HomeAktuelnostiGlas islama: “Kruna izdaje” 11. Januara 2013. Aktuelnosti 524 Naše viðenje (Glas islama br. 237) Kao što Sretenjski krst za zasluge poslušnosti, pokornosti i izdaje objesiše oko vrata samozvanom beogradskom muftiji, tako se može desiti svima onima koji šute, spavaju, mirni su i nezainteresirani na zavijanje vukova oko nas što budno i ostrvljeno čekaju trenutak da napadnu naše stado Uprkos činjenici da je višenacionalna, Srbija se nikada u svojoj historiji nije ni približno odnosila isto prema svim narodima koji u njoj žive. Svakada je većinski narod bio povlašten. Po Ustavu ovo je „država srpskog naroda i ostalih“. U ostale spadaju i Bošnjaci nad kojima je izvršeno 11 genocida, a posljednji je onaj u Srebrenici kada je pobijeno skoro 9.000 nedužnih bošnjačkih civila. Bošnjaci su dokazali da su miroljubivi, pošteni i odani graðani. Radni i marljivi, oni koji paze na sve oko sebe, čuvaju, vole i cijene komšije. Puni su tolerancije, suživota i praštanja. Mirni su i odgovorni, ponositi i časni. Nikada nisu imali fašistički pokret. Nikada nisu napadali, a znali su se odbraniti. Obdareni su, pa znaju časno i pošteno svojim rukama novce zaradati, iako im režim otima, uzima i raznim nametima nanosi štetu. Oni imaju svoj bosanski jezik čija im je upotreba Ustavom zagarantovana, ali se u praksi ne sprovodi. Sva dokumentacija je na srpskom jeziku, sudski sporovi se i dalje vode na srpskom, a bosanskog jezika kao nastavnog predmeta u školama skoro da nema. Vele, „nema kadrova.“ Gradovi u kojima žive Bošnjaci najsiromašniji su i najnerazvijeniji. Nema fabrika i novih radnih mjesta. Putna infrastruktura propala je i zapuštena, a novi se putevi ne grade. Privreda, poljoprivreda, seoski turizam, stočarstvo, banjski turizam i druge privredne grane nerazvijene su i nema naznaka niti ambicija da se u skorijoj budućnosti krene nabolje. Škole su stare, propale i neuredne, bez odgovarajućih kabineta i opremljenih učionica. Većina škola nema fiskulturne sale i ostale potrebne sadržaje za psiho-fizičku edukaciju djece. Nastavni planovi i programi su „okićeni“ nacional-fašističkim izjava kojima su pune čitanke, udžbenici historije, pa čak i geografije i muzičkog vaspitanja. Sveti Sava je i dalje školska slava, pa i onih škola u kojima sto postotno uče djeca muslimanske vjere. Mladima se kao alternativa za nezaposlenost i beznadežnost nude novootvoreni noćni klubovi i diskoteke, koje pored kladionica zauzimaju najatraktivnije lokacije u sandžačkim gradovima. Za praznike i razne proslave gradske vlasti dovode folk zvijezde i zabavljače da narodu „daju volju za životom“ kako bi bar nakratko zaboravio sumornu stvarnost bespolenosti, apatije i siromaštva. Evo nam i snijeg na vrijeme pao, a nadlažne službe se „opet iznenadile“ kao da je usred ljeta. Ponovo iznenaðeni po ko zna koji put se nisu udostojili da očiste puteve i ulice u sandžačkim gradovima, pa pješaci jedva hodaju od vozila koja se klizaju ugrožavajući živote prolaznika i ostalih učesnika u saobraćaju. Djeca su najviše izložena opasnostima jer moraju pješačiti neočišćenim putevima, dok se na trotoarima nalaze parkirani automobili. U školama ih često dočekuju hladne učionice u kojima im vječito nezadovoljni nastavnici, zbog neisplaćenih plata, pričaju bajke o boljem životu i nagovaraju ih da govore ekavicom jer je to „kul“, a da zaborave jekavicu jer je to zaostalo. Sa prvim snijegom, i malo ranije, počelo je „ispaljivanje osigurača“ i nestajanje električne energije. Iako Sandžaklije spadaju u onu kategoriju koja redovno izmiruje obaveze prema državi i sistemu, ipak to nadležnima ništa ne znači. Sandžak ima najstariju i najzapušteniju električnu mrežu koja se malo-malo pošteti i Bošnjake ostavi u mraku. Još kako snijeg pade „kad mu vrijeme nije“ te iznenadi neodgovorne službe – eto prave muke. Žice sa dalekovoda, bandera i uličnog osvjetljenja padaju na ulice, livade i sokake. Hvala Bogu pa još nijedna ne pade na glavu insana. Da se ove stvari kojim slučajem dešavaju u Beogradu ili Vojvodini ne bi imali na vijestima što vidjeti od zapomaganja graðana i pravdanja nadležnih službi kako sve čine da očiste puteve i obezbijede uredno snabdijevanje električnom energijom i daljinskim grijanjem sve krajnje korisnike. U sandžačkim gradovima, posebno u Novom Pazaru, nepisano je pravilo da daljinsko grijanje ne grije i ne funkcioniše, a nadležnima je već dvije decenije kriv neko drugi, treći, a nikako oni sami. E moj Bošnjače?! Trebaš znati da ona dva ministra, što u Beogradu borave, imaju redovnu platu, dobre automobile, benificije, tople i ušuškane stanove, urednu snabdjevenost električnom energijom i sve ostale pogodnosti koje ministarske pozicije sa sobom nose. Baš njih dvojicu briga što Novi Pazar, Tutin, Sjenica, Nova Varoš, Prijepolje i Priboj žive na ivici siromaštva i bijede. Što pešterska sela imaju loše puteve i bivaju zavijana skoro cijele zime. Bitno je da oni i njihove porodice lijepo žive, a običan svijet je kao „glasačka mašina“. On uvijek iznova povjeruje u lažna predizborna obećanja i ponude koje se već godinama ponavljaju kao iskrzana ploča, ali se u praksi ne sprovode. Nijedno predizborno obećanje nije u praksi sprovedeno. Nijedno! Graðani se pitaju šta je sa silnim fabrikama koje su ministri obećavali? Šta je sa novim radnim mjestima? Gdje su strani investitori koje su obećavali dovesti? Dokle se stiglo sa izgradnjom Ljeskova Sitija u kojem je, ni manje ni više, Ugljanin htio naseliti 20.000 stanovnika? Šta je sa izgradnjom obnovljivih izvora energije? Šta bi sa izgradnjom pruge od Raške do Novog Pazara? Zašto avioni ne lete sa aerodroma kojeg su obećavali u Sjenici, a onda u Laðevcima kod Kraljeva? Kada će početi izgradnja auto-puta preko Pešteri? Zašto Novi Pazar još uvijek nema zaobilaznicu na kojoj su ministri otvarali radove nekoliko puta? Kada će ona biti završena? Zašto Novi Pazar, Tutin, Brodarevo i druga sandžačka mjesta nemaju uredno snabdijevanje vodom? Kada će biti završene buster stanice i filtersko postrojenje u Novom Pazaru? Šta bi sa izgradnjom puteva Novi Pazar-Tutin i Novi Pazar-Sjenica? Možemo postavljati još stotine pitanja, ali su oni gluhi, nijemi i slijepi na vapaje naroda koji je sebi dozvolio da ga ista „zmija“ nekoliko puta prevari u ujede. Bošnjače, jesi li se pitao da li zbog ovakvih ministara i njihovih političkih i drugih saradnika ti živiš teško?! Ovo je hal i stanje u kojem živimo svi zajedno. Još ako se na vakat ne opametimo i ne vratimo dini-imanu onda nam spasa nema. Kao što Sretenjski krst za zasluge poslušnosti, pokornosti i izdaje objesiše oko vrata samozvanom beogradskom muftiji, tako se može desiti svima onima koji šute, spavaju, mirni su i nezainteresirani na zavijanje vukova oko nas što budno i ostrvljeno čekaju trenutak da napadnu naše stado. A kad nas pojedu onda će onima što od nas ostanu kačiti krstove o vrat i govoriti: „Srbija zna da cijeni one koji Srbiju vole i cijene… Naše prijateljstvo je danas krunisano…“