Govor muftije Muamer-ef. Zukorlia na iftaru u Skoplju

Image

Bismillahi-rahmani-rahim 

Dame
i gospodo, braćo i sestre, es-selamu alejkum we rahmetullahi we berekatuhu.

Zahvalan
sam Uzvišenom Stvoritelju što me je počastio da večeras budem ovdje sa vama, u
Skoplju, u ovom predivnom ambijentu iftarskome, punome bereketa, koga ukrašava
sve ovo što su ljudi vrijedni napravili, a čiji su najveći ukras ljudi.
Zapravo, u ovoj dvodecenijskoj borbi punoj uspona, ponekad postavim sebi
pitanje treba li možda zastati, odustati, prepustiti drugima.
Ponekad, u nekoj
kušnji, kaže se: „Za koga, zbog koga“, ali zaista večeras, gledajući vas, takva
pitanja potpuno gube smisao. Vas ovdje, Bošnjake u Makedoniji, zajedno u jednom
safu, Bošnjake Sandžaklije, Bošnjake Torbeše, braću Albance, Turke, Makedonce i
sve druge, na jednome mjestu, na jednome skupu. A divan li je to skup na kome
su ljudi okupljeni mimo ličnog ovosvjetskog materijalnog interesa. Takvih je
skupova jako malo, a oni su nama i današnjoj ljudskoj civilizaciji
najpotrebniji. Ljudi se obično okupljaju motivirani nekim interesom, a evo nas
ovdje – vi iz Skoplja kao domaćini, a gosti  iz Skoplja i ostalih dijelova
Makedonije. Neki su krenuli od podneva, neki od ikindije, ostavili sve  i
došli ovdje. Došli na iftar, ali ne iz gladi i žeđi, za zalogajem hljeba koga
imaju, hvala Allahu dž.š., u svojoj kući, već žedni ljudskosti koju možemo
osjetiti samo kada smo sa drugim ljudima. Čovjek ne može bez drugih ljudi ni u
nesreći ni u sreći. Nesreću je teško podnijeti bez drugih ljudi, a sreću ne možete
osjetiti dok je ne podijelite sa drugim ljudima. Evo smo i mi iz Sandžaka, iz
Novog Pazara došli večeras da budemo ovdje sa vama. Preko Kosova oko četiri
sahata, još nekih pola sata na granici, dok su provjerili ko smo, šta smo, što
li ćemo, gdje li ćemo. Pitao sam se šta li provjeravaju, a poslije toga sam
shvatio da će nas provjeravati sve dok budemo dolazili rijetko. Kada budemo
dolazili često, onda nas neće provjeravati. Morat ćemo malo češće da nas bolje
upoznaju. Tako da ne brinemo zbog toga. Zadržavanja od pola sata su nam pomogla
da ono vrijeme do iftara, koje obično sporo teče, brže prođe. Ne žalimo ni zbog
čega toga, jer ovaj večerašnji susret puni srce, dušu i čovjeka čini da se u
potpunosti osjeća čovjekom. Mi Bošnjaci smo željni ovoga, treba nam ovo, jer
smo uz Palestince najraseljeniji narod na svijetu. Možda jedini narod na
svijetu koji je tri ili četiri puta brojniji izvan domovine, nego u domovini.  

Mene
pitaju ovih dana i mjeseci: „Dobro, 21. je vijek, zašto ti je toliko bitno
da si Bošnjak? Još si muftija, vjernik, univerzalac, a sad si zapeo hoćeš to
bošnjaštvo po svaku cijenu!“ Da, bitno mi je da sam Bošnjak. Koliko? Onoliko
koliko sam ugrožen i kao pojedinac i kao kolektivitet. Onog trenutka kada budem
imao maticu, domovinu, Bosnu koja neće biti u dejtonskim invalidskim kolicima,
već normalna država koja može kao i druge države da zaštiti svoga građanina, ali
i svoga Bošnjaka ma gdje bio, pristat ću da budem manje Bošnjak nego sada. Onda
kada mi više ne bude prijetio novi talas genocida, pristat ću da budem manje
Bošnjak. Kada budem imao čvrste državne garancije i međunarodne mehanizme, kao
i sve druge nacije i narodi, onda ćemo bošnjaštvo staviti u drugi plan i
pristati da u duhovnom, civilizacijskom i svakom drugom smislu budemo univerzalni
članovi i  balkanske, i evropske i svjetske zajednice.  

Međutim,
vi znate da smo mi Bošnjaci, uprkos historijskoj činjenici, i onoj prije islama
i onoj u toku islamskog perioda, narod koji je pokazao najviši stupanj
pacifizma, potpune orijentiranosti miru. Nažalost, surovost odnosa među
narodima u svijetu, a posebno ovdje, nije nam respektirala tu vrijednost, već
nam je to iskorišteno kao naivnost i posljedica toga je deset talasa suočenja
sa genocidom, na vrhuncu s onim koga smo obilježili prije tri dana u
Srebrenici. Nakon devetnaest  godina mi u Srebrenici, u Bosni još nismo
pokopani. Neko me pita čemu sada ta nacionalna i vjerska  priča, a svi ti
u Srebrenici, Prijedoru i drugim stratištima pobijeni su samo zato što su
muslimani, Bošnjaci. Zato, braćo i sestre, uprkos svemu što nam se desilo,
uprkos najgorčem historijskom iskustvu  i najskuplje plaćenim historijskim
lekcijama, mi nismo i nećemo dopustiti da obolimo od bolesti mržnje, ne iz
slabosti, pa ne i iz milosrđa, već zbog činjenice da pripadamo nacionalnoj,
etičkoj i vjerskoj kulturi koja vjeruje da je mržnja slabost onoga ko je nosi.
Mržnja je vatra koja prži okolo, a najviše, najprije i na koncu sprži onoga u
kome se nalazi. Zato mi nećemo i ne znamo mrziti. Isto tako, deset genocidnih
lekcija je i previše da bi Bošnjaci ikada više dozvolili naivnost. To što ne
mrzimo, što ne pozivamo na osvetu, ne daje nam za pravo ni po vjerskoj,
moralnoj ni drugoj osnovi i vrijednosti da budemo naivni, a bili smo u nekoliko
navrata. Tu naivnost platili smo hiljadama nevino pobijenih žrtava.

Kako
odgovoriti na sve to? Svakako da je odgovor kompleksan i zahtjeva veoma
ozbiljan pristup, pa i analizu. a ovo nije prilika da ulazimo dublje u tu temu.
Zlo se može pobijediti samo dobrom, ali ne naivnim dobrom, simboličkim, već
dobro organiziranim  dobrom. Istina će biti poražena samo ako se od nje
odustane. Ako se od istine ne odustane ona ne može biti poražena. Definitivno,
mi moramo biti svjesni da se ne može očekivati od vuka da promijeni ćud, ni u 21.
vijeku, ni dalje u budućnost. Vuk neće mijenjati ćud, već će zauvijek ostati
ono što jeste. To je njegova priroda, pa zato samo naivni traže od vuka da
prihvati pravila demokracije i poštuje ljudska prava. Samo naivni će
razgovarati i pregovarati sa vucima i ubjeđivati ih da prestanu biti krvožedni.
Pametni to nikada neće raditi, jer oni znaju šta im je činiti da bi njihovo
stado bilo bezbijedno. Oni znaju kako se čuva stado i koja su to pravila koja
vuk poštuje: dobra ograda, šarplaninac i dvocijevka. Onda, ne fala ti ga vuče –
volja ti budi demokrata, fašista, diktator, to je onda tvoj problem. Tada će
vuk da prođe pored tora i da ti kaže „merhaba“. Onda će da bude fini jer je
shvatio da ti razumiješ njegov jezik. Naravno da postoje razne vrste ograda i
oružja, ali narod koji je neuk, nepismen i neškolovan pripremljen je da bude
žrtva genocida. Zato je naša najjača ograda znanje i obrazovanje, nauka i
podizanje obrazovnih institucija. Naša dvocijevka je pero, olovka i to je
oružje kojim se moramo naoružati. To je, zapravo, ono što je i dovelo do
formiranja Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti, Internacionalnog
univerziteta u Novom Pazaru, muških i ženskih medresa, dječjih vrtića, škola
Kur'ana itd. Zato je osnovana i Bošnjačka kulturna zajednica, koja je za veoma
kratak period pokazala kakav je autoritet i koliku snagu okupljanja ima ovdje.
Možete osnovati organizacije kakve hoćete, ali nije isto ako te organizacije
vodi neko ko ne vjeruje u ono zašta su osnovane; ili neko čije je srce u nekoj
drugoj ideologiji, a desio se tu; ili neko ko želi da od nekog fonda prigrabi
interes za sebe. Takve organizacije ne uspijevaju. Organizacije koje imaju
Dževada-ef. Hota, akademika Huskovića, profesora i predsjednika BKZ Džemila
Bektovića, nemaju alternativu osim uspjeha. Zapravo, ljudi su mjera kvaliteta svake
pojave i svakoga projekta i to je ono što nas večeras ovdje čini posebno
ponosnim.  

Obrazovanje,
istina i sve druge vrijednosti imaju smisla ukoliko se implementiraju u
srca ljudi, a ljudi su onoliko vrijedni koliko znaju da rade zajedno. Nedavno
sam u Priboju komentirao, pod utiskom pobjede njemačke reprezentacije nad
Brazilom, da se desi čudo da Brazil izgubi 7:1. Pitali su me kako je to moguće.
Moguće je, jer brazilska reprezentacija je bila sačinjena od mlađih, zanešenih
umjetnika fudbala, koji su mislili da je fudbalski obračun sa Njemačkom igra.
Sa Njemačkom ništa nije igra, pa makar to bio i fudbal. Nijemci k'o Nijemci,
pokazali su najviši stupanj džematske svijesti. Timsku igru bez zanosa
pojedinca, zajedničku igru koja je dovela do tog rezultata, a na koncu i do
osvajanja šampionata. Poslanik s.a.v.s. kaže: "Mudrost je izgubljena star vjernika – uzme je gdje god je nađe."
Evo nam mudrosti, da nešto naučimo i od njemačke fudbalske reprezentacije.
Svugdje oko nas su znakovi mudrosti i poruke, samo ih treba čitati.  

Organizovani
narod je nacija. Vodile su se bespotrebne rasprave u Bosni prije popisa oko
nacionalnog identiteta. Ne želim da ulazim u tu raspravu, ali da li smo samo
narod ili nacija – pitanje je. Da li ćemo živjeti kao organizovani ili neorganizovani
i dezorijentisani. Nacija je organizovani narod. Država je najviši stepen
organizovanja jednoga naroda. No postoje i drugi slojevi. Evo smo mi danas
ovdje, zahvaljujući safu, nacionalnom safu i organizaciji Bošnjačke kulturne
zajednice, koja je članica Svjetskoga bošnjačkoga kongresa. Dakle, mi Bošnjaci,
kao nacija, imamo šansu uspjeti i opstati, očuvati svoj nacionalni identitet,
ali i svoj biološki opstanak, samo ukoliko budemo organizovani narod, a to znači
nacija. Nekada, suočavajući se s raznim anomalijama i u Bosni i u Sandžaku,
učini mi se da imamo mnogo pukotina. Postavim pitanje da li ćemo konačno
dokazati kapacitet nacije. Ali evo, kada mi je teško u Bosni i Sandžaku, ja ću
doći ovdje u Skoplje, grad Gazi Isa-bega, grad duhovnosti, tradicije, grad koji
može da drži lekciju Balkanu u mnogim aspektima, jedan od najljepših gradova sa
najljepšim i najboljim građanima i narodima. Doći ću ovdje, kao što sam došao
večeras, da napunim svoje baterije kako bih nastavio svoj mukotrpni, ali veoma
časni put borbe za punu slobodu, dostojanstvo i konačno miran život bošnjačkog
naroda i svih drugih ljudi koji žive zajedno sa Bošnjacima. Evo, nije ni
slučajno da ovaj  kapacitet okupljanja možemo imati samo u ovome mubarek
mjesecu, mjesecu Ramazanu, mjesecu posta, mjesecu gdje čovjek najuvjerljivije
demonstrira svoju ljudskost. Mimo Ramazana često u čovjeku pobjedi životinjsko,
biologija, tijelo, porivi, požude, razne potrebe koje čovjek ima kao zemaljsko
biološko biće, ali koje ugrožavaju ljudskost. 

Braćo
i sestre, materija nije prirodni ambijent čovjeka, iako čovjek ima u sebi
tijelo kao materiju. Zato je ovaj svijet prirodni ambijent životinjama i one se
sjajno u njemu snalaze. Vidite, životinje nemaju razum, univerzitete,
akademije, a ne prave nikakve probleme kakve pravi čovjek. Nemaju probleme sa
ekologijom, ne proizvode smeće, ratove, ne skreću pravac kiši i rijekama.
Životinje se bolje od nas snalaze u prirodi, na ovome svijetu, na Zemlji. O
odnosu s prirodom mi možemo učiti od životinja. Ljudska civilizacija što je naprednija
– sve više uništava, što ima više znanstvenih istraživačkih institucija – sve
manje čistoga zraka, sve manje zdrave hrane, a sve više priče o zdravoj hrani,
sve više lijekova, a sve više bolesnijih. Dakle, raskorak postoji između
čovjeka i prirode, čovjeka i ovoga svijeta. Znate zašto? Čovjek nije čisto
prirodno biće, čovjek je polu-natprirodno biće, jer pored svoje prirodne,
materijalne i zemaljske dimenzije ima u sebi dušu, razum – božanske darove koje
mu je Allah dž.š. darovao i time ga učinio polu-natprirodnim bićem. Zato čovjek
ne može da se potpuno ostvari u sreći i materiji na ovome svijetu. Može jedino
da bude potpuno sretan u moralnom, vjerskom, imanskom ambijentu. Zato kada kod
čovjeka dominira moralnost i vjera – čisti moral i čista vjera, on tada
demonstrira ljudskost. Zato smo mi bolji ljudi u Ramazanu nego van Ramazana. Kod
čovjeka koji je van Ramazana po navici ohol, dok posti nema oholosti poslije
ikindije, čak i kada je nervozan zbog cigare. To je tada druga hemija. Nema
oholosti, jer dobrovoljni glad i žeđ su demonstracija ljudskosti. Tada
pokazuješ da si jači od svoje životinje u sebi. Tada pokazuješ aksiomu da se
vrijednost čovjeka mjeri po tome koliko se može ustegnuti, a ne po tome koliko
može šta da učini.

Zato
ovakav skup možete ovdje napraviti samo u Ramazanu, nikako van njega. U Ramazanu
smo najviše ljudi, u Ramazanu praznog stomaka i svedenih strasti i poriva stavljenih
pod kontrolu čovjeka. Tada imamo stvarni ljudski osjećaj i za onog gladnog u
Somaliji i Etiopiji, ali i za onog paćenika i dijete u Gazi što mu bacaju bombe,
ni krivom ni dužnom, samo zato što je različite nacije i vjere. Tada su ti
senzori za ljudskost, solidarnost i sve ono što čovjeka čini čovjekom pravi i
najjači. Zato, braćo i sestre, ovaj iftarski susret, ovdje u Skoplju, jeste
festival istine, pravde, čovječnosti, dobročinstva i na koncu, prije svega,
festival islama. 

Braćo
 Bošnjaci, sestre Bošnjakinje, Turci, Albanci i svi drugi koji ste ovdje
prisutni, još jednom braćo Bošnjaci Torbeši, za vas mahsuz selam. Znam da
vas otimaju, ali ja znam da ćete biti tamo gdje jeste. Mi se ni o koga ne
otimamo, ali svojoj braći smo otvorili i srca i vrata. Zato vam mubarek
olsun ovaj dolazak, mubarek olsun svima ovaj susret, ovaj mubarek Ramazan, s
dovom da nam se ukabule ibadeti posta, namaza, Kur'ana i svih drugih, da nam se
ukabuli ovaj susret. Molim Svevišnjeg Stvoritelja da nam da snage da budemo
pravi, dobri ljudi, odlučni da činimo dobro,  pametni i obrazovani,
dostojanstveni i odlučni, da budemo dosljedni istini i pravdi i da uvijek
budemo na pravoj i svojoj strani. Molim Svevišnjeg Stvoritelja da ovaj skup
obaspe bereketom,  milošću, da podari nama i porodicama zdravlje, uspjeh i
sreću na ovome svijetu, a da nas na onome svijetu daruje Džennetom. Hvala svima.