Kolumna: Prepoznati Božiju volju

Image

Sva mudrost života na ovome svijetu svodi se na to da se čovjek treba
prilagoditi Božijoj volji. Kazano u duhu kur'anskih ajeta: ovdje smo da
slušamo i da se pokoravamo… Gospodaru, Ti ovo nisi batil, uzalud i tek
onako stvorio, slavljen neka si Ti…

A ljudi i džinni su stvoreni da bi se
prilagodili Božijoj volji. Da, ljudi su ovdje da slušaju i da se
pokoravaju; neki od njih još nisu ni čuli, a kamoli se pokorili, neki su
čuli i slušaju, a još se nisu pokorili, a, opet, neki čuju/slušaju i
pokoravaju se, zapravo, žive svoj život u punom kapacitetu, sa svim
svojim vrlinama i svojim eventualnim i izvjesnim pogreškama i traže
oprosta od Boga. To je ukratko život vjernika, izmeðu pojmova – sluša i
pokorava se, te na koncu traži oprosta.

No, mudrost je i prepoznati Božiju
volju. Šejtan je čovjeku saputnik u životu, on mu krivi put vrlo često
lijepim prikazuje, pa on onda umisli da je u pravu. Tako nam i Kur'an
govori o onome kome su njegova (ružna) djela lijepim prikazana, pa ih on
vidi i smatra kao lijepa djela. To su opasne i granične situacije u
kojima čovjek umisli da je savršeno u pravu, ali samo on, niko više i
niko drugi, ko se imalo „razlikuje" od njega nije u pravu. Samo je on,
zapravo, samo su oni na pravom putu i samo su oni u pravu. Takvima
nikada ne dosadi biti u pravu, oni stalno opominju i stalno (nas)
podsjećaju da su samo oni u pravu, a da smo mi u krivu. Za njih je
džennet stvoren, a za nas i sve ostale, kao treće, postoji džehennem.
Oni su bijele ovce, a mi smo crne ovce. Oni stalno pričaju. Za njih je
predaja koja kaže da je šutnja zlato i da treba sakriti sramotu jednog
muslimana ili njegovu slabost – slaba i nevažna. (Mala digresija:
najbolji odgovor na nepravdu koja se čovjeku nanosi je da šuti i radi
svoj posao. O, kako je ovo Abraham Linkoln kazao u duhu Alejhisselamovog
hadisa!) Nikakvi „naši" dokazi njima ne mogu pomoći i nisu im potrebni,
oni imaju samo „svoje" dokaze i pred naletom tih svojih opskurnih
viðenja ruše sve pred sobom. Takvi, ukratko, ne prepoznaju Božiju volju,
oni niti (dobro) čuju, niti se (ispravno) pokoravaju. Zbog toga je
tekfir ideologija opasna, sama po sebi, ali i zbog mogućnosti njenog
izvanjskog angažiranja i upregnuća. Ovo je njena jedna perspektiva,
druga bi se odnosila na pojam hidžre koju su takvi do kraja profanisali,
smatrajući hidžru, nakon tekfira, primarnim počelom svog djelovanja. To
je pokretački princip – treba naći mjesto na Kugli zemaljskoj gdje
njihova ekskluzivna vjera nikako neće biti ugrožena nikakvim vanjskim
„rizikom" i faktorom. Njihova vjera je uvijek ekskluzivna, nikad
inkluzivna. Poslušajmo ovaj primjer:

„Vrlo su često evropski ili američki
konvertiti u islam, kao i druga i treća generacija muslimana roðenih na
Zapadu, daleko više dosljedniji u svome tumačenju religije i izrazito su
kritični prema svojim izvornim društvima i kulturama. Oni inkliniraju
idealiziranju uslova i stanja u muslimanskom svijetu, gdje vjeruju da je
praksa islama daleko izvornija i manje pogoðena modernizacijom i
‘moralnom iskvarenošću’ koje navodno preovladava na Zapadu. Jedan
izrazito bolan slučaj se može izvuči iz iskustva, ranih 1980-tih godina,
jedne grupe prilično bogatih britanskih muslimana, uglavnom konvertita,
koji su tražili da se utvrdi i uspostavi pravo muslimana da se nastane
bilo gdje u islamskom svijetu. Nakon pregleda i premjeravanja islamskog
svijeta, oni su se fokusirali na Ujedinjene Arapske Emirate i uputili se
u Abu Dhabi. Voða grupe je uredio da se sretne sa tamošnjim glavnim
sudijom – jednim uvaženim i učenim islamskim učenjakom – i njemu je
predstavio želju ovih britanskih muslimana da se nastane u Ujedinjenim
Arapskim Emiratima s ciljem da upotpune (zaštite – moja op.) svoju
vjeru. Zar im njihova vjera ne nalaže da napuste zemlju nevjerovanja i
presele se gdjegod je islam u prevlasti? Glavni sudija, koji se
suosjećao sa njihovim slučajem, zamolio ih je da sačekaju jedan kratki
period dok se on ne posavjetuje sa vlastima. Sedmicu dana kasnije, on se
ponovno susreo sa grupom. Sa suzama u očima, kazao im je da je njihov
zahtjev glatko odbijen. Nije bilo moguće udovoljiti njihovom zahtjevu,
kazao je, znajući u potpunosti dobro da oni kao muslimani imaju pravo
tražiti trajni boravak u toj zemlji. Grupa se vratila u Britaniju,
prilično smeteno i osramoćeno, nakon nekoliko sedmica. Zemlja u koju su
oni htjeli emigrirati, Ujedinjeni Arapski Emirati, ih je odbila,
ironično navodeći ograničavajuće i diskriminirajuće odredbe imigracijske
politike. Cijela ideja o jednom Domu Islama (Daru-l-islam) gdje
musliman može putovati i slobodno se nastaniti bijaše bačena kroz
prozor." (Citat iz knjige: Ali A. Allawi, Crisis of Islamic
Civilization, Yale University Press: New Haven, 2009.)

S druge strane, postoje i oni koji u
svemu vide Božiju volju i Božiji znak. To su oni kojima kada mušica
sleti na ruku, odmah počnu subhanati i išaretiti da je to nekakav Božiji
znak. Ako zalupi prozor u praznoj sobi, takvi u lupanju promahe, isto
tako, vide Božiji znak. Ako im se kaže da je to promaha, da treba
prozore zatvoriti, napolju vjetar puše i promaha lupa prozore, oni to
pojašnjenje ne prihvataju, jer to onda nije samo njima upućen Božiji
znak. Takvi čuju, ali se ne pokoravaju. Oni ne prihvataju zakonitosti
ovoga svijeta, kao njegove nužnosti i njegove redovitosti. A prihvatiti
zakonitosti ovoga svijeta itekako znači prilagoditi se Božijoj volji.
Takvima je teško objasniti da su vukovi stado poklali, jer je tor bio
nezaštićen i nesiguran. Ne, oni u svemu vide uzročno-posljedičnu vezu
svog ekskluzivnog ibadeta/bogoštovlja. Ako je takav klanjao dodatnu
nafilu ili izvršio dodatnu nafilu kao post – sve kasnije, tog dana i te
noći, dovodi se u vezu tog dodatnog bogoštovlja. Za kraj, evo priče o
jednom takvom:

Bio jedan čoban koji je imao veliko
stado ovaca. Svakoga je jutra svoje stado izvodio na ispašu i navečer ga
vraćao u tor. Bogu je zahvaljivao i radio svoj posao. Šutnja je zlato,
a, povrh svega, znao je mjeru. Onda se dogodio nesporazum u njemu
samome, kao poticaj izvanjskog svijeta, odjednom je počeo maksimalno
predavati se vjeri, sve više i više, sve jače i jače, a stado i ispaša
su bili sve manje i manje u fokusu njegovog interesovanja i njegove
preokupacije. Sve se više molio, puno dovio i sve je dodatnije klanjao, a
stado je bivalo sve nezaštićenije. I, onda, zbog takvog tretmana i tog
odnosa stado se otvoreno izložilo opasnostima. I kako to biva, vukovi su
klali ovcu po ovcu, medvjedi su nosili i trgali od stada, bolesti su,
isto tako, uzele svoj danak, nešto je i u drugim, tuðim stadima
završilo, a on je u tom osipanju stada, kao i u svemu oko sebe, vidio
Božiji znak, upućen samo njemu, kao rezultat njegovog ekskluzivnog
ibadeta i predanosti, kao iskušenje koje njegova „maksimalna" predanost i
ekskluzivna vjera mogu podnijeti. Na koncu, stado je spalo na dvije
ovce, a on kao da je počeo shvatati da to nije Božija volja po njegovoj
mjeri. Stao je i gledao u dvije ovčice u toru, koje su blejale i gledale
u njega, gladne i žedne, tražeći svoj hak, koji im je on trebao
osigurati. Ovce su blejale, a on, konačno izigran od samog sebe, govori
ovcama: Šta je, šta hoćete, nemoj da i vas dvije sa dva rekata nafile…

Muhamed Velić

Izvor: Rijaset.ba