Pogled u budućnost mora biti jači od pogleda na prošlost

„Uprkos svemu tome, mi imamo snage da naš pogled u budućnost bude jači od pogleda u prošlost. Mi imamo snage da taj otrov zločina pretvorimo u energiju koja će potisnuti oprugu prema budućnosti. Bošnjaci su sa sve svojim historijskim, etničkim, vjerskim, kulturološkim specifičnostima u položaju gdje mogu sudbinu ili stanje sudara u značajnoj mjeri promijeniti u stanje susretanja.“ (Muftija sandžački)

Bismillahir-Rahmanir-Rahim

Dame i gospodo, braćo i sestre Es-selamu alejkum

Evo nas ponovo ovdje u Prijepolju, sa istom namjerom i motivom kao istoga dana prošle godine i svih ovih godina prije, dostojanstveni, odlučni, svjesni i ovaj put kao i uvijek, u prepunoj sali, potom i u mimohodu ili šetnji. Prvo što osjećam jeste šta ima novo od prošle godine ili ranijih godina. Čuli smo da su poslije 22 godine neki od mogućih počinioca uhapšeni i procesuirani. To je dobar znak, iako dolazi nakon 22 godine. Posljednjih godina, posljednje decenije skoro svaki put sam 11. jula u Srebrenici, a 27. februara u Prijepolju. Moram vam priznati da već sebi postavljam pitanja koliko još mogu ovo izdržati. Svaki trenutak sastajanja ovom prigodom znači prosipanje od sebe rijeke emocija. Emocije su blago svakog čovjeka. Vjerujte, ma kakve imali inspiracije u prikupljanju svojih emocija, taj resurs je ograničen. Uvijek je pitanje dokle čovjek može imati zdrave emocije i dokle ih može u neograničenim količinama dijeliti s drugima.

Sebi sam postavio pitanje koji je pravi način ophoditi se prema stradanjima sopstvenoga naroda u prošlosti. Bacio sam pogled na to kako su se druge zajednice ophodile prema sličnim situacijama. Vidio sam da su neki odustali, da su se potpuno predali, odlučili su da odustanu od sebe i sopstvenog identiteta, da jednostavno to nikada više ne bi doživjeli, jer su stradali zato što su pripadali jednoj vjeri ili etničkoj zajednici. Drugi su ostali taoci prošlosti, predali su se potpuno emocijama i od statusa žrtve napravili svojevrsnu kulturu. Tu je žalopojka postala kao osnovna odrednica te kulture. To je značilo odustajanje od budućnosti i pristanak da se bude talac kulture stradanja, kulture žrtve i talac prošlosti. Vidio sam da postoje i oni treći koji su odlučili da se osvete ili kazne počinioce i sve one za koje misle da su imali veze sa njihovim stradanjem, pa su čak išli tako daleko da su uzimali pravdu u svoje ruke. Takvi su nakon nekoliko decenija postajali slični sopstvenim dželatima. Pitao sam se šta od toga mi Bošnjaci da odaberemo, kojim putem da krenemo?

Pošto nisam našao poželjan odgovor u historiji i iskustvima, potražio sam ga u sopstvenoj tradiciji i duhovnosti. Našao sam u našem islamskom učenju da mi nemamo pravo ni na jednu od ove tri ponuđene varijante. Nemamo pravo odustati, predati se, asimilirati se, postati taoci prošlosti, nemamo pravo odreći se budućnosti, okrenuti se prošlosti i plakati nad sopstvenim stradanjima. Shvatio sam i našao da nemamo pravo ni na osvetu. Pogotovu uzimanje zakona u svoje ruke nikada nikome nije donijelo dobro, jer uvijek je značilo novo nasilje i nastavak spirale smrti i stradanja. Onda sam pronašao svijetlu tačku na kraju tunela, a to je ono što je i osnovno učenje islama. Islam je vjera cjelovitosti, vjera koja nas uči kako da se rodimo, kako da odrastamo, kako da živimo. Kako da živimo svoj duhovni život, tjelesni život, svoj mentalni život, kako da imamo odnose sa ocem, majkom, supružnikom, djecom, braćom, prijateljima, sa ostalim ljudima. Kako da se ophodimo prema Stvoritelju, a kako prema stvorenjima. Vjera koja nudi instrukcije, poruke i savjete za sve aspekte života. Svaki svetonazor, svaka ideja koja ima ambiciju cjelovitosti ona u svojoj srži isključuje ekstremnost, jer ekstremnost znači odlučiti se za nešto između ostalog. Odlučiti se za sve znači uspostaviti ravnotežu. To je kao kada imate više djece i želite da budete pravedni. Ako zaista želite biti pravedni prema svojoj djeci i u emocijama, i poklonima i ophođenjima, vi nećete moći jednome dati sve, a drugome oduzeti sve. Čovjek kada svim aspektima svoje ličnosti i društva pokuša dati ono što im pripada, tj. njihovo pravo, neće imati vremena da se nakrivi ni na jednu stranu. Zapravo, iz toga izvlačim pouku i zaključak: nas islam uči i naša pacifistička bošnjačka tradicija da ćemo biti okrenuti prema prošlosti samo onoliko koliko nam je potrebno da uzmemo zalet za budućnost. To znači da izvučemo pouku, da naučimo sebe i svoje pokoljenje. Skoro na svakom susretu neko bi rekao već krilaticu: „Da se nikada ne ponovi“, ali ostaje u zraku da visi šta treba učiniti da se to nikada ne ponovi. Pogotovu što to govore ne oni koji su u tome učestvovali, koji su uvijek bili na suprotnoj strani od onih koji su bliski onima koji su to učinili. To zapravo znači da osuda i stav onih koji nemaju veze sa tim znači kao kada nosite na dlanu žeravicu koja vas peče, pa ako je pustite ugasi se, a ako je držite i dalje vas peče. Vi ćete sačuvati tu iskru ljudskosti i pravednosti, ali da bi se ostvarila ova želja, dova, cilj da se ovakvi zločini nikada ne ponove, mora se desiti nešto i u taboru onih koji su to činili, onih koji su imali veze sa onima koji su to činili.

Šta je još važno u pogledu pouke iz ove gorke prošlosti? Važno je imati pravedan odnos prema zločinu i prema žrtvama. To znači imati moralno čist odnos koji podrazumijeva osudu. To isto znači imati i pravno ispravan odnos. To znači ne odustati od pravednog procesuiranja i kažnjavanja svih krivaca za ovaj i slične zločine. To isto znači imati i materijalno pravedan odnos. Zahtjev je vrlo jasan. Vlast, neću reći država, jer kada god kažemo država niko nije prozvan. Državu čine vlast, narod i zemlja. Političari govore država kako bi se sakrili iza nje. Država ne može biti odgovorna, jer odgovorna je vlast. Dakle, mi pozivamo vlast da izvrši obavezu države prema žrtvama, njihovim porodicama i zločinu.

Mi Bošnjaci imamo snage, svijesti i mogućnosti, poslije deset valova genocida koji su počinjeni nad nama u zadnjih sto i pedeset godina, od kojih su više od pola na prostoru ovog malog dijela kojeg zovemo Sandžak, uprkos svemu, da naš pogled u budućnost bude jači od pogleda u prošlost. Mi imamo snage da taj otrov zločina pretvorimo u energiju koja će potisnuti oprugu prema budućnosti. Naš zahtjev je da pravilno i moralno, pravno, materijalno svi zajednički na nivou državne vlasti, na nivou naroda, veoma bitno je na nivou srpskoga naroda, radimo na tome. Ja ne očekujem od srpskog naroda da radi Bošnjaka imaju moralno ispravan odnos prema zločinima. Vjerujte da je njihov odnos prema zločinu važniji radi njih samih, nego radi nas. Mi čim smo preživjeli sve ovo to znači da imamo ulogu u budućnosti i mi se za tu budućnost spremamo. Mi smo svjesni i naše geopolitičke, civilizacijske i kulturološke pozicije ovdje na središtu Balkana. Bošnjaci su sa sve svojim historijskim, etničkim, vjerskim, kulturološkim specifičnostima u položaju gdje mogu sudbinu ili stanje sudara u značajnoj mjeri promijeniti u stanje susretanja. To je ono što Balkanu treba. Balkan je zaista tačka koja, bez patetike i pretjerivanja, predstavlja kulturno i civilizacijsko bogatstvo. Danas u svijetu od pedeset najvažnijih knjiga koje uvažava obrazovani savremeni svijet, najmanje četrdeset su napisane na Balkanu. Zato mi Balkanci imamo mnogo razloga da se ponosimo, ali samo pod uslovom da uredimo naš saobraćaj. Mi imamo ogromnu energiju na Balkanu, baš zbog svih ovih različitosti – historijskih, kulturoloških, civilizacijskih. Tu vazda ključa. To ne mora uvijek biti loše, jer tamo gdje ključa i gdje su kontakti različitosti tu je velika koncentracija energije i talenata.

Uzmite najveće romane u svijetu koji su u historiji napisani, najveća književna djela, najbolju poeziju. Izvinite, nikada poezija ne nastaje tamo gdje je potpuno blagostanje, jer čovjek u materijalnom blagostanju nema potrebe ni da piše, ni da kreira – on ima potrebu da se preda uživanju. Tragedija je najveći pokretač najvećih dostignuća u historiji. Tragedija – zbog toga što u njoj stanuje istina. Kada je čovjek žrtva tragedije on ne može biti licemjeran, jer u boli nema licemjerstva. U raznim drugim stanjima možete biti licemjerni, ali u bolu ne možete. Bol je tako jak i ne možete ga sakriti. U toj varnici istine nastaju najveća književna djela koja su priznata u svim književnostima. Mi smo na Balkanu kulturološki kao Sudan – energetski pun nafte, a ljudi umiru od gladi. Mi ovdje imamo toliko resursa, a umiremo kulturološki od gladi jer ne znamo taj resurs da koristimo. Nama samo još dva koraka treba da odlučimo da ono što je zlo izbacimo iz svoje kuće, a to je mržnja, to je negacija drugoga da bi meni bilo bolje, paljenje tuđe kuće da bi se ja ugrijao. To izgleda veliko, izgleda teško. Nije teško, ali jeste veliko. To je moja poruka srpskom narodu i to ne da prethodno tražim od njih, nego nudim našu ruku i našu poruku srpskom narodu u punom smislu riječi partnerstva. Da zajedno osudimo sve što je zločin i kažnjavamo sve što je zločin, priznamo sve što je zločin, a onda zajednički otvaramo nove stranice. Ja u mojoj vjeri islamu za to imam osnova i ja u to vjerujem, imam energije i ponosan sam na to. Zato, uprkos svim ovim problemima koje danas imamo ovdje na lokalu i kao muslimani u svim ovim nesporazumima na globalu, ja sam tako uvjeren da Bošnjaci imaju svijetlu budućnost.

Uz sve što nam se desilo nismo pali na ispitu mržnje, nismo se zarazili bolešću mržnje. To boli, boli zločin bez kazne. Zločin bez osvete boli, ali vjerujte – zločin sa osvetom dovodi do praznine do besmisla. Zato se ponosim na svoj narod i zato znam, uprkos ovim problemima, ovim polomljenim putevima, ovom siromaštvu, da u svakom čovjeku mog naroda postoji iskra onoga što se zove ljudskost. Ja želim da mi od tih iskri napravimo buktinju koja neće pržiti nego osvjetljavati. Sve vrste energije se mogu upotrijebiti i zloupotrijebiti. Nobel je otkrio čovječanstvu veliku energiju gdje je novac tog otkrića zaveštao za nauku, ali ta se eksplozivna materija koristi i za ubijanje ljudi. Isto to važi za svaku energiju. To je samo pitanje naše odluke da li ćemo zapaljivu materiju korisiti da nekome zapalimo kuću ili ćemo koristiti kao energent da proizvedemo neko dobro za ljude ili za svjetlo da osvjetljavamo put sebi i drugima.

Ja želim da mi muslimani Bošnjaci ovo naše svjetlo vjere islama i ovo naše svjetlo pacifističke tradicije iskoristimo za osvjetljavanje ovog tunela, kada izađemo iz njega, kao i puteva sebi i drugima. Zato vas pozivam da se sa drugima takmičite u dobru, ne nipošto u mržnji ili negaciji drugoga. Da svoj kvalitet potvrđujete afirmacijom sopstvenog dobra, a nipošto negacijom drugoga. Ako tako budete činili, živjet ćete u sreći i ovoga i budućega svijeta. Uvjeren sam da ćemo na taj način i ovakvu Srbiju kakva jeste, sa svim onim što jeste i što je bila u bliskoj prošlosti, lakše natjerati da i ona uzvrati na dobro dobrim, negoli da živimo u razdvojenim utvrdama, uvijek optužujući jedni druge bez obzira ko bio u pravu. To uopće ne znači odustati od svog prava, niti od pravde.

Želim vam sve najbolje, izražavam vam poštovanje što ste danas došli, što svaki put dolazite, što i nakon ove dvije decenije niste posustali. Dolazit ćemo, ali ćemo se viđati i drugim radosnim povodima. Nije slučajno Stvoritelj čovjeku darovao moć potiskivanja bola i ružnog osjećaja. Zamislite kada biste u svakom trenutku mislili na sve ružno što vam se do sada desilo. Ne biste izdržali, psihomentalni sistem čovjeka to ne bi izdržao. Zato moramo da potisnemo zlo, ali ne ni potpuno da ga zaboravimo, jer ako bi ga potpuno zaboravili, pripremali bi se da budemo žrtve nekog novog zločina. Zato nam valja naći tu mjeru, a to je najteže, jer umjetnost je u mjeri i svaki uspjeh je u mjeri. To nama treba u ovim našim društvenim odnosima. Treba nam mjera stvari, a vjerujte to nije teško. Poslanik s.a.v.s. nas je naučio, pa kaže da ne učiniš drugome ono što ne želiš sebi. To je tako jednostavno. Kada kreneš da kažeš nešto za nekoga, prije nego kažeš promisli da li bi se tebi dopalo da on to tebi kaže. Ako se slažeš, ako ti se sviđa – onda reci, ali zastat ćeš, mnoge izjave ćeš promijeniti i mnoge postupke nećeš činiti.

Govor Muftije sandžačkog u Prijepolju,Naše viđenje, Glas islama 263, strana 3