Na Hadžetu Bošnjaci Sandžaka polažu ispit zrelosti

Image

„Drugovi, mi smo zaduženi ispred Oblasnog komiteta da objasnimo naredbu koja je prispjela iz Centralnog komiteta. Da bi ste nas bolje razumeli,“ – nastavili su – „reći ćemo vam da grad u kom se nalazimo nije na Bosforu, ali je oduvijek bio Mali Stambol. Ne samo po arhitekturi, džamijama… već naročito po vjeri i načinu života koji se ne razlikuju od onog u bilo kom turskom gradu…

Pitamo vas, drugovi, kako ćemo izgraditi besklasno društvo na takvim temeljima? Naše mišljenje je nikako… Da bi smo topostigli, mi moramo svaku stopu naše zemlje očistiti od korova i nazadnih elemenata… Likvidaciju narodnih neprijatelja ćete obavljati tajno, noću ili u ranu zoru na onom polju na kraju grada koje se zove Hadžet; gde su padale savezničke bombe.“

Uvijek „ponestane avaza“ svim autorima pisane riječi, bilo da se radi o pjesnicima, romanopiscima… kada treba odgonetnuti stanje duše onoga ko ubija drugoga samo zato što je drugačiji. Zašto!? Još je teže pronaći adekvatne formulacije kada treba opisati bol majke kojoj su ubili sina, sestre kojoj su ubili brata, djeteta kome su nasilno uskratili odrastanje uz oca, supruge koju su ostavili da sama svija ognjište koje je do tog trenutka bilo ispunjeno toplinom i srećom. I to samo zato što su se zvali Hasan, Ibrahim, Kemal… imali bošnjačka prezimena, Allahu pokorni bili. A, kakav je tek osjećaj kada skoro 70 godina ne smiješ o tome govoriti!!! I, isto toliki period plačeš bez suza…

Ovako počinje priča o zločinu genocida kojeg su komunističke vlasti, tzv.“četnički partizani“ 1945. godine izvršili na Hadžetu. Od „istrage poturica“ preko Hadžeta do Srebrenice Iako krajnje nerazumljiv za svakog normalnog insana, razlog ovog kao i drugih zločina I genocida, koji su izvršeni nad bošnjačkim narodom u zadnjih nekoliko stotina godina jeste mržnja, potreba da se vlastita nemoć i strah od samo njima znanog neprijatelja liječi neutralisanjem, po njihovom poimanju, „glavnog izvora vlastite nesreće“. Kada su kretali u izvršenje genocida tokom „istrage poturice“ delegirali su parole: pogani izrodi, nemogućnost zajedničkog života, izdaja vjere pradjedova, trijebljenje gube iz torine, rušiti munjare paliti badnjake i sl. Nažalost, ni do današnjih dana nasljednici takve fašističke i rasističke politike nisu odustali od takvih namjera. Nepokazujući ni trunka suosjećajnost u odnosu na žrtve niti uviðajući pogubnost takve politike čak i za vlastitu sudbinu. Amfilohije Radović, prije izvjesnog perioda izjavi: “Da, za vrijeme „istrage poturica bilo je stradanja, ali niko ne može osporiti veličinu I značaj tog pohoda. Da nisu oni to tada uradili danas ne bi bilo pravoslavnog uha. Oni su se borili protiv lažne vjere i lažnih ljudi!“

Ove riječi do kraja demistifikuju ulogu Srpske pravoslavne crkve u genocidu nad Bošnjacima I tada, i juče, ako treba i sutra, uvijek kada se procjeni da su dobili „upalu pravoslavnog uha“. Po skoro istoj matrici se dešavaju zločini na Hadžetu. Voja Leković i Ðorðe Peruničić, komandanti grada Novog Pazara u vrijeme ulaska komunista pravdajući akciju likvidacije bošnjačkih pravaka ističu: „Drugovi, mi smo zaduženi ispred Oblasnog komiteta da objasnimo naredbu koja je prispjela iz Centralnog komiteta. Da bi ste nas bolje razumeli,“ – nastavili su – „reći ćemo vam da grad u kom se nalazimo nije na Bosforu, ali je oduvijek bio Mali Stambol. Ne samo po arhitekturi, džamijama… već naročito po vjeri i načinu života koji se ne razlikuju od onog u bilo kom turskom gradu… Pitamo vas, drugovi, kako ćemo izgraditi besklasno društvo na takvim temeljima?

Naše mišljenje je nikako… Da bi smo to postigli, mi moramo svaku stopu naše zemlje očistiti od korova i nazadnih elemenata… Likvidaciju narodnih neprijatelja ćete obavljati tajno, noću ili u ranu zoru na onom polju na kraju grada koje se zove Hadžet; gde su padale savezničke bombe.“

Juče „pogani izrodi“, na Hadžetu „korov i nazadni elementi“, u Srebrenici „turska krivnja I osveta“ kako reče zločinac Ratko Mladić neposredno pred izvršenje genocida u Srebrenici, danas „vehabije i teroristi“. Hadžet 70 godina poslije Ne postoji način da se zlo preduprijedi odnosno spriječi bez konstantnog podsjećanja na posljedice, te upiranja prstom u njegove protagoniste. Bošnjaci Sandžaka su bili skoro sedam decenija osuðeni na šutnju o genocida na Hadžetu. Svaki pokušaj bivao bi unaprijed osuðen kao provokacija, ili nepotrebno „vraćanje u historiju i kopanje po ranama“. Svi drugi oko nas su imali pravo na svoja Jadovna, Šumarice, Novosadske racije, Jasenovce, i to je bilo u svrsi kulture pamćenja, jedino je naša bol bila „pretereno uveličavana“.

Kao što neko reče, trebalo je da nam napadnu Islamsku zajednicu, vakufsku imovinu, obraz i dostojanstvo pa da postanemo svjesni da je sljedeći korak biološko istrebljenje. Upravo je tako izgledala hronologija dogaðaja na Hadžetu. Kada su snage ušle u Novi Pazar otele su od Islamske zajednice zgradu Islamskih ustanova. Odatle su izdavali naredbe za hapšenje i strijeljanje bošnjačke elite. Moralo je 2006. godine doći do oslobaðanja te zgrade kako bi 2010. godine, nakon historijskog „susreta“ sa žandarmerijom, konačno spasili sjećanje na nevine šehide na Hadžetu, ali i naše pravo na bolje sutra.

Ova generacija ima pravo na svjetlu budućnost zato što se nije odrekla svoje prošlosti. Pričamo o Hadžetu i šehidima Hadžeta zato što oni više nisu u stanju pričati. Pričamo i zbog naše sadašnjosti ali i budućnosti naše djece. Islamska zajednica u saradnji sa Bošnjačkom kulturnom zajednicom nizom manifestacija koje će trajati četiri dana, promocijom knjiga I dokumentarnim filmom, kao i centralnim skupom, već tradicionalnim, Pohodom na Hadžet, obilježit će 70 godina od genocida nad Bošnjacima Sandžaka nakon Drugog svjetskog rata. Na taj način bošnjački narod pokazat će svoju riješenost da nikada više ne dozvoli da bude žrtva vlastite riješenosti da na svom topraku živi svoju slobodu, u slobodi svoje vjerske i nacionalne pripadnosti.

Glas islama, dr. Admir Muratović, Analize