Ko karakter nema, za obraz ne mari

Image

Ministri iz
Sandžaka u nedostatku pravog angažmana posežu za onim što im ne pripada, pa su
opet bacili otrovne strijele na Islamsku zajednicu i njeno rukovodstvo želeći,
navodno, pod plaštom borbe za mir i jedinstvo, unijeti još veće podjele
stvaranjem treće opcije. Narod neće dozvoliti nikome da nasrće na Islamsku
zajednicu. Repriza 2007. godine se, inšallah, neće ponoviti, jer su odlučnost i
namjere rukovodstva Islamske zajednice i džemata takve da se nikome neće dati
da odvoji niti jednu džamiju ili bilo koju ustanovu iz sistema. Pomirenje u
Islamskoj zajednici treba ostvariti, ali uz vraćanje otetog i očuvanja njene
autonomnosti i slobode, sa Glavnim muftijom na čelu.

 

Već dvije decenije iste partije (ljudi) vladaju Novim
Pazarom. Oni puno obećavaju u predizbornoj kampanji, a malo urade u toku
mandata. Kada stupe na funkcije postanu lijeni i inferiorni prema interesima
stanovništva. Aktivni su u meðusobnim sukobima oko preuzimanja što većih
ingerencija u vlasti te bogatijeg finansijskog kolača. Ovakva situacija šteti
graðanima, uvećava agoniju i neizvjesnost u kojoj se naðoše nemarom političke
vrhuške.

Afere poput prodaje FK Novi Pazar, njegovog zemljišta sa
stadionom i lokalima; mito i korupcija; nelegalna gradnja; nenamjensko trošenje
para graðana; neisplaćivanje plata radnicima; odsustvo stranih investitora;
neotvaranje novih fabrika i radnih mjesta; konstantan porast nezaposlenisti;
kriminal u porastu – uništile su i ekonomski ojadile naš grad koji preživljava
teže trenutke nego pod sankcijama 90-tih.

Štrajk radnika gradske toplane u sred zime zbog mjesecima
neisplaćenih ličnih dohodaka pojačava patnju premrzlih stanovnika. Radnici
opravdano štrajkuju, graðani se neopravdano smrzavaju, a rukovodstvo Gradske
uprave svaðama pokušava da „podgrije atmosferu“. Stanovnici najvećeg sandžačkog
grada često su bez struje, uglavnom zbog zastarjelosti elektro mreže.
Novopazarci se suočavaju i sa nestašicom vode koje nema dovoljno ni u
centralnom jezgru grada. U visočijim gradskim naseljima vode nema po dvanaest
časova, a ponegdje je nema nikako.

Novi Pazar je već godinama u hroničnoj ekonomskoj krizi.
Trećina graðana je siromašna, svaki deseti koristi socijalnu pomoć, preživljava
hraneći se u javnim kuhinjama humanitarnih organizacija. Kako se navodi u
istraživanju Sandžačkog odbora za ljudskih prava, stopa nezaposlenosti u Novom
Pazaru je skoro duplo veća u odnosu na republički prosjek.

“U strukturi siromašnih graðana najviše je onih koji nemaju
posao (62,7 %), slijede korisnici socijalne pomoći (27,7 %) i korisnici
humanitarnih kuhinja (9,6%).” Novopazarci su trenutno četiri puta siromašniji u
odnosu na zvaničnu stopu siromaštva u Srbiji. Na posao čeka skoro 21.000 ljudi,
dok više od 12.000 njih nikada nije imalo posao, a broj fakultetski obrazovanih
i nezaposlenih u posljednje četiri godine uvećan je za više od 50 odsto.”

Novi Pazar je u XXI vijeku prašnjav, bez infrastrukture, sa
uskim i izlokanim ulicama, u neprestanoj saobraćajnoj gužvi. Ispod asfalta čame
stare azbestne cijevi opasne po zdravlje, one cure na sve strane, pa je i to
jedan od razloga što nema dovoljno vode. Kanalizacije, kišne i fekalne, nema u
mnogim naseljima, a tamo gdje je ima ona je zapuštena. Brzina kretanja
izrupčanim ulicama svedena je na 10 km na čas. U općoj gužvi pješaci hodaju
kolovozom, dok su na trotoarima automobili, kiosci i lokali. Otežan život
stanovništvu predstavlja i smeće koje se teško iznosi na vjerovatno najvisočiju
deponiju u okolini u odnosu na položaj i nadmorsku visinu grada. Pored
udaljenosti i nepristupačnog terena, zastarjelosti voznog parka, česti i dugi
štrajkovi komunalaca zbog neredovnih plata zadržavaju smeće na gradskim
ulicama, što zajedno sa deponijom predstavlja pravu ekološku bombu.

Zbog korupcije u gradskim službama i javnim preduzećima, u
našem gradu se gradi neplanski i neodgovorno. Arhitektura predstavlja mješavinu
starih orijentalnih kuća izgraðenih u turskom stilu, sa nezgrapnim
komunističkim graðevinama, koje se miješaju sa veleljepnim vilama i kućama
pazarskih tajkuna i moćnika. Mješavina cigle, ćerpiča, betona, aluminijuma,
plastike, stakla i drveta arhitekturu grada je pretvorila u nakazu. Odgovornost
za loše stanje je na onima koji dvodecenijsku vladavinu provode na štetu
sopstvenog naroda.

Gradska bolnica je mjesto iz holivudskih filmova strave i
užasa. Neodgovorne i drske sestre i nervozni ljekari, sumorna su svakodnevica
bolesnika i pacijenata, te svih onih koji sa hećimima imaju posla. Bolesni,
najčešće stariji graðani, izloženi su šikaniranju i neljubaznosti od strane bolničkog
osoblja. Bespotrebna duga čekanja pred šalterima i ordinacijama rezultat su
nerada i neodgovornosti službi u bolnici. Kažu upućeni, da novi-stari direktor
opet kreči bolnicu. Džaba ste krečili kad „bijeli mantili“ sve brzo ocrne.
Teško bolesnome, jer u bolnicu gradsku nema kud, ali zato kada odete privatno
ljekaru, onda je „kez“ neizbježan, tepanje i laskanje stalni kolorit, a možete
biti i usluženi sokom i kahvom. U tom slučaju ničega ne nedostaje, ali će vas
to plaho koštati po džepu. Privatna praksa nema mahane. Koliko para – toliko
muzike, rekao bi narod. Svima, osim policiji, sudstvu i tužilaštvu, poznato je
koliko para košta hirurška operacija u novopazarskoj bolnici, a isto tako zna
se koliko treba dati ginekologu. Pored svega, smrtnost novoroðene djece u našem
gradu je visoka, a briga o porodiljama nedovoljna. Onaj što karara nema, ne
mari ni za strah od Boga. Hipokrat je i onako mrtav.

Ministri iz Sandžaka u nedostatku pravog angažmana posežu za
onim što im ne pripada, pa su opet bacili otrovne strijele na Islamsku
zajednicu i njeno rukovodstvo želeći, navodno, pod plaštom borbe za mir i
jedinstvo, unijeti još veće podjele stvaranjem treće opcije. Narod neće
dozvoliti nikome da nasrće na Islamsku zajednicu. Repriza 2007. godine se,
inšallah, neće ponoviti, jer su odlučnost i namjere rukovodstva Islamske
zajednice i džemata takve da se nikome neće dati da odvoji niti jednu džamiju
ili bilo koju ustanovu iz sistema. Pomirenje u Islamskoj zajednici treba
ostvariti, ali uz vraćanje otetog i očuvanja njene autonomnosti i slobode, sa
Glavnim muftijom na čelu.

E pa, uvažni graðani, pitajmo se kolika je naša odgovornost
zbog gore pomenutih zajedničkih nam muka. Da li smo svojim neodgovornim
zaokruživanjem imena na izborima doprinijeli tegobnom načinu života, siromaštvu
i bijedi? Koliko smo zbog te neodgovornosti patili i još koliko ćemo patiti?
Koliko smo štete svojoj djeci nanijeli zato što nismo racionalno postupili,
vjerujući obećanjima „vječitih“ ministara. Oni uživaju u „našem“ kapitalu, mi
se davimo u „njihovoj“ bijedi. Da nam Allah pomogne, samo u Njega se uzdamo!

(Glas islama, broj 239: NAŠE VIÐENJE)