PRIČA KOJA JE POTRESLA REGION: Spasio se u kolijevci od pokolja u Foči, smrt ga stigla na Vratniku

Image

Ramiz-Čampo Bitevija (22) preminuo je 31. januara 2013. godine u poslijepodnevnim satima nakon
što ga je u utorak navečer na magistralnom putu Sarajevo – Pale, kod
tunela Vratnik, udario automobil Renault Megan, kojim je upravljao B. A.
Nesreća se desila u 22.30 sati, poslije čega je prevezen u Klinički
centar Univerziteta u Sarajevu (KCUS), gdje su mu konstatirane povrede
opasne po život.

Tuga koja se nadvila nad Rožajima, gdje je Ramiz zvani Čampi živio s
bratom Kemalom, bila je velika. Bio je voljen meðu sugraðanima, a vrata
Rožaja za ovog roðenog Fočaka i njegovog brata u Crnoj Gori otvorena su
prije 20 godina.

Zvuk telefona

Naime, nakon brutalnog ubistva njihovih roditelja u Foči 1992. godine
koje su zaklali agresori, braću Kemala i Ramiza sudbina je dovela do
rožajske porodice Fazlić. Njih dvojica bila su u konvoju od sedam
autobusa prepunih žena i djece Bošnjaka koje su Srbi protjerali iz Foče.
Porodica berberina Jusufa Fazlića primila je dvojicu siročadi iz BiH.

Denisa Cikotić-Bitevija, Ramizova supruga koju smo s ostalim
članovima porodice jučer zatekli ispred KCUS-a, kobne noći čula se
telefonom s Ramizom. Javio joj je u 22 sata da je krenuo iz Sarajeva. U
glavni grad BiH je, kako kaže, došao da uzme papire potrebne da kao
dijete šehida dobije stan na koji on i brat čekaju 20 godina. Kad god bi
na listi došli na red, “nešto iskrsne i ponovo budu posljednji, uvijek
im je nešto nedostajalo”, kaže Denisa.

– Pola sata kasnije zvuk telefona probudio me iz polusna. Iznenadila
sam se što me muž opet zove. Rekao mi je da mora izaći iz autobusa jer
je kod rodbine koju je tu imao zaboravio pasoš. Posljednje što mi je
rekao bilo je: “Ovdje je tako mračno, prst se pred okom ne vidi, bojim
se.” Prije nego što smo se uzeli prošle godine, družili smo se još od
osnovne škole, sjedili u klupi, išli na maturu… Tek smo sredili stan, a
sudbina je ponovo zakucala na vrata. Život bez njega ne mogu zamisliti –
kaže Denisa te dodaje da je Ramiz bio treća godina Fakulteta za
islamske studije u Novom Pazaru, a ona studentica treće godine engleskog
jezika i književnosti.

Stariji Ramizov brat Kemal prisjetio se ratnih strahota, iako je on
imao pet i po godina, a Ramiz 14 mjeseci kada su im roditelji mučki
ubijeni. Kemal se sjeća da je upravo on, tako mali, tek prohodalog brata
uzeo za ruku i odveo usred noći kod komšinice Safete prekoputa.

– Majka Raza ubijena je u krevetu, gdje je ležala s Ramizom, a otac
Munib na kućnom pragu. Sjećam se da je imala dugu kosu. Kada je krenula u
prodavnicu da kupi hljeb, gledao sam je kroz prozor. Tada sam pomislio
kako mi je lijepa majka. Sada imam samo jednu njenu sliku. Osim
polubraće i sestara, koji su meni i bratu kao pravi rod pružili krov nad
glavom, Ramiz mi je bio jedina porodica. Imao sam samo njega, živio za
njega, bio mi je sve – kaže Kemal.

Zlo dvadesetih 

Misala, najstarija Ramizova polusestra, nije mogla prihvatiti da njen brat, kako ga zove, leži u komi, nepomičan.

– Otrgnut od zla dvadesetih u Foči, nakon što je, praktično u
kolijevci, izbjegao nož i pokolj, ponovo je u Božijim rukama. Povrede
koje je zadobio od udesa bile su opasne po život. Najgore je što je imao
unutrašnje povrede glave, izljev krvi u mozak… Kad nam je policija
javila šta se desilo, odmah smo došli da vidimo kako nam je brat. Tuga
je zavladala Rožajima, jer su svi voljeli Ramiza. Bio je dijete bez
grijeha, nije pio, pušio, klanjao je, išao u džamiju, naučio dva džuza u
Kur'anu. Jučer (prekjučer, op. a.) je u Crnoj Gori učena dova za njegov
oporavak, a večeras (sinoć, op. a.) su u džamiji trebali klanjati namaz
da im se Ramiz živ i zdrav vrati – ističe Misala.

Dijelili koru hljeba 

Kemal i Ramiz i danas nose prezime svojih pravih roditelja, ali su
“više” Fazlići. Potpuno su odgojeni u duhu te stare gradske porodice u
Rožajima, kaže Ramizova polusestra Belkisa.

– Trudili smo se da im ništa ne fali. Kada ih je rahmetli babo doveo,
kuća je bila puna djece. Prihvatili smo ih i zavoljeli. Bila sam im i
sestra, ali i treća majka, jer te godine, kada su došli u našu kuću,
umrla je i naša majka. Babo se trudio da im pruži svu ljubav. Ništa im
nije falilo, dijelili smo s njima koru hljeba – kaže Belkisa, koja je
nakon smrti oca Jusufa postala Ramizov i Kemalov staratelj.

Izvor: Avaz.ba