Putovanje snova – u Stambolu na Bosforu

Najbolji student iz Novog Pazara i Travnika na nagradnoj ekskurziji

Ono o čemu će studentice zadugo pričati i gledali slike svakako je muzej “Panorama 1453” gdje se moglo vidjeti kako je sultan Mehmed el Fatih osvojio Istanbul i poruka kojom su studenti ispraćeni iz ovog lijepog grada: „Ono što imamo mi imat ćete i vi, jer vi ste naša braća, vi ste dio nas.“

Novi Pazar, nedjelja, 5. april, 12 h

Trideset najboljih studenata sa dva različita univerziteta – Internacionalnog iz Novog Pazara i Edukacijskog iz Travnika, iz dvije susjedne države, Srbije (Sandžak) i Bosne i Hercegovine, krenulo je na sedmodnevno putovanje u Tursku. Za većinu njih ovo je i prvo putovanje na Istok, u Tursku, zemlju koja leži na dva kontinenta i koju zapljuskuje na sjeveru Crno, na zapadu Egejsko, a na jugu Mediteransko more. Ovo je njihovo putovanje, studentsko, djevojačko putovanje, ovo je njihova nagrada. Za najbolje među dobrima. Ovo je njihovo putovanje snova. Prepuni nade, u razmišljanjima i očekivanjima, krenuli su na svoje putovanje života. Nakon duge, ali ugodne vožnje prelijepim Gamexovim autobusom, nakon gotovo hiljadu pređenih kilometara kroz Srbiju, Bugarsku i Tursku, stigli su studenti i njihovi profesori u sedamnaestmilionski Istanbul. Oni će narednih sedam dana biti gosti Gradske uprave Istanbula, koja je ovaj zadatak povjerila općini Zejtinburnu. Tiho i nečujno, uz sabahske ezane, uplovila je grupa djevojaka u usnuli grad koji će ih otvorenog srca prihvatiti kao svoje najmilije. Nakon duge vožnje gradom, dočekalo nas je prvo stambolsko jutro na Laleli, četvrti koja se prelijepo uzdiže iznad Aksaraja na putu ka trgu Sultana Bajazita.

Istanbul je fascinantan grad.  Na dva kontinenta, evropski grad kulture, odmah uz Pariz, London ili Moskvu. Velike avenije, na hiljade naselja, brojni spomenici burne i bogate historije čine  Istanbul veoma posebnim i neodoljivim. Hoće li ovo biti san ili java?

Prvo jutro na Laleli

I gle, na dočeku u srcu Istanbula, vrijedni domaćini uranili, vesela lica, izražavaju nam dobrodošlicu. Uredani, svečano odjeveni, nasmijani, s ponosom dočekuju neveliku grupu studentica iz Bosne i Hercegovine i Sandžaka.

– Hoşgeldiniz musafiri, dobro mi došli u nas i vaš grad, u lijepi Istanbul.

Ne zadugo, nakon što smo se zahvalili Deli-beyu iz Gamexa, turističke agencije kojom smo doputovali, sa Laleli, ispod džamije Sultana Bajazita, krenuli smo luksuznim autobusom na naše konačno odredište,  u  hotel  „Sosyal Tesisi“, na obali mora u istanbulskoj općtini Zeytinburnu. Grupu su dočekali susretljivi domaćini iz jednog od dvanaest prelijepih vladinih hotela u Istanbulu, nakon čega su se studentice smjestile u uredne i mirisne dvokrevetne i trokrevetne sobe. Bez trunke umora, nakon što se grupa smjestila, čekao nas je doručak u prelijepom restoranu u kojem će se jutrom i večeri uz ukusnu hranu dešavati mnogo lijepih stvari tokom našega boravka u Istanbulu. Osmijeha i radosti na licima naših studentica nije manjkalo, a sve se nastojalo zabilježiti okom kamera. Neka se ne zaboravi.

Pogledi su svima ostali na ukusno serviranom i sadržajnom doručku. Vrijedi i to okom kamere zabilježiti. Ni Rize čaja u malim čašicama nije nedostajalo. Uh, kako je sve ukusno bilo.

I počelo je…

U autobus idu redom. Mersiha, prelijepa Bosanka sa Univerziteta u Travniku, ona sa lijepim hidžabom i najvišim ocjenama u svom indeksu. Iza nje je Muška. Fina Muška, sa druge godine.  Iz Tutina. I tako redom. Pa doktorantica Alma iz Travnika, pa opet jedna Alma, ona Vejsilovićka, sa druge godine, Pazarka. Brzo se autobus napuni i vozaču je dat signal da možemo krenuti. Autobus je pun, a za volanom je, ispostavit će se, najbolji vozač ove nedjelje u Stambolu. Zove se Halil Ibrahim. Autobus i Halil Ibrahim će nas svako jutro, nasmijani i umiveni mirisom višemilonskih stambolskih tulipana, čekati na odredištu. Onako mirisan, konforan, uredan i nov, baš po mjeri studenticama. Imao je trideset i pet sjedišta. Studentica je bilo 30, plus profesori Obralić i Fetić, te profesorica Adela, naš vrijedni prevodilac. Znači 33 mjesta. Dakle, svi su tu. Prof. Obralić uvijek sjedi lijevo naprijed sam, a profesor Fetić sa suprugom Adelom desno. Nema praznih sjedišta, a to je vođama grupa studenata iz Novog Pazara (Suadi Kadrić) i Travnika (mr. Almi Švraka) umnogome olakšavalo u njihovom čestom prebrojavanju i veoma odgovornoj misiji.

Svi su u autobusu i avantura počinje

Na prijedlog susretljivih domaćina, iz velikog poštovanja prema dva velika nekadašnja predsjednika Turske, Adnana Menderesa i Turguta Ozala, posjetili smo njihove mauzoleje, njihove mezare, odmah s početka avenije Aksaraj. Od srca smo im proučili Fatihu za njihove plemenite duše.

Tužna je priča Adnana Menderesa. Bio je turski predsjednik, kojeg je u maju 1960. svrgnula vojska generala Džemala Gursela. Naredne godine, dakle 1961., Menderes je obješen. U liku i djelu predsjednika Turguta Ozala Turci vide svoga velikana i borca, kreatora modernih ideja i projekata, reformatora i graditelja nove Turske.

Sjaj i glamur Kapali čaršije

Nakon toga uputili smo se ka trgu Sultana Bajazita, na plato Istanbulskog univerziteta, gdje samo nakon brojnih sličica “za historiju” i Sanelinih selfija kretanje nastavili pored džamije Sultana Bajazita, sagrađene 1506. godine, koja je u fazi rekonstrukcije, a u kojoj se imam, petkom, kada drži hutbu, na mimber penje opasan sabljom. Uh! Da nam je malo proviriti petkom u ovu džamiju, da vidimo toga imama sa sabljom. Put nas na kratko vodi pored džamije uskom uličicom direktno u Kapali čaršiju – Grand bazar.

Blještavilo svjetala, miris ruže i dovitljivi trgovci dočekali su nas na samom ulazu u Čaršiju. Zašto Kapali. Da, zatvorena je. Ima nekoliko velikih ulaza u koje svakodnevno uđe gotovo milion turista i obiđe više od četiri hiljade dućana koji sliče jedan na drugi, sa raznovrsnim slatkišima, tekstilom, ćilimima, zlatom, srebrom i raznim drugim proizvodima. Ništa se ne može kupiti bez cjenjkanja. To je tradicija.

Evo nas, tridesetak studentica i njihovi profesori u Velikoj čaršiji. Ostvario se san Sanele iz Pazara. Bez Azamele, ona je tu. Tu je i Merjem iz Travnika, koja će pričati majci o ljepotama koje je vidjela. Svi smo bez daha. Na trenutak.

U Kapali čaršiji je velika gužva. Svi bi htjeli nešto da vide, da kupe, da ponesu u svoj zavičaj.

Kako će se sad 30 naših studentica snaći u toj gužvi. Nemoguće. Kao zrno pijeska u pustinji… Ali ima rješenja. Ima ga profesor Tarik Obralić. U cijeloj Kapali čaršiji ima samo jedna PTT.  U kojem god smjeru da se zaputite ili zagubite, bilo koga da pitate gdje je PTT – on će vas uputiti. Tako su se studenti uspjeli sakupiti u dogovoreno vrijeme ispred PTT-a usred Kapali čaršije. Mi bez djevojaka iz Sjenice nigdje ne bismo htjeli krenuti. Ne, bez Emine, Halide, Aide i Irme nećemo ni u Sjenicu, a kamoli napustiti Kapali čaršiju. Slijedi ručak.

Gradska uprava Istanbula

Prvi ručak i susret sa veleljepnom zgradom Gradske uprave studenti su imali na njenom 6. spratu. Dočekao ih je i ugostio direktor Mehmet Erdoan. Baš je bilo lijepo. Nakon ručka, grupa se vratila autobusom u hotel i do večere je bila prilika upoznati se sa okruženjem. Opet prekrasna večera, a zatim obećana šetnja pored mora. Na licima djevojaka osmijeh i ni traga od umora. Niko, ama baš niko neće u sobe. Idemo na more.

Po kiši bez kišobrana šetalo se obalom Bosfora. Ni kape, ni kabanice, samo vjetar. Onaj blagi vjetar na Bosforu. Nakon prelijepe šetnje atmosfera se prenijela na sobu 102 gdje se sjedilo do ranih jutarnjih sati.

No, ono što će biti upamćeno nakon prvoga dana boravka je miris Bosfora i muzika vjetra što su davali poseban ton umornim, ali veselim studenticama. Pogled u nebo, želja za vrhom, ponekad poneka kap kiše činile su ovu prvu stambolsku noć lijepom, nestvarnom i čarobnom. Vjetar lagano piše historiju studentica koje koračaju hrabro u život… Vjetar ih nosi… Iako one ne osjećaju… U hotelu „Sosyal Tesisi“ čuje se šum tišine koji je praćen zvukom vjetra. Tišina je kratko trajala. Uskoro je vrijeme sabaha. Prof. Obralić je ovo, kao i svako naredno jutro, čekao na recepciji studente koje će ići na sabah u džamiju koja je bila u blizini hotela. Nekoliko studentica i profesor klanjali su sabah u džamiji. To je neopisiv osjećaj. Morate biti tamo da biste ga doživjeli. Onako u safu, s poštovanjem spominjati Njegovo ime. Jedno je sigurno – sve će možda biti prošlost, ali sabah u džamiji svakog jutra sa profesorima Obralićem i Fetićem nikada neće. Oko 8 časova studentice su na doručku.

Nastavak ove prelijepe priče

Ono o čemu su studentice zadugo slušale i gledale slike svakako je muzej „Panorama 1453“. To je poseban historijski trenutak. U muzeju se moglo vidjeti kako je sultan Mehmed el Fatih osvojio Istanbul. U atriju, na samom ulazu u muzej, izložba je rekonstrukcije događaja sa slikama osvajača i važnim historijskim momentima. Kroz tamne stepenice i mermer, odjednom u zatvorenom prostoru, ugledate komadić plavog neba. Da, nebo. U zatvorenom prostoru. Nebo, tako veliko, nedostižno, visoko, plavo sa oblacima, sa zracima, kao da nije dunjalučko. Okreneš se oko sebe i odjednom se nađeš u žaru velike bitke, u vremenu i prostoru, pod plavim svodom. Sve je apsolutno isto. Vojnici, topovi…, zvuci, slike, priroda, zemlja…, samo još miris nedostaje i da budete sigurni da ste u vremeplovu. A opet, ništa nije isto. To je istinski doživljaj. Svaka studentica ga je doživjela na svoj način. I kada bismo svaku od njih  upitali za utisak, sigurno bi svaki odgovor bio isti, ali i drugačiji, svaki više fascinantan od prvog. Poslije brojnih slika i video zapisa, studentice napuštaju prelijepi muzej. U tišini, svaka obuzeta svojim ličnim utiskom, svaka na svoj način.

Avantura se nastavlja…

Evo nas u Miniaturka parku. Kada ste na samom ulazu u Miniaturk park, sa visine pogledi streme ka prelijepom kompleksu koji se horizontalno pruža ka Zlatnom rogu. Pred vašim očima. Je li san, je li ovo istinski san? Ne, to je bajka. Lijepa. Prelijepa. Osmanske građevine širom svijeta uređene i tako minijaturno predstavljene da izgledaju stvarno. Ne, nije san. Ovo je stvarnost na mikro planu. Cijeli svijet tako veliki, a opet malen. Svijet kao na dlanu, a dlan kao okean plav. Cvjetni je to trg, sa tulipanima, onim prelijepim mirisnim tulipanima sa početka bajke. Osjeća se miris Dženneta. Tu bi Emina Bilalović i Halida Pulić zauvijek ostale. U parku bi ostale i Aida Drndić i Irma Bogućanin. Sjeničanke u Istanbulu. Sve su one zajedno tu, skupa dijelile sobu 101 na prvom spratu, zajedno ručavale i sanjale jedan san. Eto ih tu, na Zlatnom rogu gdje se Galata bazen završava.

Uh, gladne su, pa ih ručak u velikoj sali na Zlatnom rogu puno obradova. Gle, djevojke iz  Sandžaka i Bosne u velikoj sali za vjenčanje za ovalnim stolovima se odmaraju, uživaju u ukusnim jelima sa puno salate. I maštaju, kada napuste domove svojih roditelja i krenu u domove svojih izabranika, svratit će ovdje, na Zlatni rog. I kazivat će sadržaj bajke.

Hajde, djevojke, žurimo jer nas prvi ozbiljni šoping čeka. Halil Ibrahim, onaj naš vozač se zaustavio ispred velikog tržnog centra ”Forum Istanbul”. Hajde, novčanike otvorite, eure pretvorite u mjenjačnici u lire i u kupovinu. Djevojke su se pogubile po radnjama tržnog centra i tu provele sate i sate…

Konačno, uz osmijeh na licu, ruke su pune vrećica, a u vrećicama nema šta nema. Studentice iz sobe 102, Pazarke Suada, Sanela i Aida Kapetanović su kupovinu ostavile za neku drugu priliku.  Kupovina je bila uživanje, vidjelo se to na licima naših studentica. Poslije kupovine, pravac hotel.

Hotelska soba sa brojem 102

Studentice su svoj mir potražile u svojim sobama, a na večeri smijeh, šala i priče koje su obilježile protekli dan.  Slobodno vrijeme je svako koristio na svoj način. Neko je pio kafu,  neko je šetao, a posebno je bilo veselo, zna se gdje – u sobi 102, kod Sanele. Uz Sanelu je i Aida. Njih dvije su bile posebno omiljene među svima. To su one djevojke koje kada ih vidite morate se nasmijati. One su pravo društvo. Zabavne i vesele. U svakom trenu. Baš uvijek njihovo prisustvo, a i odsustvo, odmah se osjeti. Njihova veselost je krasila ovo putovanje. One su tandem. One su tim. Tim iz sobe 102. Profesor Obralić ih je nazvao „vesele sveske”. Baš im pristaje. Studentice su dolazile u njihovu sobu i uživale u društvu Sanele i Aide do ranih jutarnjih sati. Njih dvije će sve dobro pamtiti. Zavoljele su ih i nikada ih neće zaboraviti.

Već je treći dan boravka u Istanbulu. Vrijeme leti. Nevjerovatno brzo prolazi. Tako je ispunjeno da nije bilo trenutka da su se studentice zapitale šta dalje. Vrijeme je sve ljepše. Karavan na čelu sa Halilom Ibrahimom zaputio se prema Sultan Ahmedovoj – Plavoj džamiji.

(Nastavit će se)

(Glas islama 265, strana 38, rubrika: Reportaža, autor: Suada Aljković-Kadrić)