Prokletstvo libijske slobode

Libija, Ziltan, Sekte, Sufije, Tripoli, Sidi Abdul Salam al-Asmar, Musa al-SadrZadnji nasrtaji na kulturnu baštinu i tradiciju pokazuju da se radi o izuzetno opasnom trendu u novoj Libiji.

Piše: Mirnes Kovač

Iz Libije ponovno slike razaranja. Kao da je sloboda od brutalnog četrdesetogodišnjeg diktatorskog režima donijela prokletstvo. Zastrašujuće i nevjerovatne. Jedan videoclip, kojeg sam u subotu navečer (25. augusta) dobio od prijatelja preko Facebook mreže, posebno me potresao. Nekoliko minuta lošeg snimka mobitelom prikazivalo je noćnu scenu – razjarene ljude koji uzvikuju vjerske molitvene uzvike "Allah je najveći" u dvorištu neke džamije. Pucaju rafale u zrak iz automatskog oružja.

A onda nekoliko strašnih detonacija i vatreni odbljesak koji je jarkom žutocrvenom svjetlošću eksplozije u mrkloj noći oslikao džamijski kompleks. U trenu sam prepoznao džamiju i turbe Sidi Abdusselama al-Asmera u libijskom gradiću Ziltan, nekih 150 kilometara jugoistočno od Tripolija.

Prema onome što sam kasnije pregledao na fotografijama postavljenim od strane prijatelja na Facebooku, šteta je uistinu užasavajuća. Uz kompleks džamije nalazi(o) se i Univerzitet Asmarijja. Oskrnavljen je i grob osnivača Sidi Abdusselama. Grobnica otkopana, kosti povaðene i negdje odnesene. Ko zna gdje?

Ovdje se još sveta muslimanska Knjiga izučava na tradicionalan način. Učenici sjede u kružocima oko učitelja ili šejha i naizust ponavljaju svete rečenice.

Ovaj čuveni libijski asketa i borac nekada je štitio cijeli ovaj kraj. Osnovao je sufijski centar s bibliotekom i školama za izučavanje Kur'ana. Jedan je od najpoznatijih libijskih duhovnih velikana iz 15. stoljeća, malikijski pravnik, voða jednog od ogranaka sufijskog ša'zilijskog tarikata, duhovnog misionarskog reda koji je zaslužan za očuvanje islamskog identiteta sjevernoafričkih muslimanskih naroda.

U junu 2010. godine, dok je Libijom još vladao režim svrgnutog Moammara Gaddafija, posjetio sam ovo prekrasno malo mjesto. Klasični sufijski centar s Univerzitetom Al-Asmarija, koji nadopunjuje kompleks. Mada su mi domaćini pokazivali programe ovog "univerziteta", stekao sam dojam da se radi o jednoj klasičnoj sufijskoj medresi ili srednjoj školi. U svom kompleksu nalazi se škola učenja Kur'ana i za najmlaðe. U obližnjim predavaonama mogao sam vidjeti drvene tablice s ispisanim kur'anskim poglavljima.

Ovdje se još sveta muslimanska Knjiga izučava na tradicionalan način. Učenici sjede u kružocima oko učitelja ili šejha i naizust ponavljaju svete rečenice. Za domaću zadaću, kako su mi objasnili, imaju na tablama ispisati naučene stranice Kur'ana. Mnogo je mališana koji trčkaraju naokolo. Neki su hafizi, tj. "čuvari", oni koji su Kur'an već naučili napamet. Univerzitet Al-Asmarijja je središte koje sprema misionare islama koji odlaze u razne dijelove Crnog kontinenta.

Mistika Al-Asmarija

Uz priliku da posjetim turbe Sidi Abdusselama al-Asmera, doživio sam, nakon podne namaza u istoimenoj džamiji, jedinstven ručak kojeg prireðuju ovdašnji derviši ili sufije. Hrana u internatu bila je veoma jednostavna i sastojala se od hurmi i mlijeka. I to je bilo to. Ljepše i prikladnije dijetalne kombinacije za to doba godine i klimatske prilike nije moglo biti. U holu restorana u kojem sam objedovao na zidovima su okačene slike sufijskih velikana. Tu, u obližnjim zgradama, nalazi se i biblioteka. Sav sadržaj ovog duhovnog središta veže se za mistika Al-Asmarija, koji je posebnom metodom djelovanja i naučavanja ljude ovog kraja učio vjeri, kulturi, civilizaciji…

Ostale su divne impresije gostoljubivosti ove duhovne zajednice. Nju nimalo nije interesirala politika. Samo o vjeri i duhovnosti se moglo čuti. Politika je tek nužna okolnost i ona se mogla vidjeti kroz velike panoe i slike tadašnjeg libijskog voðe, ali kod običnih ljudi to nije bila tema. Njihova priča sva se sažela oko svetog i duhovnog. Ta ista vjera, kultura i civilizacija očuvala je obližnje svjetsko blago pod zaštitom UNESCO-a.

Sve ove prelijepe slike Libije su mi pred očima dok tužan gledam slike divljaštvo najgore vrste koje se sručilo na ovu nesretnu zemlju.

Na umu mi je upravo bio taj kulturni i civilizacijski potencijal dok sam u povratku ka Tripoliju svratio da posjetim ostatke znamenitog rimskog grada Leptis Magne. Ovaj drevni lučki grad je najbolje očuvani trag rimskog doba na području Mediterana: veliki slavoluk na ulazu u grad, s popločanim trgovima, termama, središnjom bazilikom, tržnicama, kupatilima, amfiteatrima… samo je dio (blizu pet posto) otkopanog rimskog grada.

Sve ove prelijepe slike Libije su mi pred očima dok tužan gledam slike divljaštva najgore vrste koje se sručilo na ovu nesretnu zemlju. Još nesigurnu i do zuba naoružanu. Nove vlasti su osudile zločinačka rušenja i skrnavljenje svetišta, ali fotografije koje su načinili svjedoci i postavili na društvene mreže zabrinjavajuće ukazuju na to da su vlasti, odnosno neki njeni dijelovi, itekako umiješani u ove neobjašnjive nasrtaje na kulturnu baštinu i tradiciju.

Informacije koje dolaze sa terena još su konfuzne. Kazuju o navodnom sukobu različitih plemenskih klanova. Neki čak spominju sukob pobjedničkih revolucionara posljednjeg ustanka sa simpatizerima svrgnutog libijskog diktatora. Mjesto Ziltan uistinu jeste bilo jedno od uporišta propadajućeg režima, ali, ipak, ono što se sada već može reći (po fotografijama i snimcima sa lica mjesta) jeste da se radi o izuzetno opasnom trendu u novoj Libiji.

Rušilački pohodi

Nedostatak efikasne vlasti i sistema omogućio je procvat onih kojima su ovakve prilike idealan uslov za napredak i razvoj – islamstičkih anarhista svake vrste, radikalnih militantnih selefista, čije skupine su u nekim regionima odlučile obračunati se s pobornicima sufijskih sekti. Njihove vjerske objekte oni smatraju idolotarijom, kao, uostalom, i njihova vjerska učenja. Zlodjela i ideološko čišćenje nije prestalo s incidentom u Ziltanu, gdje je središnji kompleks džamije sa sufijskim centrom u potpunosti uništen, već su se orgijanja razjarenih bradatih falangi mogla vidjeti i usred bijela dana u libijskoj prijestolnici Tripoliju. A najave novih rušilačkih pohoda ne jenjavaju.

Iako su vlasti najavile kažnjavanje i istragu o ovim zločinima, ono što najviše zabrinjava jesu indikatori dublje krize i rastakanja tkiva libijskog društva. I taj slučaj nije samo vezan za Libiju. Kakva tek sudbina čeka stotine, pa i hiljade sličnih svetih mjesta u Siriji, gdje su sektaške podjele još izrazitije i teže? Jeza hvata i od pomisli na sve te crne scenarije.

‘Sekte su blagoslov, ali sektaštvo je prokletstvo’ – izreka je koju je krajem sedamdesetih godina prošlog vijeka kazao veliki iransko-libanonski borac protiv sektaštva, ši'ijski voða Musa al-Sadr. 

"Sekte su blagoslov, ali sektaštvo je prokletstvo" – izreka je koju je krajem sedamdesetih godina prošlog vijeka kazao veliki iransko-libanonski borac protiv sektaštva, ši'ijski voða Musa al-Sadr. Kazao je to u jeku borbe protiv sektaškog razaranja Libana, kada su sukobi počeli ne samo na relaciji kršćanskih i muslimanskih sekti, već kada se sukob proširio mnogo dublje, otvarajući razdor i meðu sektama iste vjerske denominacije tadašnjeg Libana. Razilaženja u tumačenju i razumijevanju vjere su blagodat, tumačio je Al-Sadr, ali sektaštvo, zaogrnuto sukobima i netrpeljivostima te nedaće, može učiniti daleko težim i po budućnost zemlje opasnijim.

Danas je tome primjer Libija, nesigurna i opustošena, ukleta slobodom nakon više od četiri decenije proklete neslobode. Sutra to, po svoj prilici, čeka Siriju, a pitanje je koja će naredna zemlja Bliskog istoka biti žrtva ovog najvećeg društvenog prokletstva? I sam libanski klerik, zagovornik borbe protiv sektaštva, tužno i nikad razjašnjeno, stradao je u Libiji. Stradao je dok je tražio podršku protiv sektaškog sukoba u Libanu od tadašnjeg libijskog voðe. Stradao je, kako neki tvrde, a to Gaddafijeva vlasti nikad nije priznala, od ruke samog Gaddafija, nakon žestoke prepirke o sektaškim vjerskim pitanjima…

I kao da se kob te njegove čuvene izreke "sektaštvo je prokletstvo" upravo sada sručila na Libiju.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera