Transplantacija organa u islamu i Hrana sa Halal kvalitetom

PITANJE: Da li je po islamu dozvoljeno zavještanje organa, to jest da osoba tokom svog života ostavi oporuku da njeni organi, ili neki od organa, nakon njene smrti, mogu biti presađeni drugoj osobi?

ODGOVOR: Pitanje transplantacije organa jeste jedno od pitanja koje je aktuelizirano u našem vremenu, stoga je dužnost islamske uleme da jasno izrazi stavove u tom pogledu kako bi muslimani koji žive u različitim sredinama, ili imaju problema ove prirode, znali kako da se ponašaju. Op'e je poznato da je islam vjera humanosti i međusobnog potpomaganja, kako kaže Uzvišeni: “I potpomažite se u bogobojaznosti i dobročinstvu, a nemojte u grijehu i neprijateljstvu…” Jedan od najvećih oblika humanosti i dobročinstva jeste pomoći osobi koja je narušenog zdravlja da ozdravi i normalizuje život.

Stoga je ne samo dozvoljeno, već i preporučeno da osoba u toku svog života, koja ima mogućnosti da pomogne onome kome je pomoć potrebna, to i učini, to jest daruje oboljelom neki od svojih organa, ukoliko se to neće negativno odraziti na njen život i zdravlje, bilo da se radi o nekome ko je iz bliže ili dalje rodbine ili se radi o osobi kojoj je pomoć potrebna, a nije nikakav rod davaocu. Što se tiče mogućnosti uzimanja organa od osobe koja je preselila tu razlikujemo tri situacije:

Prva – kada osoba u toku svog života oporuči da se nakon njene smrti njeni organi ili određeni organ može darovati onome kome je potreban-

Druga – kada osoba to ne učini (ne oporuči) u toku života.

Treća – kada osoba u toku svog života zabrani da se njeni organi nakon smrti presađuju drugome.

U prvom slučaju, kada osoba u toku svog života oporuči da se nakon njene smrti može njen organ darovati drugoj osobi, nema nikakve smetnje da se to uradi, jer kako smo prethodno rekli, ona je imala takvu mogućnost i u toku svog života, a pošto je preselila i ostavila takvu oporuku ona se je dužna ispoštovati.

U drugom slučaju je situacija malo drugačija, jer osoba nije oporučila da se njen organ daruje drugome, tako da se u ovom slučaju sve vraća na stav porodice umrlog, što znači da ako porodica umrlog bude saglasna i voljna da pomogne nekome ko je u životnoj opasnosti i spasi život oboljeloj osobi – oni će to dozvoliti, ukoliko ne – niko ih nema pravo na to prisiljavati.

U trećem slučaju, dakle, kada osoba u toku svog života jasno kaže da se protivi da bilo koji njen organ bude uzet iz nje da bi se presadio drugom, zabranjeno je to učiniti, bez obzira na stav porodice umrlog.

Naravno, stavovi koje smo iznijeli podložni su kritici. Neko se možda neće složiti ili će reći da se na ovaj način skrnavi tijelo umrle osobe ili se protivi hadisu Resulullaha a.s. u kojem kaže da onaj koji slomi kost umrlom kao da je slomio kost živom i slično. Međutim, činjenica je da se time čini veliki humani gest, a to je spašavanje života osobi kojoj nema drugog načina da preživi ili nastavi normalan život.

Takođe, za dozvolu transplantacije organa sa mrtve osobe živoj uslovljava se da se presađivanje i uzimanje organa obavi stručno, na najbolji mogući način, od strane stručnog medicinskog tima ili lica, koje taj isti postupak čini i sa živima, tako da nije na mjestu prigovor da se skrnavi tijelo umrlog. Pomenuta dozvola transplantacije organa je uvjetovana, kako smo već naveli, da:

1. Ako se radi o živoj osobi koja daruje svoj organ time ne ugrožava svoje zdravlje, da se ne poklanjaju vitalni, to jest organi bez kojih davalac ne može nastaviti normalno živjeti,

2. Ako se radi o oboljeloj osobi, njeni vitalni organi se ne uzimaju sve dok se ne konstatuje smrt od strane ljekara, tako da smrt ne nastupa zbog uzimanja njenog organa, već je nastupila zbog nekog drugog razloga, bolesti i sl.

3. Da se organi daruju od strane davaoca ili porodice bez traženja materijalne nadoknade, tj. da davanje organa nije uslovljeno niti motivisano materijalnim interesom, već isključivo humanošću.

4. Da se prilikom uzimanja organa od osobe koja je preselila vodi računa o svetosti ljudskog tijela, to jest da se ono bespotrebno ne skrnavi i da se uzimanje vrši na human i stručan način.

5. Da se čitav postupak odvija potpuno javno i transparentno tako da ne postoji nikakva mogućnost zloupotreba, poput preprodaje i trgovine ljudskim organima.

Ukoliko se pomenuti uslovi ili bilo koji od njih ne ispune, ili postoji opasnost od zloupotrebe i učestvovanja u trgovini ljudskim organima, čitav postupak se smatra strogo zabranjenim, tako da je učestvovanje u njemu haram.

PITANJE: Koliki je broj proizvođača hrane sa prostora Sandžaka koji u procesu proizvodnje primjenjuju halal standard?

ODGOVOR: Sertificiranje halal standardom je proces koji je skoro započeo i on treba da zaživi, kako na prostoru Sandžaka, tako i na ostalom prostoru naše države. Podaci kojima raspolažemo ukazuju da je broj onih koji su krenuli putem implementacije halal standarda veoma mali. Razlog tome jeste veoma slaba svijest potrošača, jer sigurno je da će proizvođači krenuti putem primjene halal standarda onda kada to budu zahtijevali potrošači. Sve dok je potrošačima, to jest nama muslimanima, koji trebamo voditi računa o halalu i haramu, svejedno da li jedemo čistu hranu, to jest halal, ili nečistu, to jest onu koja sadrži sastojke zbog kojih se smatra haramom: svinjskog mesa, masti, alkohola i sl., ne možemo kriviti proizvođače hrane, jer stvarna primjena halal standarda znači promjena mnogih stvari u procesu proizvodnje, što znači dodatno izlaganje troškovima. Halal standard se ne dobija, kako neki proizvođači sa našeg prostora smatraju i čine, potvrdom koju neko formalno izdaje, a koja se kupuje za novac. Takva potvrda u suštini nema nikakvu vrijednost, već predstavlja izigravanje sa vjerskim propisima, obmanu i varanje potrošača, koje natpis “halal” treba privući da pomenuti proizvod kupe, a suštinski ne znači ništa.

Islamska zajednica je formirala Agenciju za sertificiranje halal kvaliteta koja djeluje u saradnji sa Agencijom Rijaseta IZ-e u BiH, a koja već duže vrijeme radi na pomenutim poslovima, koja je napredovala u svom radu i ima tim stručnjaka u toj oblasti. Međutim, pošto živimo u državi gdje se muslimanima i Islamskoj zajednici, sa nivoa vlasti, pokušavaju omalovažiti, relativizirati i diskreditovati svi projekti od značaja, od same Islamske zajednice, odgojno-obrazovnih ustanova i slično, isto se desilo i sa ovim projektom. Dežurne ahmedije iz Bajrakli džamije u Beogradu, uz podršku nekih lokalnih faktora, po službenoj dužnosti su formirale agenciju sa sličnim imenom, koja prodaje potvrde zainteresovanima, koji kasnije zloupotrebom natpisa HALAL obmanjuju potrošače, a organizatori obmane na ovaj način obezbjeđuju sredstva za aktivnosti na gušenju razvoja Islamske zajednice i muslimana. Naravno, to nije ključni krivac za mali broj sertifikovanih proizvoda u našoj regiji i državi, već ključni krivac smo mi, to jest muslimani, koji ne vode računa o onome što koriste u svojoj ishrani. Kada se promijeni naša svijest i kada budemo zahtijevali samo čistu, to jest zdravu hranu, povećat će se broj proizvođača koji će primijeniti halal standard. Dok nam bude svejedno kakvu hranu jedemo, čistu ili nečistu, zdravu ili hranu kojom trujemo sebe i svoje porodice i narušavamo zdravlje, nesavjesni proizvođači, kojima je cilj samo svoj interes, uspijevat će da plasiraju svoju robu lošeg kvaliteta, okićenu natpisom HALAL, iza kojeg ne stoji niko ozbiljan, već prevaranti, trgovci vjerom i njenim propisima, koji su mnogo gori i od samih nesavjesnih proizvođača.

Glas islama 264, strana 16, autor Rešad ef. Plojović