Sandžak, izazovi i perspektive

Image

Piše: mr. Hazbija Kalač

Budućnost Sandžaka kao prostora kojeg skoro podjednako naseljavaju
Bošnjaci i Srbi, ali u nešto manjem broju i Crnogorci i Albanci,
uslovljena je brojnim unutarnjim i spoljnim faktorima, dogaðajima iz
dalje i bliže prošlosti, ratnim dešavanjima i u njima ali i nakon njih
počinjenim brojnim zločinima, progonima i raseljavanjima domicilnog
stanovništva, promjenama ustavno-pravnog statusa federalnih jedinica
bivše Jugoslavije, procesima evropskih i evroatlanskih integracija,
globalizacijskim procesima, procesima evropskih regionalizacija, kao i
potrebama uspostavljanja pravednijeg poretka na Balkanu koji namjerava
postati dijelom evropskog prostora i evropske civilizacije.

Zamršenost i isprepletanost interesa svih naroda Balkana oko Sandžaka,
čini sam proces opstanka Sandžaka dugotrajućim i naizgled nerješivim.
No, sud o nerješivosti može se izreći samo ako se pri rješavanju pitanja
Sandžaka posmatra kraća povijest ovog regiona, u suprotnom, neodrživ
je, i sa stanovišta domaćih, ali i brojnih iskustava u razvoju odnosa
meðu pojedinim narodima, u kojim je svjetska historija puna sličnih
primjera, koji govore da je pomirenje meðu narodima neminovnost koja
dolazi prije ili kasnije, i što se prije desi – utoliko daje veće šanse i
jednima i drugima da se razvijaju i u miru opstanu.

Pitanje
Sandžaka se može posmatrati u nekoliko posebnih ravni, ali, sa kojeg
god aspekta da se tretira, ovo pitanje u osnovi implicira traganje za
odgovorima, na koji se prostor misli kada se govori o Sandžaku, koji se
status podrazumijeva i koji narodi su sve zainteresirani da se ovaj
prostor u budućnosti uredi i opstane pod ovim imenom.

Povijest, kao i teritorija Sandžaka, činjenice su koje se u
elaboriranju ovog pitanja mogu uzeti kao poznate i nesporne, a ono, na
šta se ovom prilikom želim posebno osvrnuti, što ujedno predstavlja
tematski sadržaj, pored ostalog su statusne promjene jugoslovenskih
federalnih jedinica, naročito onih na koje se Sandžak teritorijalno naslanja, odnosno, načini rješavanje nacionalnih pitanja
naroda bivše Jugoslavije, i u tom kontekstu, rješavanje statusa
Sandžaka.

U poznatim političkim i ratnim okolnostima, BiH je nastala izdvajanjem
iz SFRJ na osnovu iskazane volje većine graðana u referendumskom procesu
održanom 01. 03.1992. godine, a nakon toga, zbog agresije od strane
susjednih država Srbije i Crne Gore, JNA (Jugoslovenske narodne armije)
kao i od strane naoružanog srpskog naroda u BiH, uslijedio je u
novembru 1995. godine Dejtonski mirovni sporazum, kojim je BiH
podijeljena na dva entiteta – Federaciju i Republiku srpsku. Ovim
sporazumom BiH je definirana kao država tri konstitutivna naroda sa
veoma decentraliziranim mehanizmima vlasti i po entitetima ali i unutar
po kantonima, što je danas čini vrlo nefunkcionalnom i gotovo
paraliziranom da sprovodi i osnovne državne funkcije.

Srbija je konstituirana kao posebna
država nakon odvajanja Crne Gore iz Državne zajednice Srbija i Crna
Gora, 21. maja 2006. godine. Ustavom je definirana kao država srpskog
naroda i ostalih graðana.
Crna Gora se nakon sticanja nezavisnosti
ustavno definira kao graðanska država, ali u bitnim odredbama karaktera
i statusa države, kao što su jezik, pismo, državni simboli, himna, te
odustajanje od naziva „Republika“ u imenu države, jasno pokazuje da je
ostala država crnogorskog naroda, a da ostali sebe moraju pronaći u
manjinskim narodima, nacionalnim manjinama i etničkim grupama kojima se
ustavnim i drugim zakonskim mehanizmima nude odreðena manjinska prava
koja se mogu ostvarivati uglavnom kao pravo pojedinca ali ne i kao
pravo kolektiviteta. Poznata je činjenica da su Bošnjaci Crne Gore,
koji dominantno žive u Sandžaku, na referendumu uslovno podržali
nezavisnost Crne Gore, očekujući da nakon sticanja tog statusa, Crna
Gora podrži stvaranje Sandžaka kao prekogranične regije. Garancije za
rješavanje Sandžaka Bošnjaci su dobili Sporazumom izmeðu nosioca
suverenističkog bloka, DPS-a i, jedinog autentičnog bošnjačkog
političkog predstavnika u Crnoj Gori, Bošnjačke stranke, kojim je
predviðena podrška nezavisnoj Crnoj Gori ali i Sandžaku kao
prekograničnoj regiji.

Kosovo je nakon rata, koji se završio
vojnom intervencijom NATO-a 1999. godine, do proglašenja nezavisnosti
17. februara 2008. godine, pod upravom Organizacije Ujedinjenih Naroda.
Brojnim evropskim zemljama, SAD, Kanadi, Australiji, Turskoj,
Saudijskoj Arabiji i mnogim drugim državama, koje su priznale
nezavisnost Kosova, pridružile su se i Slovenija, Hrvatska, Crna Gora i
Makedonija, novonastale države iz bivše jugoslovenske federacije. BiH
je, očigledno je, i u ovom procesu ostala taocem usaglašavanja
spoljnopolitičkih pitanja i nadležnosti na nivou tri naroda, pitanjem i
latentnom prijetnjom otcjepljenja Republike srpske, i iz tih razloga
do danas nije podržala nezavisnost Kosova, a to znači da ni Bošnjaci
kao narod nisu mogli na nacionalnom nivou podržati ovu novu balkansku
državu, što predstavlja paradoks koji najslikovitije pokazuje položaj
Bošnjaka na Balkanu. 

Sve su ove balkanske države nastale u
granicama koje su povučene nakon drugog svjetskog rata u momentu
konstituiranja Federativne N. R. Jugoslavije, kada je Sandžak podijeljen na dva dijela, pripavši Srbiji i Crnoj Gori.

Ovakvim nastankom nezavisnih država iz bivših federalnih jedinica
Jugoslavije, svi su balkanski narodi osim Bošnjaka, dobili svoju
nacionalnu državu, i u uslovima kada u državi imaju nadpolovičnu većinu
ali i gdje nisu većina, kao što je slučaj sa crnogorskim narodom u
Crnoj Gori. Ova činjenica jasno govori da su Bošnjaci, kao narod koji
je po brojnosti bio treći u bivšoj Jugoslaviji, nepravedno uskraćeni da
zaokruže svoje nacionalno pitanje poput ostalih južno-slovenskih i
drugih balkanskih naroda.

Srpski i hrvatski velikodržavni
projekti, koji su u osnovi proizveli ratove na jugoslovenskom prostoru
devedesetih godina dvadesetog vijeka, jasno su potvrdili stare
velikodržavne aspiracije i planove na koje to teritorije u budućnosti
računaju i Srbi i Hrvati. U njihovim projekcijama ali i konkretnim
političkim i državnim akcijama i preduzetim ratnim aktivnostima, jasno
se vidjelo da Bošnjacima osporavaju pravo i na teritoriju ali i pravo
na ime, jezik, historiju, tradiciju, kulturu; na sve ono što jedan
narod čini narodom a što Bošnjaci, unatoč negiranju, imaju i što im
nesporno pripada.

Bošnjaci Sandžaka su u rasparčavanju
Jugoslavije ostali u dvije, a naslonjeni na četiri nezavisne države.
Ostali sandžački narodi, Srbi, Albanci i Crnogorci, teritorijalnom
podjelom Sandžaka ili ostaju u svojoj nacionalnoj državi ili su kao
manjinski narod u zaštiti matične nacionalne države sa kojom su
teritorijalno povezani. Ova činjenica na prvi pogled sama po sebi
govori o prirodi zainteresiranosti naroda koji žive u Sandžaku za Sandžak u bilo kom statusnom obliku. Površna analiza i trenutnog stanja i historije ovog prostora navodi na zaključak da su za Sandžak zainteresirani samo Bošnjaci, a da ostali narodi, budući da
pripadajući Sandžaku, ili istovremeno pripadaju svojoj nacionalnoj
državi ili su leðima naslonjeni na svoju nacionalnu državu, nisu
zainteresirani za bilo kojom statusnom varijantom Sandžaka. Meðutim,
ovakav zaključak ukazuje na nedovoljno razumijevanje historije Balkana i
Sandžaka ali i općih historijskih zakonitosti koje neminovno imaju
svoje dejstvo i u ovom slučaju.

Nakon Berlinskog kongresa (1878), Sandžak je postao prostor za čerupanje i prigrabljivanje teritorija po već
uhodanom metodu teritorijalnog širenja, progonom domicilnog
nehrišćanskog stanovništva uz najbrutalnije metode koje se mogu
svrstati u spisak najsurovijih brutalnosti nad ljudskom vrstom
počinjenih kroz historiju čovječanstva. Meðu domicilnim stanovništvom
Sandžaka, tek je tada posijana mržnja i neprijateljstvo jer su koliko
do juče ti isti ljudi u različitosti živjeli i uživali ista prava, i u
takvim okolnostima preživjeli i očuvali svoj vjerski i kulturni
identitet, ni manje ni više već punih pet vjekova. Ali sa mržnjom su
došle i druge nedaće. Zauzimanjem ovog prostora, Srbija i Crna Gora,
donose i ekonomsko devastiranje, smišljeno zapostavljanje razvoja i
najbrutalnije pljačkanje Sandžaka. Pored smišljenog poturanja mržnje i
neprijateljstva meðu sandžačkim stanovništvom, osvajači („oslobodioci“)
ovaj prostor su željeli učiniti neperspektivnim i na taj način potaći
raseljavanje stanovništva. Splet okolnosti koji je osvajačima remetio
planove učinio je da se ovaj proces odužio, pa su efekti
besperspektivnosti neminovno uticali i na pravoslavni živalj koji je u
mnogo čemu dijelio sudbinu sa ostalim stanovništvom. Ovakav odnos prema
Sandžaku traje i danas, te je očigledno da se takva politika skoro u
ničem nije promijenila. Mi i danas, 133 godine nakon Berlinskog
kongresa, odnosno 98 godina nakon balkaskih ratova, živimo u takvom
ambijentu gdje se strategijom ekonomskog zapostavljanja i raznim
proizvodima političko-policijske nestabilnosti, Sandžak nastoji učiniti prostorom iz kojeg se odlazi.

„Oslobaðanje“ Sandžaka od Bošnjaka suviše dugo traje da bi moglo dati
za pravo onim stratezima da će jednog dana ovo biti prostor na kojem će
„srpski rod“ biti jedini narod. U prilog razočarenju sprskih
velikodržavnih stratega, kada je u pitanju Sandžak,
stoje i druge brojne činjenice kao što su novonastale države: Hrvatska,
Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Makedonija, Kosovo, prostori koji su
devedesetih godina bili jasno označeni kao „srpske zemlje“. Srpska
velikodržavna politika, naslonjena na makijavelističku doktrinu da
„cilj opravdava sredstvo“ neminovno se suočava sa Božijom doktrinom, da
se nepravom ne stiče pravo, da se zločinom ne stiče imetak, da se zbog
ubistva bar jednog nedužnog čovjeka mora odgovarati za zločin ravan
ubistvu cijelog čovječanstva. Ove jednostavne i poluobrazovanom čovjeku
dostupne istine, namjerno i svjesno su izostavljene iz poznatih
„načertanija“, „vijenaca“ i „memoranduma“. Ali, uzalud su ovi „mudraci“
zaobilazili Božiji zakon. Ovaj Zakon se, prosto, ne da zaobići, niti
se to radi, bar ne u onom dijelu civiliziranih naroda koji ne lebde već
hodaju zemljom, svjesni svoje misije koju je čovjek dobrovoljno
prihvatio kao emanet na Zemlji.

Bošnjaci Sandžaka svoju
perspektivu jasno vide u okviru trenutno uspostavljenih meðunarodno
priznatih država, ali istovremeno i u okviru prekogranične regije, po
uzoru na moderne i funkcionalne evropske regije, koje se, poput Tirola,
prostiru na dvije ili više suverenih država.
Sandžak kao prekogranična regija ima opravdanja imajući u vidu sljedeće povijesne, političke, ekonomske, kulturne i razvojne razloge:

1. dugo Historijsko trajanje Sandžaka;
2. potreba očuvanja nacionalnog identiteta stvaranjem nacionalnih institucija;
3. koncentracija kulturnog, obrazovnog i ekonomskog potencijala za
bolje i racionalnije korišćenje ukupnih prirodnih i društvenih resursa;
4. koncentracija političke moći u regionalne organe i stvaranje
zajedničkog tijela za sinhronizirano djelovanje prema zakonodavnim,
sudskim i izvršnim vlastima država Srbije i Crne Gore;
5. jači
uticaj na političku stabilizaciju regiona što Bošnjacima povećava šansu
opstanka i poništava uzroke daljeg iseljavanja a ostalim narodima
Balkana bolju meðusobnu komunikaciju i dodatni faktor stabilnosti sa
jasnom porukom da se na Sandžak u budućnosti ne može računati kao na sastavni dio velikodržavnih projekata, ma sa koje strane da dolaze;
6. katarzno suočavanje sa pogubnim posljedicama državnog nasilja te
konačno stavljanje tačke na politiku hegemonizma pojedinih balkanskih
naroda i država, i trajno političko ustabiljenje šireg balkanskog
regiona;
7. aktivni uticaj na razvojne projekte podrazumijevajući
prisvajanje autonomnog prava na nezaobilaznu stranu u odabiru partnera u
budućim privrednim povezivanjima i stvaranjima raznih privrednih
asocijacija;
8. autonomnost u stvaranju, održanju i valorizaciji
brendova, kako u oblasti privrednih djelatnosti, tako i u oblasti
kulture, školstva i obrazovanja, te u oblasti savremenih komunikacija;
9. autonomnost u ostvarivanju političkih, privrednih, kulturnih,
obrazovnih i drugih veza sa istim ili sličnim institucijama u svijetu za
koje postoje obostrani interesi.
Pored navedenih, brojni su i
konkretni ekonomski razlozi koji imaju realnu šansu zaživjeti na ovom
sandžačkom prostoru i u ovom historijskom trenutku.

Sandžak je, u geografskom, ekonomskom ali i političkom, najmanji zajednički
sadržalac balkanskih naroda. To je prostor na kojem se sreću Bošnjaci,
Srbi, Albanci, Crnogorci, i na kome u brojčanom smislu niko nema
nadpolovičnu većinu. Prostor koji spaja istok i zapad, preko puta prema
moru, sjever i jug. Prostor u kome se najgušće dodiruju dvije najveće
svjetske religije, dvije dominantne svjetske civilizacije. Iz svih tih
razloga, Sandžak u budućnosti mora predstavljati zonu
susreta a ne razdora, zonu spajanja a ne razdvajanja. Ta se njegova
pozicija i specifičnosti sve više jasno ukazuju i postaju predmetom
interesiranja i velikih zemalja i njihovih ekonomija. Sve to podjseća
da je u pitanju jedan skoro prirodni prostor za buduću bescarinsku zonu
koja uz sve prednosti prekogranične regije može dati neslućene
ekonomske rezultate pomoću kojih bi cijeli region doživio ekonomski
preporod.

Razlozi za ostvarivanjem Sandžaka kao prekogranične
regije, kojim se rukovode sandžački Bošnjaci, kao što se vidi, ni u
čemu nisu, niti u budućnosti mogu postati bilo kakva smetnja ili
prijetnja interesima ostalih naroda i u Sandžaku ali i u širem regionu.
Ovakvi zahtjevi svojom suštinom samo poništavaju čitav vijek trajuću,
uvriježenu laž da su Bošnjaci ostaci poraženih Turaka koji su
porobljavali srpske zemlje. Otrežnjenje nakon ovakvih opijuma uvijek je
bolno, ali se ovisnici koji žele preživjeti bolest moraju kad-tad
odreći opijata i konačno suočiti sa realnim svijetom. Bošnjaci su ta
realnost, narod koji niti će nestati, niti se pokrstiti, a ni iseliti.
Onaj ko je preživio vijek golgote, položio je ispit opstanka i
zaslužuje svaki respekt. Bošnjaci su iz svih tih razloga realnost koju
svi balkanski narodi morati usvojiti i sa kojom se konačno moraju
pomiriti.

A kada ta realnost postane vidljiva i kada konačno padnu laži koje se ponavljaju, a već padaju, i Sandžak će postati realnost kojoj se, uvjeren sam niko neće ni htjeti a ni
moći suprotstaviti jer će svi naći interes u Regionu koji dugoročno
stabilizira i razrješava balkanski gordijev čvor a istovremeno
prestavlja razvojnu šansu od koje svi imaju haira a niko štete.

Ti dani su ako Bog da, pred nama, kao i dan koji obilježavamo, a to je
Dan zastave, zastave na čijoj je bijeloj pozadini, simbolu našeg
bijelog obraza, apliciran štit naše historije i naše vjere, našeg
opstajanja i opstanka, na teritorijama starih Dobrih Bošnjana, Bosne i
Sandžaka.