Ono što radi Islamska zajednica u Srbiji svijetli je primjer nama

Image

Hadži Smail Srdanović, Plavljanin iz Njujorka, govori za naše medije o Bošnjacima u Njujorku, ponosu na matičnu Islamsku zajednicu u Sandžaku i dr.

Hadži Smail Srdanović bio je gost Teme dana. Porijeklom iz Plava, uspješan biznismen u Njujorku. Mnogo je ljudi prošlo kroz naš studio, ali niko nije došao preko okeana. Otkud Vi u Njujorku?

SMAIL SRDANOVIÆ: Kada su naši Gusinjani i Sandžaklije išli za Tursku, stari su rekli: „Ovo nije Turska, nego Kaurska“ u to vrijeme. Kamo sreće da je tada situacija bila kao što je danas, pa da idemo ka Istoku, a ne ka Njujorku.

Šta hoćete time reći?

SMAIL SRDANOVIÆ: Sada je situacija u Turskoj bolja za muslimane nego što je bila padom Otomanskog carstva i dolaskom na vlast Kemala Ataturka. Ali ništa nije slučajno. Većina nas je otišla u Ameriku i, hvala Allahu dž.š., pronašla sebe i islam u Americi.

Kako su muslimani prihvaćeni u Americi?

SMAIL SRDANOVIÆ: Ja često kažem da smo ostali u Sandžaku ne bismo mogli raditi ni u komunalnom preduzeću. Mi smo dokaz pametnih, bistrih Bošnjaka otkad smo otišli u Njujork. Bošnjaci smo koji imaju svoje zgrade, biznise, restorane i poznati smo kao radni i pošteni narod. U Njujorku jedni od najvrjednijih i najpoštenijih biznismena upravo su naši ljudi. Naš čovjek, kada je stigao u Njujork, najprije je radio u restoranu, prao sudove, zatim se bavio salatom, nakon tri godine bio je šef, a poslije deset godina postao gazda restorana. Imamo naše ljude koji imaju najbolje lance restorana u Njujorku. Takoðe, neki su bili čistači zgrada, zatim su bili domari zgrada, a nakon toga su postali gazde zgrada. Ima veliki broj Bošnjaka koji imaju svoje zgrade. U školama u Plavu učeni smo da smo neuspješni zato što smo Bošnjaci. Ali mi smo dokaz da to nije istina. Za dvadesetak godina u Americi mi iz Plava i Gusinja imamo tri islamska centra, znamo ko smo i šta smo i mogu da kažem da volimo naš Sandžak i rodni kraj. Hvala Allahu dž.š. što mi je omogućio da svake godine dolazim ovdje.

Koliko u Njujorku, u zajednici gdje ste, ima uspješnih Bošnjaka?

SMAIL SRDANOVIÆ: Ima nas puno i mislim da je najveći potencijal bošnjačke dijaspore u Njujorku. Čak do 30.000 Plavljana i Gusinjana živi i radi u Njujorku i okolini. Sa Bosancima ima nas blizu 50.000 samo u Njujorku. Naša djeca se školuju i završavaju najviše fakultete i univerzitete u Njujorku. To je veliki uspjeh jer u svakoj zgradi, u kancelarijama možete naći Bošnjake. U mojoj firmi ima otprilike 500 Bošnjaka koji rade u njoj. To nisu samo obični radnici, već ljudi koji vode računovodstvo i menadžerstvo.

Je li teško voditi računa o svojoj vjeri i običajima, očuvati i njegovati jezik, odgajati tako svoju djecu, a poštovati drugačije, nešto što je ipak nama daleko?

SMAIL SRDANOVIÆ: Naš džemat je prije par godina došao na veći nivo. Centar koji smo imali postao je mali i kupili smo jednu zapuštenu crkvu koja ima 10.000 metara kvadratnih. Dobili smo sve dozvole da je pretvorimo u džamiju i niko se nije našao ko bi bio protiv toga.

Baš onako nešto slično kao ovdje?

SMAIL SRDANOVIÆ: Ovdje bi počeo treći svjetski rat kada bi se nešto tako desilo. Taj centar bit će jedan od najvećih i najljepših centara u Bošnjaka. Islam u Njujorku i Americi je nešto normalno, jer 1.600.000 muslimana živi u Njujorku. Od moje kancelarije dvije ulice dalje nalazile su se „zgrade bliznakinje“ i tu postoji džamija, gdje obavljam džumu namaz i dva tri dnevna namaza. Znači, samo dvije ulice od moje kancelarije, a to je srce Njujorka.

Nakon napada na tornjeve, koliko i da li su se stvari promijenile?

SMAIL SRDANOVIÆ: Nakon napada bilo je napetosti. Amerikanci otprilike znaju šta se desilo. Veliki broj muslimana živi tamo. Oni su shvatili da smo mi pošten narod i radan. Vrlo mali broj Bošnjaka traži pomoć od države. Naša djeca nisu uključena u kriminalne radnje. Podignuta je prašina o muslimanima u cijelom svijetu. Vjerujte mi, lakše ćete moći da klanjate na ulici u Njujorku i Americi uopće, nego u nekom sandžačkom gradu.

Zašto je to tako?

SMAIL SRDANOVIÆ: Zato što smo mi ovdje naučeni pogrešno. Narod se ovdje i u Crnoj Gori nije zadojio vjerom kršćanskom, već pričama i pjesmama Petra Petrovića Njegoša koje i dan-danas naša djeca uče u školama, a to je pogrešno. Ta djeca, nažalost, ne poznaju svoju vjeru. Žalosno je da kada pričam sa katolicima i pravoslavcima iz Crne Gore uvidim da poznaju svoju vjeru isto kao prosjek muslimana koji ne poznaju svoju vjeru – dini islam.

Kojim jezikom govore vaša djeca?

SMAIL SRDANOVIÆ: Allah dž.š. mi se smilovao. Moja žena je Albanka Bošnjakinja, a moja djeca govore bosanski, arapski i engleski, koji im je maternji.

Svi idu iz svog mjesta zato što ih nevolja natjera. Je li vas nevolja natjerala?

SMAIL SRDANOVIÆ: Nas je natjerala ekonomska kriza, nacionalna mržnja i prije nego što sam počeo da pakujem kofere razmišljao sam da li da ostanem tu i da živimo u neimaštini ili da ostvarim neki novi i bolji život za sebe i njih.

Jeste li sad ponosni?

SMAIL SRDANOVIÆ: Jesam, hvala Allahu dž.š. U Plavu i Gusinju dok sam bio znao sam da sam musliman, da smo čisti ljudi i ništa više. Otišao sam sa devetnaest godina, u Njujorku sam našao vjeru islam, gdje sam mogao da zalutam na milion načina. Allah dž.š. me je uputio na pravi put, djeca mi idu u islamsku školu. U Njujorku ima sedamnaest islamskih škola i preko četiri stotine džamija. Možda su neki planirali da tamo izgubimo i vjeru i naciju. Znamo šta se dešava u Sandžaku, preko interneta i portala, više nego neko ko živi ovdje u Pazaru.

Da li Vas to boli da znate više kad odete, postanete svjesni sebe, znate koliko vrijedite?

SMAIL SRDANOVIÆ: Dok sam živio tu nikada nisam vidio ljepote svoga Plava, do sada. Sada vidim te ljepote. Kada ste u neimaštini prirodne ljepote vas ne zanimaju. Sada kada doðem i vidim ljepote svog kraja oduševljen sam.

Vidite li pored ljepote svoga kraja težak život ovih ljudi? Došli ste u jednom periodu nakon izbora za BNV. Kako to ocjenjujete? Kako gledate na sve ovdje što se dešava?

SMAIL SRDANOVIÆ: Mislim da kad nepravda vlada ona stavi pravdu pod nogu. To se ovdje dešava dugo vremena. Mislim ipak da je ta noga postala umorna i da će pravi ljudi doći u Sandžaku na vlast. Ja i moje društvo žestoki smo navijači muftije sandžačkog Zukorlića i predsjednika Mešihata muftije Dudića. Muftija Zukorlić je naš vjerski lider, iako nismo familijarno konektovani. Ono što on radi i zašta se bori našlo je mjesta u našim srcima. I mi iz Njujorka ćemo da izaðemo iz islama dženaza, džuma i hatara otvaranjem našeg centra gdje ćemo imati školu, Školu Kur'ana, islamsku školu, sport, kulturu, džamiju, restoran i sve to na jednom mjestu.

Kažete da kada doðete u Sandžak punite baterije. Da li ih možete napuniti kada vidite ovdje ovakvu situaciju?

SMAIL SRDANOVIÆ: Kada šetam Plavom i Gusinjem vidim moje vršnjake da su umorni, da jedva čekaju da naðu posao kojeg nema. Puni su jada i tuge. Žalosno je gledati takve ljude. Nas je Allah dž.š. pomogao tako da mi možemo pomoći naš Plav i Gusinje. Napravili smo tamo šest džamija, pomažemo sirotinju, radimo koliko možemo. Ali dok se ne promijeni svijest naroda da promijeni one koji nas predstavljaju u Podgorici, u Crnoj Gori, naš jad i tuga će biti i dalje tu. Kad biste sada u Plavu dali mogućnost da poðu za Ameriku, mislim da to ne bi četrdesetak starih ljudi koji više vole svoje rodno mjesto nego Ameriku, a svi drugi bi se spakovali, ostavili kuće, zemlju i stoku i pošli tamo.

Šta biste im Vi poručili da učine?

SMAIL SRDANOVIÆ: Ja bih im preporučio da pogledaju koga biraju. Gusinje, koje preko zime ima manje od hiljadu stanovnika, historijski je imalo 24.000 stanovnika. Država im je dala općinu da bi se Bošnjaci u Plavu i Gusinju učinili manjinom. U Plavu postoje tri bošnjačke partije, dok Crnogorci imaju samo jednu. Dok oni glasaju za jednu, a Bošnjaci se podijele na tri – postat će manjina. U Gusinju su Albanci u jednoj partiji, a Bošnjaci u nekoliko. Postoji mogućnost da se i tu oslabe Bošnjaci.

Kako je Vama kada sve to gledate, a doðete s Menhetna?

SMAIL SRDANOVIÆ: Jadno je. Ali nama daje snagu i energiju kada vidimo šta se desilo u organizaciji muftije Zukorlića. To nam daje snage i idemo praviti centre i škole. U Monticelu imamo džamiju, islamski centar, gdje smo napravili fudbalski stadion za djecu, košarkaški teren i pet stanova koji su vlasništvo Islamske zajednice Ali-pašina džamija i sada islamski centar. Nećemo stati tu, ići ćemo dalje. U skoroj budućnosti ćemo otpočeti još projekata. To će biti vezano za omladinu. Ima jako mnogo pozitivnog i to pozitivno trebamo uzeti, a onog negativnog se kloniti.

Vi brinete o mladima. Organizirali ste odlaske mladih na studiranje u Ameriku. Šta uraditi sa starijima onima koji zadaju glavobolje mladima?

SMAIL SRDANOVIÆ: Naš je cilj da osvijestimo koliko se osvijestiti može. Za ove starije moramo malo sačekati da priroda učini svoje. Daje mi nadu to što mislim da se bilo kojem drugom narodu desilo ono što se nama dešavalo u zadnjih sto godina ne bi ni muslimansko ime zadržali. Ipak, ima nešto jako u nama.

Sa te daljine šta ste vidjeli, šta je to što nas drži?

SMAIL SRDANOVIÆ: Drže nas ljudi koji su pravili džamije i učili dove za nas. U Sandžaku su naši djedovi i pradjedovi mnogo muke vidjeli. Poznata vam je 1912/1913. dešavanja u Plavu i Gusinju, pokrštavanje, ubijanje. Oko 1800 Bošnjaka u Plavu i Gusinju su bili ubijeni. Kada vam tolike prvake, najbolje ljude vežu u lance i ubiju, naši djedovi nisu smjeli da govore o tome šta se desilo. Ta šutnja je trajala do nedavno dok se nije želja probudila u našim srcima da hoćemo da istražujemo. Mi, unučad tih ljudi koji su pobijeni, u saradnji sa Institutom za istraživanje genocida u Sarajevu plaćamo ljude kako bi istražili više o tome. Mi pravimo film u Sarajevu „Genocid nad Bošnjacima u kontinuitetu“. Pravimo džamiju u Vojnom selu zvanu Šehidska džamija, šadrvan u Monticelu svim šehidima jedanaest genocida nad Bošnjacima. Mi se budimo. Neke stvari se zaboravljaju, a neke bude. U nama se budi želja da naša djeca znaju zašto možda nismo muslimani kakvi bi trebali biti.

Mi smo dobri muslimani i imamo se čime pohvaliti. Evo na primjer Vas. Imali ste danas puno susreta ovdje u Pazaru. Danas ste imali i jednu donaciju za Školu Kur'ana. O čemu je riječ?

SMAIL SRDANOVIÆ: Nije to ništa šta sve treba da uradimo. I tamo su došli ljudi koji, kao što vi ovdje imate, kada krenemo naprijed oni udare kočnicu. Imamo i mi tamo piona crnogorskih koji potkupljuju ljude. U Njujorku, gdje ima 30.000 Bošnjaka, hoće da prave Crnogorsku kuću, a nema petnaest kuća Crnogoraca. Najveći navijači za tu kuću su oni čiji su djedovi najviše ubijani u Plavu i Gusinju. Nažalost, ima i takvih slučajeva da naši muslimani rade za tuðe interese. Većina našeg naroda se neće pomiriti sa graðanskom Crnom Gorom koja ima kršćanske simbole pod kojim su ubili 1800 Plavo-Gusinjana i pokrstili 13.500 muslimana. Mi to nikad nećemo oprostiti i složiti se da Crna Gora, država gdje živi 25 % muslimana, ima vjerske simbole. To je jedna od velikih laži. Obećali su da će Sandžak biti regija, ali ja sam morao da proðem dvije pasoške kontrole do ovdje.

Kako se boriti protiv tog ustoličenog sistema ili će evropske integracije učiniti svoje?

SMAIL SRDANOVIÆ: Ako budemo imali ljude koji će nas voditi i govoriti: „Nama je ovdje sve lijepo“, onda će biti loše za nas. Ili ćemo pak imamo ljude koji će nas predstavljati i reći istinu – gdje je dobro dobro je. Ima pomaka u Crnoj Gori u zadnjih dvadeset godina od kako dolazim. Meðutim, nije dobro dok god pokušavaju da od Srba prave Crnogorce, od Albanaca, Bošnjaka i Hrvata koji žive u Crnoj Gori da prave Crnogorce. Kada budu prestali da to rade trebaju vidjeti da svako želi da živi na svoj način. U Crnoj Gori se digla prašina u vezi vrtića kojeg sam danas posjetio i Škole Kur'ana. Mislim da je onih tridesetoro djece „velika opasnost“ po stabilnost Crne Gore što će da nauče da je Bog jedan, da poštuju svoje roditelje, da se čuvaju od raznih negativnih uticaja u društvu. Ovih dana se desila neka parada u Podgorici, ali nisam vidio neke kritike, iako nijedna vjera to ne dozvoljava. Prašine i propagande za nešto tako nemoralno nije bilo, ali se dižu tenzije oko otvaranja vrtića gdje će djeca učiti o Allahu dž.š. i gdje će steći prva znanja ko smo i šta smo.

Djeca iz vrtića su predstavljena kao veća opasnost od svih opasnosti koje tamo postoje?

SMAIL SRDANOVIÆ: Crna Gora treba da se bavi pravim kriminalom. Ali da bi se pravi kriminal sakrio morate da pravite i izmišljate probleme. Neki ljudi kažu da su u Crnoj Gori problematične kratke nogavice i duge brade. Baš sam istraživao da li je neki od takvih ljudi neku crkvu srušio, neku ženu silovao, neki kriminal počinio. Dobio sam informacije da zadnjih petnaest godina niko ništa nije uradio. Oni napadaju ljude u islamu koji imaju brade, povezuju ih sa vehabijama, dok istim ljudima ne smetaju katoličke i pravoslavne brade. Popovi ni meni ne smetaju. Svako ima pravo da vjeruje svoju vjeru. Velika prednost muslimana Amerike jeste što je zakon donijet za sve vjerske institucije i organizacije isti, nema diskriminacije. Nažalost, mene ljudi pitaju hoće li biti minare i zašto neće? Ako kršćani i Jevreji prave zašto mi ne bismo napravili. Još uvijek u našim mozgovima nismo sprali sindrom niže rase, jer su nas u školama učili: „Aco vozi avion, a Murat tjera magare.“ Dok to ne izbacimo iz glava manje će haira biti za ovaj narod.

Šta ćete prvo uraditi kada odete u Njujork?

SMAIL SRDANOVIÆ: Prvo ću pokušati da prikupim novac za Školu Kur'ana u Rožajama. To mi je prva obaveza.

Šta ćete reći svojim kolegama?

SMAIL SRDANOVIÆ: Njima ću reći da ovo što radimo moramo malo jače i da pomažemo naš Plav i Gusinje mnogo više nego što sad činimo. Sto posto će oni to prihvatiti.

Šta poručujete našoj omladini? Da se bore, da ne odlaze?

SMAIL SRDANOVIÆ: Do sada smo pravili džamije, a sada ćemo inšallah jednu Školu Kur'ana, ako to ne bude opasnost po stabilnost Crne Gore. Zatim trebamo razmotriti neku fabriku, što bi zadržalo omladinu. Javljaju se problemi u Plavu i Gusinju kada se želi nešto uraditi ili nešto pomoći. Imamo naše ljude koji bi uložili milione dolara u svoj rodni kraj. Na primjer, skijaški tereni bi bili najbolji na Balkanu. Ali problem su dozvole do kojih se veoma teško dolazi i koje se teško pribavljaju.

Ovo je kraj koji je bogat, ali je potrebno da se malo pokrene i ostali bi ljudi ovdje. Da li je potrebno da se prepozna interes i zaustavi se dalje propadanje muslimana ovdje?

SMAIL SRDANOVIÆ: Napravio sam kuću u Njujorku. Platio sam oko hiljadu dolara za dažbine prema državi. Da sam tu kuću htio praviti u Plavu koštalo bi me 30.000 dolara i deset godina bi prošlo dok bi je otpočeo. Ovdje je sve zaleðeno, nikome se ne žuri, sve je usporeno. Moj drug je došao iz Njujorka u Plav da živi i htjeli smo da otvorimo neki lokal brze hrane, koje bi otvorili u svakom gradu, ali smo na kraju vidjeli da ovdje niko ne žuri. Mi imamo biser Plava – jezero. Dvadeset pet godina slušam da će neko doći da očisti to jezero, ali niko to još nije uradio. Takoðe, Hridsko jezero koje je neiskorišteno. Da je to jezero u Americi na njemu bi bilo od trideset do trista vikendica. Ali ovdje je dozvoljeno da ga koriste medvjedi i lisice, ali ljudska ruka ne. Prošao je Zakon o nacionalnom parku u Plavu. Za mene to znači da hoće od nas da naprave crnogorske indijance.

Ostvarili ste američki san. Dajte nam malo ljepote i dočarajte taj život na Menhetnu kojeg vidimo samo na filmu?

SMAIL SRDANOVIÆ: Kada sam stigao u Njujork očekivao sam da je sve u mermeru i prekrasno kao u filmovima. Kada sam se vozio od aerodroma do stana mog brata vidio sam smeće, puno polupanih kola. Dok sam stigao do brata mislio sam da se vozim kroz Harlem. Kada sam se probudio vidio sam da nije baš tako kako se vidi na filmovima. Realnost je nešto drugo. Mermer treba da napravite, da radite i ko doðe u Ameriku prve tri godine mu neće biti lako. Vremenom, školovanjem, trudom može da se postigne puno toga. Prije nego što sam došao ovdje imali smo skupštinu Islamske zajednice. Ponosim se što smo u zadnjih jedanaest mjeseci potrošili oko 360.000 dolara za renoviranje našeg centra. Oko 2.000 je radilo, a to je 440.000 dolara. Naši biznismeni su dali oko 900.000, što u novcu što u materijalu. Kada smo prvu džamiju kupovali davali smo maksimum po hiljadu dolara, a sada ima ljudi koji su davali na stotine hiljada dolara.

Mislite li da će nasljednici koji dolaze raditi i pomagati Sandžaku kao što to radite Vi?

SMAIL SRDANOVIÆ: Imamo mi dobru omladinu, ali i zalutalu. Naš centar ima veliki potencijal gdje će se naša omladina okupljati, gdje će baštiniti našu lijepu vjeru i kulturu, gdje ćemo govoriti našoj djeci ko smo i šta smo. Da živim ovdje možda bi jeli na stolu, ali ja i moja familija jedemo na sofri, imamo bošnjačku sobu. Možda smo se nekada stidjeli ćilima, a sada svi volimo da imamo ćilim kući. Nekako se vraćamo sami sebi, volimo svoj rodni kraj, ali ga i žalimo. Žalosno je da je 30-40 mladih Gusinjana dobilo vizu za Ameriku, a oni će tamo ostati. Ono njihovo: „Trećinu odseliti, trećinu pokrstiti, a trećinu pobiti“ dolazi na vidjelo. Ukoliko se nešto ne uradi Gusinje, koje je imalo 300 prodavnica, dućana, ostat će na desetak. To su poražavajuće i žalosne činjenice.

To je stravično, ali Vašim dobrim organizovanjem može se više uraditi. Šta mislite o tome?

SMAIL SRDANOVIÆ: Može ako imamo ljude koji će da stanu na kraj tome i kažu NE i naprave neku alternativu kao što se ovdje radi kod vas u Sandžaku. Bit će boljih dana za Sandžak, bit će jedinstva. Čuo sam obećanje predsjednika SDA, kada se hadžije vrate sa hadža da će biti jedinstvena Islamska zajednica. Jedva čekam da to vidim. Dvije ne mogu biti iskrene, jer jedna mora raditi za nekoga. Volio bih da se to ostvari brzih dana.

Recite mi još za kraj, odakle se Sandžak više voli – spolja ili iznutra?

SMAIL SRDANOVIÆ: Ono što se meni desilo spolja. Ja molim Allaha dž.š. da nam omogući da još više radimo za Sandžak. Posebno mi u južnom dijelu da se više kačimo za Novi Pazar i da nam je Pazar i ono što vi radite ovdje, od vrtića do Univerziteta, neki mali primjer na kojem možemo poraditi na sebi.

Glas islama260,Intervju 22 strana