Mapa pravog puta

Bogobojaznosšću čovjek čuva sebe od griješenja

Allah dž.š. kaže: „Elif Lam Mim. Ova Knjiga, u koju nema nikakve sumnje, uputstvo je svima onima koji se budu Allaha bojali; onima koji u nevidljivi svijet budu vjerovali i namaz obavljali i udjeljivali dio od onoga što im Mi budemo davali; i onima koji budu vjerovali u ono što se objavljuje tebi i u ono što je objavljeno prije tebe, i onima koji u onaj svijet budu čvrsto vjerovali. Njima će Gospodar njihov na Pravi put ukazati i oni će ono što žele ostvariti.“ (El-Bekara, 1-5)

Neki čovjek upita Ebu Hurejru r.a.: „Šta je to takvaluk/bogobojaznost?“ Ebu Hurejre r.a. ga priupita: „Jesi li ikada hodio trnovitim putem, kroz šipražje?“ Reče: „Jesam.“ Upita ga: „Kako si hodio tuda?“ Reče: „Kada bih naišao na trnje uklonio bih se, ili bih ga preskočio, ili bih ga polomio.“ Ebu Hurejre r.a. reče: „To ti je takvaluk (da se na taj način čuvaš od grijeha, op. prev.).“ (Kitab el-Zuhd el-Kebir, El-Bejheki, br. 973)

Nema nikakve sumnje u to da je Kur'an – Allahova Objava, uputa i svjetlo za bogobojazne – za one koji se trude u pokornosti Allahu dž.š. i čuvaju se širka i svih djela koja izazivaju Allahovu dž.š. srdžbu i kaznu. Bogobojazni ljudi čvrsto vjeruju i prihvataju ono što njihova osnovna čula ne mogu doseći, tj. pitanja gajba – nevidljivog svijeta, tako da su bogobojazni oni koji u Allaha dž.š. vjeruju, Njegove meleke, Njegove knjige, Njegove poslanike, Džennet i susret sa Njim, vjeruju u nastavak života poslije smrti. Bogobojazni ljudi obavljaju namaz i redovno ga klanjaju, i to na najljepši mogući način, uz potpunu skrušenost i prisutnost srca, uz ruku’, sedždu, tilavet. Bogobojazni ljudi udjeljuju od svoga imetka na svakom polju hajrata, humanosti i dobra te daju zekat na svoj imetak.

Bogobojazni su oni koji vjeruju u sve s čime je od Allaha dž.š. poslan Muhammed s.a.w.s., kao i svi poslanici prije njega. Ne prave razliku između Božjih poslanika i ne niječu i ne odbijaju ono s čime su oni od Allaha dž.š. poslani. Bogobojazni ljudi iskreno vjeruju u sva poslanstva svih Božjih poslanika koja su sva govorila o proživljenju poslije smrti i polaganju računa pred Allahom dž.š.

Ljudi koji su opisani prethodno spomenutim svojstvima poput imana i vjere u Allaha dž.š., vjerovanja u proživljenje nakon smrti i polaganje računa, obavljanja namaza, davanja zekata…, na uputi su od njihova Gospodara svjetlu i mudrosti. Oni su ti koji su uspjeli, koji su spašeni, koji su pronašli ono za čim su budno tragali, spasivši se svakog iskušenja i zla. Kur'ansku uputu može pronaći samo onaj ko Kur'anu čista srca priđe, iskrena srca, ispunjenog strahom i bogobojaznošću, pazeći se pritom od lutanja i zabluda. Takvom čistom i otvorenom srcu se otkrivaju kur'anske tajne, svjetlo i upute prelaze u njega i prosvjetljuju ga.

Bogobojaznost je osjećaj u duši, osjećajnost spram drugih, neprestano strahopoštovanje, kao i čuvanje od trnja, rupa, blata i svega ružnog što nas može snaći na putu prema Allahu dž.š., na putu života ispunjenog trnjem pohota, strasti i želja, trnjem pohlepe i raznih ambicija, trnjem strahova, opsesija i nervoza, trnjem lažne nade u onoga ko nam ne može pomoći, trnjem lažnog straha od onoga ko nam ne može štete nanijeti i na desetine drugih vrsta prepreka i trnja koja nam se mogu naći na putu hoda ka Allahu dž.š.

Neki čovjek upita Ebu Hurejru r.a.: „Šta je to takvaluk/bogobojaznost?“ Ebu Hurejre r.a. ga priupita: „Jesi li ikada hodio trnovitim putem, kroz šipražje?“ Reče: „Jesam.“ Upita ga: „Kako si hodio tuda?“ Reče: „Kada bih naišao na trnje uklonio bih se, ili bih ga preskočio, ili bih ga polomio.“ Ebu Hurejre r.a. reče: „To ti je takvaluk (da se na taj način čuvaš od grijeha, op. prev.).“ (Kitab el-Zuhd el-Kebir, El-Bejheki, br. 973)

„I onima koji budu vjerovali u ono što se objavljuje tebi i u ono što je objavljeno prije tebe, i onima koji u onaj svijet budu čvrsto vjerovali.“

Prvo svojstvo vjernika jesu pozitivni osjećaji i razmišljanja, što u njihovim dušama spaja vjerovanje u gajb – nevidljivi svijet, izvršavanje farzova i obaveza, vjerovanje u sve poslanike te čvrsto ubjeđenje u sve ono što slijedi nakon smrti.

Bogobojazni ljudi nisu dozvolili svojim fizičkim osjetilnim čulima da ih ometu i da im dušu odbiju od najveće Istine, od njenog Stvoritelja i svoga Gospodara. Vjerovanje u gajb – nevidljivo je prag prelaznosti koji insana čini insanom i odvaja ga od hajvana, koji ne zna ni za šta drugo osim za ono čemu ga njegova osjetilna čula vode. Vjerovanje u gajb – nevidljivo je način očuvanja i poštivanja našeg intelekta i razuma, koji i pored svojih ograničenja redovno pokušava shvatiti i pojmiti nešto što je tako Apsolutno i tako Neograničeno.

Vjerovanje u gajb – nevidljivo je raskrsnica puteva koja čovjeka izvodi iz svijeta hajvana u svijet insana. Materijalisti, kako ovog tako i starog doba, a donedavno komunisti, čovjeka žele vratiti natraške, u svijet životinja, svijet koji priznaje samo ono što oko vidi, uho čuje, jezik okusi, nos namiriše i ruka dodirne. Ateisti i komunisti su tako razmišljanje nazivali napretkom, ali je to bilo samo nazadovanje od kojeg je Allah dž.š. sačuvao vjernike opisujući ih riječima: „…onima koji u nevidljivi svijet budu vjerovali“, zbog čega su se i sačuvali od robovanja i klanjanja ljudima, životinjama, slikama ili kipovima, u čemu je pravo poniženje za jednog čovjeka, robujući i klanjajući se samo Allahu dž.š.: „…i namaz obavljali“.

Vjernik se upravlja prema apsolutnoj Snazi koja nema granica. Svoje čelo polaže samo pred Allahom dž.š. i ne spušta ga pred ljudima. Srce koje istinski robuje Allahu dž.š. i u vezi je sa Njime jutrom i večerju, osjeća i zna da je vezano za nužno Postojećeg, čime pronalazi smisao svoga života i spašava se odavanju ovozemaljskim prolaznostima. Vjernik osjeća da se vezao za nekog Najjačeg, ne za stvorenja, već za Stvoritelja svih stvorenja! To je izvor snage duše, to je izvor iskrene bogobojaznosti i to je glavni faktor odgoja naše ličnosti na ispravnom rezonovanju, razmišljanju, osjećajima i ponašanju.

„I udjeljivali dio od onoga što im Mi budemo davali.“

Vjernici su ti koji priznaju da je imetak kojeg posjeduju samo Allahova opskrba i nafaka, da je on nešto što im je Allah dž.š. podario i dao, da on nije naših ruku djelo, a ko to prizna i ko Allahovu blagodat opskrbe shvati i razumije, kod njega se razvija osjećaj dobročinstva i udjeljivanja imetka drugima, koji su u potrebi za njime, što razvija međusobno pomaganje i humanost među Allahovim stvorenjima. Tek tada se javlja osjećaj spram tuđih muka i briga i samo na taj način se može doći do bratstva i blizine među ljudima.

Glavni rezultat svega navedenog jeste liječenje bolesti svoje duše, spašavanje od škrtosti i sebičnosti, što se izvanredno postiže humanošću i dobročinstvom. Na ovaj način život dobija na smislu i čini ga baštom uživanja, a ne arenom borbi i klanja. Nemoćni, slabi, bolesni, invalidi, sirotinja i siromašni tek tada mogu osjetiti da su ljudi, vrijedni pažnje i ponosa, da žive među srcima, licima i dušama, a ne među kandžama, očnjacima i sabljama. Dijeljenje obuhvata zekat – koji je obavezan i sadaku – koja je dobrovoljna, kao i sve druge vidove sadake.

„…i onima koji budu vjerovali u ono što se objavljuje tebi i u ono što je objavljeno prije tebe“ sljedeći je opis muslimanskog ummeta, nasljednika prijašnjih nebeskih Objava, nasljednika svih Božjih poslanstava, od nastanka čovječanstva, a ujedno i čuvara prave vjere s kojom su dolazili svi Božji poslanici od Adema a.s. do Muhammeda s.a.w.s.

Jedino islamski ummet održava i vodi karavanu imana i vjere od Adema a.s. do Sudnjega dana. Ovo razvija osjećaj kod svakog vjernika da svi ljudi trebaju da budu braća i sestre, jer su svi zajedno od jednog oca i jedne majke. Na početku su bili svi jedne vjere, zajedničkih poslanika i robovali su svi Jednome Bogu.

Ovakvo vjerovanje ne dozvoljava čovjeku da bude nacionalista i da mrzi drugo pleme, drugi jezik i drugu naciju. Samo ovakva vjera čini čovjeka smirenim i sigurnim u to da Allah dž.š. nikada ne ostavlja Svoja stvorenja.

„…i onima koji u onaj svijet budu čvrsto vjerovali“ zadnja je osobina i svojstvo koje povezuje dunjaluk s Ahiretom. Početak s krajem. Djelo s nagradom – što ukazuje čovjeku na to da nije uzalud stvoren, da nije prepušten samom sebi i da ga apsolutna pravda čeka kako bi mu se srce smirilo te kako bi dobrim djelima prišao nadajući se Allahovoj pravdi i milosti.

„Njima će Gospodar njihov na Pravi put ukazati i oni će ono što žele ostvariti.“

Ovo je mapa pravoga puta i ovo je put uspjeha kako na ovom tako i budućem svijetu, kako za pojedinca tako i za cijelu ljudsku zajednicu, što nam potvrđuju i prvi ajeti iz sure Lukman, u kojima Allah dž.š. kaže: „Elif Lam Mim. Ovo su ajeti mudre Knjige, upute i milosti onima koji budu dobro činili, onima koji molitvu budu obavljali i zekat davali i koji u onaj svijet budu čvrsto vjerovali; njima će Gospodar njihov na Pravi put ukazati i oni će želje svoje ostvariti.“ (Lukman, 1-5)

Sead-ef. Jasavić, imam Sultanija džamije u Plavu, Glas islama 263, strana 24