Bošnjakinje Sandžaka nekada i danas

Bošnjakinje su oduvijek bile okićene moralnim vrijednostima. Krasili su ih pobožnost, dostojanstvo, iskrenost, stidljivost, oštroumnost, blagonaklonost, odanost vjeri i požrtvovanost za svoju porodicu. Takve žene su odgajale velikane bošnjačkog naroda. Njihova odjeća bila je u skladu sa osobinama koje su posjedovale. Ponosno su nosile bošnjačke dimije, šalvare, obavezno mahramu, čaršafe i feredže. Čak su i neprijatelji bošnjačkog naroda dobro znali da se ispod tih mahrama i feredža nalaze hrabre, sposobne i nadasve jako uticajne žene.

Pojavom komunističke vlasti počela je propaganda o tome da su Bošnjakinje odsječene od svijeta te da je neophodno sa lica i glava strgnuti im velove kako bi, navodno, bile slobodne i počele se obrazovati. Da komunistička vlast nije bila dušebrižnik Bošnjakinjama potvrðuje i to da i nakon skidanja feredža žene nisu dobile ništa posebno što bi unaprijedilo njihov život, već je skidanje feredža samo otvorilo vrata ka gubljenju moralnih vrijednosti, a posebno stida.

Godine 1950. donesen je zakon koji Bošnjakinjama zabranjuje nošenje feredža na javnim mjestima. Bošnjaci su ucjenjivani na različite načine da podrže „otkrivanje muslimanki“ te da na javnim skupovima okupljaju Bošnjakinje koje će se popeti na binu i javno skinuti feredžu. Ovakav način otkrivanja i navodnog oslobaðanja trebao je poslati poruku svijetu da su i same Bošnjakinje željno očekivale da budu otkrivene, što svakako nije bilo istina. Ispovijesti Bošnjakinja kojima je na silu skinuta feredža svjedoče nam o duševnoj patnji koju su preživljavale odvojivši se od svojih feredža. Pošto je izlazak sa feredžom bio kažnjavan novčano i lišavanjem slobode, neke od Bošnjakinja odanih svojoj vjeri i tradiciji više nikada nisu izašle iz svojih kuća, nikada više njihova lica nisu ugledala svjetlo dana ne želeći se povinovati naredbama neprijatelja vjere. Koliko su teško podnijele skidanje feredža govori i svjedočenje jednog od Bošnjaka koji je imao zadatak da obavijesti muslimanke o zabrani feredža, koji ih je okupio i htio im se obratiti, ali nakon što im je saopćio da se moraju otkriti, nije mogao nastaviti svoj govor zbog plača i jecaja okupljenih žena.

Da bi muslimanke što bolje prihvatile skidanje feredža komunistička vlast je pregovarala sa uglednim ljudima i tražila od njih da javno podrže ovaj čin. Neki su pristali zbog ličnih interesa, neki zbog prijetnji, a neki ni po cijenu života nisu htjeli pristati. Nadaleko je čuven primjer novopazarskog efendije Ismaila Filibalića koji se svojim životom protivio otkrivanju muslimanki. Ismail-efendija je bio najveći autoritet meðu ulemom, pa su na sve načine pokušali slomiti otpor ovog velikana, jer su znali da ako njega slome, to će sa drugima ići mnogo lakše. Njemu, kao odanom vjerniku, draža je bila smrt nego stavljanje potpisa i ohalaljivanje otkrivanja muslimanki, pa je molio Uzvišenog Gospodara da preseli na Ahiret prije nego bude iskušan time. Uzvišeni Allah je čuo vapaje Svoga roba Ismaila i kada su došli predstavnici komunističke vlasti da iznude njegov potpis, već prije njih bijaše došao Melek smrti i uzeo čistu i plemenitu dušu Ismail-efendije, Allah mu podario Svoj rahmet i vječiti Džennet.

Nakon ovog perioda povećava se uticaj antibošnjačke kulture na Bošnjake, pa su fesove zamijenili zapadnim šeširima, lijepe dimije kratkim suknjama, a mahrame otkrivenom kosom. Skidanje feredža je početak otkrivanja Bošnjakinja zapakovan u dušebrižnički celofan. Ovim su odškrinuta vrata skidanju mahrama i otkrivanju tijela koje i danas kod naših muslimanki možemo vidjeti. U periodu vladavine komunističke vlasti u Sandžaku mahrama je uglavnom krasila glave starijih žena, dok meðu mlaðim ženama i djevojkama toga skoro i nije bilo. Otvaranjem ženskog odjeljenja Medrese Gazi Isa-beg u Novom Pazaru 1996. godine počinje novi period za Bošnjakinje ovog kraja. Od tada primjetno raste broj pokrivenih žena i djevojaka i iz godine u godinu taj broj se naglo povećava.

Ponosna moja Bošnjakinjo, naše nene nisu mogle slobodno svoju vjeru praktikovati, ali su islam čuvale poput žeravice na dlanu. Itekako ih je pekla, ali nisu je pustile da se ugasi. One su čuvale svoju čast, ponos i ugled po uzoru na časne ashabijke. Nisu išle u škole i na fakultete, ali su bile najbolji pedagozi, najuspješniji menadžeri i najponosniji ambasadori naše vjere i nacije.

Tebe i mene je Allah počastio da živimo u vremenu kada slobodno možemo biti muslimanke, praktikovati vjeru u svim segmentima života, živjeti u mjestu kojim svakodnevno odjekuju ezani. Ti vrijediš jer si odabrana da budeš muslimanka, pa nemoj bježanjem od propisa islama gubiti svoju vrijednost. Tvoju vrijednost neće povećati redovi muškaraca koji se naslaðuju gledajući tvoje nago tijelo, niti si vrjednija ako što više odjeće sa sebe skineš. I neće ti ugled povećati visoke potpetice. Vrijediš onoliko koliko morala i praktičnog znanja imaš. Poštuj Allahove propise, pa će te poštovati i voljeti stanovnici Nebesa i Zemlje.

Tebi muslimanko ne treba navodna sloboda za koju se žene širom svijeta zalažu. Tebe je islam učinio slobodnom. I ne dozvoli da ti pokvarenjaci serviraju priče o slobodi, jer njihova sloboda je lancima propasti okovana – što više ka njoj hrliš, sve dublje u propast padaš. Sve ono što ti je Allah propisao i čime te je zadužio u tome je veliko dobro za tebe i tvoju zajednicu. Neka ti Allah i Njegov hatar uvijek budu na prvom mjestu, jer ako ti On bude na prvom mjestu sve ostalo će biti na svom mjestu.

Glas islama 260, Islamske teme strana 25, Meliha Preljević