Muftija Zukorlić za Glas islama: Šehidska krv je najskuplji emanet


DUGA I TAMNA NOÆ HADŽETA

Image

GLAS ISLAMA: Uvaženi Muftija, povod našeg današnjeg razgovora je Hadžet. Samo ime Hadžet asocira na dogaðaje koji su se desili u tom dijelu Novog Pazara, ima duboku historijsku poruku i važnost za nas Bošnjake na Sandžaku, još važniju za Islamsku zajednicu i ahmediju te sam spomen imena Hadžet je dovoljan. Našta Vas asocira ime Hadžet, koja Vam je prva impresija?

Muftija sandžački: Hadžet je jedna od genocidnih tragedija sandžačko-bošnjačke stogodišnje duge i veoma tamne noći. O Hadžetu, kao i drugim bošnjačkim stratištima, moglo bi se govoriti, pisati, pjevati, opjevavati jako puno. Ono što je, po meni, ovog trenutka najbitnija impresija jeste da je Hadžet grobnica koja je progutala više hiljada pripadnika bošnjačke elite u Sandžaku, koji su nepravedno, nemilosrdno, zločinački ubijeni samo zato što su bili prvaci sandžačkih Bošnjaka, političkog, vjerskog, odbrambenog, kulturnog, zanatskog, prvog reda. Dakle, prve godine vladavine partizana i komunističkog sistema, koji je lovio sinove Bošnjaka, kao i sinove drugih nacija na ideji o bratstvu i jedinstvu, osvjedočilo je svoju suštinu time što je praktično organizirao pokolj Bošnjaka na Hadžetu kako bi obezglavio Bošnjake. Zapravo, mi tu imamo ponovno suočenje Bošnjaka sa eliminacijom elite. Nešto slično se desilo pod kamom Omer-paše Latasa u Bosni, a u Sandžaku je to bio Hadžet pod kamom, kako jasnije iz dana u dan izlazi na vidjelo, dojučerašnjih četnika koji su se preobrazili u partizane.
Druga impresija Hadžeta jeste da je to genocid bez mezara, kako očevici prenose, na stotine ubijenih, svirepo strijeljanih. Strijeljanja su uglavnom vršena noću ili u ranu zoru. Njihove grobnice su bile katakombe koje su napravile bombe savezničkih aviona koji su bombardovali Novi Pazar u obračunu sa Nijemcima, koje su buldožerima zatrpavane. Nikada se nisu desile ekshumacije, nikada nije takva inicijativa ni pokrenuta. Nažalost, poslije sedamdeset godina imamo negaciju tog genocidnog pokolja. Od nekih imamo ispravdavanje pod raznim ideološkim i drugim izgovorom. Zapravo, ono što je posebna impresija Hadžeta jeste da mi nakon sedamdeset godina imamo veoma mali broj ljudi, djece, unuka stradalih na Hadžetu koji su spremni da progovore. Dakle, zločin na Hadžetu se desio prije sedamdeset godina, trajao je nekoliko mjeseci, ali teror nad članovima porodica ubijenih traje do dana današnjeg. On je tako duboko ukorijenjen da prosto ljudi ne mogu da vjeruju da su propali zlotvori koji su to organizirali i počinili.

SUDAR SA POLICIJOM – PROBOJ STRAHA

GLAS ISLAMA: Spomenuli ste dva važna dogaðaja u historiji Bošnjaka: prvi – strijeljanje sandžačkih prviša na Hadžetu 1944. godine i drugi – sukob imama pod ahmedijama i vjernika sa srbijanskom specijalnom policijom 2010. godine. U prvom dogaðaju Bošnjaci su bili oni koji su bili žrtve nepravdi, a cijene su glavom plaćali. U drugom dogaðaju Bošnjaci su opet bili žrtve nepravde, ali su na svojevrstan način održali moralnu lekciju ponosa toj “silnoj” žandarmeriji. Kako komentirate taj fizički sukob imama pod ahmedijama i specijalne policije pod punom ratnom opremom?

Muftija sandžački: Susret, ili tačnije sudar grupe Bošnjaka predvoðene sa nekoliko desetina ili više od stotinu imama pod ahmedijama sa oko hiljadu i po pripadnika specijalnih snaga Republike Srbije na Hadžetu 2010 godine za mene je najznačajniji proboj u pravcu rušenja zida straha koga sam maloprije pomenuo. Mislim da je to početak pada svih strahova, psiholoških kazamata koji su graðeni stotinu godina nad Bošnjacima, a pogotovu Bošnjacima u Sandžaku. Mislim da se taj proces više nikada ne može zaustaviti. Zato su svi učesnici tog pohoda 4. septembra 2010. godine na Hadžet, u cilju pokušaja da se prouči dova šehidima i izrazi protest zbog otimanja dijela vakufske parcele na Hadžetu od strane lokalnih vlasti, podržanih od Beograda, napravili konačno pomjeranje klatna u korist Bošnjaka, gdje su upravo kolege onih imama i hafiza koji su ubijeni prije sedamdeset godina kazali da evo i dalje imamo imame koji nisu taoci neke sitne hedije, nekog birijana i baklave, nekog ćara i šićara od mevluda i dženaze, već da imamo imame koji su ulema, ulema islama, koji razumiju tewhid i šehadet kao izvor slobode i dostojanstva. To su imami na koje sam ponosan, kao i na one dvije ili dvije i po hiljade muslimana, Bošnjaka, koji su ponosno hodali s tekbirima iza tih imama.
To je ono što je prva poruka Hadžeta 2010. godine, ali isto tako odlučnost da se brani to vakufsko parče od uzurpacije i da se brane ti neznani mezarovi od sknavljenja, zapravo je još jedna eksplozija odlučnosti od strane Bošnjaka, koji poručuju i vlastima i vlastodršcima, kriminalcima i njihovim saveznicima, lokalnim moćnicima i beogradskim, da sto godina mrkle, burne, nesigurne noći obilježene genocidom nisu ubile Bošnjake, a pogotovo nisu ubile volju prema starim Bošnjacima. Volju da žive na svojoj zemlji, u svojoj domovini, u svojim domovima sa svojim porodicama i vrijednostima, u svojoj vjeri, kulturi, sa svojom tradicijom, sa svojim moralnim postulatima, kiblom i šehadetom, sa svojim bajracima, svojim simbolima, sa svojim junacima u svojim pričama sa vrlo jasno zacrtanim ciljevima, prema svijetloj budućnosti, prosperitetnoj u ovosvjetskom životu, a uspješnom u punoj vjerskoj i opće moralnoj sreći.

SUSRET VAKUFA I ŠEHIDSKE KRVI

GLAS ISLAMA: Mešihat Islamske zajednice je donio odluku kojom je 4. Septembar proglašen Danom sjećanja i dove za šehide Hadžeta. Od tada pa do danas Islamska zajednica svake godine obilježava taj datum svojevrsnom memorijalnom šetnjom Pohod na Hadžet i učenjem Jasina za duše šehida.Ove godine puni se 70 godina od genocida na Hadžetu. Kako nakon 70 godina posmatrati genocid koji se dogodio našem narodu, a za koji nikada niko nije kažnjen niti procesuiran. I drugo pitanje: 70 godina je od genocida.Hoće li biti neke posebnosti u obilježavanju, možete li nam otkriti neke detalje?

Muftija sandžački: Šehidska krv je nešto najčasnije, najskuplje što je ostavljeno od naših predaka, djedova i pradjedova i kao zavjet, i kao emanet, i kako zalog i kao investicija za našu budućnost, naš opstanak. Svjedoci smo da se danas u svijetu na raznim anti-muslimanskim medijima pojam šehida i šehidske krvi pokušava tumačiti u nejasnom kontekstu, jer se predstavlja da je žrtva šehida i žrtvovanje svoga života davanje prednosti smrti nad životom. To je pogrešno razumijevanje ove islamske vrijednosti jer, zapravo, šehid ima status najčasnijeg Božjeg stvorenja na onome svijetu i u Džennetu pored odabranih poslanika. Ne zato što je on žrtvovao svoj život radi dobitka nakon smrti, već zato što je on položio svoj život za bolji, sigurniji, dostojanstveniji, slobodniji život onih koji ostaju iza njega. Onaj ko želi da ima čistu savjest, da mirno zaspi i probudi se; onaj ko želi da bistrim okom gleda svoju djecu i svoje okruženje ravno u oči; onaj ko želi da nema raskorak izmeðu onoga što vjeruje, misli i priča; onaj ko želi da ima punu harmoniju, simbiozu sopstvenoga bića izmeðu materijalnog, duhovnog i racionalnog, taj ne smije zaboraviti emanet, zalog, u ovom našem slučaju, šehida Hadžeta koji su spojili dvije najveće vrijednosti na kojima smo ponovno oživljeni kao narod i na koje smo naslonili naše noge kako bi uopće pokrenuli bošnjačko buðenje posljednjih godina. To je ono što simbolizira Hadžet – susret vakufa i šehidske krvi. Dakle, to su dva zaloga koji su sačuvali ovo parče zemlje kao našu domovinu, bez obzira na sve što se dešavalo, na sve krvoločne vojske koje su pohodile ovim prostorom posljednjih tri stotine godina. Svijest o tom zavjetu i zalogu je, zapravo, naša potvrda da smo tu baklju slobode, dostojanstva, odlučnosti i volje preuzeli od naših djedova i da smo je dostojni.
Sve što nam se dešavalo, komunističko jednoumlje, miloševićevo bezumlje, sve ono prije i posle toga i što se sada dešava, nije obeshrabrilo i pogotovo nije umanjilo svijest o našim vrijednostima. Kao takvi imamo pravo nastaviti hodati ovom našom sandžačkom zemljom i prenositi ono što jeste suština kulture i tradicije Bošnjaka, naroda sa najvećim stupnjem pacifizma i opredijeljenosti prema miru, naroda koji baštini vjeru u Jednog Boga i prije islama, koji je dočekao islam potpuno pripremljen sa veoma izraženim stepenom monoteizma. Zapravo, takav narod ima pravo da svoju budućnost napravi, pod uslovom da ne zaboravi sopstvenu prošlost. Isto tako nema pravo da bude talac sopstvene prošlosti, ali ima pravo i obavezu da razumije lekcije vlastite prošlosti.
Pitanje koje se tiče nekažnjenih zločina je ono što je usud za Bošnjake. Svi genocidni pohodi, njih deset ili jedanaest, koji su se dešavali posljednjih par stotina godina zapravo su poruka okruženja. Bilo ovog užeg koje je sudjelovalo u genocidu, ili onog šireg koje je bilo posmatrač, inspirator, ili je to tolerisalo. Nekažnjeni zločini su uvijek poruka da se zločin ponovo desi. Mi ne možemo biti optimisti u odnosu na potencijalne zločine te vrste nad Bošnjacima u budućnosti ako imamo u vidu ponašanje našeg okruženja prema nama, uključujući čak i posljednji genocid nad Bošnjacima u Bosni, završno sa onim u Srebrenici, pa čak i odnos Haškog tribunala koji je formalno pokrenuo proces, koji je na neki način simbolički procesuirao i sankcionisao zločince i organizatore genocidnog zločina. To ne može za nas biti satisfakcija, pogotovo to nama ne može biti poruka da možemo biti mirni u budućnosti. Bošnjaci moraju shvatiti da je konačno došlo vrijeme da stavimo tačku na to da od drugih očekujemo da nas zaštite od genocida, ili da od bivših ili potencijalnih počinioca genocida očekujemo da se promijene i da ne žele činiti genocid. Dakle, Bošnjaci moraju izrasti konačno iz naroda u naciju, konačno iz zajednice u organizovani narod i konačno iz zemlje i domovine u državu. To je ono što jedino daje šansu Bošnjacima da imaju, kao i svi drugi organizirani i civilizirani narodi, šansu da prežive, da se razvijaju, da napreduju i da se odbrane ukoliko budu ponovo u opasnosti.
Što se tiče obilježavanja, Islamska zajednica zajedno sa BKZ-om i drugim partnerskim organizacijama priprema značajan program u povodu sedamdeset godina od genocida na Hadžetu i ono što je postalo najprepoznatljiviji dio programa jeste POHOD NA HADŽET za šehide i Jasini-šerif koji će se proučiti na Hadžetu, a koji će se održati 4. septembra, gdje će kolona pohodnika krenuti s podne namaza u pola dva sa Gradskog trga Gazi Isa-beg i uputiti se na odredište, na Hadžet. Naravno, ovaj dogaðaj će takoðe pratiti nekoliko kulturnih dogaðaja, promocija knjiga, filmova, tribina i raznih drugih oblika obilježavanja ovoga dana, kao i ukazivanje na važnost očuvanja svijesti o genocidu i zločinima kako se nikada više ne bi ponovili. Ma kakav program bio ili manifestacija ona ne može ni blizu skrenuti onoliki stepen pažnje kako zaslužuje jedan od ovakvih dogaðaja. Ono što treba da bude poruka svima nama jeste da se ne možemo i ne smijemo zadovoljiti time da imamo dan ili nekoliko dana sjećanja na genocid na Hadžetu. Genocid je postao sastavni dio, mora postati i kod mnogih je postao sastavni dio kulture pamćenja, razumijevanja, svijesti o sebi i sopstvenoj prošlosti, kao zalog za našu budućnost samo ukoliko budemo imali većinu naroda sa tim stepenom svijesti, naroda koji nije podlegao prevarama ili političkom omalovažavanju genocida na Hadžetu, ili općenio genocida nad Bošnjacima, ili omalovažavanju svih stradanja Bošnjaka kroz ponudu programa zabave, raznih oblika ironije na sve to što predstavlja srž tragedije nad Bošnjacima, odvlačenje pažnje kroz kvazi-kulturu koja se nudi Bošnjacima. Mi se od toga moramo odbraniti, a to pored ovih podsjećanja koja su sa Pohodom mora postati dio vaspitne kulture kroz porodice, mektebe, škole, džamije, medije, sve raspoložive oblike našeg komuniciranja.

MILOŠEVIÆ, TADIÆ I LJAJIÆ SU POKUŠALI OTETI VAKUF MEARIF NA HADŽETU

GLAS ISLAMA: Bilo je riječi o izgradnji Memorijalnog centra na Hadžetu. Je li i dalje ta ideja u opticaju?

Muftija sandžački: Parcela na Hadžetu je napadnuta prvi put negdje 1999. izgradnjom jednog stambenog objekta u onoj poznatoj revoluciji obnove zemlje nakon NATO bombardovanja, kada je Milošević pokušao da pokaže snagu da može obnoviti zemlju. To je jedan primjer kako je zemlja obnavljana na tuðem zemljištu, na vakufu. Tada je jedan dio, možda nekih 20% zemljišta koje je tada bilo na površini većoj od hektara, fizički otet od Islamske zajednice. Otimanje je nastavljeno 2010. godine gdje se demonstrirala još jedna morbidnost – izgradnja dječjeg vrtića na kostima šehida, na stratištu šehida Hadžeta, na vakufskom zemljištu uz podršku svih tih specijalnih snaga iz Beograda. Eto, nakon četiri godine, iako je završen, vrtić nije otvoren. Razlozi mi do kraja nisu poznati, ali po našim informacijama tada je vrtić graðen bez potrebne dokumentacije. Nisu mogli dobiti pravno valjanu dokumentaciju na tuðem zemljištu. To je sve raðeno nezakonito i vjerovatno će doći trenutak kada će neko iz gradske vlasti odgovarati za sve to. U svakom slučaju, mi nikada od toga nećemo odustati, tako da vjerujem da će jednoga dana i taj dječji vrtić postati sastavni dio Memorijalnog centra koji se tu planira graditi. Mi svakako želimo graditi Memorijalni centar. Sada smo u fazi osmišljanja projektnog zadatka, ali naša ideja je da to bude klasični Memorijalni centar koji će imati spomeničku vrijednost, ali ne da se sjetimo samo tog ili tih dana, a da onda zaboravimo narednih godinu dana. Mi mislimo da se stradanjima treba suprotstaviti životom, progresijom, progresivnošću ideja, tako da bi idealno bilo da se u sastavu tog Memorijalnog centra sagradi jedna veleljepna biblioteka koja bi značila najsnažniju civilizacijsku poruku da ćemo se boriti protiv genocida i svih zločinaca knjigom, čitanjem, znanjem, sviješću. To je ideja koja se baštini ovdje u Islamskoj zajednici i koja će biti isprofirilana ovim projektima i kompletnim planovima za realizaciju ovoga projekta.

SUDBINA POROBLJENIH NARODA PODRAZUMIJEVA PETU KOLONU

GLAS ISLAMA: Fenomen, o kojem ste dijelom i govorili, jeste da su 1944. godine, kao i 2010. godine, pomagači i podržavaoci nasilja nad Bošnjacima bili upravo ljudi iz redova Bošnjaka, učahureni u beogradskim režimskim foteljama. Možete li nam podrobnije govoriti o tom fenomenu? Je li to sudbina nas Bošnjaka ili kakvo prokletstvo – da budemo taoci jedne ili dvije ministarske fotelje, nauštrb svih nepravdi prema Bošnjacima?

Muftija sandžački: Nažalost, to je običajna pojava kod svih porobljenih naroda. Porobljenost, okupiranost jednog naroda i jednog prostora uvijek podrazumijeva petu kolonu, one koji se stavljaju neprijatelju, okupatoru, zavojevaču i porobljivaču na raspolaganje za sitni šićar, za neku materijalnu dobit. To je fenomen koji nije samo svojstven Bošnjacima, već je prisutan na svim prostorima koji su na neki način porobljeni.
To jeste, u neku ruku, opterećenje za svaki slobodarski pokret koji istovremeno mora da se brani od neprijatelja spolja, a onda, isto tako, da se obračunava sa neprijateljem iz reda sopstvenog naroda. Historija je pokazala i kada su se afro-amerikanci ili crnci borili protiv rasizma u Americi ili Africi da su čak imali mnogo više problema, više likvidacija unutar sopstvenih redova nego od druge strane.
Poðimo od borbe Gandija za slobodu Indije. Vidimo kod svih kolonija koje su se oslobaðale, ili raznih drugih okupiranih prostora, teritorija ili porobljenih naroda, skoro identičan proces, koji je sastavni dio svojevrsne katarze ovih naroda. Onaj narod koji umije da se distancira, diferencira od pete kolone u svojim redovima, da je prepozna, da je stavi na pravo mjesto u svijesti sopstvenih sinova i kćeri, taj narod ima pravo na slobodu, na uspjeh. Ono što se nama dešava je proces kroz koji treba prosto da se proðe. Ima takvih primjera koji se prosto identificiraju sa ovim našim okruženjem, od posla do drugih pojava, i tih ljudi su imena zapamćena samo po tome što su se borili protiv svog naroda žešće nego što se borio otvoreni neprijatelj tog naroda. Nažalost, mi to imamo i u našim redovima, ali mislim da ova odlučnost za opstankom i svijetlom budućnošću Bošnjaka u Sandžaku govori da naš narod, pored svega što mu se desilo od stradanja, od onih najvećih genocidnih do raznih oblika tortura, mučenja i iseljavanja, unutar sebe ima dovoljno energije da se obračuna sa otvorenim neprijateljima i sa izdajnicima – petom kolonom u sopstvenim redovima.

HADŽET 2010. JE BIO OBRAČUN SA POBJEDOM BKZ-a

GLAS ISLAMA: Velika masa ljudi krenula je do vakufske parcele Mearif i susrela se sa policijom. Predvodnici Islamske zajednice su smirili tu masu koja je bila odlučna da se i sa policijom obračuna do kraja. Predvodnici kolone nakon pregovora zamolili su ljude da se raziðu, da se ne stvara veći belaj. Možete li nam malo ispričati šta se dešavalo toga dana? Šta Vas je natjeralo da odlučite da se kolona, koja je bila odlučna ići do kraja, vrati?

Muftija sandžački: Pri samom susretu došlo je do fizičkog kontakta i to je krenulo u pravcu eskalacije sukoba koji je mogao da ima tragične i krvave posljedice. Istog trenutka je profunkcionisala relacija razgovora i sa pozicije lokalne policije i sa pozicije Ministarstva unutrašnjih poslova iz Beograda. Tada sam dobio garancije da se nešto takvo više nikada neće desiti, da se od strane lokalnih političara i moćnika zloupotrijebi žandarmerija. Čak mi je tada rečeno da je to uraðeno i mimo ministra policije i mimo ljudi koji su odgovorni u hijerarhiji policije, već da je jedan od novopazarskih ministara u dogovoru sa ljudima iz kabineta predsjednika Tadića. Tada se organizirao pokret od hiljadu i po pripadnika specijalnih snaga, što je otprilike nešto oko polovine svih specijalnih snaga u Srbiji, koje su tada brojale tri hiljade ljudi. Prosto je nezamislivo da se zbog jednog imovinsko-pravnog spora pokrene hiljadu i po specijalaca koji su po modelu ratnih planova dovlačili svoje snage nekoliko dana prije, pravili kordone, više linija redova, raznih boja i formacija. To je bilo nevjerovatno. Ovdje se nije radilo o tome da se želi riješiti taj spor ili da se policijom želi obezbijediti nastavak radova na toj zgradi.
Ne, naprotiv, to je bilo nešto sasvim drugo, to je trebao da bude početak obračuna sa prevashodno ovim pokretom koga je tog trenutka predvodila Bošnjačka kulturna zajednica. Malo prije toga BKZ je izvojevala briljantnu pobjedu koja je, uprkos kraði i raznim opstrukcijama, sa 49,5% pobijedila sve one koji su godinama bili na političkoj sceni i imali političku vlast i podršku, koristili tu vlast za kampanju i sl. To je, zapravo, bio odgovor pendrekom na izbornu volju Bošnjaka. To je trebao da bude samo početak po naružbini lokalnih moćnika i ministra Bošnjaka iz Novog Pazara. To je trebao da bude početak otimanja svih pozicija Islamskoj zajednici. To je, zapravo, trebao da bude nastavak onoga što je 2007. godine započeto agresijom na Islamsku zajednicu, gdje je grupa imama predvoðena Ademom Zilkićem podržana od strane crkveno-obavještajnih krugova iz Beograda, lokalnih političara ili nekih drugih snaga iz inostranstva. Tada nisu uspjeli da otmu Islamsku zajednicu, pa je skovan novi plan i trebalo je da se uz pomoć specijalnih snaga krene u otimačinu Islamske zajednice od muslimana. Prema našim saznanjima, trebalo je nakon toga da se udari na Islamski fakultet na Trgu Gazi Isa-bega, onda na zgradu Mešihata, na ostale druge objekte, na Univerzitet. Zapravo je to, po našim saznanjima, bila druga faza tog udara.
Dvije i po hiljade ljudi predvoðeni imamima pokazali su da goloruki mogu ići na specijalne snage na Hadžetu. Takve ljude ne može niko zaustaviti, takvim se ljudima ne može ništa oteti. Ja sam tada bio zadovoljan da je tadašnji ministar policije shvatio kuda to ide i da je zaustavio dalju zloupotrebu i da nije došlo do eskalacije sukoba. Inače, da su oni nastavili zaista mislim da se stvar ne bi zaustavila na tome. Te dvije i po hiljade golorukih ljudi ne bi dopustili da nam se otima Islamska zajednica, njena imovina, da se ugroze i posljednja ostrva slobode koja su ostvarena u protekle dvije decenije u okviru Islamske zajednice.

BKZ TREBA INSISITIRATI NA ISTRAZI O NEPRAVILNOSTIMA IZBORA 2009.

GLAS ISLAMA: Kad smo kod odnosa države prema Bošnjacima, nezaobilazno, vrlo aktuelno i važno pitanje za nas Bošnjake jeste pitanje Bošnjačkog nacionalnog vijeća, tj. izbora koji su najavljeni za 26. oktobar ove godine. Na tribini „Stanje nacije“ govorili ste o dilemi – učestvovati na izborima ili ne. S jedne strane, četiri godine nepoštivanja izborne volje je prošlo od kada je lista čiji ste nosilac upravo bili Vi ponijela apsolutnu pobjedu. S druge strane, važnost učešća. Amnestija ili bojkot? Danas smo imali prilike slušati glas mladih koji Vas pozivaju da upravo Vi budete nosilac liste. Hoćete li se odazvati pozivu omladine Sandžaka?

Muftija sandžački: BKZ je sigurno pred velikom moralnom i pravnom dilemom kako da se postavi pred novim izborima. Prosto nije moguće reći: „Ništa se nije desilo, oteli ste nam pobjedu, oteli ste nam četiri godine legitimiteta i legaliteta. To je učinila neka Tadićeva vlast, došla je neka nova vlast, hajmo ispočetka.“ Drugi momenat je da nema nikakve sumnje da je, općenito gledano, oboreno konstituiranje BNV-a isključivo radi pobjede BKZ. Još konkretnije, oborena je isključivo činjenica da je tu listu predvodio Vaš sagovornik, tj. moja malenkost. To su momenti koji se ne bi smjeli zaboraviti, koje prevashodno BKZ treba da ima u vidu, kao i činjenicu da su krivične prijave podnijete policiji za falsificiranje ostavki pojedinih vijećnika kao diskriminatorski zločini koje su učinili tadašnji ministar za ljudska prava Čiplić i njegovi pomoćnici. Falsificiranje zakona, pravila, diskriminisanje Bošnjaka uvoðenjem novih pravilnika koji se samo na njih odnose. Demonstracija segregacije nad Bošnjacima nije uopće donijela nikakav epilog, niko nije kažnjen. Naprotiv, u policiji se još kriju prijave, gdje niko nikada nije ni pozvan na razgovor, a jasno se zna ko je sve to organizirao: i te falsifikate, i potpise, i ostavke i sve druge nezakonite radnje, što uopće nije teško istražiti.
Mislim da BKZ treba insistirati na toj istrazi, tražiti od vlasti da aktiviranjem istrage, privoðenjem krivaca pred lice pravde pokaže da to nije više ona vlast koja je bila tada na čelu sa Borisom Tadićem i njegovim poslušnicima iz Novog Pazara i Beograda.
To je neki minimum ispod koga ne bi smjela, po meni, BKZ da ide. S druge strane, Bošnjaci su pred izazovom da li da to prepuste drugima koji će, kao i do sada, zloupotrijebiti legitimitet i legalitet BNV-a ili za uska, jednostrana, partijska predstavljanja Bošnjaka ili za neke lične interese. U svakom slučaju, za obesmišljavanje svih prava Bošnjaka, pogotovo onih prava koje je moguće kroz BNV bar popraviti ili potpuno ostvariti, kao što su obrazovanje, kultura, informisanje i bosanski jezik.
To su krajnosti dvije dileme koje BKZ ima i na koje bi ona morala dati odgovore. Nisam siguran da to može sama uraditi, ili pogotovu da može napraviti korak naprijed praktično izlaskom na izbore ukoliko ova vlast ne pokaže minimum dobre volje da se distancira od onoga što je činjeno prije četiri godine. S druge strane, svakako da i je i veliko pitanje šta bi uopće značilo moje učešće na tim izborima i da li je tako nešto potrebno narodu, Islamskoj zajednici i meni.
Prije svega, ja imam opće poznati princip da se nikada ne povlačim iz borbe, da ne želim priznati protivniku da nas može otjerati sa igrališta i borilišta, kako god ko to sve doživljava, pogotovu kada su u pitanju emaneti i ciljevi koji nadilaze dnevnu politiku, lične i ekonomske interese, ili bilo koje privatne interese. S druge strane, postavlja se pitanje: ako su zbog mene oboreni prošli izbori, zašto bi dovodio Bošnjake i BKZ ponovo u situaciju da budu oboreni izbori u slučaju moje, da ne budem neskroman, realne pobjede. Zapravo, ja sam dva puta do sada učestvovao na izborima i oba puta ubjedljivo pobijedio, iako su srbijanski mediji to drugačije predstavili. Prvi put je bilo predvoðenje BKZ 2010. na izborima za BNV. Drugi put je to bilo na predsjedničkim izborima u Republici Srbiji gdje sam na prostoru Sandžaka ubjedljivo pobijedio sve kandidate: Borisa Tadića, Tomislava Nikolića, Ivicu Dačića i sve druge. Svakako da to niste mogli vidjeti na medijima.
Mislim da više nemam potrebu da dokazujem sebi i drugima da li je moguće s takvom listom pobijediti, ali kako na izborima za BNV tako i na izborima za predsjednika Republike Srbije, nisam imamo nikakve lične motivacije niti potrebe da se dokazujem. Prosto sam uz konsultacije sa prijateljima, saradnicima i brojnim umnim ljudima smatrao da je to veoma važno u tom trenutku te da je i nakon ove vremenske instance to bilo jako važno, da je to tada umnogome zaustavilo dalje napade na Bošnjake, dalje raseljavanje bošnjačkog kulturnog, nacionalnog, pa i političkog tkiva. S druge strane, umnogome sam afirmirao naše vrijednosti i borbu za slobodu i pravo. Tako da i ovaj put, što jesam u obavezi, bilo zbog ovog načelno otvorenog pitanja raspisivanja izbora, ali isto tako i zbog poziva mladih koji mi je danas upućen, veoma ću dobro razmisliti, izmjeriti sve argumente i nadam se, ako Bog da, ispravno postupiti u interesu cilja koji je svakako prevashodno vezan za interes bošnjačkog naroda, Sandžaka, cjelokupne borbe ovog naroda na putu slobode i ostvarenja svojih prava.

ODBRANOM VAKUFA OD STRANE VJERNIKA ZASTAVLJEN JE TOČAK PROPADANJA

GLAS ISLAMA: Vakufska imovina je i tokom Ramazana bila na meti udara. Prijećeno je i asistencijom policije. S druge strane, baš u mjesecu Ramazanu vakufska dobra bilježe progres: izvode se radovi na Banji, Musali, formiran je Odbor za obnovu Hamama. Kakvi su planovi sa spomenutim vakufima? Kada se očekuje njihovo puštanje u rad? Ljudi se puno interesuju za Banju kao jedan važan spomenik u našem gradu.

Muftija sandžački: Novopazarska banja i Gazi Isa-begov hamam, pored toga što su vakufska imovina, istovremeno su i važni kulturno-historijski spomenici Bošnjaka ovog prostora. Zato njihova obnova nije uopće jednostavna, pogotovo nije jeftina. Ona zahtijeva mnogo sredstava i znanja iz oblasti restauracije i stručne obnove koja bi bila valjana i adekvatna važnosti tih spomenika islamske kulture. Svakako da u islamu ne postoje spomenici koji su samo spomenici. Svi spomenici te vrste imaju pravo, a mi imamo obavezu da ih obnovimo da istovremeno imaju upotrebnu dimenziju.
Zato će ovo zahtijevati jako mnogo truda, struke, ali i novca kako bi se do kraja ostvario cilj obnove. Mi imamo dva primjera koji su takoðe nešto drastično i što se samo Bošnjacima dešava, što predstavlja paradoks za XIX, a kamoli za XXI vijek. To su dva spomenika koji su prodavani. Gazi Isa-begov hamam je, mislim, promijenio dva-tri vlasnika da bi konačno i mi morali da ga kupimo. Javnost mora da zna da nije postojao drugi način da se vrati Hamam, već smo morali tada da sakupimo nešto više od 200.000 maraka kako bi ga otkupili. To je bilo 1995-96. godine kada su te pare bile vrjednije nego sada milion eura. Mi smo tada u jednom teškom ekonomskom stanju, kada su penzije bile u prosjeku tri marke, a plate 10 maraka, sakupili toliki novac, kao jedna veoma slaba zajednica koje je tek krenula da se razvija, da bismo spasili Hamam, jer tog trenutka nije postojao neki drugi pravni mehanizam da se on spasi. Nažalost, mi smo mislili da je to presedan, da se desilo jednom i da je to neka civilizacijska graška. Meðutim, suočili smo se sa činjenicom da je Novopazarska banja, kao još jedan vakufski objekat i spomenik kulture, uvršten u prodaju od strane Agencije za privatizaciju, prije možda tri godine, i uprkos svim našim protestima, reagiranjima i pokušaju da se izuzme iz prodaje, ona je i tada nezakonito prodata. Nije bilo mehanizama, ni nagodbe, ni dogovora, ni bilo kog drugog razumnog rješenja, već su vjernici odlučili da je brane, da ne dopuste da se Banja dalje otuðuje. Imamo ta dva dogaðaja kao još jedan pokazatelj kakvi su se sve crni oblaci bili nadvili nad Bošnjacima Sandžaka i koliko su Bošnjaci i u biološkom i kulturološkom smislu postali legalna meta.
Prosto, sve je bilo dozvoljeno protiv nas. Nažalost, to još nije potpuno promijenjeno i mislim da ćemo se morati još jako puno boriti da to izmijenimo. Mogu kazati da se tim intervencijama vjernika, imama i Islamske zajednice u pogledu zaštite vakufskih dobara i njenog povraćaja točak propadanja zaustavio. Sada mi taj točak pokušavamo okrenuti u pravom smjeru, u prvcu obnove i vraćanja tih objekata vjernicima, odnosno graðanima da ih mogu koristiti, bilo u osnovnoj namjeni kao što je slučaj sa Novopazarskom banjom, ili nekoj kulturnoj namjeni kada je u pitanju Gazi Isa-begov hamam. To nimalo nije lako obzirom na to da je Islamska zajednica jedina društvena organizacija koja nema skoro nikakvu podršku od strane državnih budžeta, iako joj i Ustav i zakon garantiraju da je ravnopravna sa crkveno-vjerskim zajednicama.
Crkva se masovno finansira iz budžeta države, drugim crkveno-vjerskim zajednicama se daju izvjesne dotacije. Nama su čak ukidane i one dotacije koje smo imali. Pritisnuti svim tim nedaćama nije lako skupiti energiju i novac za realizaciju projekata, ali mi se ne predajemo. Mi smo krenuli i ići ćemo korak po korak i, ako Bog da, ćemo u tome uspjeti i ostvariti zacrtane planove.

KAPIJA PEŠTERI – JEDAN OD GRANDIOZNIH PROJEKATA IZ-e

GLAS ISLAMA: I Kapija Pešteri se počela graditi. Recite nam nešto o tome.

Muftija sandžački: To je svakako jedan od grandioznih projekata Islamske zajednice i to u onoj simbiozi na relaciji organi Islamske zajednice, džemati i ulema, pogotovo džemat sandžački iz dijaspore, gdje se rodila ta ideja koja je dio plana da se sva značajnija seoska područja ožive islamskim, kulturnim i sveopćim centrima, koji će na neki način vratiti dostojanstvo i vjeru u budućnost, opredjeljenje prema budućnosti, protiv iseljavanja ljudi sa sela. Kroz te centre će se omogućiti da se ima i edukativna usluga, informatički kabinet, jezički kabinet, dječji vrtići, škole Kur'ana i sve ono što je potrebno djeci da se u tim seoskim područjima osjete kao da su u gradu, u urabnim sredinama te da se izbije argument njihovih roditelja kako se moraju iseljavati prema gradovima jer njihova djeca tu nemaju budućnost.
U saradnji sa našim vrijednim džematlijama u dijaspori, kao što je poznato, prošle godine je napravljena velika akcija sakupljanja sredstava u Frankfurtu. To su sredstva s kojima smo već krenuli u izvoðenje radova na ovom centru i, ako Boga da, to će biti jedan od najvećih islamskih centara i jedan od najkvalitetnijih na ovom prostoru. Vjerujem da ćemo već narednih mjeseci imati priliku da vidimo i osnovne obrise te zgrade.

OTVARANJE NAUČNOG CENTRA BANU KROZ MJESEC ILI DVA

GLAS ISLAMA: Jedan od veoma značajnih nacionalnih vakufa, o kojem su brojni mediji pisali, pogotovu kada je trajala akcija prikupljanja sredstava za izgradnju, jeste Naučni centar BANU u Novom Pazaru. Doznajemo da je realizacija tog projekta pri kraju. Znamo da u medijima niste govorili o tom projektu, ali ćemo Vas zamoliti da ekskluzivno za nas kažete nešto više o njemu i kada očekujete njegovo otvaranje?

Muftija sandžački: BANU je po svojoj prirodi elitna organizacija koja nije i nema potrebu da bude transparentna kao druge organizacije. Njena uloga jeste okupljanje najznačajnijih umova Bošnjaka, njenih članova, saradnika, koji sami po sebi predstavljaju veoma moćnu energiju promišljanja i utvrðivanja strategije izrade važnih naučnih, umjetničkih i misaonih projekata od interesa za bošnjačku naciju. Na tim temeljima je i nastala BANU i ona je po svom planu predvidjela da će administrativni centar biti u Sarajevu. Nakon toga se krenulo u realizaciju uspostave Naučnog centra u Novom Pazaru. Jedan naš stari prijatelj i donator bio je veoma izdašan da do tog objekta doðemo veoma povoljno i uz pomoć pojedinih fondacija ovdje iz Novoga Pazara i darodavaca iz Sandžaka i dijaspore mi smo krenuli u dogradnju i adaptaciju tog prostora. To će biti nešto što je sigurno kvalitativno iznad svega što smo dosad radili i uopće mogli imati. Zamislite da imamo kao nacija i biće na raspolaganju BANU već narednih mjeseci. Istina, mediji će biti ukraćeni da znaju detalje jer nema potrebe, zato što to nije ustanova koja se želi reklamirati i predstaviti. Njen kvalitet se treba osjetiti po rezultatima na poljima nauke, umjetnosti i kulture, koje će ostvariti akademici, članovi BANU, ali isto tako i mladi naučnici koji će biti u saradnji s nekim projektima za BANU. Meðutim, dugoročno ono što treba da budu glavni plodovi i BANU i ove ustanove jeste, zapravo, nešto što će se u narednim godinama direktno odraziti na kvalitet koncentrisane, organizirane i jasno opredijeljene bošnjačke pameti na polju nauke, kulture i umjetnosti, te doprinijeti da se dostojanstvo Bošnjaka povrati i da se približmo cilju pune slobode i ostvarenja svojih prava.

MAKIÆ JE SVJESNO UNIŠTAVAO AKCIJU HADŽDŽA I POMAGAO ORGANIZIRANJE
NELEGALNOG HADŽDŽA

GLAS ISLAMA: Iz Ureda za hadž saznajemo da su već nakon Ramazana maksimalne kvote za upis već popunjene, što nije bio slučaj proteklih godina. Čak se spominju i gubici kada je organizacija hadža u pitanju. Je li to nešto novo u organizaciji hadža i ima li to veze sa izdajom Bekira Makića? Spominjale su se i brojne finansijske malverzacije tokom perioda kada je on vodio Ured za hadž.

Muftija sandžački: To, prije svega, ima veze sa tom pomenutom izdajom. Mi smo imali nekoliko godina na čelu Ureda za hadž čovjeka koji je boravio više mjeseci u Meki i Medini, obrazlažući kako se bori da naš hadž bude što kvalitetniji. Kasnije smo dobili informaciju da je on, zapravo, radio za otpadnike od Islamske zajednice, da je njima pomagao organizirati paralelni nelegalni hadž, a da je, zapravo, iznutra razbijao našu organizaciju hadža, koja je iz godine u godinu slabila . Onog trenutka kada smo eliminisali takvog rukovodioca, uklonili smo i sve to što ga je pratilo od dokazanih i implicitno jasnih malverzacija, pronevjera i svega ostaloga. Sa novim rukovodstvom hadža samo za jednu godinu, tj. prošlu godinu, ostvarili smo povraćaj povjerenja i za trideset posto smo uvećali broj hadžija ove godine, a da smo znali koliko će se ljudi prijaviti moglo je biti i puno više, jer prosto ovih dana imamo navalu onih koji nas mole za još jedno mjesto, ali to više nije moguće jer su kvote popunjene i zaista vjerujem da će se taj broj u narednim godinama povećavati. Ono što je bila naša vrijednost prije ove izdaje i pronevjere jeste da ljudi grade i čuvaju povjerenje koje smo im godinama davali, ali to su bila iskušenja kroz koja prolazimo i iz kojih ćemo, ako Bog da, izaći samo jači.

SAMO SE ISTINA I KVALITET MOGU IZDATI

GLAS ISLAMA: Sedam godina izdaje, agresije, pokušaja puča, spletkarenja… Čini se da smutnja nikada nije prestala da se sije. Mnogi “prijatelji” postali su neprijatelji Islamske zajednice i Vas lično. Turske inicijative, treće islamske zajednice, gulanferi i brojni drugi koji sada pokušavaju djelovati kroz formu nevladinog sektora i baviti se djelatnostima Islamske zajednice i na taj način, u jednoj mjeri, ugrožavati njene akcije. Je li uopće prestajala izdaja tokom ovih sedam godina i hoće li prestati?

Muftija sandžački: Svi ti udari, izdaje, licemjerstva, razni oblici eksterne i interne destrukcije, zapravo, potvrðuju dvije stvari. Prva je kvalitet i snaga naše Islamske zajednice, a druga je nemoć naših neprijatelja. Istina se izdaje, a neistina se ne može izdati. Laž se nikada ne izdaje. Bezvrijedne stvari se ne izdaju, samo se istina izdaje i samo se vrijednost može izdati. Ono što je evidentno jeste da svi oni koji su nas izdavali, ustvari, imali su šta i da izdaju. Kada bi se nečasni ljudi nama približili i bili u našim redovima, onda su oni postajali veoma interesantni za naše neprijatelje. Tada im je neprijatelj nudio razne interesne ponude na koje su sva ta bolesna srca popadala. Zapravo, samo kada se ljudi nama približe i budu u našim redovima oni za neprijatelja postanu vrijedni. Meðutim, imamo i drugu stranu. Svi ti ljudi samo su upotrijebljeni kratkoročno, a sada su skoro bačeni na razna smetlišta historije, ili politike, ili kulture, vjere ili čega god.
Bez obzira što je privatno bolno kada vas izda vaš čovjek, prijatelj, ili vam je blizak po drugim osnovama, što daje gorak ukus i to ne bih nikada nikom poželio, mnogo je lakše što su oni mene izdavali nego ja njih. Pored toga što je to zaista gorko, teško i ružno iskustvo, mnogo je više pozitivnih zaključaka iz toga negoli negativnih. Opstrukcija istine i borba protiv nje neće nikada prestati, ali mislim da vrijeme kako odmiče pravi veliki razmak izmeðu nas i naših neprijatelja. To je kao na trci. Prije nje svi su brzi, kad starta trka tu je gužva, a kako se odvija onda se pravi raspon izmeðu zaista kvalitetnih trkača i onih koji su nekvalitetni, koji su blefirali. Kako odmiče ova trka od dvije decenije, a pogotovo ova završnica od sedam godina, jasno se vidi koja je razlika izmeðu nas originalnih i onih licemjernih koji su pokušali da ostanu u našim redovima kako bi pravili opstrukciju izmeðu nas, te onih koji su nas murtatlukom napali još prije sedam godina.

NVO – NOVI OBLIK OPSTRUKCIJE ISLAMSKE ZAJEDNICE

GLAS ISLAMA: Pomenuo sam nevladine organizacije koje se kroz tu formu pokušavaju baviti tim djelatnostima Islamske zajednice. U toku Ramazana je izdata fetva vezana za prikupljanje zekata i sadekatu-l-fitra kojom se zabranjuje tim organizacijama takvo djelovanje. Imate li nešto u planu, kako ćete u narednom periodu postupati sa tim organizacijama?

Muftija sandžački: To je novi oblik opstrukcije prema Bošnjacima i Islamskoj zajednici koji opet potvrðuje da su ovi direktni, agresivni oblici napada propali. Sada je to, zapravo, način da se kroz registraciju vjerskih nevladinih organizacija obezbijedi neka vrsta subjektiviteta ili legaliteta ljudima koji nisu uspjeli da ovladaju Islamskom zajednicom. Sada se oni zadovoljavaju raznim mrvicama. Kroz te organizacije se pokušava grickati zekat i sadekatu-l-fitr raznim lažnim obećanjima, skandiranjem, pomaganjem itd. S druge strane, te organizacije se koriste za pranje raznog novca koji se po Turskoj ili raznim drugim zemljama skuplja kao sadaka, a onda se, zapravo, predaje ili krade kroz te organizacije. Ni to ništa nije čudno. Tu ima ljudi koji su propali u izdaji Islamske zajednice i agresije na nju, pa sada traže neku vrstu uhljebljenja. Istina, nastanak takvih organizacija i njihove akcije bile su agresivne posljednje dvije godine i svako ko je otpao iz Islamske zajednice formirao je neku NVO i dao joj neko slatko ime koje bi trebalo da zvuči humano. Mislim da će se taj eksperiment veoma brzo potrošiti i da će on doživjeti debakl kao što se to desilo sa drugim neprijateljskim projektima protiv Islamske zajednice.

VUČIÆ JOŠ NIJE NAPRAVIO ISKORAK U POGLEDU RJEŠAVANJA PITANJA OKO ISLAMSKE
ZAJEDNICE I BOŠNJAKA

GLAS ISLAMA: Na bajramskom prijemu ste kazali da Bošnjaci još malo imaju strpljenja da sačekaju od premijera Vučića obećanu pravdu prema njima.Koliko možete vjerovati premijerovim obećanjima i postoji li bilo kakav pomaku onih famoznih pet stavki i uslova koje ste postavili državi? Pogotovo javnost interesuje status vjeronauke i vjeroučitelja, obzirom da 1. Septembra počinje nova školska godina.

Muftija sandžački: Ono što je evidentno jeste da su padom režima Borisa Tadića prestale direktne agresije i pritisak na Islamsku zajednicu i njene institucije. Ono što je takoðe evidentno jeste da osim tog popuštanja pritiska i prestanka direktnih udara na Islamsku zajednicu, mi još nemamo niti jedan ozbiljan iskorak u pogledu rješavanja otvorenih pitanja Islamske zajednice, vezanih za nju i Bošnjake iz Sandžaka. Isto tako je evidentno da smo imali jasne poruke koje su za nas bile pozitivne u posljednje dvije godine. Ova vlast ne želi biti kao prethodna, već želi naći načina da riješi otvorena pitanja. Za sada su to samo verbalne poruke, a uz te poruke mi smo imali i nekoliko susreta najviših predstavnika Islamske zajednice sa važnim ili najvažnijim predstavnicima države. U tim razgovorima je takoðe verbalno pokazana volja kojoj se može pridodati i ta poruka premijera da se Bošnjaci strpe i da će vidjeti šta je on pripremio za njih, implicirajući da je pripremio novu stranicu ili pozitivan odnos. Mi nismo u poziciji i ne želimo niti jednu od poruka vlasti tretirati sa aspekta povjerenja u nepovjerenje. Naša obaveza je da vlasti, pogotovo ovoj vlasti, damo šansu. To je ono što mi sada činimo. Istina, to nije malo vremena, jer više je od dvije godine kako je ova vlast došla na scenu i tu je sve manje je prostora da govore kako nije bilo vremena itd. S druge strane, treba donekle razumjeti opći haos u državi koji se dešava i na polju privrede, ekonomije, kriminala, finansijske krize, kolapsa, sprega politike i kriminala itd. Tu je jako mnogo problema koji donekle meni daju za pravo da razumijem činjenicu u kakvom se stanju nalazi država i njena vlast, ali mislim da se pitanja ne mogu unedogled odlagati. Pogotovo onih pet gorućih, ključnih, a to su Islamska zajednica, vakufska imovina, vjeronauka, Internacionalni univerzitet i BNV. Eto BNV će vjerovatno dobiti neku vrstu epiloga, a da li će on biti prihvatljiv za Bošnjake ili će se nastaviti paralelizam, to ćemo sigurno u toku buduća dva mjeseca riješiti. Ostaju druga četiri pitanja. Pitanje vjeronauke je ponovo na stolu i vidjet ćemo da li će ova vlast na njoj položiti test u septembru, ili će se desiti kao prošle godine, kada se kao „nisu snašle službe jer se nisu ranije pripremile“. Mi ćemo to sigurno doživjeti kao negativnu poruku i adekvatno se postaviti prema tome.

ISLAMSKA ZAJEDNICA U CRNOJ GORI JE NAJAVILA DA ÆE UÆI U PROCES INTEGRACIJE U
ISLAMSKU ZAJEDNICU U BIH

GLAS ISLAMA: Danas su otovorena prva odjeljenja Škole Kur'ana u Crnoj Gori, tačnije u Južnom Sandžaku – u Petnjici i Rožajama. Već dugi niz godina u Rožajama funkcionira žensko istureno odjeljenje Medrese. Na tom prostoru administrativno djeluje još jedna Islamska zajednice – ona u Crnoj Gori, a čiji je predsjednik Rifat Fejzić. Kakva je saradnja sa njim, imate li problema u komunikaciji, ili je uopće nema, jer svjedoci smo da, pogotovu na Južnom Sandžaku, ta Islamska zajednica više saraðuje sa paravjerskom tvorevinom Adema Zilkića i njegovim ograncima. S druge strane, oficijelno se pojavljuje i na vašim skupovima, kao i u Rijasetu IZ-e u BiH.

Muftija sandžački: Mislim da je saradnja od strane Islamske zajednice u Crnoj Gori prema izdajničkoj tvorevini Adema Zilkića bila incidentnog karaktera i na nivou pojedinaca. Dobio sam uvjeravanja da su pojedini imami saraðivali sa tom tvorevinom, samoinicijativno, bez institucionalnog odnosa Islamske zajednice u Crnoj Gori, bar tako smo dobili formalne odgovore. S druge strane, poznato je da mi imamo različit pristup organizaciji Islamske zajednice i uopće poimanju vjerske slobode i prava muslimana, statusa muslimana i Bošnjaka, kada se radi o vjerskim ili uopće društvenim pitanjima. Kada je u pitanju susjedna Islamska zajednica, pokušavam zaista dati više prostora nekim pozitivnim signalima koji bi mogli napraviti nešto bolje u odnosima u budućnosti. Ozbiljan pozitivan signal došao je tokom donošenja novog Ustava IZ-e u Bosni i Hercegovini, čiji smo mi sastavni dio, kada je došao dopis, koga sam vidio svojim očima, od strane Mešihata IZ-e u Crnoj Gori u kome se kaže da je ova zajednica spremna da uðe u integrativni proces sa Islamskoj zajednicom u Bosni i Hercegovini, ali da je zato potrebno izvjesno vrijeme. Oni žele da otpočnu razgovore i traže pomoć od Sarajeva na tom putu. To je za mene bio pozitivan signal. Koliko je on ozbiljan? Formalno je ozbiljan čim je došao sa strane Mešihata, a potpisan od njenog prvog čovjeka Rifat-ef. Fejzića. Narednih mjeseci će se pokazati koliko je ta inicijativa bila ozbiljna, iskrena i kakav će biti njen epilog. Ukoliko se Islamska zajednica u Crnoj Gori bude kretala u pravcu integracija sa Islamskom zajednicom u Bosni i Hercegovini, mislim da bismo najlakše riješili probleme u pogledu teritorijalne i organizicione jurisdikcije. Vi znate da su pri osnivanju Mešihata, toj jest Muftijstva sandžačkog, uvršteni medžlisi u južnom dijelu Sandžaka koji je pod upravom države Crne Gore. Znate da su devedesetih godina upotrijebljeni prisilni mehanizmi zastrašivanja i opstrukcije našeg djelovanja na tom prostoru. Na taj način je donekle osujećena naša administrativna uprava nad Islamskom zajednicom u Južnom Sandžaku.
S druge strane, mi nismo htjeli da to prosto prihvatimo kao povod za sukob sa Islamskom zajednicom u Crnoj Gori, već smo tražili načina da se ne povučemo sa tog prostora, ali da isto tako ne budemo neko ko će praviti paralelne organe Islamske zajednice i dijeliti džamije i sl. To ne bi bilo dobro i mi to nismo činili, ali smo ostali sa Medresom u Rožajama, s našim da'vetskim, misionarskim, prosvjetiteljskim i svim drugim kulturnim projektima. Osnivanje Škola Kur'ana i drugih kulturnih organizacija zapravo je potvrda toga. U slučaju integracije Islamske zajednice u Crnoj Gori našli bismo načina da Sandžak bude jedinstven, kao što jeste definiran u Ustavu IZ-e u Bosni i Hercegovini. Sandžačko muftijstvo podrazumijeva oba dijela Sandžaka, što je nesporno i to ne može zaustaviti ni srbijanska, ni crnogorska vlast, ni Islamska zajednica u Crnoj Gori, niti bilo ko drugi kome to smeta, ali smo spremni na izvjestan kompromis u pogledu upravne vlasti i u pogledu slobode djelovanja kroz obrazovne, misionarske i kulturne projekte. Spremni smo na te kompromise isključivo ukoliko smo jedinstvena Islamska zajednica. U protivnom, mislim da bi antagonizam mogao da se poveća, a mi ćemo pokušati da ga izbjegnemo. Ne želimo antagonizam meðu muslimanima i ovim što činimo sada sa Školom Kur'ana i ostalim projektima mi se skoro nigdje ne preklapamo. Ne pravimo ništa paralelno, jer to ne želimo na bilo koji način i nadam se da će i na polju svijesti imama tamošnje zajednice i rukovodstva doći do stepena spoznaje i odgovornosti kako bi našli najbolji način da prevaziðemo taj spor.

DR. CERIÆ JE ČOVJEK KOJEG BI SVAKI NAROD POŽELIO NA SVOM ČELU

GLAS ISLAMA: U Bosni i Hercegovini je u jeku kampanja za predsjedničke izbore. Reisu-l-ulema emeritus dr. Mustafa Cerić je kandidat za bošnjačkog člana Predsjedništva. Kakva su očekivanja, obzirom na neprijateljski raspoložene aktuelne političke partije u BiH, ali u nekoj mjeri i Rijaset Islamske zajednice u BiH?

Muftija sandžački: Prije svega, mislim da je kandidatura reisu-l-uleme emeritusa dr. Mustafe Cerića za člana Predsjedništva BiH veliko osvježenje na društvenom, a pogotovo na političkom polju. Pogotovo ako imamo u vidu veoma lošu kadrovsku političku ponudu na bosanskoj političkoj sceni ili, u najboljem slučaju, veoma prosječnu ponudu. Sada imamo čovjeka koji je sa veoma velikim društvenim i meðunarodnim iskustvom. Čovjeka koji je par excellence u obrazovanju, čovjeka koga bi svaka zajednica i narod poželio na svome čelu. Siguran sam da ne postoji drugi čovjek u Bošnjaka koji može istovremeno otvoriti važna vrata i na Istoku i na Zapadu kao što to može dr. Mustafa Cerić. Ako Bošnjaci u Bosni budu sretni, oni će imati dr. Cerića za člana Predsjedništva, odnosno za svog predsjednika. Znamo da je sada Bosna i Hercegovina talac meðunarodnih relacija jer je Dejtonskim sporazumom smještena u svojevrsna invalidska kolica, i to pod blagoslovom meðunarodnih sila i zajednice, tako da je jedino moguće blokirati Bosnu posredstvom meðunarodne zajednice. Zato je potreban državnik koji će imati taj kapacitet. Danas u Bosnu skoro niko ne dolazi osim policajaca i obavještajaca. Bosna nigdje ne ide, osim na neke lokalne konferencije. Vi prosto u Bosni nemate domaćina, fali joj bajrak državničkog profila koji će biti prepoznatljiv. Mislim da sve te talente i reference ima dr. Mustafa Cerić. Naravno, to nije dovoljno da bio on bio izabran, jer to je pitanje i općepolitičkih odnosa i, prije svega, svijesti bošnjačkog naroda, da li je on u ovom trenutku spreman za dr. Cerića ili ne. Vvjerujem da postoji dovoljno svijesti, ali isto tako postoji razočarenje u dosadašnje političare, tako da bi bilo jako dobro za Bosnu i Bošnjake općenito da on bude izabran.

U EGIPTU SE DOGODILA NAJVEÆA PROMOCIJA TERORIZMA

GLAS ISLAMA: Islamski ummet, može se reći, nije bio u težoj situaciji nego danas. Sirija, Egipat, Irak, Libija… Gaza je na posebnom mjestu. Zatim samoproglašenje „hilafeta“ od strane Bagdadija, brutalno nasilje, zločini takoðer samoproglašene države IDIŠ. Obzirom da su uski medijski prozori sa kojih se informišemo o islamskom svijetu, možete li nam opširnije pojasniti aktuelnu situaciju u tom dijelu svijeta?

Muftija sandžački: Padom hilafeta kao društveno-političke i vjerske vertikale 1924. godine u Istambulu počinje ta duga stogodišnja noć puna noćnih mora i stradanja muslimana i pripadnika islamskog ummeta uopće. No, ona se još nije završila. Početak katarze, osvješćivanja i pokušaja uspravljanja ummeta, nažalost, ušao je sada u krvavu fazu za koju je teško predvidjeti kako će se okončati. Ali ono što je sigurno jeste da je ova stogodišnja mrkla i stravična noć za islamski ummet bila praćena masovnim neznanjem, neobrazovanjem pripadnika islamskog ummeta, posebno na području Azije i Afrike. To predstavlja veliki izvor za negativne društvene procese u svakom pogledu jer neuki ljudi su jako podložni bilo kojim oblicima manipulacije. S druge strane, većina muslimanskih zemalja je veći dio dvadesetog vijeka provela pod formalnom kolonizatorskom vlašću, dakle bile su porobljene, a one koje su kasnije formalno osloboðene postale su kulturološki taoci svojih kolonizatora. To je bio dodatni izvor negativne energije za dalje dezorijentisanje pripadnika islamskog ummeta sa tog prostora. Toliko duga vladavina brutalnih diktatura u muslimanskim zemljama zapravo je taj voz slobode gurala unazad ili brod slobode vodila po nemirnom moru u pogrešnom smjeru.
Takoðer, jedan od bitnih faktora koji odreðuje ovo katastrofalno stanje u islamskom ummetu jeste hipokrizija, najviši stupanj demonstracije licemjerstva, moralnog licemjerstva od strane zapadnih zemalja koji govore o civilizacijskim vrijednostima, demokratiji i ljudskim pravima, a zapravo glavna motivacija i mjera njihovog djelovanja su interesi, energetski kao što je nafta, geostrateški interesi i sve što ima veze sa interesom tih zemalja i sila. Dakle, to su četiri osnovna faktora koja determiniraju postojeće stanje i naravno da u ukrštanju tih generatora procesa u muslimanskom svijetu danas imamo to što imamo.
Ne može se hilafet uspostavljati odlukom jedne organizacije, niti sa aspekta Šerijata niti sa bilo kog aspekta. Ne može se dopustiti da se jedna organizacija sa toliko surovim odnosom prema muslimanima koji se sa njima ne slažu zove islamskom državom. Za posljedicu imamo danas da većina medija na Zapadu govori o krvavim djelima nad ljudima koji drugačije misle, a svaki put se izgovori „islamska država“ ili „hilafet“. Dakle, time se skrnavi pojam islamske države i hilafeta. Time se nanosi velika šteta islamu, jer se tu islam, ili kao poseban pojam ili kao kovanica, uz neku drugu kategoriju profanog karaktera, jako prlja. To su stvari koje nisu dopustive, ali s duge strane, kao što sam kazao, licemjeran odnos prema civilizacijskim vrijednostima u tim zemljama, konkretno u Egiptu, jedan je od najvećih, najdrastičnijih oblika promocije terora i terorizma. Tamo gdje se više od pola nacije osudi, a njeni predstavnici u stotinama javno osuðuju na smrt vješanjem ili likvidacijama, gdje se legitimno izabrani predstavnik, predsjednik naroda hapsi i zatvara samo zato što je pobijedio i sve to dobije podršku zapadnih i istočnih zemalja, najveća je promocija terora i terorizma. Ako uzmemo u obzir i ono što se dešavalo protekla dva mjeseca u Palestini, tačnije u Gazi, takoðer smo pred novom stranicom svijeta gdje se najsurovije nasilje više ne krije.
Proteklih decenija imali smo elegantan diskurs svjetskih sila koje sprovode razne vojne i političke pohode, koje su to pokušavale da opravdaju nekom finom retorikom kako bi ih, eto, svijet razumio. Odskora imamo praksu gdje se otvoreno govori o potrebi da se likvidiraju ljudi, organizacije, narod, nacije, pripadnici jdene nacije, vjere, bez potrebe da se to obrazlaže kroz bilo kakvu prefinjenu civilizacijsku formu. To je opasna etapa u historiji, jer nasilje sve dok se krije i opravdava može na neki način i da traje. Ali nasilje koje se toliko razulari i više nema potrebu da se ispravdava, uništava sve oko sebe, a na kraju i sopstvene aktere.

OČEKUJEM OD ERDOANA DA GREŠKU POČINJENU PREMA NAMA U SANDŽAKU ISPRAVI

GLAS ISLAMA: Sa druge strane islamskog svijeta je veoma progresivna i stabilna zemlja Turska na čelu sa novoizabranim predsjednikom Redžepom Tajipom Erdoanom, koji u svim svojim govorima kada govori o državi ne zaboravlja da spomene Bosnu i Hercegovinu, često podvlačeći da je ona njemu ostavljena u emanet od strane njenog prvog predsjednika rah. Alije Izetbegovića.

Muftija sandžački: Prije svega, turski narod je narod sa tradicijom i kulturom koji je bio nosilac osmanske kulture i civilizacije, imperije, koji nosi zaslugu što nam je donio islam i koji zaslužuje svako poštovanje. Za regionalne relacije, meðunarodne, a pogotovu za nas ovdje na Balkanu, turska država je kao regionalna sila faktor koji zaslužuje pažnju i poštovanje koga svaki ozbiljan akter regionalnih dogaðanja od Balkana do Kazahstana mora imati u vidu. Ako govorimo o vlastima Turske tu moramo biti precizniji. Naime, želim izraziti puno poštovanje što ranije premijer, a sad predsjednik Erdoan ima sopstveni stav, a pogotovu što mene uvijek fasciniraju moralno čisti stavovi. Ono što je predsjednik imao u odnosu na otvorena pitanja od Egipta, Palestine, Sirije i nekih drugih važnih pitanja za islamski ummet bilo je prevashodno moralno, pozitivno i čisto. To zaslužuje svako poštovanje i punu podršku. Svakako, koliko je to bilo politički i diplomatski mudro to je sada drugo pitanje, jer se projekat tada ministra vanjskih poslova, sada gotovo izvjesno premijera Ahmeta Dautolua, o nula neprijateljstava Turske sa okruženjem, nažalost, pretvorio u suštu suprotnost.
Mislim da ne treba tu kriviti ni tursku vlast ni tursko Ministarstvo vanjskih poslova, obzirom da to nije bilo samo pitanje odnosa Turske prema tom okruženju, već je u pitanju trusno područje i veoma komplicirani meðunarodni odnosi.
Ono što želim da izrazim jeste da lično nisam zadovoljan odnosom Erdoanove vlasti prema Balkanu općenito, a mislim da je najveća moralna i formalna greška napravljena prema Sandžaku. Ne mogu da razumijem zašto je premijer Erdoan dopustio da njegovi mehanizmi vlasti budu dio neprijateljstva prema onome što mi radimo u Sandžaku kroz Islamsku zajednicu i kroz kulturne i druge društveno-političke organizacije.
Samo ću podsjetiti da je jednom čak sebi dopustio da svega mjesec dana iza pobjede BKZ na izborima za BNV doleti sa predsjednikom Tadićem kako bi dao podršku u Novome Pazaru dvjema političkim opcijama koje su u kolaboraciji sa Beogradom i kako bi na taj način pokušao da ograniči naše dalje kulturno-političko i uopće napredovanje.
To je velika greška i to profil državnika kakav je predsjednik Erdoan nije smio sebi da dopusti. Jako bi puno trebalo vremena da objasnim do koje mjere je Dijanet bio u saradnji sa Beogradom, političkim faktorima u Novom Pazaru i Beogradu, a koji su opet bili u saradnji sa Srpskom pravoslavnom crkvom od 2007. do danas u pogledu rušenja ustavnog poretka Islamske zajednice. To je nedopustivo i neprihvatljivo i vi znate da sam podigao glas prošle godine kada smo dobili informaciju da je turski Dijanet osnovao fond iz koga sve protivnike muftije sandžačkog, tada predsjednika Mešihata, plaća sa 300 ili ne znam koliko eura mjesečno.
To je direktno miješanje koje je zabranjeno svim mogućim meðunarodnim i domaćim aktima, ali koje je prije svega u suprotnosti sa moralnim i vjerskim vrijednostima. Zato bi bih bio najsretniji čovjek kada bi predsjednik Erdoan i njegovi saradnici, sada premijer Ahmet Dautolu, shvatili da je to bio pogrešan odnos, da ostanu dosljedni svojim moralnim principima, da su na strani onoga ko je obespravljen.
Vlada predsjednika Erdoana je na strani obespravljene Islamske zajednice u Grčkoj, koju čine prije svega Turci, ali i ostali muslimani, gdje Grčka pokušava da im nametne svoga muftiju ili vjerskog predstavnika, što je sličan primjer kao u Srbiji. Meðutim, u Srbiji se vlada Erdoana ponaša potpuno suprotno – ona je na strani režima koji pokušava muslimanima da nametne muftiju ili vjerski sistem. To je nerazumljivo. Razni prijatelji vlasti u Turskoj su mi pokušavali objasniti to kao nedostatak informacija, kao produkt kampanje protiv mene i ove Islamske zajednice, a koja traje više od petnaest godina. Makar to bilo tako, profil državnika kakav je predsjednik Erdoan, značaj Turske i njena važnost zbog njene vlasti u regionalnim relacijama ne smije dopustiti sebi takav luksuz da nema informacija i bude žrtva dezinformacija informativnih službi iz Srbije koje su slale dosijee o meni. Jedan od državnika Turske rekao mi je da je u Ankaru došao moj dosije koji broji stotinama stranica u kome piše da se bavim meðunarodnom trgovinom oružja, najžešćim oblicima meðunarodnog kriminala i sl. Naravno, svaki iole obaviješten čovjek zna da se takvi oblici kriminala ne dešavaju nikada bez učešća države i njenih službi.
To je zapravo obavještajni način i pokušaj da se srpske obavještajne službe obračunaju sa mnom u trenutku kada su na neki način imale dobru saradnju sa Turskom. To je nešto što je neprihvatljivo sa bilo kog aspekta. Očekujem od predsjednika Erdoana da tu nepravdu prema Sandžaku, prema Islamskoj zajednici i prema meni lično ispravi zdravim i čistim moralnim stavom iz koga bi kasnije izašla i neka korektna saradnja u tim odnosima.

RAZGOVARAO: SALAHUDIN FETIÆ