Izvještaj bošnjačkih organizacija o položaju Bošnjaka u Crnoj Gori

Image

Bošnjački
narod u Crnoj Gori, kakvog ga shodno brojnim historijskim činjenicama, u
prošlosti, danas, ali očigledno je i u budućnosti, vidi crnogorska
politička elita, narod je, čije samo postojanje remeti njihovu
zamišljenu državnu stabilnost, te ga iz tih razloga nastoje svesti na
broj najmanjeg mogućeg učešća u ukupnom stanovništvu.

Cijenjena Ekselencijo,

Obraćamo Vam se kao
graðani Crne Gore i kao predstavnici organizacija koje djeluju na
teritoriji iste države, regiona, te SAD i nekoliko zapadno-europskih
zemalja.

Molimo Vas da ovaj zajednički dokument bošnjačkih
organizacija uzmete najozbiljnije u razmatranje. Ovim dokumentom želimo
ukazati na odnose vlasti Crne Gore prema necrnogorskim i nepravoslavnim
graðanima, tj. Bošnjacima.

Takoðer Vam sa ovim
dokumentom želimo skrenuti pažnju da izjave pojedinih političara
maðunarodne zajednice i europskih institucija ne odslikavaju stvarno
stanje sa terena. Izjava da „Crna Gora predstavlja primjer uspjeha”
izrečena je bez dovoljne upućenosti u stvarno stanje. Meðu potpisnicima
ovog dokumenta značajan je broj organizacija graðana koji su ovu državu
napustili pod prisilom, te se danas nalaze u više država svijeta kao
žrtve ratne ali i postratne državne politike Crne Gore (i Srbije) koja
se u pojedinim izvještajima ili stavovima označava kao „primjer
uspjeha“.

Namjera nam je da Vam skrenemo pažnju da
postoji velika razlika izmeðu stanja kako ga predstavlja zvanična
politika Crne Gore i stvarnog položaja Bošnjaka u Crnoj Gori.
Brojne
organizacije i udruženja koje okupljaju Bošnjake u svijetu – dijaspori,
ali i brojne domicilne organizacije – u Crnoj Gori, odnosno južnom
Sandžaku i iseljeništvu, zabrinuti zbog sve lošijeg položaja Bošnjaka,
njihovih pojedinačnih i kolektivnih prava, na svom matičnom životnom
prostoru, u zajedničkim aktivnostima, analiziraju uzroke i posljedice
odreðenih historijskih dogaðaja, aktuelnih procesa i perspektiva.

Dogaðaji
koji su se dešavali na prostorima današnje Crne Gore, koji su u
objektivnoj nauci označeni kao genocidi nad Bošnjacima, te njihov uticaj
na današnje stanje i perspektive ovog naroda, obavezuju današnje
generacije, gdje god da žive, da se odgovorno odnose prema svojoj
prošlosti, još više, prema sadašnjosti, a time i svojoj budućnosti.

Kao
rezultat jedne takve, istraživačke aktivnosti srodnih organizacija iz
zemlje, okruženja i dijaspore, donosimo kratak osvrt na bitne
historijske dogaðaje i okolnosti koji su opredijelili stanje i položaj
Bošnjaka u Crnoj Gori. Rezultat ovog kratkog pregleda prošlosti, uvida u
današnju stvarnost, te očekivanih dogaðanja u budućnosti, ove
organizacije, na kraju ovog usaglašenog teksta, donose kratke zaključke
kojima žele skrenuti pažnju organizacija i institucija, kako u zemlji
tako i u svijetu, u želji popravljanja i unapreðenja položaja ovog
naroda u duhu pozitivnih evropskih iskustava te time doprinese
izbjegavanju posljedica zakidanja individualnih i kolektivnih prava i
sloboda Bošnjaka kao domicilnog stanovništva u ovoj novonastaloj
balkanskoj državi.

POLOŽAJ BOŠNJAKA CRNE GORE U KONTINUITETU POLITIKE „ISTRAGE POTURICA“

Bošnjački
narod u Crnoj Gori, kakvog ga shodno brojnim historijskim činjenicama, u
prošlosti, danas, ali očigledno je i u budućnosti, vidi crnogorska
politička elita, narod je, čije samo postojanje remeti njihovu
zamišljenu državnu stabilnost, te ga iz tih razloga nastoje svesti na
broj najmanjeg mogućeg učešća u ukupnom stanovništvu.

Crnogorski
politički establišment po svim stvarnim konsekvencama državne politike
koja se vodi prema pripadnicima bošnjačkog naroda u dužem vremenskom
periodu, očigledno smatra da je teritorija Crne Gore teritorija
isključivo crnogorskog pravoslavnog naroda i svim se sredstvima upire
učiniti je etnički monolitnom i vjerski jednoobraznom. Problem koji se
danas prikazuje kao problem sa pripadnicima srpskog naroda u Crnoj Gori,
zapravo je samo vješto osmišljena maska za stvarne ciljeve „etničkog
čišćenja“ preostalog broja Bošnjaka, koji su u bližoj i daljoj
zajedničkoj prošlosti na ovom prostoru bili žrtva brojnih zločina i
genocida, i za crnogorsku političku elitu, još jedino preostalog naroda
na teret čijeg egzistencijalnog interesa se na ovom prostoru može
obezbjeðivati nacionalna, srpsko-crnogorska, i vjersko-pravoslavna
homogenizacija teritorije i naroda.

Bošnjacima je u novije
vrijeme, nakon referenduma o državnoj nezavisnosti Crne Gore (2006)
dodijeljena uloga „čuvara“ Crne Gore i to preko dobro osmišljene zamke
političkog podaništva, uz prividnu prijetnju stalne opasnosti od Velike
Srbije, na koju Bošnjaci imaju direktnu asocijaciju na genocid. Time je
ovom narodu kroz distancu od „prijeteće“ Velike Srbije, na vješt način
iznuðeno praštanje ili bar prešutkivanje zločinačkog učešća i uloge
crnogorske političke elite i institucija u počinjenim zločinima nad
Bošnjacima tokom ratnih devedesetih godina. Ali praštanje ili
prešutkivanje nije i jedina cijena „dostojanstvene“ uloge čuvara države.
Prava cijena je u žrtvovanju strateških interesa ovog naroda koji je u
novu Crnu Goru uložio svoju sandžačku teritoriju i time, makar i samo po
tom osnovu, stekao pravo na suvlasništvo u njoj. Bošnjaci su, da
podsjetimo, na referendumu o nezavisnosti Crne Gore, održanom 2006.
godine prvi put nakon aneksije Sandžaka 1912. godine, prihvatili i
legalizirali ovaj status dajući svoj glas suverenoj Crnoj Gori. Podrška
suverenoj Crnoj Gori od strane Bošnjaka sigurno nije bila inspirisana
vizijom da Crna Gora jednog dana bude „očišćena“ od Bošnjaka.

Bošnjaci
u Crnoj Gori, koji danas, uprkos prikrivanju stvarnog stanja čine skoro
jednu petinu populacije, predstavljaju marginaliziran narod u svim
sferama i na svim nivoima društvenog života. Malo je poznata historijska
činjenica da su Bošnjaci u većini današnjih gradova Crne Gore prije
dolaska Osmanlija na Balkan i sve do njihovog povlačenja, predstavljali
većinsko stanovništvo. Ustvari, Bosna kao stara balkanska država je
obuhvatala veći dio teritorije koji se danas nalazi u sastavu Crne Gore a
značajnim dijelom i Srbije, ali su kasnijim prekrajanjem granica usljed
raznih historijskih okolnosti, njena državna teritorija smanjivala a
Bošnjaci kao njen narod ostajali izvan granica na prostoru koji je
osvajanjima pripao ovim dvjema državama. Nakon povlačenja Osmanlijske
države sa ovih prostora, broj Bošnjaka se počeo drastično smanjivati. U
daljem tekstu ćemo objasniti proces osporavanja nacionalne posebnosti i
dugogodišnjeg protjerivanja i etničkog čišćenja Bošnjaka sa prostora
koji danas predstavlja državni prostor Crne Gore.

U periodu
osmanlijskog prisustva na Balkanu, Bošnjaci su u velikom broju
prihvatili Islam, što je kod hrišćansko-pravoslavnog stanovništva koje
se kasnijim procesima nacionalnog oblikovanja formiralo kao Srbi (a
jedan mali dio, mnogo kasnije, kao Crnogorci) doživljeno kao izdaja, te
su Bošnjaci iz tog razloga nazivani Turcima, jer je Islam meðu
balkanskim narodima u vrijeme osmanlijskog osvajanja tog prostora,
doživljavan kao „turska vjera“. U cilju boljeg razumijevanja procesa
islamizacije Bošnjaka, treba istaći činjenicu da se Bošnjaci u vjerskom
smislu, kao „bosanski hristijani“, nisu poistovjećivali niti sa istočnim
ortodoksima niti sa zapadnim katolicima, već su predstavljali posebnu
vjersku skupinu koja je kroz dugu historiju Bosne opstajala braneći se
od stalnih nasrtaja kako od istočne tako i od zapadne hrišćanske odnosno
kršćanske „braće“. Suočivši se sa Islamom koji je na prostor Bosne
počeo dolaziti morskim putevima, preko arapskih, španskih i
sicilijanskih muslimana, ali dominantno tek nakon dolaska Turaka,
bosanski hristijani su u velikom broju prihvatili Islam, a jedan manji
broj je ostao u staroj vjeri, koji se kasnije opredjeljivao za istočnu,
ortodoksnu, ili zapadnu katoličku vjeru. Mnogo kasnije, uglavnom nakon
povlačenja Osmanlijske države sa Balkana, Bošnjaci koji su ostali u
hrišćanstvu, pod asimilatorskim nasrtajem Srbije i Hrvatske počinju se
izjašnjavati kao Srbi ili Hrvati, a mnogo kasnije, jedan mali broj i kao
Crnogorci.

Kako smo već rekli, zbog prihvatanja Islam,
Bošnjaci su od strane hrišćanskog stanovništva markirani kao „Turci“,
zbog čega su se nakon osmanlijskog povlačenja sa Balkana našli pod
strašnim, krvavim i do tada neviðenim terorom, sprovoðenim od strane
novonastalih hrišćanskih država Srbije i Crne Gore. Na teritoriji Crne
Gore se dešavalo raðanje jednog modela, ili etalona, kako uz vještu
kombinatoriku diplomatije i terora sprovesti etničko čišćenje
starosjedilačkog i pretežno gradskog bošnjačkog stanovništva, koje je
primjenjivano kroz dugu historiju, u periodu prije i nakon okupacije i
podjele Sandžaka, a što uz odreðene modifikacije traje i danas. Ovaj
model će se primjenjivati i u posljednjem agresorskom ratu protiv BiH u
kojem je kao jedna od dvije federalne jedinice SRJ učestvovala i Crna
Gora.

Bošnjaci su markirani kao „poturice“ a borba protiv
njih je „ozakonjena“ kao „istraga“ amanetom (oporukom) duhovnog voðe
srpstva (kasnije i crnogorstva) Petra Petrovića Njegoša (1813-1851),
koji je svoj program „istrage poturica“ upakovao u formi
književnog djela, epa nazvanog „Gorski vijenac“ koji je sve do danas,
obavezna lektira u školskim programima na cijelom prostoru gdje žive
Srbi i Crnogorci, i osnovno, skoro biblijsko izvorište duhovnog
napajanja Srba i Crnogoraca.

Zvanična historiografija Crne
Gore, uprkos najčešće očiglednom neslaganju sa historijskim faktima,
prikazujući je kao nespornu historijsku istinu, historiju nastajanja
crnogorske države, prezentira kao oslobodilačku, prema kojoj su
Crnogorci današnje gradove i sela oslobaðali od Turaka. Istina je sasvim
suprotna, da su osvajali gradove, i kroz etničko čišćenje, zločine i
genocide istjerivali domicilno bošnjačko stanovništvo, i to stanovništvo
gradova Nikšića, Herceg Novog, Bara, Podgorice, Kolašina, Mojkovca,
kasnije osvajanjem Sandžaka i njegovih gradova Pljevalja, Bijelog Polja,
Plava, Gusinja, Berana, Petnjice i Rožaja. U svim ovim gradovima prije
crnogorskog „oslobaðanja“ većinsko stanovništvo su bili Bošnjaci,
odnosno muslimansko stanovništvo koje je uglavnom vodilo porijeklo od
starobosanskih plemena „dobrih Bošnjana“. Danas Bošnjaci čine većinu ili
bar značajan broj samo u nekim od sandžačkih opština a u gradovima koji
su „oslobaðani“ u ranijem periodu, prije konačnog povlačenja
Osmanlijske države sa Balkana, kao što su Nikšić, Herceg Novi, Kolašin,
Mojkovac, skoro da više i nema bošnjačkog stanovništva.

Genocidi
nad Bošnjacima u Crnoj Gori počinju još 1711. godine, kada je uoči
Badnje večeri izvršena takozvana “istraga poturica”, u kojoj je pobijeno
približno 1000 Bošnjaka muslimana, koliko ih je, prema mjerodavnim
dokazima, tada živjelo na području stare Crne Gore, koja se sastojala od
svega četri nahije sa sjedištem na Cetinju. Preostalo nepobijeno
bošnjačko stanovništvo izbjeglo je u Nikšić i selo Tuðemile kod Bara.

Grad
Nikšić su sve do 1879. godine naseljavali (98%) Bošnjaci da bi te 1879.
godine ovaj grad ostao bez svoga naroda, jer su njegovi stanovnici od
strane novih crnogorskih vlasti bili prisiljeni na iseljavanje prema
Turskoj, Sandžaku, Albaniji, Kosovu i Bosni.

Kasnija
dešavanja nakon Berlinskog kongresa (1878) za bošnjački narod na cijelom
jugoslovenskom prostoru imaju tragičan epilog, jer su Bošnjaci u
velikosrpskoj četničkoj ideologiji tretirani kao ostatak osmanlijske
imperije i kao takav markiran za potpuno uništenje. Crnogorske vlasti se
nikada nisu odrekle takve ideologije pa su čak i u periodima kada nije
bilo ratnih dešavanja, kada su bili uspostavljeni legalni oblici vlasti,
u nekoliko navrata i na različitim mjestima počinile strašne zločine
kojima se bošnjačko stanovništvo Crne Gore i Sandžaka podstrekivalo na
masovna iseljavanja. Zločini genocida nad nezaštićenim stanovništvom
koji su se desili u Plavu i Gusinju 1912., 1913. i 1919. godine, kao i u
mjestu Šahovići 1924. godine, pokazuju samo kontinuitet namjere
crnogorskih državnih vlasti kako Bošnjaci predstavljaju nepoželjno
stanovništvo za Crnu Goru. Pokolj blizu deset hiljada uglavnom nejači,
staraca, žena i djece, koji se desio 1943. godine u Limskoj dolini, od
ruke crnogorsko-srpskih fašista, nikada nije obilježen ni jednim
mramorom, niti je ni jednim slovom tretiran u zvaničnim udžbenicima
historije ili drugim zvaničnim dokumentima Crne Gore i Srbije. Svi ovi
zločini su skrivani ali i uporno ponavljani sa ciljem da se ostvare
zlokobni fašistički ciljevi etničkog čišćenja i genocidom obezbijedi
„stabilna država“ u kojoj će biti jedan narod i jedna vjera. Najsvježija
dešavanja u vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu kada su Srbija i
Crna Gora i na svom državnom prostoru, gdje zvanično nije bilo rata,
ubistvima civila (Bukovica, Štrpci, te deportacije proganika iz BiH i
predavanje istih u ruke srpsko-crnogorskim koljačima koji su operisali
po istočnoj Bosni, hapšenja u policijskoj akciji „Lim“, Kaluðerski laz),
podstrekivali na dalja iseljavanja Bošnjaka sa svog matičnog životnog
prostora. Za svo to vrijeme traje i jedan skriveni ali veoma „učinkovit“
proces ekonomskog iscrpljivanja područja gdje dominantno žive Bošnjaci,
s jasnim ciljem da se ovom narodu obesmisli život u svom domu i natjera
ga na iseljavanje. Da je postojala i da i dalje postoji ovakva namjera
vlasti i Srbije i Crne Gore, jasno pokazuju brojke pod strahom
iseljenih, naročito sa područja Sandžaka, sa kojeg se u posljednjih
dvadeset godina iselilo oko sto hiljada Bošnjaka, koji su našli utočište
u SAD i mnogim zapadno-evropskim državama. Nažalost, proces iseljavanja
traje i danas.

Prekrajanje historije i zatiranje tragova
hiljadugodišnjeg prisustva Bošnjaka na ovim prostorima, može se reći da
je postala institucionalna aktivnost državnih organa, u kojima se ime
Bošnjak skoro i ne smije spomenuti ili se spominje samo u funkciji
primjera multietničnosti i multikulturalnosti u izvještajima o napretku
Crne Gore u procesima evroatlanskih integracija. Tragovi i spomenici
kulture Bošnjaka uglavnom se tretiraju kao osmanlijski ostaci, i kao
takvi, ako već nisu uništeni ili uzurpirani i sa njih pobrisani dokazi
stvarnog vlasništva, zapušteni i u nebrizi prepušteni Islamskoj
zajednici, koja svojim statusom suštinski ne može biti vlasnik kulturne
baštine Bošnjaka, jer se deklarisala kao anacionalna i zajednica graðana
koji se u vjerskom smislu odreðuju kao muslimani a koji mogu biti
pripadnici različitih naroda koji žive u Crnoj Gori. Naravno da se
ovakvim odnosom prema spomenicima kulture ovog naroda, faktički sprovodi
kontinuirano poništavanje prava Bošnjaka na dalju opstojnost na ovim
prostorima.

Diskriminiranost Bošnjaka u Crnoj Gori je
vidljiva na svakom koraku. Uprkos ovoj lahko dokazivoj činjenici, vlast
se pravovremeno postarala da obezbijedi dovoljan broj organizacija,
institucija, političara, koji govore u ime bošnjačkog naroda i po
precizno utvrðenom pravilu, svi oni nigdje ne vide diskriminaciju,
ocjenjujući savremenu Crnu Goru i njenu vlast posve drugačiju od onog
već viðenog u prošlosti, dajući joj visoke ocjene po svim kriterijima.
Što ekonomskim ucjenama, što čitavim spektrom dobro uvježbanih metoda
zastrašivanja, kombinacijom „štapa i šargarepe“ vlast je stavila pod
kontrolu civilni sektor, čiji lideri i glasnogovornici već u prvoj
rečenici bilo kakvog saopštenja ili obraćanja podcrtavaju razliku ove
vlasti i vlasti iz ratnih devedesetih godina, prešutkujući činjenicu da
se radi o istim ljudima.

Zanimljivo je da se danas crnogorska
intelektualna i politička elita meðu bošnjačkom populacijom uspjela
predstaviti u svjetlu diskontinuiteta sa politikom prošlosti, pa se u
tom smislu i Evropi uspješno „prodala“ kao primjer za meðuetnički i
meðureligijski sklad, a suštinski se ni za milimetar nije pomjerila sa
politike „istrage poturica“. Gradovi i sela sa pretežnom bošnjačkim
stanovništvom su već skoro potpuno mrtvi. Privreda je uništena, sela
raseljena, sa opustjelim domovima, i kao posljedica te turobne slike
naše stvarnosti, imamo pojavu na koju smo se već navikli, a to je da
raðamo djecu, njivimo ih i kada odrastu, rastajemo se sa njima jer se u
svom mjestu roðenja ne mogu zaposliti i zasnovati porodicu, već moraju
ići „trbuhom za kruhom“.

Politička manipulacija izuzetno važnim
pitanjem regionalizacije i ravnomjernog regionalnog razvoja Crne Gore,
kada je izigrana i zakonska obaveza o formiranju ministarstva o
regionalnom razvoju, samo je još jedan dokaz da politička elita Crne
Gore i ne razmišlja realizirati ugovorenu obavezu o formiranju Sandžaka
kao prekogranične regije. Naprotiv, sve se čini da se područje Sandžaka
ekonomski uništi i na taj način učini potpuno neatraktivnim za bilo
kakva ekonomska ulaganja i nove investicije. I na ovom projektu Bošnjaci
daju neupitnu podršku vlastima učestvujući u Vladi bez zakonom
predviðenog ministarstva o regionalnom razvoju, prihvatajući time
unaprijed projektirani neuspjeh, a nakon čega će biti jasno označeni kao
krivac za propalu regionalizaciju i neravnomjerni regionalni razvoj.

Glavni
razlog ovakvog stanja vjerovanja „vuku“ koji se tu, naočigled svih,
preobukao u janjeću kožu, leži u nadi koja je imanentna porobljenom
čovjeku, da je Evropa, kao „obećana zemlja“ već tu na dohvat ruke, i
nadi da kada se jednom tamo stigne, prestanu svi zločini koji ovom
nedužnom narodu vise nad vratom i u miru i u ratu. Vjeruje se da se era
„istrage poturica“ konačno završava ulaskom u evropsku porodicu naroda.
Zaboravlja se ipak činjenica koja je Bošnjake, ali i ostale
jugoslovenske narode koji nisu riješili nacionalno pitanje, zamrzavajući
ga i prenoseći na viši državni nivo, skupo koštala, što je bio jedan od
bitnih razloga raspada bivše Jugoslavije i to na najgori mogući način.
Prenošenje neriješenih nacionalnih pitanja u evropsku porodicu naroda
bez pravedne regionalizacije i prekograničnog regionalnog povezivanja,
što je ujedno i evropska preporuka i evropski model rješavanja
nacionalnih pitanja, predstavlja pokušaj unošenja sjemena zla koje
ulaskom u veliki sistem neće nestati, već će poput truhle jabuke koja se
naðe meðu zdravim jabukama, pokrenuti proces truhljenja višeg državnog
nivoa.

Imajući u vidu iznesene ocjene stanja i položaja Bošnjaka u
Crnoj Gori, zahtijevajući od svih vas koji ćete dobiti dokument da ćete
se angažirati za rješavanje statusa i ljudskih prava Bošnjaka u Crnoj
Gori, potpisnici ovog dokumenta donose sljedeće

Z A K L J U Č K E

Bošnjaci u Crnoj Gori su narod a ne manjina, jer je Crna Gora šireći se
osvajanjem „došla“ na njihovu zemlju koju su Bošnjaci naslijedili od
predaka, „Dobrih Bošnjana“ i države Bosne, koja i danas postoji u
susjedstvu, kao suverena i meðunarodno priznata država.

Crna
Gora je nova država, nastala nakon sprovedenog referenduma o
državno-pravnom statusu, održanom u maju 2006. godine, kada su Bošnjaci
podržali suverenistički projekat uz jasni uslov da se Sandžaku prizna
status prekogranične regije, čime je od većinskog sandžačkog
stanovništva prvi put zvanično prihvaćena aneksija Sandžaka iz 1912.
godine.

Evroatlantske integracije za Crnu Goru bi trebalo da
znače istovremeno i proces uspostave novih evropskih vrijednosti gdje
politika etničkog čišćenja, diskriminacije i asimilacije u bilo kojim
pojavnim oblicima mora biti zatrta u samom korijenu, što bi Crnu Goru
učinilo stvarnim graðanskim društvom sposobnim da implementira
vrijednosti demokratije.

Preduzimanje hitnih mjera bržeg
ekonomskog razvoja područja gdje žive Bošnjaci, neophodan je uslov
zaustavljanja iseljavanja ovog naroda, koji Crnu Goru prema svim
dosadašnjim iskustvima doživljava svojom državom.

Regionalizacija,
ravnomjerni regionalni razvoj i afirmacija prava na uspostavu
prekogranične regije Sandžak, jedan je od osnovnih preduslova da bi se
Bošnjaci osjećali ravnopravnim sa drugim narodima u Crnoj Gori i kroz
ovaj mehanizam zaštićeni od novog mogućeg genocida.

Aktuelno
državni simboli Crne Gore isključivo pripadaju jednom narodu, tj.
pravoslavno-crnogorskom. Imajući u vidu da je u prošlosti pod tim
simbolima u nekoliko navrata izvršen zločin genocida nad Bošnjacima, ovi
simboli vrijeðaju vjerska i nacionalna osjećanja muslimana Bošnjaka,
time i sve žrtve koje su kroz historiju stradale pod tim simbolima, ali i
njihove potomke danas! Iz tih razloga se, u cilju stvaranja optimalnih
uslova za ravnopravnost svih naroda koji danas čine Crnu Goru moraju
promijeniti postojeći državni simboli.

U cilju otklanjanja
sumnje da se u Crnoj Gori zločinci nagraðuju a ne kažnjavaju, odgovorni
za ratne zločine počinjene nad Bošnjacima u BiH, Crnoj Gori, Sandžaku u
periodu 1992 – 1995. g. moraju biti konačno privedeni pravdi i adekvatno
kažnjeni.

NAPOMENA:
Senat Svjetskog
bošnjačkog kongresa (SBK) sa sjedištem u Sarajevu na sjednici održanoj
29. januara 2013. godine, prihvatio je ovaj izvještaj.

Potpisnici:

Crna Gora
Bošnjačka kulturna zajednica – Crna Gora
Predsjednik Hazbija Kalač – hazkal@live.com

Sandžak
Bošnjačka kulturna zajednica – Sandžak
Predsjednik Jahja Fehratović – predsjednik@bkz.rs

Kosovo
Bošnjačka kulturna zajednica – Kosovo
Predsjednik Sahit Kandić – sahitkan@gmail.com

Bošnjački savjet Kosova
Predsjednik prod. dr. Mehmed Meta – mehmed_meta@hotmail.com

Udruženje Bošnjaka “Oaza” – Kosovo
Predsjednik Kemal Kandić

Crna Gora
NVO “Broj 19″, Bar – Crna Gora
Izvršni direktor Mirsad Kurgaš – mirsad.kurgas@gmail.com

Sjedinjene Američke Države
Bošnjaci.Net / Bosniaks – New York
Gl. i odg. urednik Esad Krcić – redakcija@bosnjaci.net
Predstavništvo Sandžaka – New York
Rukovodilac Smajle Srdanović – ssrdanovic@stellarmanagement.com
Islamski centar Monticello – New York
Potpredsjednik Ago Kolenović – agokolenovic@hotmail.com
Bošnjačko-američki zajednički centar New Jerssey
Potpredsjednik Nevzad Kurtagić – nevzadkurtagic@yahoo.com
Bošnjačko islamski kulturni centar New York
Predsjednik Ifet Seferović – adiadisa@aol.com
Bošnjačka kulturna zajednica- New York, SAD
Predsjednik IO Ismet Pjetrović – pjetrovici@yahoo.com
Odbor za obilježavanje 100.godišnjice genocida nad Bošnjacima i Albancima u Plavu i Gusinju – New York
Za odbor: Dr. Mersim Ziljkić – ziljkicddsmz@msn.com, Muharem Purišić –
mpurisic9@gmail.com, Šefkija Radončić – shekiradoncic@gmail.com i Ago
Redžić – agoredzic@gmail.com
Asocijacija Bošnjaka Albany – SAD
Predsjednik Avdo Metjahić – muhadzer@nycap.rr.com

Bosna i Hercegovina:
Liga za Sandžak – Sarajevo, BiH
Generalni sekretar Teufik Hadžiahmetović – teufikh@hotmail.com

Luksemburg:
Unija mladih aktivista (UMA)
Predsjednik Enes Karišik – iameuropean@hotmail.com
Bošnjačka kulturna zajednica Luksemburg (BKZL) –
Predsjednik Faruk Ličina – faruk_licina@yahoo.fr
Bošnjački demokratski fond – Luksemburg
Predsjednik Enver Korać – koracenver@gmail.com

Belgija:
Bošnjačka kulturna zajednica Belgije
Predsjednik Nedžad Æeman – bkzbel@hotmail.com

Austrija:
Zajednica sandžačke dijaspore – Centrala
Predsjednik Mithat Mujević – mmidhat@gmail.com
Danska:
Zajednica sandžačke dijaspore
Predsjednik Ramiz Radonjica – ramiz10@hotmail.com

Francuska:
Zajednica sandžačke dijaspore Francuske
Predsjednik Šefadil Ličina – sefadil1@hotmail.com

Njemačka:
Zajednica sandžačke dijaspore Njemačke
Potpredsjednik Ahmet Ahmatović – a.ahmatovic@hotmail.de
Holandija:
Zajednica sandžačke dijaspore Holandije
Predsjednik Enes Nuhović – enuhovic@hetnet.nl
Švedska:
Predstavništvo Sandžaka za Skandinaviju sa sjedištem u Geteborgu
Rukovodilac Ferid Šantić prof.

Švicarska:
Zajednica sandžačke dijaspore u Švicarskoj
Predsjednik Faik Gegić – faikgegic@hotmail.ch
e-Zine Bihor-kalica.com
Glavni i odgovorni urednik – Izet Osmanović

“Izvještaj o položaju Bošnjaka u Crnoj Gori” je upućen na sljedeće adrese:

  • United Nations
    H.E. Ban Ki-moon
    Secretary General
    United State of America
    President Barack Hussein Obama
    Vice President Joe Biden
    The Secretary of State John F. Kerry
    US Department of state bureau of democracy human rights
    European Parliament / MEPs
    President Martin Schulz
  • European Union
    Catherine Ashton, Foreign Affairs and Security Policy
    Štefan Füle, Commissioner for Enlargement and European Neighbourhood Policy
  • European Union Agency for Fundamental Rights (FRA)
    Vienna, Austria
  • Amnesty International
  • Društvo za ugrožene narode
    The Society for Threatened Peoples (STP) in Göttingen
    President Tilman Zülch
  • Presidents, Prime Ministers and Ministers of State:
    Turkey,
    Germany, Austria, England, Luxembourg, Belgium, Sweden, Switzerland,
    Denmark, the Netherlands, France, Norway, Luxembourg.

Na znanje

  • Medijima
  • Presjedniku, premijeru i Skupštini Crne Gore
  • Predsjedništvu i Vijeću Ministara BiH,
  • Svjetskom bošnjačkom kongresu (SBK) – Sarajevo (BiH)
  • Bošnjačkoj akademiji nauka i umjetnosti
  • Rijasetu IZ u BiH
  • Mešihatu IZ u CG
  • Mešihatu IZ u Sandžaku i Srbiji

Napomena:

Dokument
je izradila Bošnjačka kulturna zajednica u Crnoj Gori, a potpisnici su
organizacije čiji članovi su porijeklom iz južnog Sandžaka – Crne Gore,
koji žive i rade u više država Balkana, Zapadne Europe i SAD.

Izvor: Bosnjaci.net