Znanje u ime Boga

Reflekcija kur'anske riječi Ikre na učenje s posebnim osvrtom na moralni aspekt

Kroz čitav stvaralački period muslimanske historije, tj. za vrijeme prvih pet vijekova nakon Poslanikovog vremena, nauka i učenje nije imalo većeg branitelja od muslimanske civilizacije, niti sigurnijeg doma od zemalja u kojima je preovladavao islam (Asad M., 2004:171-172)

Pravilinim razumijevanjem riječi Ikre bismi Rabbike dobija je se izuzetan spoj izučavanja, istraživanja s jedne strane i oplemenjivanja toga s druge strane. Ovaj drugi dio bismi Rabbike pokazuje kakvo nam učenje, izučavanje treba biti, ma koje se oblasti ticalo. Svaka djelatnost, pa i učenje, treba za cilj imati plemenite rezultate, a to se dugoročno jedino može postići ako je čovjek svjestan Nekoga većeg od njega, što će ga držati na tom putu i ne dopustiti mu da sebe uzdigne toliko da se može smatrati boljim od drugog, u smislu da ima vlast nad njim.

Kao Kreator, Stvoritelj čovjeka nije slučajno izabrao baš ove ajete da njima započne Objavu čovječanstvu koja će se učiti i izučavati do kraja ovog svijeta. To nam potvrđuje i govori koja je važnost nauke, učenja i izučavanja u životu čovjeka, jer nijedna se djelatnost ne može obavljati ako se ne poznaje. Čovjek ničemu ne može biti predan ukoliko to ne voli, a ne može ni voljeti ako to ne poznaje. A čovjek ne može obožavati ni svog Gospadara i biti Mu pokoran ukoliko Ga ne spozna. A spoznat će Ga onda kada bude želio o Njemu da zna, dakle, kroz učenje u svim njegovi oblicima i pojavama.

Inspirisani Kur’anom, muslimani su ga izučavajući i primjenjujući u praksi počeli otkrivati potpuno nove znanosti koje su za to vrijeme bile potpuna nepoznanica.

Pravilno razumijevanje i praktikovanje vjere može donijeti samo progres, kako pojedincu tako i zajednici. Muslimanski mislioci, posebno Srednjeg vijeka, postali su pioniri u mnogim oblastima, koje su kasnije itekako imale uticaja na nauku, izučavanje, obrazovanje i njihovo unapređenje.

Puno je literature koja govori o kulturnom, društvenom, civilizacijskom, naučnom i svakom drugom usponu muslimana onda kada su proučavali i držali se svoje vjere i njenih učenja na ispravan način, ali ćemo se ovom prilikom osvrnuti na riječi Muhammeda Asada, koji u svojoj knjizi Put u Mekku na poseban način govori o pomenutim temama, upoređujući ih sa zapadnom percepcijom islama i muslimana.

Jer, zaista, upravo islam je vodio prve muslimane do kolosalnih kulturnih uspona, usmjeravajući njihovu energiju prema svjesnom mišljenju kao jedinom sredstvu za shvatanje prirode Božijeg stvaranja. Žeđ za znanjem kojim se odlikovala rana muslimanska historija nije morala, kao drugdje u svijetu, da vodi mračnu borbu protiv tradicionalne vjere. Naprotiv, ona je izbijala upravo iz te vjere. Arapski Poslanik je objavio da je “traženje znanja najsvetija dužnost svakog muslimana i muslimanke”, a njegovi sljedbenici su shvatili da samo sticanjem znanja mogu u potpunosti služiti Bogu. Razmišljajući o Poslanikovoj izreci da “Bog nije stvorio nijednu bolest, a da nije stvorio i lijek protiv nje”, oni su shvatili da će traženjem nepoznatih lijekova doprinijeti ispunjenju Božije volje na Zemlji. Tako je nastalo medicinsko istraživanje kao sveta vjerska dužnost. U Kur’anu su čitali ajet: “Stvorili smo sve živo iz vode”, a u svom nastojanju da prodru u značenje ovih riječi oni su počeli da studiraju žive organizme i zakone njihovog razvoja i tako su osnovali biologiju. Kur’an je ukazao na sklad zvijezda i njihovog kretanja kao svjedoke slave Tvorca, a muslimani su preuzeli astronomiju i matematiku sa žarom koji je u drugim religijama rezervisan samo za religiju… Isti slučaj je i sa razvojem geografije, hemije, fizike, filozofije, prava… U vrijeme kad su čak i kraljevi i plemići Zapada smatrali kupanje kao gotovo nepristojan luksuz, čak i najsiromašnija muslimanska kuća imala je barem jednu banju, dok su usavršena javna kupatila bila normalna pojava u svakom muslimanskom gradu (na primjer, u devetom stoljeću Kordoba ih je imala tri stotine), a sve ovo kao odziv na učenje Poslanika da “čistoća je dio vjere”. U svom naučnom, društvenom i kulturnom usponu samo su slijedili savjete svoga Poslanika da će “svako ko krene u potragu za znanjem Bog olakšati put u Raj; da učenjaci idu Božijim putem; da je nadmoć učenjaka nad onim ko je samo pobožan kao nadmoć punog Mjeseca nad svim drugim zvijezdama; da je tinta učenjaka vrednija od krvi mučenika (šehida)…”.

Kroz čitav stvaralački period muslimanske historije, tj. za vrijeme prvih pet vijekova nakon Poslanikova vremena, nauka i učenje nije imalo većeg branitelja od muslimanske civilizacije, niti sigurnijeg doma od zemalja u kojim je preovladavao islam. (Asad M., 2004:171-172)

U objavljivanju ovog kur’anskog imperativa, ajeta kojim Allah Uzvišeni započinje Svoju  Objavu, koja će važiti za sve ljude do Posljednjeg dana, krije se velika tajna, koju je potrebno posebno danas aktuelizirati, jer sve je više i obrazovnih institucija i obrazovanih ljudi, nauka i tehnologija su usponu nikad više nego sada (što je dobro), ali s druge strane sve je više problema u društvu koje više niko ne može ignorisati, počev od problema individualne prirode (nezadovoljstvo, nedostatak mira, sreće…) koji se neminovno prenose i na društvo, zatim problema socijalne prirode (sve je veća razlika između siromašnih i bogatih, veća diskriminacija i nepoštivanje prava, nezaposlenost i kriza…), kao i mnoštvo problema globalnog karaktera (ratovi i ugnjetavanja, posebno u siromašnim zemljama, koji podsjećaju na neokolonijalizam).

Pravilnim razumijevanjem riječi Ikre bismi Rabbike dobija je se izuzetan spoj izučavanja i istraživanja s jedne strane i oplemenjivanja toga s druge strane. Ovaj drugi dio bismi Rabbike pokazuje kakvo nam učenje, izučavanje treba biti, ma koje se oblasti ticalo. Svaka djelatnost, pa i učenje, treba za cilj imati plemenite rezultate, a to se dugoročno jedino može postići ako je čovjek svjestan Nekoga većeg od njega, što će ga držati na tom putu i ne dopustiti mu da sebe uzdigne toliko da se može smatrati boljim od drugog, u smislu da ima vlast nad njim.

U vrijeme posljednjeg Božijeg poslanika Muhammeda s.a.v.s., prije više od 1400 godina, davana je velika važnost praksi, dakle, naučeno sprovesti u praksu. Zato ashabi (Poslanikovi drugovi i savremenici) na dan nisu učili više od deset ajeta, a razlog tome je što su željeli ne samo da ih mehanički nauče, već i da propise koji proizilaze iz toga u praksu sprovedu i da ih slijede, a ako bi učili više od deset ajeta dnevno predstavljalo bi im poteškoću u praktikovanju.

Ovo je dobar primjer iz kojeg se treba uzeti pouka da ono što učimo ne učimo samo radi zapamćivanja, već da nas učini boljima. E to je ono što danas nedostaje modernom obrazovanju. Data je uglavnom prednost kvantitetu informacija, ali ne i praktičnoj primjenu.

Nauka nas, u najmanju ruku, treba učiniti boljim ljudima sa plemenitim osobinama koji će pomoći napretku svijeta, ali svijeta sa dušom, ne svijeta punih živih robota i mašina. Svaki čovjek je mikro svijet i taj svijet niko nema pravo uništavati, posebno ne onaj koji se ni po čemu ne razlikuje od drugog.

(Glas islama265, strana 32,rubrika: Islamske teme,autor: Senada Cucak)