što sam prekinuo vezu rekao sam mu:

„Bujrum neka doðu, ali ne znam da li će se ti bajraktari
vratiti sa tim bajracima sa kojima budu došli u Novi Pazar.“

Pozvao sam zatim Jakupa Lekovića i pitao ga je li u toku šta
se sprema i on je potvrdio da jeste i da je njemu lično učinjena velika
nepravd, te da je umiješan u sve to. Kada sam ga pitao zašto me nije obavijestio
on mi je odgovorio:

„Nisam htio da te sekiram.“

Zvao sam i Kasima Derviševića i on je potvrdio da je
uključen. Osim Adema Zilkića ni jedan od njih nije lagao već su svi otvoreno
potvrdili da se sprema puč. Pitao sam Kasima šta je razlog što hoće da smijene
muftiju Muamer-efendiju, a on je rekao:

„Nije nas udostojio kao imame. Nije nikada sjeo sa nama da
popije kahvu…“ Dakle, nije imao ni jedan ozbiljan i valjan razlog, već samo
onako rekla-kazala. Skrenuo sam mu pažnju na rezultate, na Medresu, obdaništa,
Fakultet za islamske studije i predložio da ne pokušavaju na takav način da
smijene Muftiju nego da raspišemo izbore u najkraćem roku i ako Muftija na
izborima izgubi mijenjamo sve redom. On je odgovorio:

„Ma kakvi izbori. Opet će on da pobijedi.“ Odgovorio sam mu:

„Pa ako pobijedi neka ga. Ako izgubi smijenit ćemo ga, tako
je najpoštenije. Nemojte to da radite, savjetujem vas kao vaš najbliži
dugogodišnji saradnik. To je veliko zlo, veliki fesad, veliko zlo će da izbije.
Podijelit ćete džemat, džamije, ulice, porodice i do te mjere će se razviti
mržnja da će doći  do krvoprolića.
Kasime, ako se krv prolije dugujete nam tu krv jer vi potežete potez koji nije
primjeren muslimanima i islamu. Na ovaj način kako hoćete da uradite mi Muftiju
ne damo dok je i jedan od nas živ i dok ovdje postojimo.“

Kasim mi je odgovorio:

„Kada bih znao da je to tako ja bih se povukao i ne bih to
radio.“

„Ja ti garantujem da će to tako biti. Jer vi niste svjesni
do koje mjere smo spremni da Muftiju branimo sve dok nam se na n realan način,
poduprt činjenicama, ne dokaže da nismo u pravu. A bojim se da će za vas biti
kasno“, odgovorio sam mu i završio razgovor.

Pozvao sam Nezira Salihovića. Nije mi se javio on, već
njegova hanuma. Ostavio sam poruku da me nazove, ali me on nije nazvao. Mislim
da je i bolje što mi se nije javio jer mislim da je Nezir glavni izvor svih
fesada, laži, intriga i munafikluka prema ljudima u Islamskoj zajednici, a
posebno prema Muftiji i meni. To sam najbolje osjećao kroz njegov džemat u Bor
džamiji gdje su ljudi iznenada prestajali da se selame sa mnom, a ja nisam znao
razlog.

Postoji niz dogaðaja, a taj fitneluk je mogao da se pokrene
samo od Nezira, gdje su ljudi govorili da ne može da se radi u Islamskoj
zajednici ništa, ne može da se razvije vjerski život. U Islamskoj zajednici
postoji državni čovjek od koga ne smije da se preduzme i uradi bilo šta. Meni
su ljudi to prenosili, a ja nisam želio da sa njim ulazim u polemiku oko toga
jer sam znao da će kad-tad istina izaći na vidjelo i da će se znati ko je čiji
i ko je za koga šta radio.

Kada smo početkom devedesetih godina postavljali kamen
temeljac za džamiju Dibak Ishak, pod jazom, na tu svečanost došao je Sulejman
Ugljanin u svojstvu predsjednika SDA. Ja sam bio ispred Odbora Medžlisa koji je
isforsirao graðevinsku dozvolu za obnovu te džamije. Okupio se veliki broj
džematlija, a ispred njih je glavnu riječ vodio krojač Izet Bihorac, sa kojim
sam ja imao odličnu saradnju. Izet me je zamolio da se obratim skupu i ja sam
im ispričao hronologiju dogaðaja oko dobijanja te graðevinske dozvole, koju smo
nekoliko godina ganjali. Obećao sam da ćemo je praviti da bude jedna od ljepših
džamija u Pazaru. Tu je bio prisutan i Nezir Salihović, a iza mene je bila
jedna žena koja je rekla: „Vala jes’ da laže, ali lijepo priča.“ Ja sam govorio
istinu i priču koja je usklaðena sa dogaðajima koji su se desili. To je bila
potvrda istine, ali ta žena je komšinica Nezirova i živi u tom dijelu lužanskog
džemata i ubijeðen sam da je iz nje progovorio Nezir, veliki fesadžija i
fitnedžija.

Pozvao sam još i Mustafu Makića i on mi je rekao:

„Istina je. Mi to organizujemo i sigurno on mora da ide. Ti
znaš koliko sam ja tvrdoglav, ja kada nešto odlučim ne može to da ne uspe.“

Rekao sam: „Nemojte to da radite, moj Mujo, Boga mi ga mi ne
damo, neće to ići tako lako.“

„Vala, gotovo je, on mora da ide, druge nema.“

„E vala Mujo on otići neće, pa bilo šta bilo“ i završili smo
razgovor.

Svima sam predlagao izbore, ali oni to nisu prihvatali i
bili su odlučni u svojoj namjeri da naprave puč. Nas četvorica smo nakon
obavljenih razgovora sjeli i dogovorili se o strategiji i sljedećim potezima.
Organizovali smo se na način kako smo mislili da je to najbolje i obavijestili
sve naše aktiviste, upošljenike i džematlije. Bili smo iznenaðeni brzom
reakcijom džemata. Vidjeli smo da je to sprega Sulejmana Ugljanina i njegovih
poltrona koji su bili spremni na sve i u tom pravcu smo se i organizovali.
Džemat se dobro organizovao i nismo znali kako da primimo toliki broj ljudi
koji su došli u Mešihat. Sjedilo se do sufura, donosio se sufur, hrana za
iftare i vladala je prijatna i optimistična atmosfera i odlučnost da se odbrani
Islamska zajednica od pučista.

Tada sam shvatio i bio ubijeðen da način na koji su pučisti
planirali napad na Muftiju ne može dati rezultate. Shvatio sam da je napad na
Muftiju ustvari izgovor, a da je glavni cilj bilo otimanje Islamske zajednice.

Kada su vidjeli da smo saznali za njihove mračne planove i
namjere, nastupila je konfuzija u njihovim redovima i pučisti su ubrzali svoje
poteze i brzopleto organizovali sastanak u toku noći u kafani „Tadž“ i donijeli
odluku da traže smjenu i da Muftija podnese ostavku. Izjutra je mene čekalo
pismo u kancelariji da se traži od Muamera Zukorlića da podnese ostavku u roku
od šest sati. Pošto Muftija nije podnio ostavku u tom roku došli su potpisi
peticije da se Muftija smijeni. Interesantno je da je pošta bila jako
ekspeditivna i da je izjutra u osam sati na portirnici čekala ta koverta,
zavedena preko pošte, a poštar je donio prije vremena pošiljku.

Kada smo sve te papire dobili još ozbiljnije smo shvatili
stvar i organizovali se tako da smo bili spremni i sposobni da odbranimo
Islamsku zajednicu.

Država i državni mediji su pučistima dali logističku i svaku
drugu vrstu podrške i mediji su bili puni naslova da je Muftija smijenjen.
Propaganda je bila nevjerovatno jaka, ali iskreni muslimani nisu se dali
zbuniti, već što su oni agresivnije nastupali u medijima, broj vjernika na
platou ispred Mešihata se povećavao.

Glavni inspirator svega ovoga je Sulejman Ugljanin. Ja
vjerujem da vlast u Beogradu ne bi sve to činila i radila da nije bilo
Uglajnina i njegove ucjene Koštuničine vlade sa dva poslanika. Zbog Suljovih
zasluga prema državi, koje je on odradio, država je učestvovala u puču u Islamskoj
zajednici, ali sam ubijeðen da je ovo sitna stvar da bi se time bavila država.

Kada nam je najteže bilo, u prvom talasu udara koji je
trebalo odbiti, dobili smo pismo podrške koje i objavljeno u medijima u kojem
se daje podrška jedinstvenoj Islamskoj zajednici u Srbiji na čelu sa
Muamero-ef. Zukorlićem, čiji su potpisnici bili Stranka za Sandžak (SZS),
Sandžačka alternativa (SA), Sandžačka demokratska unija (SDU) i Sandžačka
demokratska partija (SDP). To je za nas u tom momentu bilo jako pozitivno, jer
su oni stali uz nas i nisu nas izdali. 

Nastavit će se…