OBIČAJI BOŠNJAKA KOD SVADBE I AKIKE U SANDŽAKU (II DIO)

Bošnjaci u Sandžaku, prilikom izbora djevojke, strogo vode računa da prilikom ženidbe-udadbe ne prekrše šeriatske zabrane, zapreke i smetnje, kao što je npr. krvno srodstvo, srodstvo po mlijeku i sl. Do prije 30-tak godina u pronalaženju djevojke, tj. buduće snahe, glavnu ulogu su imali roditelji i rodbina mladoženje.

3 . ZARUKA – VJERIDBA

Zaruka je dokaz ozbiljnosti neke veze. Zaruka znači obećanje potencijalnih budućih supružnika da žele stupiti u brak. Naravno, kao što je spomenuto, mladić i djevojka treba da se vide prije braka, ali je uslov da sve treba da bude u granicama islamskih propisa i uputa. To znači se ne smiju osamljivati ni kada se obavi zaruka, sve do sklapanja braka

.

U ovom kontekstu, Džabir r.a. prenosi da je Poslanik a.s. rekao: „Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan, neka se ne osamljuje sa ženom – ukoliko sa njom nema mahrem – jer je, u tom slučaju, sa njima šejtan!“

Naravno da Poslanik a.s. nareðuje da se trebaju vidjeti momak i djevojka, kao u slučaju ElMugire bin Šu be r.a., kada je htio zaručiti neku djevojku, a nije je prethodno vidio, ali se moraju pridržavati propisanih šerijatskih propisa.

Allahov Poslanik a.s. nas je podučio, ako želimo detaljnije i intimnije informacije o budućoj izabranici, da pošaljemo neku ženu da to na prikladan način ispita, kao što je Allahov Poslanik a.s. učinio kada je poslao Ummu Sulejm r.a. da ispita pojedinosti o jednoj ženi za koju je bio zainteresovan.

Treba napomenuti da većina Bošnjaka muslimana poštuje propise vjere islama i po pitanju vjeridbe i da drugi ne nude brak djevojci koja je isprošena ili vjerena. Nažalost, kod onih koji su slabijeg imana i morala desi se (mada rijetko) da se vjerena ili isprošena djevojka uda za drugog muškarca.

Iz ovih primjera vidimo kako je to radio Allahov Poslanik a.s., meðutim, ono što se danas dešava u našoj praksi puno je daleko od Poslanikovih a.s. riječi. Nažalost, kod nas je osamljivanje mladića i djevojaka postala gotovo normalna stvar. Onda nije čudno što ima sve više nemorala meðu mladim osobama. Naš zadatak je da, uz Allahovu dž.š., pomoć pokušamo mijenjati te navike koje su utemeljene na neislamskoj praksi i koliko možemo učiniti sve da damo svoj doprinos da se ti zalutali ljudi istinski vrate svojoj vjeri islamu.

4. VJENČANJE

Prilikom sklapanja braka, najbitnija stvar je ponuda i prihvatanje, tj. da muškarac ponudi ženi brak, a ona to prihvati. Sve to moraju pratiti i čuti dva svjedoka, kako bi, ako se desi neki problem, mogli potvrditi da su njih dvoje bili vjenčani.

Kod svih imama, osim kod Ebu Hanife, djevojka treba dobiti dozvolu roditelja-staratelja za udaju. Ovo se temelji na Poslanikovim a.s. riječima koje prenose Aiša i Imran r.a.: „Nema braka bez staratelja i dvojice pravednih svjedoka!“

Kako je preneseno od prvih generacija, bilo bi lijepo da vjenčanje bude na Bajram, ili petkom, ili uoči petka.

Još jedan običaj se poštuje kod mnogih, a nema utemeljenje u vjeri, a to je da nije dozvoljeno sklapati brak izmeðu Bajrama, tj. u mjesecu ševalu.

Meðutim, da to nije tačno dokazuje hadis Aiše r.a. koja kaže: „Allahov Poslanik a.s. oženio se mnome u ševalu. U ševalu mi je prišao u postelji.“ Inače, Aiša r.a. preporučivala je ženama da stupaju u bračnu intimnu vezu upravo u mjesecu ševalu.

Običaj (adet) u ovom kraju je da se vjenčanje obavi prije svadbe ili na svadbi, po šerijatskim propisima kod imama, a nakon toga obavlja se vjenčanje u općini, pred matičarem. Treba napomenuti da ima slučajeva da pojedine porodice organizuju oba vjenčanja na dan svadbe.

Pored šerijatskog vjenčanja, zakonska obaveza mladenaca je de se moraju vjenčati i kod nadležnog državnog organa, tj. matičara. Često puta se vjenčanje kod matičara obavi i prije same svadbe, a nekada se matičar dovede na svadbu i tu pred svim svatovima obavi vjenčanje.

Na isti način se obavlja i šerijatsko vjenčanje – nekada u džamiji prije same svadbe, nekada na dan svadbe uz prethodni odlazak na vjenčanje u džamiju, pa se produži u restoran gdje se organizuje svadbeni ručak, odnosno svadbeni zijafet – gozba. Ima dosta slučajeva de se šerijatsko vjenčanje obavi dovoðenjem imama na samu ceremoniju svadbe, svakako uz prigodan ders, učenje Kur'ana, ilahija, kasida i pjevanje sevdalinki.

5. MEHR – VJENČANI DAR

Prije vjenčanja obavezno se odreðuje visina mehra (mehr je materijalna obaveza muža prema ženi, vjenčani dar). Mehr se dijeli na: mehr mua'dždžel (onaj koji se daje pri samom stupanju u brak) i mue'dždžel (mehr koji se daje u toku braka ili u slučaju rastave braka ili smrti muža).

Prva vrsta mehra (mua'dždžel) obično se sastoji u poklonima, tj. u svečanoj bračnoj odjeći, obući, nakitu itd.

Druga vrsta mehra je obično u novcu i daje se u toku samog braka, ili u slučaju da doðe do razvoda braka krivicom muža. Mehr se često odreðuje u malu, na primjer u zlatu, lirama, dukatima, a u zadnje vrijeme u važećoj valuti. Svjedoci moraju biti pošteni i čestiti ljudi, jer oni garantuju ukoliko se toga dana ne isplati obaveza da će porodica mladoženje i mladoženja morati izvršiti datu obavezu prema nevjesti. Mehr je garancija za ženu da, u slučaju razvoda braka ili smrti muža, osigura sebi materijalnu egzistenciju kako se ne bi patila i pala drugome na teret.

Nakon što se završi pogodba u vezi sa mehrom, pristupa se činu vjenčanja. Prethodno se mora provjeriti da izmeðu supružnika nema zabrana. Provjeri se da nisu u krvnom srodstvu, po tazbinstvu i po mlijeku. Ako se ustanovi da nema nikakvih smetnji, objašnjava im se čin vjenčanja.

Kada se dobije odgovor od djevojke, isto pitanje i na isti način se postavlja momku, pa kada se i od njega dobije pozitivan odgovor, onda se imam obraća svjedocima i pita da li su i oni čuli izjave upućene svjedoku djevojke i momka. Kada i od njih dobije pozitivan odgovor, onda izjavi:

“Proglašavam vaš brak sklopljenim.” Želim napomenuti da se u Sandžaku prilikom vjenčanja prvo pita momak, pa poslije djevojka da li pristaju na brak. Poslije sklapanja braka imam je obavezan da upozna prisutne sa bračnim pravima i obavezama supružnika.

Svadba u ovom kraju se nekada organizovala u srijedu, četvrtak i petak, a danas obično, ako je riječ o gradu, datum i dan svadbe se odredi prema slobodnom terminu nekog hotela ili restorana gdje se planira održati svadba. Nakon utvrðenog datuma i hotela/restorana za svadbu, odštampaju se i razdijele pozivnice roðacima, komšijama, prijateljima, kolegama s posla itd. Tako je danas, a evo kako je nekada bilo. Desetak dana prije svadbe mladoženjini ukućani šalju zvača da zove na svadbu prema spisku koji su mu dali. On govori: “Selam ti je od (kaže se ime domaćina), zove te na svadbu i svatove” i naglasi se obavezno da li ga zove da doðe sa familijom. “Svadba će biti toga i toga dana.” Zvač se čašćava u novcu ili cigaretama. U srijedu se okupljaju zvanice iz daljine (prijatelji) i donose darove.

Veći su darovi onih domaćinstava koja su zvata na svadbu i u svatove sa porodicom. Peškeši za nevjestu obično su bili u platnu, odjeći, raznim predmetima, nakitu i sl. Na peškešu obavezno se ispisivalo ime od koga je, da se zna. Porodica mladoženje odreðuje djevera uz djevojku, najbližeg po srodstvu – brata, bratučeda. Djever priprema za nevjestu zlatan prsten, boščaluk (dimije, košulju, papuče i slično), sitan novac i bombone. Mladoženjini, takoðer, pripremaju darove za nevjestu, njene ukućane i rodbinu. Odreðuju se kanadžije koji će nositi nevjestinu komoru, odreðuje se broj kanadžija (on zavisi od broja svatova: ako je, primjera radi, dogovoreno da će biti 50 svatova, onda ide 5 kanadžija, znači na deset svatova ide jedan kanadžija).

U srijedu dolaze kanadžije, donose nevjestinu komoru u koju se nalazi sprema (dušek, jastuk, jorgan, posteljina, ćilim i svatovski peškeši). Obavezan je bio sanduk (sehara). Kanadžije donose i dževahir kutiju u kojoj stoji nakit za mladu (ogledalo, češalj, makaze, bjelilo, rumenilo, minðuše i obavezno kna).

Kanadžije nose sa sobom dudove, baklavu, jabuku ili neko drugo voće (to se zove čerez). U Sandžaku obično ide samo jedan kanadžija, većinom dječak koji nosi čerez (tepsiju u kojoj je baklava, savijena u posebnu mahramu). Običaj (adet) je da se kanadžija u povratku gaða jajima sve dok se ne udalji od dvorišta (avlije) mlade. Kanadžija ne noćiva ako je u istom mjestu, a ako nije u istom mjestu onda kanadžija čeka svatove da doðu po nevjestu. Dakle, jedan od svadbenih običaja jeste kna.

To je običaj koji se obavlja posljednje večeri boravka djevojke u kući roditelja. Te večeri djevojci dolaze rodbina, komšije, prijatelji i drugarice, jer je to njeno posljednje djevojačko veče. Rodbina i ostali koji dolaze na knu donose djevojci darove (dimiluk, mintanluk, mahrame, košulje, posteljinu itd.). Te iste večeri uzimaju se stvari koje su kanadžije donijeli u sehari. Prije nego se počne nanositi kna prostre se dušek koji su kanadžije donijele. Po običaju, prvo se na dušek stavlja muško dijete da legne (da bi nevjesta raðala mušku djecu, ali to naravno nema osnova u islamu).

Nakon toga sjeda djevojka kojoj se nanosi kna. Njoj vežu oči mahramom, a ispred lica joj žena drži ogledalo (kad je spreme kod momka da sija kao ogledalo). Razmućenu knu iz bakarnog suda uzimaju prisutne djevojke i stavljaju joj na ruke odozgo i odozdo, a i na noge. Za vrijeme nanošenja kne često se čuje i plač djevojke da bi pokazala koliko joj je žao rodbine koju ostavlja. Naravno, tako se rasplaču i ostale prisutne žene i djevojke, kako bi izrazili žaljenje što im odlazi draga osoba.

Plač majke je najjači jer joj je žao kćerke što odlazi. Neka od žena tješi uplakane, govoreći da nije vrijeme za plač već za pjevanje, pa tako tjera prisutne djevojke da zapjevaju. Pjesma za tu priliku je ova:

Hulti bulti, u dvore udriše,

Našoj mladoj kanu postaviše.

Noćas kana, sjutra talbuhana,

Noćas kanu ihasprliju,

Sutra svati i mlad ðuvegliju,

Sunce mi se krajem krade, hoće da zaðe, Upitajte tu djevojku, hoće l’ da poðe, Njojzi žao njene majke, neće pa neće.

Njojzi žao njenog baba, neće pa neće. Upitajte tu djevojku, hoće l’ da poðe, Njojzi mio njezin dragi, hoće pa hoće.

Sve prisutne djevojke i žene knu ruke i prste. Pošto se nanese kna djevojci, muškarci je ne viðaju do sutra, do polaska svatova. Poslije kne služi se jelo koje su donijeli kanadžije. Svatovi se u četvrtak okupljaju kod kuće mladoženje i vrši se raspored svatova (raspored vrši čauš, on je odreðen od strane domaćina svadbe i on je za taj dan komandant svatova, njegova je riječ glavna, jer on poznaje dobro običaje svadbe). Svatovi se pri polasku rasporeðuju. Na čelu svatova ide glavni prijatelj, ili neki drugi stariji čovjek, zatim onoliko ljudi koliko je desetina svatova, ide bajraktar, nosi okićen bajrak, za njim ostali svatovi po starini.

Kada svatovi stignu blizu djevojčine kuće, odlaze dva momka muštulukdžije da jave koliki broj svatova ide i koliko ima jenði. Muštulukdžije od nevjeste dobijaju peškeš. Pred kuću izlaze sretioci, poreðani u vrstu po starini, i dočekuju svatove. Svatovi se uvode u kuću, naziva im se hošgeldija, pitaju se za zdravlje i kako su u putu prošli, časte se duhanom, šerbetom i kahvom. Ako su svatovi došli iz daleka, postavlja se obavezno ručak.

Kada doðe vrijeme da se krene, pozivaju se djeverovi, koji izlaze vani (ranije nikako meðu žene) i obave svoje obaveze. Glavni djever prstenuje nevjestu po specifičnom običaju (adetu) okretanja i samog čina prstenovanja, potom daruju nevjestu. Tada im se saopćava da je nevjesta spremna i da svatovi mogu da krenu.

Svatovi izlaze istim redom kako su i došli. Nevjestu izvode braća, polako, korak po korak. Djever stoji sa desne strane, hvata nevjestu za desnu ruku, a jedan od braće za lijevu, pomažući joj da sa desnom nogom uðe u fijaker (kola, auto). Kada nevjesta uðe u fijaker, kola ili auto, brat djeveru predaje sestru govoreći: “Djevere, neka ti je na emanet, u Božje ruke i sretan vam put”, a sestri: ”Budi dobra tamo kao što si bila ovamo!” Svatovi idu sa jenðama su odvojene jenðe.

Svatovi i jenðe imaju iste obaveze: da plate šerbet, kahvu i ručak kao pomoć rodbini djevojke.

Bajrak prihvata barjaktar, predaje ga kada svatovi krenu, okićen od nevjeste, košuljom, mahramom i sl.

Nevjesta na sebi ima nevjestinsko ruho, dimije od hareta, svilenicu košulju, zlatom vezen jelek ili svilenim gajtanom, na nogama cipele (kondre), na glavi sarčug (fes okićen zlatnicima), šamiju sa ojicama, a odozgo duvak i čatkiju (svilena crvena mahrama sa iskricama), koju donosi djever.

Ne plači, mala, da te boli glava,

Ne ron’ suze, ne kvari obraze,

Tamo će te dobro dočekati,

Crnom bojom kosu obojiti,

A slatkijem šerbetom pojiti, S dobrim momkom u ðerdek uvesti.

Kada naiðu na prvu vodu, nevjesta je obavezna da baci mindilj – maramu u tu vodu, a to čini da se ne bi razvela.

Prije dolaska svatova kući mladoženje odlazi muštulukdžija po muštuluk, da javi da svatovi dovode nevjestu. Svatovi nastoje, po mogućnosti, da se ne vrate istim putem.

Na desetak metara od kuće pred nevjestu staje svekrva, daje joj Kur'an. Ona uzima Kur'an, ljubi ga, stavlja ga na čelo i pod desno pazuho, ljubi svekrvu i njenu ruku. Ranije se trčala košija, bez konja i sa konjima. Košiju su organizovali sami svatovi, a ko bi osvojio košiju od nevjeste bi dobio peškeš, boščaluk (košulju, čevre i mahramu).

Prvi od svatova stižu kanadžije, sa djevojačkom komorom, zovu mladoženju da mu predaju komoru, on prvi odriješi – razveže zavezak konopa (da mu se u braku driješe svi zavesci). Pred kuću se nevjesti iznosi malo muško dijete, nakon čega ga nevjesta okreće tri puta udesno izgovarajući Bismillu. Prije ulaska u kuću nevjesta je morala da poljubi prag, a preko njene glave svekrva iz nekog suda bi bacala bombone, pomiješane sa leblebijama i sitnim novcem. Kada nevjesta uðe u sobu, popije šerbet, jedno muško dijete izuva joj cipele ( u kojim se nalazi novac), a obuva papuče.

Glas islama 261, strana 22, dr.hfz. Haris Hadžić