Kome to smeta Internacionalni univerzitet u Novom Pazaru

Image

Autor: Bisera Boškailo

Internacionalni univerzitet u Novom Pazaru je prva visokobrazovana
ustanova na prostorima Sandžaka. Ustanova koja je doprinijela da se
rijeka studenata koji su godinama odlazili iz svojih domova u svijet,
put Sarajeva, Beograda, Prištine ili Skoplja, da traže znanje, zaustavi i
da ostane na svom pragu.

Prije ove ustanove naše majke su plakale za nama, očevi nisu spavali
noćima, a mi djeca smo se gubili u svijet. Neki su završavali i nisu se
vraćali domu, drugi su propadali u tuðini. Zavičaj je napuštan i mali
broj se vraćao domu. Gladovali smo po svijetu, smrzavali i obolijevali
po hladnim sobama i podrumima. Iz toplog gnijezda majke i zavičaja
gubili smo dio sebe.

Posebno je žensko bilo osuðeno da se muči. Oni progresivniji roditelji
koji su htjeli da školuju i žensko sa tegobom su se odlučivali na taj
korak. Ali znanje i diploma u ruci je bila bitna i zato su oni živjeli u
polubijedi i odvajali komad od usta da pošalju svojoj djeci u svijet,
koji su bili prepušteni posve drugom načinu života. A onda je nakon
decenija i vijekova Bog dao vizionare i velike moćne ljude da ovo
promijene. Zar može jedan Sandžaklija da zaboravi predsjednika Ðinðića?
Ne, i to najviše zbog toga što je sandžačkom čovjeku dao mogućnost da
dostojanstveno živi – dao mu je napokon dozvolu da može imati ustanovu
gdje se raða svjetlost uma, dao je dozvolu da se osnuje ovaj
Internacionalnu univerzitet. I počelo je da izgleda da se onaj mrak koji
se vidio u napuštenom zavičaju bistri i počinje da sija iskra
svjetlosti na licima sviju. Studenti su osvojili grad. Sretni su. Imaju
svi mogućnosti da ostvare svoj san, da usreće svoje roditelje jer uče i
stiču znanje tu na pragu. Posebno se želja ostvarila ženskom dijelu
bošnjačkog stanovništva. One sada mogu da se školuju.

Na Internacionalnom univerzitetu dolaze sve velika imena. Univerzitet
traži velike profesore i ne gleda ko je po vjeri i nacionalnosti. Sa
beogradskih univerziteta dolaze, sa sarajevskih, sa njemačkih, i to sve
probrani. Neki koji su došli žele kao prvo da daju svoj doprinost toj
svjetlosti, drugi su tu jer su veoma dobro plaćeni za znanje koje nude, a
studenti su na dobitku.

Ali ova sreće kao da je uplašila onog ko voli mrak i ko želi da mrak
vlada i dalje ovim prostorima. U ovu bajku kao da upada zla maćaha koja
je ljubomorna na ljepotu Sneguljice i počinju zle radnje.

Zbog čega da se ne da akreditacija baš ovom Univerzitetu koji iz dana
u dan raste i postaje jedna od najljepših ustanova na prostoru Balkana.
Najsavremenije metode se ovdje primjenjuju, Bolonja cvjeta, najjači
profesori drže predavanja i ispituju studente. Zar zato što se mrzi
osnivač ove Ustanove da se ukine sreća djece koja tu nalaze ono što je
najsvetije – da im se ukine izvor znanja? Ovdje se ne radi o muftiji
Zukorliću, osnivaču ove ustanove, ovdje se radi o diskriminaciji
bonjačke djece. Ovo je direktan udarac na omladinu Sandžaka i to ne
bismo smjeli dozvoliti, već se boriti za ovu svetu ustanovu.

Pitam se da li ta Akreditaciona komisija iz Beograda koja je donijela
takvu odluku može da mirno spava i je li svjesna grijeha kojeg čini
prema omladini i čovjeku koji želi slobodu? I kako da shvatimo ovu
zemlju koja želi svom narodu mrak? Kako da je volimo ako nam ne da ono
što je dato svakom čovjeku – slobodu i mogućnost da se školujemo i
prosvećujemo? Onom što traži znanje to je najsvetije i zato sam veoma
razočarana na vlast ako ovo bošnjačkom narodu učini.

Izvor: Bosnjaci.net