Jecaj iz daleka

Predivan dan u porodičnom okruženju polahko prolazi. Sunce, blago zalazeći, pozdravlja svaki cvijet na vidiku. Odlazi. Skriva se iza dalekih predjela, mimoilazeći se sa starim drugom kog ne viða. Mjesec se uzdiže u potpunom sjaju i najavljuje namaz. Napolju se čuje zvuk zrikavaca. Svaka od kuća kao da se osmjehuje. Mir. Tišina odjekuje uprkos galami djece. Sve odiše posebnim mirisom. Dok smo klanjali namaz, kojeg je, kao i svake noće, predvodio babo, začu se galama.

Mislila sam, iako u namazu, da se Omer posvaðao s nekim. Jedva sam čekala da predam selam i izaðem. No, babov glas je drhtao. Činilo se da će zaplakati, ali nisam razumjela zašto. Ponovo ona ista galama. “Baš su glasni” – pomislila sam. Brzo zatim ču se paljba, a ja osjetih kako mi srce preskače. Misli su u trenutku stale i više nisam znala o čemu razmišljam. Namaz je bio gotov i dok je otac predavao selam, bez dove, uzviknuo je: “Brzo! Spremite se” – govorio je, dok je majci pokušavao nešto mimikom da objasni. Brzo sam prigrlila brata uza se. Majka je bojažljivo ponavljala da se spremimo, ali smo Alija i ja ostali na istom mjestu. U sljedećem trenutku već smo bili kod amidže. Znam da nas je majka zatvorila u maloj sobi punoj igračaka. Te noći smo još nekoliko puta čuli pucanj, koji je na nas djecu djelovao poput anestezije od koje, u strahu, san brzo nailazi.

Dani su prolazili, a mi iz sobe izlazili nismo. Majka bi nam donosila nešto hrane i brzo izlazila zaključavši nas. S prozora smo posmatrali kako ljudi trče na sve strane. Još uvijek nisam mogla da shvatim o čemu se radi. Razmišljajući, zaspala sam. “Neko je na vratima, neko plače” – u panici govorio je Alija. Otvorivši oči ugledala sam blještavu svjetlost iz hodnika. Dok sam se još budila, vidjeh majčino tijelo kako polahko pada na pod. Njena glava, okrenuta desnoj strani, kao da mi je pružala posljednji osmjeh. “Umii…” – to je sve što sam uspjela reći.

Gledala sam ne pomjerajući se. Nisam mogla. Nije imalo šanse. Različite slike su mi prolazile kroz glavu, dok me otac nije trgnuo i odvukao dalje. Ne znam kako, ali oni su uspjeli da ubiju moju majku. Ne znam šta su, ali znam da mi nisu prijatelji. Uzeše mi majku! Oteše mi sve.

Od tog trenutka, od ovog jutra, za mene je sve bilo drugačije. S jednog na drugo mjesto, iz jedne u drugu kuću, tražeći sklonište. Dugo se Alija i ja nismo odvajali, pružali smo podršku jedno drugom dok je babo pomagao slabima. Meðutim, zbog gužve u jednoj od kuća, odvojiše nas. Na jedan sprat staviše djevojčice, a na drugi dječake. Svakog trenutka, svakog momenta, čuo se novi pucanj, nečiji jauk. Svako je gubio kog je volio i svako je ostajao sam. U očima pojedinaca moglo se pročitati: “On je izgubio majku. Ona je siroče. On nema sestru.” Hm… Tako proste, a nemoguće oštre riječi koje se poput mača zabadaju u srca sviju nas.

Prolazili su minuti, sati, dani i mjeseci, a naša bol bivala je sve jača i jača. Neki su samo sjedili čekajući kraj, drugi su se borili, iako je ta borba bila poput borbe lisice i mrava. Od starijih sam čula da nemamo dovoljno oružja, a to što imamo nedovoljno je da nas odbrani od Izraela. Hrane je sve manje i manje, baš kao i ljudi. Krvlju umazane ulice postaju rijeka koja teče ne pružajući novu nadu.

Prije nekoliko dana srela sam Omera. Čistio je krv svoje porodice. Mislila sam da je preselio odavno. Ne znam da li je sreća ili nesreća što sam još uvijek živa. Ova borba postaje nepodnošljiva. Borba za opstanak, komad hljeba, sada je svakidašnja.

Prošao je Ramazan i Bajram odlazi, a mi stojimo u mjestu. Kažu da nam neke zemlje šalju pomoć. Da protestuju zbog nas. Ali mi smo oni kojima je dova najpotrebnija. Mi smo stranci na svojoj zemlji. Zarobljenici pod vedrim nebom.

Polahko padam gledajući zvijezde. Osjećam zadnji miris ljeta dok blag pogled bacam ka rani koju mi zadaše. Čujem galamu, gledam djecu koja se pokušavaju skriti od bezdušnih ljudi u čudnim uniformama.

“Još sam živa” – mislim u sebi.

O ljudi, o vojniče, pazi se. Nije ti trebala ova rijeka krvi u kojoj se najmanji dave. Nije ti trebala ona sablja na vratu naših očeva. Znaš, nije meni žao što si mi oteo djetinjstvo. Što mi uze snove i nadu u budućnost. Nije meni što trpim ovakvu bol. Pa neka ga i onaj strah u mojim očima. Neka i svi bajrami koje neću dočekati. Ali, ne halalim ti što mi uze porodicu. Što mi ote ono najmilije, što me rastavi od voljenih.

A da li možemo zaustavit život? Je li moguće da se vratimo u dane kada smo bili sretni? Rekla bih da nije. I baš zato ne mogu zaboraviti majčin posljednji osmjeh, a ni Omera kako čisti rijeku krvi. Neću i ne mogu. I zato ti ne halalim. Meni ih neka moje rane, a tebi tvoji grijesi. Srest ćemo se opet, ali tada mi nećeš moći ništa.

Džemila Dudić