Naša snaga, šansa i jedinstvo je u institucijama

Za stranice Glasa islama, u ovom broju, govorio je predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj i muftija zagrebački dr. Aziz-ef. Hasanović.

Ako na jednoj koridi u Sarajevu skupite 50.000 Bošnjaka, a na dženazi gdje kopate 560 genocidom ubijenih Bošnjaka imate 10.000, nešto se u našem mentalitetu čudno dešava. Ove godine ako ne bude 200.000 ljudi u Srebrenici, mi smo pali na testu.

Naši predstavnici su bili nedavno kod Vas. Možemo reći da je ovo radno-uzvratna posjeta, iako to djeluje pregrubo. Ipak je to jedan lijep prijateljski odnos u kojem se radi i razgovara?

Ovo je potvrda kontinuiranog, istinskog, bratskog odnosa kojeg imamo duži niz godina sa Muftijstvom u Sandžaku i Mešihatom Islamske zajednice u Srbiji. U tom kontekstu, ne patimo od protokola, već težimo bratskim odnosima koji su ovdje vidljivi. Mi smo zaista sretni što imamo braću kojoj možemo doći i koja nam mogu doći. Puno je tema o kojima razgovaramo i koliko god vremena odredimo za posjete biva malo. Puno je onoga što bismo htjeli iskustveno razmijeniti, zajednički inicirati ili skupa proanalizirali kako bi se usmjerili ka boljem pravcu i posvetili se emanetu koji nam je povjeren, a koji nije nimalo lagan. Teška su vremena i zato moramo smoći više snage i graditi zajedništva da bismo odgovorili izazovima vremena i prostora u kojem djelujemo.

O čemu razgovarate vi muftije?

Puno je tema. Islamska zajednica u Sandžaku ima izuzetno dobro razvijen odgojno-obrazovni sustav od vrtića do doktorata, što nas uvijek fascinira, da se tako ustroji odgojno-obrazovni sustav na razini svih standarda kojima Evropa teži i jeste. Obzirom da znam te sustave Bolonje, jer sam i sam profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, mogu slobodno kazati da Fakultet za islamske studije i Internacionalni univerzitet u Novom Pazaru ništa ne zaostaju. Ali prednjači u svojoj toplini, otvorenosti i spremnosti da bude intelektualni lider na ovom prostoru, što i jeste.

Mislite li da je ta toplina i srdačnost ljudi u Sandžaku samo prenesena u te ustanove i pod jednim je kišobranom Mešihata Islamske zajednice u Srbiji?

Sve ovisi od onoga ko nadzire, upravlja i daje dinamiku tome. Mešihat Islamske zajednice kao osnivač je i inicijator ovakvog pristupa, a to je prepoznatljivo i šire. Ova toplina i intelektualni iskorak je nešto što je ovdje prepoznato. Iskoristio sam da svoju braću upoznam sa onim što radi Islamska zajednica u Hrvatskoj i projektima koje provodimo. Upoznao sam ih sa time da iduće godine slavimo 100 godina islama kao službene religije u Republici Hrvatskoj. Stoga, planiramo više manifestacija gdje želimo da budu i nama najdraži predstavnici muslimana u Sandžaku. Svakako, nismo zaobišli ni aktuelna događanja u Evropi i svijetu jer, nažalost, možemo konstatirati da do danas nije bilo većih međumuslimanskih sukoba kao što su to danas. Ono što gledamo u Siriji, Iraku, Jemenu, Afganistanu pogađa svakog muslimana na svijetu i izaziva zabrinutost. Mi kao duhovni predvodnici našeg naroda moramo poduzeti sve da spriječimo odlaske naših mladih ljudi tamo gdje im nije mjesto. Može se biti dobar ovdje gdje se živi. Islamijat se može potvrditi i na drugi način da se ne ide na ratišta. Može puno bolje i drugačije u mjestu gdje se živi, bez da se ide daleko.

U kratkom periodu obišli ste četiri važne adrese. Jeste li ovo prenijeli? Kako Vas doživljavaju muslimani, svijet, kada čuju takve poruke? Možemo li ići sa tim da kažemo da gdje postoji institucija ne postoji incidenata? 

Ono što iniciram i prema Evropi i svijetu je to da se treba institucionalno urediti odnos sa muslimanima kako ne bi došlo do ovoga. Ovo što se dešava posljedica je neriješenih pitanja u Evropi i svijetu. To se može riješiti kroz model kojeg sam ponudio Vatikanu, Briselu, Stejt Departmentu i Konferenciji islamskih zemalja. U posljednjih godinu dana obišao sam ove četiri adrese. Prvo sam se susreo u Briselu na najvišoj razini gdje sam prezentirao modele i rješenja muslimanskog pitanja u Hrvatskoj kao model koji može poslužiti zemljama Evropske unije kako bi riješile i priznale islam kao jednu od svojih službenih religija. Mi ne smijemo zaboraviti da su četiri zemlje priznale islam: Austrija 1912., Hrvatska 1916., Belgija i Španjolska 1974. Sve druge zemlje nisu se udostojile da islamu daju status kojeg su dale drugim vjerskim zajednicama i religijama. Zato uporno tražim da to bude model i da se islamu da status koji zaslužuje. To je religija mira, ljubavi, tolerancije, razuma i razumijevanja, a ne kako je mediji prikazuju kao vjeru nasilja, terorizma, zlostavljanja i drugih negativnih konotacija. Imamo simpozij ovog mjeseca „Islam i mediji“ i tu ćemo okupiti stručnjake iz oblasti medija koji će govoriti o tome koliko mediji utiču na percepciju ljudi. Takođe, govorit će i o tome da li mediji mogu doprinijeti da stanje u svijetu bude bolje, da li je vijest samo senzacija ili može biti lijepih vijesti. Kur'an nas uči da mogu biti lijepe vijesti. Pokušat ćemo da se educiraju novinari iz različitih profesija i pozvali smo sve hrvatske medijske kuće da budu učesnice simpozija. Pozvali smo sve one koji žele da akreditiraju par novinara, koji žele da izvještavaju o islamu i muslimanima, da dođu na ovaj simpozij, jer će zaista imati šta naučiti. Drago mi je da će i Media centar iz Sandžaka biti zastupljen u panelu gdje će biti mediji vjerskih zajednica Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Francuske, Slovenije. Simpozij se održava u Zagrebu, a Mešihat Islamske zajednice u Hrvatskoj i Sveučilište u Zagrebu su organizatori. To će biti trodnevno druženje gdje će se raspravljati o doprinosu medija svemu ovome. Tvrdim da rat prvo počinje u medijima, pa se preseljava na ulice.

Koliko Vas brinu problemi sa kojima se suočava Islamska zajednica u Srbiji?

Mislim da će budućnost biti bolja i da neki potezi koji se odvijaju mogli bi doprinijeti boljem odnosu muslimana unutar Srbije. Mi neupitno znamo ko je legalni i legitimni predstavnik muslimana ovdje u Srbiji i na tom tragu jačamo naše odnose. Želimo da damo na taj način podršku jačanju naše zajednice ovdje u Sandžaku, težimo da se to prevaziđe. Mislim da će vremenom tako i biti. To je, nažalost, dio naše stvarnosti, prostor gdje se trošimo bez potrebe. Gubimo i vrijeme i snagu umjesto da ujedinimo sve snage, da jačamo našu zajednicu i naše muslimansko-bošnjačko biće na ovim prostorima. Na taj način bi usmjerili snagu i pokazali je, a mi se trošimo na te dječije bolesti, ali one su dio stvarnosti, pa se ne može preći preko njih. Ja ne bih njima davao toliku pozornost u kontekstu da se sada treba njima baviti. Treba raditi projekte, raditi sa mladima i školama. Ovo što ovdje radi Islamska zajednica kroz školstvo pravi je put.

Često pominjete ugovor kojeg ste potpisali sa Vladom Hrvatske 2002. godine. Izjavili ste da je Hrvatska ušla u Evropsku uniju sa najbolje riješenim pitanjem položaja muslimana u Evropi. Šta konkretno stoji u ovom ugovoru?

To ugovor potpisali su Vlada Republike Hrvatske i Mešihat Islamske zajednice 2002. godine, a na tragu kontinuiteta priznanja islama od 1916. godine. Tim ugovorom definirana je Islamska zajednica kao pravni subjekt sa svim pravima i obavezama koje ima pravno lice, u konkretnom slučaju vjerska zajednica u Hrvatskoj. U ugovoru se nalaže da svu imovina koju je Republika Hrvatska oduzela Islamskoj zajednici mora vratiti. Izdefinirana su sva prava na vjeronauku u srednjim i osnovnim školama, pravo na dušebrižništvo vojsci, policiji, zatvorima i svim segmentima gdje ima potrebe za duhovnom skrbi; pravo na osnivanje vlastitih medija, izgradnju džamija, halal prehranu; pravo na obilježavanje praznika, osnivanje različitih institucija koje će se baviti različitim oblastima djelatnosti; sertificiranje halala, škole, vakufi, vrtići, fakulteti. Vjerski brak ima učinak građanskog braka, a najvažnije je da svaki imam ima svojevrsni imunitet i ne može ga privesti policija bez odobrenja muftije, a svi imami koji rade u džamiji primaju plaću iz državnog proračuna. To je vrlo bitno jer takav status nemamo danas ni u jednoj zemlji u svijetu.

Zašto se onda taj ugovor ne prepiše? Može li Srbija to da uradi ili bilo koja druga država u kojoj žive muslimani?

Taj ugovor je sveobuhvatan i definira sva prava muslimana u jednoj zemlji. Moram reći da nekada ne konzumiramo sva prava koja imamo iz ugovora. Imate ogromne mogućnosti da različitim projektima aplicirate na različite fondove iz oblasti kulture, humanitarne pomoći i različitih oblika. Ja sam izuzetno zadovoljan implementacijom tog ugovora. Dvije i po godine sam radio na tom ugovoru, a kasnije sam bio koordinator implementacije svih ovih odredaba. Veliki je to posao koji je bio iza nas: morali smo napisati procedure, osmisliti kako jedan vojni imam treba da funkcionira, kako imam u zatvoru treba funkcionirati, matičar isto, jer ne može svako vjenčati – to je institucija braka koja ima neku ozbiljnost i posebnost. To je sve trebalo napraviti da bi moglo funkcionirati, ali hvala Allahu dž.š. to funkcionira besprijekorno. Prisutni smo u svim srednjim i osnovnim školama, imamo svoje vrtiće, u vojsci i policiji imaju slobodno svakoga petka od 10-14 h da klanjaju džumu. Sve je to postignuto na zavidan način i zato mi je bilo potrebno da kažem ovu rečenicu, koja je poprimila veliki oblik propagande. Ovo je model koji se može primijeniti na sve zemlje, pa i na Srbiju. Srbija preferira ulazak u Evropsku uniju. Iako ni EU nema ovo pitanje riješeno, ipak ulaže velika sredstva kako bi ga riješila. Najčešće se spominje da će Njemačka, Francuska, Velika Britanija, po principu kako je to uradila Austrija, pristupiti tom pitanju. Imam sada u maju posjetu Beču i Parizu gdje će ove teme biti sigurno aktualne, jer tragaju za rješenjem muslimanskog pitanja. Ja kažem da nije sramota učiti od bilo koga ako se nešto pokazalo kvalitetnim i primjenljivim, a naš model je upravo to i zašto ga ne koristiti?

Vi ste porijeklom iz Srebrenice. Kako su Srebreničani, brinete li o njima?

To je teško pitanje, to je rak-rana svakog Bošnjaka, posebno Srebreničana. Kada u jednom danu izgubite sve što ste imali – od imetka, najdražih i najbližih – morate dalje da živite bez svega toga. Kada vidite te silne majke i djecu, taj jad koji je zadesio naš narod, onda je to problem. Srebreničani su jedno vrijeme bili ostavljeni na milost i nemilost Karadžiću i Mladiću i oni su uradili to što su uradili.

Srebreničani su dali žrtve. Jesu li njihove porodice ostavljene na milost i nemilost?

Srebrenica je definitivno mjesto gdje je počinjen genocid u XX stoljeću na sramotu cijele Evrope i cijeloga svijeta. Nitko me ne može uvjeriti da se to moglo učiniti, a da ne znaju velike sile šta se događa u Srebrenici. Ono što je problem Srebreničana jeste da se o Srebrenici govori samo oko 11. jula, sedam dana prije i poslije. Ove godine je 20. godišnjica obilježavanja genocida u Srebrenici. Svi Bošnjaci će biti na jednom testu. To je test koliko držimo do sebe i koliko se borimo da se ne zaboravi Srebrenica. Zaborav je ravan genocidu.

Zašto ste rekli: Svi Bošnjaci će biti na testu? Šta Vas je povuklo da to kažete?

Ponukalo me je da kažem da ako na jednoj koridi u Sarajevu skupite 50.000 Bošnjaka, a na dženazi gdje kopate 560 genocidom ubijenih Bošnjaka imate 10.000, nešto u mentalitetu našem se čudno dešava. Ove godine ako ne bude 200.000 ljudi u Srebrenici, mi smo pali na testu.

Mislite li da se taj broj smanjuje, da se događaj koristi i da je sramota mnogo toga što se radi?

Srebrenica zaslužuje institucionalnu brigu Bosne i Hercegovine, koju za sada nema. Srebrenica po svom genocidnom statusu zaslužuje, u najmanju ruku, da bude kao što je distrikt Brčko, a ne da bude pod čizmom onih koji su je gradili na krvi ubijenih šehida. U najmanju ruku, zaslužuje poseban status unutar Bosne i Hercegovine. Nažalost, na ovu temu nije spreman niko da razgovara, ne samo ispred Bošnjaka, već se nema raspoloženja uopće kako bi se ova tema tretirala. Drugi problem je institucionalni, da se u okviru školskih programa u Bosni i Hercegovini o ovoj temi ne govori kao o genocidu. Ja nisam zapamtio svoga djeda, moje dijete nije zapamtilo svoga djeda. Svaki kratki period dogodi nam se nešto gdje se istrijebi faktički jedna generacija. Šta to znači? Ja svom djetetu ne mogu reći ko je ubio njegovog djeda i zašto je to učinio, a to je vrlo jasno i zna se. Presudom Međunarodnog suda u Hagu tačno je rečeno ko je ubio i zašto je ubio.

Jesu li političari Bošnjaci, koji bi do toga trebalo da drže, opet pali. Vi ste na čelu Muftijstva zagrebačkog. Šta se dešava u glavama, je li lični interes i dalje podignut iznad kolektivnog, zajedničkog, bolnog?

Nažalost, moram konstatirati da ste u pravu. Oni koji bi morali inicirati da Srebrenica i drugi gradovi koji su patili, kao Prijedor i mnogi drugi, dobiju drugačiji tretman, zakazali su. Srebrenica je samo javno najprepoznatljivija kao simbol genocida nad Bošnjacima u Bosni i Hercegovini. Mislim da je to tema oko koje se ne bi moglo uopće dvojako pristupati, nego jedinstveno. Mi imamo problem jer naši politički predstavnici ne smiju da kažu riječ genocid bojeći se šta će neko drugi da kaže.

Otkud taj strah?

To je strah od gubitka fotelje, tu su prizemni interesi nadvladali nacionalnu potrebu da ljudi budu iznad svakodnevnog. Kada je u pitanju genocid to mora biti jedna od tačaka oko koje se slažu sve političke opcije i muslimanske asocijacije. Mi iz Zagreba pokušavamo svake godine da odvedemo jedan konvoj pod nazivom „Da se nikad ne zaboravi“. To je zadnji vikend u petom mjesecu, kada na tom putu okupimo i nemuslimane iz Hrvatske, gdje se angažira deset do petnaest autobusa, koji odu u Srebrenicu, gdje se pogleda neki film i program. Prošle godine smo odveli jedan autobus profesora historije iz zagrebačkih srednjih škola kako bi vidjeli, prenijeli, inicirali i odveli đake tamo. Organiziramo razne institucije koje mogu širiti ili senzibilirati javnost da se genocid ne smije zaboraviti. U Saboru se taj dan održi komemoracija i svi dosadašnji predsjednici Republike Hrvatske bili su u Srebrenici, premijeri i drugi. Mi to iniciramo, želimo da Srebrenica ne bude zaboravljena nigdje. Pokušali smo da Vukovar i Srebrenicu bratimimo kao dvije žrtve.

Vi ste u lijepim odnosima sa Vladom. Kako funkcionirate sa predstavnicima Katoličke crkve?

Imamo izuzetno dobre odnose sa Katoličkom crkvom i sa svim drugim vjerskim zajednicama. Kur'an nas uči da uspostavljamo odnose po principu hikmeta – mudrosti. Zatim, Kur'an kaže da kada razgovarate sa onima koji nisu muslimani, razgovarajte na najljepši mogući način. To obavezuje mene kao muftiju i druge imame da nađemo najbolji pristup u komunikaciji i da razgovaramo. Zaista ističem da u Hrvatskoj imamo izuzetno dobru suradnju sa svima. Ja sam često član delegacije predsjednika države po svijetu. Postoji uzajamna potreba za zajedničkom suradnjom i to se pokazalo prošle godine kada smo imali poplave u Gunji. Otvorili smo kuhinju i hranili 2.700 porodica i dan-danas se oko 1.200 ljudi tu hrani. Ne bi to mogli sami kao Islamska zajednica bez pomoći ministarstava i države. Do Ramazana ove godine bit će nam obnovljena džamija, imamska kuća i Islamski centar koji tamo imamo.

Vi imate vakufsku kuhinju koja pruža pomoć onima kojima je to potrebno. Znate li da Islamska zajednica u Srbiji ima vakufske kuhinje koje funkcioniraju zahvaljujući dobrim ljudima i sredstvima Islamske zajednice ?

Ja sam impresioniran onime što sam vidio i čuo kako kuhinje koje ima Islamska zajednica funkcioniraju u cijelom Sandžaku. To je jedna borba, jer znam šta znači osigurati svaki dan hranu. Ja se divim svima koji rade i hizmete taj projekat, od Predsjednika Mešihata, Muftije sandžačkog, do svih ostalih. Namjerno sam ovo rekao da bi čuli i ostali te pomogli, kao i država, jer svi koji se hrane u kuhinji su i državljani ove zemlje. Država je dužna da brine i skrbi o njima, da ne dozvoli da se neko u njoj osjeća drugorazrednim, već da svako bude na istoj razini. U tom smislu, mogu reći da je u Hrvatskoj to riješeno, jer uskoro otvaramo kuhinju Merhameta u Sisku. Opet je to sa gradom, županijom i Merhametom. Nisam sretan što se otvaraju te kuhinje, kamo sreće da se otvaraju fabrike, pa da se ljudi hrane od svog rada. Kuhinje su nužnost koja nas tjera da svi oni koji mogu da pomognu i izdvoje, dužni su da izdvajaju, jer je uvijek bolji onaj koji daje od onoga koji prima. Za svaku pohvalu su ovi napori koji se čine u Sandžaku da ne bude gladi.

I u vašim kuhinjama se hrane svi kojima je pomoć potrebna, a ne samo Bošnjaci. Isto je to i ovdje – hrane se Romi, Srbi, Albanci, ali samo Islamska zajednica brine o svim tim ljudima?

Ja sam to pratio i vidim. Bog će platiti onima zasigurno koji rade na tome. Sigurno da bi se država, kao skrbnica za sve ljude, mora uključiti više. Hrvatska je na to osjetljiva.

Čim postoji ugovor između Vlade i Islamske zajednice osjećate se mirnije. Ipak, hrvatski i bošnjački odnosi bili su opterećeni i dan-danas to postoji. Kako to prevazilazite?

Bošnjaci su kao crijeva u stomaku – ako zaboli nešto nekog u Sarajevu i mene zaboli. I obrnuto. Mora biti tako i u negativnom kontekstu. Sukobi iz Sarajeva se prelijevaju u Zagreb. Mi pokušavamo nekom našom konstruktivnom aktivnošću i djelatnostima da ne dolijevamo ulje na vatru, da budemo zdrava snaga, da gasimo vatru koja se upali. Najlakše je stvoriti probleme. Pokušavamo u zajednici da budemo dio pozitivne priče i da rješavamo probleme. Rat je učinio šta je učinio – ostavio je tragove. Rat je mobilizirao 25.000 muslimana koji su ratovali za Hrvatsku, a 1.180 je poginulo. Pri Islamskom centru u Zagrebu imate spomenik kojeg je napravilo Ministarstvo, gdje su ispisana imena onih koji su položili živote braneći Hrvatsku. To je novi temelj našeg života u Hrvatskoj da nam niko ne može kazati da smo došli tu. Mi smo se utkali u temelje zemlje. To samo potvrđuje da su muslimani dijelili sudbinu građana Hrvatske i stavili se na branik onda kada je to bilo najpotrebnije.

Politički nesporazumi u Bosni i Hercegovini ne utječu puno na naš status u Hrvatskoj. Mi se često konsultiramo kao neka savjetodavna institucija kako bi bilo nešto da se uradi. Kome god odemo od hrvatskih zvaničnika svi stavljaju na dnevni red kako možemo pomoći Bosni i Hercegovini. Cilj Hrvatske je da bude u granicama u kojima jeste, samostalna, da se ne miješa u unutarnju politiku. Onog trenutka kada je Zagreb rekao bosanskim Hrvatima da je njihova adresa rješavanja problema Sarajevo, a ne Zagreb, promijenila se priča i to je zdrava politika. Takvu politiku zagovara i predsjednica i to je zdrav pristup i zdrava politika.

Šta kažete na ove tenzije između Hrvatske i Srbije, Bošnjaka unutar Srbije, odnosu države prema Bošnjacima?

Taman se neke stvari normaliziraju, a pojavi se incident i sve se vrati na početnu tačku, kao da neko ciljano želi da to bude, a nije ni to isključeno. Spomenuli ste Kordića koji je poljuljao odnose Islamske zajednice i Katoličke crkve, od čijih je predstavnika biskupa on dočekan. Odmah sam izjavio da sam iznenađen reakcijom jednog biskupa i da mu to nije primjereno, tim prije što je na čelu Odbora za dijalog među vjerskim zajednicama. To je sanirano i spušteno na normalnu razinu. Kasnije sam se susreo sa kardinalom i predsjednikom Hrvatske, gdje smo se složili da nije na biskupu da takvo postupa. S druge strane, imate svuda te desne elemente koji se angažiraju da malo poremete zdrave snage. To je prisutno i ovdje. Stalna su prepucavanja između Beograda i Zagreba u kontekstu Šešelja i te priče. Ministri vanjskih poslova su se ogradili i rekli da Šešelj ne predstavlja neku snagu ni za jednu od država. To je na neki način spušteno, ali tenzije negdje uvijek postoje.

Koji su planovi Islamske zajednice?

U svakom velikom gradu imamo vlastite prostorije gdje obavljamo vjerske obrede. Međutim, naše potrebe su puno veće. Prošle godine smo u Dubrovniku kupili veliku zgradu koju planiramo urediti za potrebe Islamskog centra. Na kraju smo regulisanja papirologije za gradnju Islamskog centra u Sisku, a takav sličan će biti u Puli. U Umagu se privodi kraju Iislamski centar, a sličan će se praviti u Osijeku. Poplave u Gunji su nas usmjerile i pomagali smo džematlijama tamo, tako da se tu vrši obnova džamije, Islamskog centra i imamske kuće. Imamo Islamsku gimnaziju, Centar za sertificiranje halal kvaliteta, vakuf i Ured za mlade, Ured za odnose sa islamskim svijetom i druge. Mi smo zadovoljni svojim statusom i našom organizacijskom šemom, a ima prostora da se još poboljša. Osnovali smo novu instituciju – Zirat Islamske zajednice u Gunji. Putem tog Zirata želimo zajedno sa turskom Tikom napraviti mljekaru  i siranu. Želimo našim ljudima i onima koji to žele podijeliti plastenike, freze, krave i pružiti im mogućnost da žive od vlastitog rada. Zatvaranjem kuhinje ovo je mogućnost.

(Glas islama 265,strana 26 rubrika: Intervju,razgovarala: Alma Sofić)