Bošnjaci Sandžaka i muftija Zukorlić

Image

Rijetki su periodi u povijesti kada se
historija odigrava tako zgusnuto kao danas u Sandžaku. Dani su nam toliko
zbijeni da nemamo vremena ni promisliti o uzrocima, posljedicama,
dalekosežnosti i učinkovitosti svih dogaðaja, bez obzira da li se reflektiraju
pozitivno ili negativno po nas, jesu li ili nisu u direktnoj ili posrednoj vezi
sa našim svakodnevnim djelovanjem ili ne.

Kulminacija takve stvarnosti
predstavlja protekli mjesec u kome će mnogi datumi biti upisani u našu
savremenu historiju. A historija k’o historija, prepuna je i bijelih, i crnih i
šarenih datuma, kako se kad zalomi. U tom mnoštvu činjenica tri će se uvijek
hronološki štampati crvenim slovima u medžmuama i udžbenicima historije: bojkot
popisa, sporazum o vraćanju jedinstva Islamskoj zajednici i napad Mevlida
Jašarevića na Američku ambasadu u Sarajevu.

Bošnjaci su kao kolektiv institucionalnim
bojkotiranjem popisa stanovništva 2011. godine dokazali da se niko ne može
poigravati njihovom čašću i dostojanstvom. Navalila je kuka i motika da ih
namora da se popišu. Cijeli državni aparat, svi poltroni i poltrončići iz
Vladinog i, kobajagi, nevladinog sektora, navaljivali, prijetili, ucjenjivali,
vrijeðali – no uzalud. Kako prizna jedan od tih poltrona, što god i koliko god
da oni urade, bošnjački narod sluša muftiju Zukorlića. Ne zato što ga je strah
Muftije ili što on ima mehanizme da ga natjera na poslušnost, već što muftija
Zukrlić simoblizira sve ono što se u bošnjačkom narodu nakupilo posljednjih
stotinu godina i što ima jasnu viziju, snagu, umijeće i pamet da taj isti narod
povede ka ostvarenju stogodišnjeg sna o slobodi, a bez da bude u strahu da će
ga iznevjeriti, prodati ili ostaviti na cjedilu, kao svi oni kojima je prije
poklonio svoju naklonost. Zašto bošnjački narod toliko vjeruje muftiji
Zukorliću? Upravo zato što je isti već nebrojano puta pokazao, dokazao i
uvjerio ga da će uvijek i u svemu interese svog naroda staviti ispred svega, pa
čak i lične koristi. Aferim bošnjačkom narodu, aferim muftiji Zukorliću! Prvi
je dobio regionalni brend, a drugi bar djelimičnu ovodunjalučku satisfakciju
zbog svih nepravdi, spletki, intriga, smicalica i žrtava koje posljednjih
dvadeset godina podnosi zbog svoje predanosti ideji slobode.

Ta privrženost Bošnjaka muftiji Zukorliću
najbolje se osjetila izbijanjem u javnost prvih informacija i špekulacija o
postizanju sporazuma o obnovi jedinstva Islamske zajednice. Dok se još ništa
pouzdano nije znalo, zlonamjernici su protnuli priču preko svojih kahvedžijskih
aparata da su ipak uspjeli slomiti muftiju Zukorlića, da će morati da se povuče
u ilegalu i da će od sada biti isključen iz svih bitnih društvenih dešavanja.
Najednom se sve uskomešalo. Uzrujalo. Potištenost je dodatno povećavala
Muftijina šutnja, medijsko naklapanje iskonstruiranih poluistina koje su
režimski spletkaroši poturali i preuranjeno likovanje otpadnika, lešinara i
pritajenih grabljivaca koji su se u maštarijama već vidjeli na čelu objedinjene
Islamske zajednice. Neki su se toliko zanijeli da nisu ni primjećivali svu
providnost svojih postupaka. Narod je bio u šoku. Zbunjen, nasekiran, lovio je svaku pouzdaniju riječ i tragao za
bilo kim iz Muftijinog okruženja ko bi mu dao bar išaret da četverogodišnja
borba nije bila uzaludna, da će muftija Zukorlić biti i dalje muftija i da neće
trijumfirati tama nad istinom. Mnogi su zvali iz dijaspore, pokušavali se na
bilo koji način informirati. Odbijali su povjerovati u sve žešće medijske laži
iskazujući spremnost da ne prihvate nijednu odluku, ma ko je donio, koja će
ugroziti poziciju njihovog vjerskog i nacionalnog lidera. Iako je bilo
nagovještaja da od takvog scenarija nema ništa, pritajena agonija je trajala
sve dok se petnaest dana poslije prvih dezinformacija na Trgu „Gazi Isa-bega
Ishakovića“, prilikom ikrar dove hadžijama, nije obratio lično Muftija pred
više hiljada okupljenih Bošnjaka i prisutnima uputio poruku da nemaju razloga
za brigu i da će Bošnjaci ovim sporazumom i razgovorima, bez obzira kakav
njihov ishod bio, ostvariti apsolutnu pobjedu. Bošnjaci zaslužuju ovakvog voðu,
isto kao što i muftija Zukorlić zaslužuje ovakav narod. A formalne pozicije što
se tiče, prisjetit ćemo se anegdote o legendarnom gradonačelniku Mostara koga
je njegov narod toliko volio da ga je i u sevdalinci opjevao – Muja Komadine.
Priča kaže da je on prikasnio na neko sijelo i nije imao mjesta sjesti bilo
gdje do u dno sobe. Prisutnima je bilo jako neugodno što njihov prvak mora
sjediti u dnu sobe, te se počeše komešati meðusobno. Primijetivši to, Komadina
Mujo reče: „Nemojte se snebivati. Nije vrh sobe tamo gdje vi kažete, nego onamo
gdje ja sjednem.“ Tako su i Bošnjaci shvatili Muftijinu ponudu da zarad
vraćanja jedinstva Islamske zajednice stavi na raspolaganje reisulemi Ceriću i
turskom reisu Gormezu svoju funkciju, pokazavši time istinsku veličinu lidera
koji ispred svog stavlja prioritet naroda. Nije bitno koja će njegova formalna
funkcija biti – on će za njih zauvijek ostati neprikosnoveni vjerski i
nacionalni lider.

Prema sve jasnijim pokazateljima, dogaðaj
ispred Američke ambasade u Sarajevu usko je vezan za sporazum o obnovi
jedinstva Islamske zajednice. Četiri godine ulaganja u projekt razbijanja
duhovnog jedinstva Bošnjaka Sandžaka i Bosne obrušilo se kao kula od karata.
Svi značajniji meðunarodni faktori konačno su uvidjeli istinu, ideolozi i
nosioci projekta su objelodanjeni. To je za posljedicu imalo stvaranje duhovne
vertikale na relaciji Novi Pazar-Sarajevo-Istanbul, što nikako ne odgovara
generatorima genocidnih stremljenja na Balkanu. Hvala Bogu, već su se
objelodanile veze ekstremnih vehabijskih tekfir ideologija, paravjerske
tvorevine Adema Zilkića i srpskih bezbjedonosnih službi. Početak agresije srpskog
režima na Islamsku zajednicu počeo je još 2006. napadom vehebija na Arap
džamiju, pa se izgleda taj krug simbolično zatvara insceniranim terorističkim
napadom Mevlida Jašarevića na Američku ambasadu u Sarajevu koji je imao za cilj
da optuži Bošnjake Sandžaka i Bosne za terorizam i poluge napada prebaci na
Rijaset, odnosno Sarajevo i BiH, kao njihov krajnji cilj u cjelokupnoj
konstrukciji perfidnog napada na Bošnjake koji bi možda za posljedicu imao i
dvanaesti genocid.
 

Autor: Jahja FEHRATOVIÆ
Revija Sandžak, br. 158