HomeGlas islamaAnalizeKome sudi Evropa u Hagu 17. Maja 2012. Analize 675 Čemu služi osuda kriminalcu ako su posljedice njegovih dijela ostale onakve kakve je svojim kriminalnim činom stvorio. Piše: Mirnes Kovač Prije četiri godine, kada je uhapšen bivši politički lider bosanskih Srba Radovan Karadžić, postavio sam isto pitanje. To pitanje i sada, kada nakon godinu dana od hapšenja počinje posljednje veliko suðenje pred Meðunarodnim krvičnim sudu za bivšu Jugoslaviju u Hagu, postavljam s istom tezom: Kome sudi Evropa? "Uspješniji" od Karadžića, koji je ukrao 14 godina svoje kazne, Mladić je uspio od pravde bježati 16 godina. Preciznije rečeno, omogućili su mu da se od pravde sklanja ili su ga sklanjali 16 godina. Danas je on oronuli i bolesni starac i pitanje je hoće li uopće dočekati kraj suðenja i izricanje kazne. ‘Uspješniji’ od Karadžića, koji je ukrao 14 godina svoje kazne, Mladić je uspio od pravde bježati 16 godina. Opravdano je danas, 20 godina od početka najbrutalnijeg konflikta na evropskom tlu od završetka Drugog svjetskog rata, upitati šta će "meðunarodna pravda" uopće dobiti osudom, čak i ako ona bude na kraju prvostepena i potvrðena i ako se utvrdi da se radi i o najtežem zločinu genocida, ako su rezultati tog genocida ostali? Čemu služi osuda kriminalcu ako su posljedice njegovih dijela ostale onakve kakve je svojim kriminalnim činom stvorio? Ovdje, naravno, ne govorimo o onim koje se ne mogu vratiti i ispraviti, ovdje govorimo o onim koje je moguće realno ukloniti i ispuniti barem osnovne zahtjeve pravde i pravičnosti. Ponovno Evropa, a i Sjedinjene Države na neki način, okreću glavu od odgovornosti. Individualizacija krivice jeste princip s kojim se moderni svijet u načelu složio. Meðutim, šta je sa odgovornošću? Zlikovci tipa Karadžića i Mladića u svom formatu i obimu bili su mogući upravo zbog prekršenog zavjeta kojeg su Evropa, ali i svijet, izrekli nakon holokausta: "Nikada više!" Tragedija i poruka ‘velikih’ suðenja Genocid u Bosni je ovu hrabru i odlučnu parolu prosto deplasirao… Ljudske i ovosvjetske dimenzije pravde nemoćne su čak i obuhvatiti, a kamoli sankcionirati zločine tako kolosalnih razmjera. A tragedija i poruka ‘velikih’ suðenja u Hagu nije u njihovoj izlišnosti i besmislu kojeg od pravde prave, već u kapacitetu negativne poruke koju šalju nekim budućim potencijalnim protagonistima zločina koji, ukoliko se ta pravda i formalno i suštinski ne zadovolji, dobijaju signal da se, na kraju krajeva, genocid ipak isplati. Jer etnički diskriminirajuće ime Republika Srpska, zatim odustajanje od principa jedan čovjek – jedan glas u nacionalnom izbornom procesu, što je nametnulo etnički ekskluzivitet kao preduslov za obavljanje javne funkcije; potom etnički ekskluzivnu policiju na entitetskom nivou, što je nastavak ili produženje istih onih snaga koje su počinile genocid i etničko čišćenje; te regije poput Srebrenice, gdje je nesporno donesena presuda za genocid, a koje ostaju pod ekskluzivnom jurisdikcijom RS-a… samo su neke od nagrada za genocid. Taylor je razbio mit s kojim su se svi zadovoljili, a na kome se izgraðivala postratna Evropa. Upravo u tom kontekstu ponovit ću teze čuvenog britanskog historičara diplomatije, kontroverznog A. J. P. Taylora, koji je izazvao pometnju u postratnoj Evropi oštrim kritiziranjem "Nirnberške dogme". On je šezdesetih godina prošlog stoljeća u svojoj knjizi "Porijeklo Drugog svjetskog rata" osporio tu samoispunjujuću "Nirnberšku dogmu", po kojoj su, ukratko, za sva zla ovog najvećeg svjetskog konflikta krivi Hitler i njegova klika. Promptno je optužen za revizionizam, za pogrešnu interpretaciju dogaðaja i mnoge druge stvari. Njegova knjiga je izazvala više od 20 drugih autora, koji su ga nastojali pobiti. Meðutim, njegov radikalizam nije bio zbog oštrih stavova, već zbog teza koje su kopkale savjest Evrope i ukazivale na odgovornost. Ukratko, Taylor je razbio mit s kojim su se svi zadovoljili, a na kome se izgraðivala postratna Evropa. On je bio isuviše prost i brutalan – objašnjenje za svo zlo koje je svijet zadesilo u periodu od 1939. do 1945. godine bio je Hitler. Nimalo opiruća ramena "(…) Postojalo je jedno objašnjenje koje je zadovoljilo sve i izgledalo je kao da je iscrpilo sva sporenja. To objašnjenje je bilo – Hitler. On je planirao Drugi svjetski rat. Samo njegova volja ga je prouzrokovala. Ovo objašnjenje očigledno je zadovoljilo ‘pobornike otpora’, od Churchilla do Nameira. Oni ga sve vrijeme bijahu nudili i već ga bijahu davali prije nego što je rat izbio. Mogli su reći: ‘Jesmo li vam rekli!? Nije bilo alternative odupiranju Hitleru od prvog časa.’ Objašnjenje je, takoðer, zadovoljilo ‘popustljivce’. Oni su mogli utvrditi da je popuštanje ili smirivanje bilo mudra, pa čak i uspješna politika, da nije bilo te nepredvidive činjenice da je Njemačka bila u rukama jednog luðaka. Nadasve, ovo objašnjenje je zadovoljilo Nijemce, osim jednog malog broja nepokajničkih nacista. Nakon Prvog svjetskog rata, Nijemci su pokušali krivicu prebaciti sa sebe na saveznike ili postići situaciju da niko nije kriv. Jednostavnija je operacija prebaciti krivicu sa Nijemaca na Hitlera. On je bio sretno mrtav. Možda je Hitler i načinio mnogo više štete Njemačkoj dok je bio živ. Ali nadoknadio je to svojim konačnim žrtvovanjem u bunkeru. Nema te količine posthumne krivice koja bi njemu naštetila. Krivica za sve – Drugi svjetski rat, koncentracione logore, gasne komore – mogla se natovariti na njegova nimalo opiruća ramena. Jednostavnija je operacija prebaciti krivicu sa Nijemaca na Hitlera, on je bio sretno mrtav. S Hitlerom krivim svaki drugi Nijemac mogao je tvrditi svoju nevinost; a Nijemci, prije toga najenergičniji protivnici utvrðivanja krivaca za rat, sada su postali njeni najčvršći zagovornici…" (A. J. P. Taylor, "The Origins of the Second World War", Touchsone, New York, 1961) Zar se upravo u ovim posljednjim konstatacijama ne oslikava ponašanje srpske političke elite i u Bosni i Hercegovini i u Srbiji: prvotno se protivila utvrðivanju krivaca za zločine, skrivala ih i štitila, a sada, kada je uvidjela njihovu korist, efikasno ih ulaže i ostvaruje profit od Evrope. Upravo su izazovi i teze koje je Taylor iznio šezdesetih godina pred svjetsku javnost i danas aktuelni i možda opravdaniji, budući da smo "uznapredovali" u svakom smislu. Bidenovo upozorenje A jesmo li? Kakvog smisla imaju osude koje odgovornost i krivicu tovare na leða nekolicine haških osuðenika i onih kojima se treba tek presuditi? To je katastrofa, na koju je još početkom rata u Bosni upozorio tadašnji savjetnik predsjednika Billa Clintona, a sadašnji potpredsjednik SAD-a Joe Biden. "Dozvoliti ljudima koji su pokrenuli politiku genocida u Evropi tokom 90-ih da bi upravo dobili ono što su htjeli, apsolutna je kapitulacija. To je katastrofa!", upozorio je Biden. "Monstruozno!", kako je optužbe nazvao Mladić na prvom pojavljivanju pred Haškim tribunalom prilikom izjašnjavanja za krivicu, sasvim je odgovarajući opis ako se ima u vidu da su ostale stotine i hiljade onih koji su to zlo u Evropi omogućili, a da ne govorimo o onima koji su ga provodili. Kakvog smisla imaju osude koje odgovornost i krivicu tovare na leða nekolicine haških osuðenika i onih kojima se treba tek presuditi? Šta je sa zavjetom "Nikada više!", kakvog smisla ima pravda i suðenje ukoliko je šteta koja je učinjena netaknuta? Šta će to poručiti budućim karadžićima i mladićima? Kakvu će poruku iz ovakve brutalne realnosti pročitati neki budući velikodržavni aspiranti? Treba li uopće spominjati kakvu poruku od ovakvih zločina i zločinaca, a pogotovu sistema koji im omogućuje da njihovo naslijeðe živi, da ga već čitaju i u praksu provode mladi monstrumi, poput norveškog Breivika, kome su oni bili inspiracija. Itekako ima smisla onda upitati kome sudi Evropa – Karadžiću, Mladiću ili sebi!? Jer budući da nije otklonila rezultate njihovih zločina, suðenjem će presuditi i sebi za saučesništvo. Ali ono što je najstrašnije – ostavljajući rezultate genocida netaknutim, Evropa ostavlja još jednu priliku da se zavjet "Nikada više!" ponovno u budućnosti prekrši na mnogo gori i pogubniji način. Izvor: Al Jazeera
