Ibadet kao psihoterapija

Uticaj namaza i dove na psihu čovjeka (I)

Razlika između psihoterapije i namaza je ta što se čovjek u dovi i namazu obraća svome Stvoritelju čvrsto vjerujući i nadajući se Njegovoj milosti i pomoći i takav odnos traje dok je čovjek živ, bilo da se osjeća lijepo ili opterećeno, nije samo po potrebi, za određeno vrijeme, dok osobi ne bude bolje, već je to duhovna terapija koja ga održava u psihičkoj i fizičkoj formi tokom cijelog njegovog života.

Uticaj namaza

Namaz kao drugi stub islama, koji dolazi odmah nakon vjerovanja u Allaha dž.š., jedan je od najvećih blagodati koja nam je darovana od strane Uzvišenog Allaha dž.š. Praktikovanjem ove Allahove dž.š. naredbe svaki pojedinac za sebe ostvaruje unutrašnji mir jer je ispunio Njegovu naredbu.

Uzvišeni Allah dž.š. u Časnom Kur'anu kaže: „…i namaz obavljaj, da bih ti uvijek na umu bio!“ (Ta-ha, 14)

Ovim ajetom Allah dž.š. nas savjetuje da je namaz oblik ibadeta koji nas direktno povezuje sa Njim i koji rasterećuje čovjekovu psihu, jer se tad on prepušta Allahu dž.š. ostavljajući iza sebe ovaj svijet i sve misli su mu usmjerene ka Njemu Uzvišenom.

Namaz kao ibadet ima ulogu da odgoji svakog onog ko ga obavlja iskreno, ponizno i skrušeno u ime Allaha dž.š. Isto kao što voda, prilikom abdesta, ima ulogu da spere nečistoću sa ljudskog tijela, na isti način namaz ima ulogu da odgoji čovjeka i očisti njegovu dušu. Poslanik s.a.v.s. je namaz uporedio sa rijekom, a to možemo vidjeti iz sljedećeg hadisa. Ebu Hurejre r.a. kaže da je čuo od Allahovog Poslanika s.a.v.s. kada je upitao: „Šta mislite, kada bi pred vratima nekog od vas bila rijeka u kojoj bi se on kupao svakog dana pet puta, da li bi to kupanje ostavilo na njemu išta od njegove prljavštine?“ „Ne bi ostavilo ništa od njegove prljavštine“ – odgovorili su oni. „To je primjer pet dnevnih namaza sa kojima Allah briše pogreške.“ (Buharija)

Namaz izgrađuje i oplemenjuje dušu svakog pojedinca koju će krasiti pozitivne, lijepe i humane osobine. Namaz odgaja čovjeka i daje mu potpuni mir i ugodan osjećaj sreće i rahatluka na ovome svijetu.

Namaz, kao što ima svoju formu koja se očituje pokretima u namazu, na isti način ima svoju bit i suštinu koja djeluje pozitivno na ljudsku psihu. Suština namaza je da se čovjek približi Allahu dž.š. i da bude svjestan Njegovog prisustva, jer Allah dž.š. je Taj koji ga je stvorio i podario mu sve što mu je potrebno da normalno funkcioniše u životu na ovome svijetu. Obavljajući namaz u čovjeku se aktiviraju najljepša i najčistija svojstva, jer se u tim trenucima čovjekova duša spaja sa svojim izvorom snage, mira i pročišćenja. Dušu samo duhovnost može zadovoljiti.

Namaz kao lijek za dušu

Smiraj kojeg čovjek nalazi u namazu ne može se nadomjestiti ni u čemu drugom, jer je namaz ibadet koji služi prvenstveno za odgoj duše.

Čovjek i njegov život na ovom i budućem svijetu bio je u centru pažnje svih objava, a u toj korelaciji leži i smisao čovječjeg življenja i bivstvovanja. Islam je izgradio takvu koncepciju života gdje će se čovjek, živeći u skladu i duhu islamskih principa, apsolutno moći afirmisati kao zdrava, kreativna i humana ličnost. U tom pogledu veoma značajno mjesto pripada namazu. Svaka individua u sebi nosi niz slabosti, a namaz nam je potreban iz više razloga. Prije svega, namaz osvjetljava naše srce i daje mu mogućnost da pravilno sagledava život i usmjerava svoje vladanje. (Hilić, 1991.)

Čovjek kroz ibadete svojim djelovanjem izlazi iz kruga svog egoizma i čini svoje djelovanje i aktivnosti korisnim i drugima koji sa njim žive. Kada musliman postigne ovaj stupanj duhovnosti i morala, tada čini samo ono s čime je Allah zadovoljan i svakim svojim postupkom traži samo Allahovo zadovoljstvo. Kada ovo postignemo, onda smo ostvarili i svrhu zbog koje smo stvoreni: „Učinili smo svoj život ibadetom.“ (Ribo, Saff, br. 264)

Prilikom namaza, čovjek se predaje Allahu dž.š. svojim mislima, izgovarajući Njegove riječi, veličajući Ga i hvaleći, nastoji da Mu se što više približi kako bi mu Allah dž.š. otvorio vrata Svoje veličine i dobrote ukazujući mu na pravi put.

Samo iskreno obavljen namaz imat će uticaja na čovjeka, na njegov karakter, a ako se obavlja samo da bi nas drugi vidjeli, formalno, onda neće imati nikakvog uticaja na ličnost osobe, jer u njemu nema potpune i iskrene predanosti, koja je srž ispravnosti djela.

Za opasnost obavljanja namaza koji ima samo svoju formu Allah dž.š. u Časnom Kur’anu kaže: „Teško onima koji klanjaju namaz, a ne vode računa o njemu (ne misle na njegov sadržaj svrhu).“  (El-Ma'un, 4-6)

Namaz u džematu – snaga zajednice

Namaz u džematu ima za cilj da okupi sve ljude na jednom mjestu, da se zajedno obraćaju Allahu dž.š., da podstakne ljude na zajedništvo i da razvije među njima čistu, bratsku ljubav u ime Allaha dž.š. Jer, svaki čovjek uključujući se u džemat ima mogućnost da bude upoznat o svim akcijama koje su od koristi njemu i zajednici u kojoj živi, da se istovremeno uključi u aktivnosti te zajednice i da na taj način postane njen aktivan član, koji će joj koristiti, a ujedno će na taj način rasteretiti svoju psihu samim tim što pomaže drugim ljudima.

Zajednički namaz muslimana jedan je od uzroka velike vezanosti i ljubavi prema džamiji u kojoj se obavlja namaz. Onaj čije je srce vezano za džamiju jedan je od sedmorice koji će na Sudnjem danu biti u hladovini kada druge hladovine osim Allahove neće biti.

Od Ebu Hurejre r.a. da je Poslanik s.a.v.s. rekao: „Sedmoricu će Allah staviti u Svoju hladovinu na Dan kada druge hladovine, osim Njegove, neće biti: pravednog vladara, mladića koji je odrastao u pokornosti svome Gospodaru, čovjeka čije je srce bilo vezano za džamiju, prijatelje koji se vole samo u ime Allaha, takvi su kada se sastaju i raziđu, čovjeka kojeg lijepa i ugledna žena pozove na blud, pa kaže: ‘Ne, ja se bojim Allaha’, čovjeka koji udjeljuje milostinju tako da mu lijeva ruka ne zna šta je desna udijelila i čovjeka koji se sjeti Allaha u samoći, pa pusti suze.“ (Buharija i Muslim)

Pravi cilj namaza postiže se njegovim obavljanjem u zajednici, jer džemat je udruženje ljudi, oduševljenih istim težnjama, koji se usredsređuju jedinstvenom cilju i u svojoj savjesti usmjeravaju se akciji jedinstvenog podsticaja. Psihološka je istina da društvo umnožava moć opažanja normalnog čovjeka, čini njegovu emociju dubljom i daje njegovoj volji dinamizam koji on ne doživljava kao izolovana jedinka. Zaista, gledan kao psihološki fenomen, namaz je tajna, jer psihologija još nije otkrila zakonitost podizanja ljudske osjećajnosti u stanju udruživanja. U islamu ova socijalizacija duhovnog nadahnuća posredstvom zajedničkog namaza posebno je interesantna. (Hilić, 1991.)

Islam kao vjera duhovnosti i kao institucija ibadeta vidimo koliko teži čovjekovoj psihofizičkoj stabilnosti kroz zajedništvo i međusobnu ljubav udruživanjam svih članova društva u zajednicu.

Posljedice ostavljanja namaza

Vidjeli smo koje su koristi od namaza i kako namaz u cjelosti utiče na čovjekovu psihu, naravno, u pozitivnom smislu, dajući rješenje za sve čovjekove probleme koji se tiču njegovog bitisanja na ovom svijetu. Onaj ko ostavi namaz snosit će katastrofalne posljedice i na ovom i na budućem svijetu.

Allah dž.š. u Časnome Kur’anu kaže: „Za sve njih mjesto sastanka Džehennem će biti, on će sedam kapija imati i kroz svaku će određen broj njih proći.“  ( El-Hidžr, 43-44)

Praksa pokazuje da se mnogi muslima­ni nemarno odnose prema namazu. Jedni klanjaju od Bajrama do Bajrama, jedni od džume do džume, jedni samo uz Ramazan, jedni ponekad, a jedni nikako. Često je razlog neznanje, nemarnost, neupućenost u propise vjere i neshvatanje veličine obave­ze ibadeta, među kojima je na prvom mje­stu namaz. Napuštanje namaza od strane pojedinaca, grupa i džemata ima bolne posljedice i na dunjaluku i na Ahiretu za njih. (Sedić, Novi horizonti, 2011., br. 140)

Allah dž.š. kaže: „A njih smijeniše zli potomci, koji namaz napustiše i za po­žudama pođoše; oni će sigurno zlo pro­ći.“  (Merjem, 59)

Ostavljanjem namaza čovjek se udaljava od svog duhovnog izvora i svoje duhovne snage, gubi kompas, a terazije mjerenja dobra i zla su poremećene. Udaljavanjem od Allaha dž.š. čovjekova duša postaje siromašna, sklona je duševnim bolestima i svim negativnostima, a sve to ima koban uticaj na čovjeka kao psihofizičku individuu.

Poređenje namaza sa psihoterapijom

Psihoterapija je način liječenja određenih smetnji, stanja, poremećaja ili bolesti koje su izazvane psihološkim razlozima, a sprovodi se psihološkim sredstvima.

Psihoterapija se sprovodi sa jasno definisanim ciljevima i kod osoba koje ispunjavaju nekoliko osnovnih uslova: da imaju smetnje u čijoj su pozadini psihološki uzroci, da su svjesne da im je potrebna stručna pomoć, da su motivisane da ovim putem ublaže ili otklone svoje tegobe i patnje i da žele i mogu da na iskren, istinit i otvoren način govore o sebi i svojim problemima.

Prilikom obavljanja namaza i upućivanja dove Gospodaru čovjek se trudi da se oslobodi svih negativnih misli, što je cilj i psihoterapije prilikom koje osoba uči i stiče znanja o sopstvenim stanjima, raspoloženjima, osjećanjima, mislima i ponašanjima. Koristeći saznanja dobijena tokom psihoterapije, osoba usvaja zdrave vještine prevladavanja problema i upravljanja stresom. Terapeut pruža pomoć i podršku pri samostalnoj primijeni tehnika kako u toku seanse, tako i u realnom životu. Tokom terapijskog procesa klijent se sve više usmjerava na samostalno funkcionisanje, što za cilj ima dugoročne promjene.

Psihoterapija i namaz, dakle, mogu doprinijeti:

• Povećanju sopstvene moći i sposobnosti za promjenu,
• Eliminisanju simptoma i psihičke patnje,
• Rasterećenju od nepodnošljive napetosti i unutrašnjeg pritiska,
• Boljem razumijevanju sopstvenog stanja i situacije u kojoj se nalazimo,
• Prepoznavanju i mijenjanju ponašanja i misli koje negativno utiču na naš život,
• Dubljem razumijevanju sopstvenih odnosa i iskustava,
• Smanjenju konflikata i poboljšanju odnosa sa drugim osobama,
• Pronalaženju boljih načina za prevladavanje i rješavanje problema,
• Povećanju samopoštovanja,
• Postavljanju realističnijih ciljeva,
• Razvoju osjećaja kontrole,
• Postizanju većeg zadovoljstva sopstvenim životom i sl.

Razlika između namaza i psihoterapije

Razlika između psihoterapije i namaza je ta što se čovjek u dovi i namazu obraća svome Stvoritelju čvrsto vjerujući i nadajući se Njegovoj milosti i pomoći i takav odnos traje dok je čovjek živ, bilo da se osjeća lijepo ili opterećeno, nije samo po potrebi, za određeno vrijeme, dok osobi ne bude bolje, već je to duhovna terapija koja ga održava u psihičkoj i fizičkoj formi tokom cijelog njegovog života.

Ali kod psihoterapije je drugačije, jer ona se nudi čovjeku samo onda kada zapadne u psihičku krizu i traje određeno vrijeme, dok mu ne bude bolje, nema taj cjeloživotni kontinuitet kao što ima namaz i dova.

Također, razlika je i to što nam je u dovi i namazu zagarantovano unaprijed olakšanje i lijep osjećaj, ukoliko smo prisutni svojim mislima o Božijoj veličini, pomoći i milosti, a u psihoterapiji čovjeku nije zagarantovan uspjeh, jer se u ovom slučaju čovjek obraća čovjeku koji je kao i on samo ljudsko biće. Psihoterapija neće učiniti da neka neprijatna situacija nestane, ali će klijentu dati snagu da se na zdraviji način nosi sa njom i da osjeća veće zadovoljstvo sobom i sopstvenim životom, dok namazom i dovom Allah dž.š. može učiniti da se stanje čovjeka popravi nabolje, ukoliko smo iskreno predani.

(Nastavit će se…)

(Glas islama 266, strana 34, Islamske teme, Mr. Selma Graca)