Zato srna uvijek nastrada

Kako bi objasnio situaciju u svom razredu, jedan dosjetljivi učitelj, kojem je bio cilj da učenici razumiju i shvate, da nauče, da budu neko i nešto, da koriste i sebi i drugima, sjetio se jednog jako poučnog primjera.
Naime, upitao je učenike šta misle ko je brži – leopard ili srna? Učenici su razmišljali i po njihovoj logici i percepciji rekli su da je leopard brži jer svaki put uhvati srnu, iako ona pokušava pobjeći i spasiti se. Međutim, učitelj je rekao da to nije tačno već je suprotno, da je srna, prema svojim sposobnostima i čulima, brža od leoparda. Učenicima nije bilo jasno kako onda ona postaje plijen ako je brža od leoparda. Učitelj je objasnio da srna kada bježi okreće se za sobom gledajući koliko je daleko od leoparda i na tim okretima gubi na brzini te tako postaje plijen. A leopard kada juri srnu želi postići svoj cilj, ne okreće se, ne gleda iza sebe, tako da on uhvati srnu, iako je ona po svojim sposobnostima i čulima brza od njega.

Bitno je imati cilj i jaku volju. Isto je i sa čovjekom ako se u svojim ciljevima bude okretao za sobom govoreći: „Kad bih“ i „da sam“. Onda će izgubiti i postati žrtva.

“Insan je prazna ploča, dato mu je pero, pa neka svako napiše šta može o sebi.” Svaki insan je posebna priča za sebe. Njegov uspjeh će koristiti kako njemu tako i drugima, jer čovjek ako ne koristi zajednici isto kao da i ne postoji. Također, ako nanosi štetu sebi donekle je nanosi i zajednici, tako da ćemo biti odgovorni i za sebe i za zajednicu, pa nam je dato da odlučimo hoćemo li činiti dobro ili loše.

Svakog insana je Allah stvorio u najsavršenijem obliku. Trebamo znati da ne postoje dva ista čovjeka, jer svako je stvoren različit od drugih. Jedna je djevojka molila Allaha: “Allahu moj, molim Te time što me voliš.” Kada je brat upitao odakle zna da je Allah voli, ona mu je odgovorila: “Kako me Allah ne voli kada mi je od toliko ljudi dao da baš ja budem muslimanka, kada mi je od toliko žena dao da baš ja budem pokrivena. Kako onda da ne znam da li me voli?”

Kada znamo da smo stvorene u najsavršenijem obliku, da smo jedinke kakvih nema istih nigdje na Zemlji, da je samo nas Allah ovakve stvorio, da nas voli jer nam je vjeru dao, da smo posebne jer nas je hidžabom počastio, da smo zaštićene jer smo kako treba odjevene, kako onda da stanemo ili da se samo za izgubljenim okrećemo, tugujemo i „kada bih“ i „da sam“ da razmišljamo.

Svakome insanu je dato onoliko koliko može da nosi, jer kako je teret teži Allahova milost je sve veća i veća. “Gdje prestaje tvoja snaga, tu počinje Njegova milost.” Uzvišeni Allah kaže: “Niko se ne opterećuje iznad mogućnosti svojih.” Teret koji je bio dat poslanicima nikome od nas neće biti dat, zbog veličine i teškoće nošenja tog tereta. Zato trebamo znati da je sve poslije njihovog tereta manje i sve se može podnijeti. Tu smo gdje jesmo, tu smo gdje trebamo biti, svakome je dato ono što može ispuniti i pred Allaha stati, za svoje emanete račune polagati. Svako će biti odgovoran za svoja djela jer nas Allah Uzvišeni upozorava: “Ko uradi trun dobra vidjet će ga, ko uradi trun zla vidjet će ga.”

Iako smo nekada u kopirnici moramo ostati dostojanstveni i biti ono što jesmo, biti originali!

(Glas islama 268, strana 21, Rubrika: Poučna priča, Autor: Fatima Fejzović)