Doprinos islamske kulture razvoju evropske civilizacije i osobenosti bošnjačke kulture

Kada je riječ o doprinosu islamske kulture razvoju civilizacije uopće, činjenica je da su istraživači nemuslimani u masi svojih naučno-istraživačkih radova prikazivali mnogo neobjektivnih rezultata. Objektivnijim prikazivanjem rezultata istraživanja bogate islamske kulture na području Balkana evidentiralo bi se svo bogatstvo njene osobenosti i veliki značaj i doprinos razvoju evropske civilizacije. Svaka velika kultura posjeduje vlastita načela i izgrađene obrasce za svoj razvoj. Islamska kultura je svoj osobeni smisao oblikovala u skladu sa islamskim propisima, zahvaljujući kojima je osigurala prosperitet društva u kojem vladaju moralni principi i načela kroz sve generacije. Bošnjačke kulturne vrijednosti u globalnom pogledu imaju karakteristike osmansko-islamske kulture, ali i svoje vlastite karakteristike.

Doprinos islama nauci

Period prosperiteta islamske kulture i civilizacije obilježio je njene doprinose u oblasti medicine, tehnologije, umjetnosti, arhitekture, književnosti i dr. Mnogi evropski učenjaci postali su slavni zasnivajući svoja istraživanja na temeljima rezultata istraživanja islamskih učenjaka, na primjer, u algebri الجبر el džebr, hemiji, fizici, geologiji, astronomiji itd. Medicinsko djelo Ibn Sine (Avicene) „Kanun“ (1025.), koje je prevedeno na latinski jezik i distribuirano po cijeloj Evropi, bilo je standardni medicinski udžbenik do kraja 16. stoljeća. Prevođena su i djela islamskog filozofa Ibn Rušda (Averoesa) koja su imala veliki uticaj na kasniju filozofiju.

Poznat je uticaj islamskih učenjaka na kršćanske, kao što je na primjer bio uticaj Gazalija na Sv. Tomu Akvinskog. Doprinos El Havarizmija ارزميالخو svjedoči današnji naziv algoritma, zatim, brojni drugi nazivi kao što su: admiral = البحر امير emirul-bahr (zapovjednik na moru), alhemija = الكيمياء el kiimija’, karat = قيراط kiraat, koton, pamuk = قطن katn, magazin = mehaazin, cifra = صفر sifr itd. Uticaj islamske kulture na evropsku civilizaciju svjedoče i nazivi prehrambenih proizvoda, na primjer: kahva, kafa = قهوة kahve, šećer, cukar = sukkr, artičoka = شوكي رضِ erdi šuki, narandža = نارنج naarendž i dr.

Matematičke znanosti imaju neizbrisive tragove islamskog doprinosa nauci. Arapski brojevi: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9 i 0 se i dan-danas koriste u cijelom svijetu. Islamskim istraživačima pripisuje se pronalazak kompasa. Mnogi tekstilni materijali su doneseni, poput muslina, tafta i satena, zatim ulja za masažu, kao i brojni kulinarski specijaliteti.

Islamski istraživači su se veoma rano počeli baviti proučavanjem fizike i hemije prilikom čega su tokom svog istraživanja koristili brojne eksperimente. Njihovim uticajem alhemija se preobrazila u nauku zasnovanu na činjenicama. Poznati su im bili procesi: kalcinacije, redukcije, sublimacije, kristalizacije… Riječ mat (iz šahmat) je arapska i znači smrt (مات maat, mejt…)

Osmanski doprinos nauci i tehnici takođe je bio velik. Osmanlije su imali svoje naučnike, arhitekte (brojna arhitektonska djela osmanskog arhitekte Mimara Sinana nalaze se i u Bosni i Hercegovini), zatim liječnike, književnike i dr. U osmansko vrijeme Bošnjaci su umnogome doprinosili razvoju nauke i tehnike. Spomenut ćemo, kao primjer, doprinos Bošnjaka Nasuha Karađoza el Bosnavija, zvanog Matrakči. On je ostavio veliki doprinos u matematici, historiji, geografiji, umjetnosti, književnosti. Godine 1529. konstruisao je pokretnu papirnu tvrđavu, prema kojoj su kasnije građene sultanove utvrde.

Osmanski sultani su bili jedini upravnici i vladari carstva. Prvi osmanski vladari nosili su titulu bega (bey). Murat I je bio prvi Osmanlija koji je ponio titulu sultana (tj. cara). Mehmed Fatih (Osvajač) postao je car-padišah velike carevine. Od 1517. do 1924. godine osmanski sultan je istovremeno bio i halifa.

U vrijeme Osmanlija nije postojao sukob Istok-Zapad. Taj se suprotstavljeni odnos više temeljio na razlici musliman-nemusliman. Imetak i javno dobro dijelilo se na: ono što pripada islamskom ummetu i ono što pripada svima. Organizacija društvenih odnosa uspješno je funkcionirala. Iako je konačna riječ odluke pripadala sultanu, odluke je razmatrao divanski savjet kojeg su činili veziri (ministri). Savjetom je predsjedavao veliki vezir (premijer). Visoka porta je bio sultanov otvoreni dvor, a parlament su činili poslanici predstavnici iz provincija.

Osmanska država, kao nosilac hilafeta, napravila je veličanstvene civilizacijske iskorake u svim njenim domenima. Podanik iz najnižih slojeva društva se, zahvaljujući svom odgoju i obrazovanju, mogao popeti na san vrh društvene ljestvice.

Doprinos islama umjetnosti

Islamska umjetnost je nastala kako bi, najprije, bila umjetnost znaka, sjećanja na Allaha dž.š. i ono čime je zadužio čovjeka. Krajnji smisao svakog vjerodostojnog djela islamske umjetnosti je da podsjeti i opomene čovjeka na njegov ibadet, probudi i pročisti njegovu svijest, usmjeri je, približi i uputi njegovom Stvoritelju i nauči čovjeka da svijet posmatra kao znak, oslobađajući ga od njegove vezanosti za prolazne stvari. Arhitektura je umjetničko djelo koje se služi trodimenzionalnim oblicima da bi ostvarilo prostor radi čovjekove potrebe za stanovanjem, radom, kulturom i drugim aktivnostima. Spomenici kulture iz osmanskog perioda od neprocjenjivog su značaja za islamsku kulturu i kulturu uopće. Osmanska arhitektura je svoje karakteristike izrazila kroz brojne sakralne i sekularne objekte: džamije, medrese, hanove, karavan-saraje, sahat-kule, imarete, šadrvane, česme, hamame, puteve od kaldrme, mostove itd. Na slici je prikazan most u Mostaru izgrađen 1566. godine koji je arhitektonsko djelo poznatog osmanskog arhitekte Mimara Sinana

Islamska umjetnost svoj puni izražaj postiže putem ornamenata, arabeski, geometrijskih oblika i kaligrafije, kao kraljice islamske umjetnosti. Ona je stoljećima oblikovala ambijent u kojem su muslimani mogli živjeti i djelovati u stanju stalnog sjećanja na Allaha dž.š. s vizijom ljepote koja dolazi od Njega. U apsolutnom i krajnjem smislu: „Allah je Lijep i voli ljepotu.“ (Hadis).

Značajno mjesto u islamskoj umjetnosti zauzima dekoracija u raznim oblicima i materijalima. Na slici su prikazani predmeti sa dekorativnim elementima u keramici, drvetu i na platnu. Dekorativno slikarstvo je grana primijenjene umjetnosti koja u raznim materijalima oblikuje motive namijenjene određenom prostoru, a ornament je ukras na predmetima čiji se oblik ponavlja u određenom ritmu.

Kako je kazano, kaligrafija je u islamskoj umjetnosti imala najznačajnije mjesto. Njome su se ukrašavali zidovi sakralnih objekata, stropovi, unutrašnjost kupola, stubovi, kapije… Moglo bi se reći da arhitektonski prostor i dekoracija čine jedinstvo. Dekoracija je neodvojivi dio tog prostora, ona je nužnost koja iz njega proizilazi. Kaligrafija se ispisivala na levhama, nišanima, koricama knjiga… Njome su se pisala pisma, dokumenti, pečati, tugre, izrađivao novac itd. Od mnogobrojnih kaligrafskih vrsta pisama (sulus, kufi, rika, muhakkak, farisi, nestalik, divani, nesh…) kod nas su u upotrebi dominirala pisma sulus, kojim su se ispisivale levhe i natpisi u džamijama i kufi sa svojim dvjema podvrstama: kufi geometrijsko i kufi dekorativno pismo. Pismom divani najčešće su se ispisivali sultanski fermani.

S kaligrafijom su usko povezani minijaturno slikarstvo i umjetni zanati, posebno knjigovestvo, tauširanje, rezbarstvo, keramika itd. Arapska pisma susrećemo u epigrafici, na platnima, oružju, kućnom posuđu i sličnim predmetima. Rukopisni kodeksi obično su stvarani timskim radom prepisivača, kaligrafa, slikara i knjigovezaca (mudžellida). Ovi potonji bi kožnom uvezu znali dati prijatan izgled utiskivanjem cvjetnih i figuralnih ukrasa i pozlaćivanjem arabeski, slova ili linija na uvezu.

Islamski i islamizirani narodi u svom historijskom razvoju bili su nosioci više grana umjetnosti. Neke od tih umjetnosti bile su i ostale svojstvene samo islamskom svijetu (arabeska, kaligrafija, ćilimarstvo i fajans), a druge su se, kao što je arhitektura, ahitektonska plošna plastika i vrsna arhitektura, uvrstile u red dostignuća svjetskog glasa.

Arhitektura džamija je podrazumijevala prisustvo harmonije unutrašnjeg i vanjskog prostora, kao i osvijetljenog i zamračenog prostora. Džamija je oduvijek imala višestruku namjensku ulogu. Bila je mjesto obavljanja namaza, okupljanja vjernika i raspravljanja o društvenim problemima, mjesto edukacije mladih itd. Mnogo puta džamije su izgrađivane i kao vakuf od strane običnih vjernika jačeg imovinskog stanja. Na primjer, prenosi se da je novopazarsku Altun-alem džamiju izgradila Altuna, jedna od tri sestre iz Novog Pazara, koje su uvakufile velika dobra vjernicima na korištenje.

Islamski vladari i u ostalim zemljama van arapskog carstva (Turska, Perzija, Indija i dr.) natjecali su se u podizanju građevina i općenarodnog životnog standarda, nastojeći da jedni druge prevaziđu u veličini i ljepoti istih, pa su se tako većinom samostalno razvili različiti stilovi u građevinskoj umjetnosti, koja je po svojim ukrasima i kombinacijama priznata kao najraskošnija na svijetu. Obzirom da su naši krajevi bogati šumom, a drvo se oblikuje lakše od drugih materijala, mnoge stare džamije su građene od drveta.

Kada je riječ o starim bošnjačkim kućama, one su izgrađivane kao prizemljuše i kuće na sprat kod kojih je prizemlje bilo izgrađeno od kamena, a sprat od drveta. Sprat je bio istureniji i prostraniji. Na spratu se stanovalo ljeti kada su dani bili sunčaniji, a u prizemlju zimi, gdje je bilo toplije. Krovovi su bili pokriveni ćeremidom. U avliji se nalazio mutvak (ponekad spojen za vanjski zid kuće), banjica sa vodom, bašta, cvjetnjak… Nastojalo se da mahala bude dobro snabdjevena vodom. Svaka mahala je imala zajedničku česmu na sokaku u slučaju kad domaćinstva nisu imala česmu u dvorištu. Muslimanske kuće su, za razliku od kršćanskih, bile zatvorene prema putu i ograđene visokom ogradom na kojoj se nalazila kapija. Time se nastojala očuvati intima porodičnog života. Kuće su pravljene na ravnoj površini sa dobrim vidikom, a na kosini su harmonično nadvisivale jedna drugu i takođe jedna drugoj omogućavale dobar vidik.

Doprinos islama kulturi življenja

Podovi bošnjačkih soba bili su zastrti ćilimima. Ispod prozora nalazili su se minderi zastrti čohom, jastucima i vezenim čaršafima. Spavalo se na dušecima koji su se ujutro dizali i odlagali u ugao sobe.

Muški članovi porodice najčešće su bili aktivni izvan kuće, u polju ili na zanatu, a ženski u kući u aktivnostima vezanim za vođenje domaćinstva. Izrađivalo se posuđe od bakra: đugumi, ibrici, džezve, sahani i dr.

Spravljala su se tradicionalna slana i slatka jela, kao što su bureci, sarme, dolme, baklave, ušećereni bomboni, lokumi; i pića: kahva, čaj i šerbet.

Što se tiče odjevnih predmeta, osim korištenja tkanina od domaćeg materijala, svile i pamuka, skupocjene tkanine za izradu svečane odjeće naručivale su se i iz stranih zemalja. Primijenjena umjetnosti i dizajn danas je grana umjetnosti gdje se za izradu umjetničkih djela upotrebljavaju svi materijali i imaju za cilj da estetski oblikuju predmete svakodnevne upotrebe.

U Sandžaku je poznata tradicionalna svadbena odjeća tzv. ala turka, koja se obavezno obezbjeđuje sandžačkim nevjestama na svadbama, kako bi, uz svo uvažavanje modernističkih trendova, dio pažnje bio posvećen i očuvanju tradicionalnih vrijednosti. Mladi Bošnjaci i Bošnjakinje sa zadovoljstvom pristaju na ulogu brižnih čuvara tradicije i na ovaj način.

Tradicija na ovim prostorima nalagala je da bošnjačka nevjesta u miraz donese nešto od izvornih rukotvorina, prije svega, tradicionalni bošnjački ćilim.

Ćilimima se i danas zastiru podovi u mnogim domaćinstvima u Sandžaku i Bosni i Hercegovini koji se umnogome razlikuju od perzijskih, kavkaskih i drugih ćilima.

Kada je riječ o novcu i nakitu te njihovoj upotrebi, jedna od karakteristika turskih zlatnika je ta što su se oni u Turskoj koristili kao platežno sredstvo (novac), a kod Bošnjaka Sandžaka i kao nakit za nevjeste. Neki od tih zlatnika su se nazivali mahmudijama. Na slici su prikazani osmanski zlatnici iz 1327. hidžretske godine.

Filigranstvo je bilo razvijeno kao umjetnost izrade skupocjenih predmeta, suvenira i nakita od žice (najčešće srebrne, ali i drugih vrsta). U Sandžaku su se ovom tehnikom najčešće izrađivali srebrni pojasevi za nevjeste, tzv. kolani.

Međusobno prožimanje kultura bilo je prisutno na Balkanu. Na slici 37. vidimo Bošnjaka iz Novog Pazara koji na glavi nosi albanski ćulah. Mnogi Bošnjaci u Sandžaku nosili su tursku čalmu, fes ili albanski ćulah. Kasnije je u trendu bila kapa francuzica koju su Bošnjaci takođe nosili. Na istoj slici je prikazana žena sa velom preko lica i rukavicama.

Neki od doprinosa islamske kulture književnosti

Pripadnici islama oduvijek su nastojali da svoje kulturno naslijeđe sačuvaju, usavrše i obogate. Veliku pažnju posvećivali su vođenju dokumentiranih bilješki za sve vrijednosti koje su posjedovali. Evlija Čelebija je, na primjer, uredno zapisivao ono što je viđao na svojim putovanjima. Tako je nastalo njegovo djelo „Seyahatnama“ (Putopis) koje je i danas bogat izvor informacija brojnim istraživačima. Pisale su se epske pjesme koje su veličale bošnjačke junake. Izvođači narodne muzike su ih u svojim izvedbama opjevavali, kao na primjer slučaj Husein-bega Gradaščevića koji je od sultana Mahmuda II tražio izvjesne zahtjeve za Bošnjake, a koji su bili odbijeni. Iako njegova pobuna nije dala očekivane rezultate, u narodu je ovaj Bošnjak prozvan Zmaj od Bosne.

U osmansko doba mnogi Bošnjaci su ulagali svoj pregalački rad i na polju književnosti. Bošnjački alhamijado književnik Muhamed Hevaji Uskufi napisao je bosansko-turski rječnik „Magbuli-arif“ ili „Potur šahidija“ još davne 1631. godine. Najznačajniji predstavnici ove književnosti su: Muhamed Hevaji Uskufi, Abdul-Vehab Ilhamija, Hasan Kafi Pruščak, Ali-Dede Bošnjak, Mula Mustafa Bašeskija, Husein Bošnjak i dr.

Bošnjaci iz Bosne i Hercegovine imali su svoj list za politiku, pouku i zabavu pod nazivom „Bošnjak“ čiji je prvi broj izašao 2. jula 1891. godine. Na slici je prikazan broj lista „Bošnjak“ od 26. novembra 1891. godine.

Bošnjaci su autohtoni evropski narod na Balkanu čija je vjera islam i jezik bosanski. U svojoj kulturi oni prate evropske moderne tokove, uz brižno čuvanje svojih tradicionalnih vrijednosti. Doprinos izučavanja islamske kulture i osobenosti bošnjačke kulture, kroz našu dalju i bližu povijest, doprinos je očuvanju cjelokupnog vjerskog, nacionalnog i kulturnog identiteta Bošnjaka.

Glas islama 264, strana 14,Piše: Mersada Nuruddina Agović