Rahim Numanović

Veliki prijatelj Islamske zajednice

Dana 30. jula ove godine, nakon kraće bolesti, Uzvišeni Allah je poslao meleka smrti da uzme čistu i plemenitu dušu hadži Rahima, te je preselio na bolji svijet. Iza sebe je ostavio dvoje djece koju je odgojio i obrazovao da budu u hizmetu svom narodu: Dr Nedžiba Numanovića i Dr Mirsadu Numanović-Spahić.Historija je svjedok da su velike borbe uvijek imale svoje velike junake te da teška vremena uvijek odvoje snažne od slabašnih ljudi. Od kako je Allah poslao Svog poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, da ljude oslobodi od robovanja ljudima i da ih iz tmina zablude izvede na svjetlo Upute, historija je počela na svojim stranicama ispisivati primjere velikana ovog ummeta koji su zalagali svoj život, imetak i porodicu na Allahovom putu. Ebu Bekr nekoliko puta svoj život i sav svoj imetak založi za islam, Omer žrtvova toplu postelju kako bi iznio svoj emanet, nahranio gladne i uspostavio pravdu na zemlji. Osman kupi bunar u godinama velikih suša kako bi napojio ljude, a Alija svoju mladost i snagu uvakufi služenju Allahovoj vjeri. Podučeni divnim primjerima prvaka ummeta Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, muslimani su iz generacije u generaciju svojim životima, imetkom i kuvetom čuvali dobro, a borili se protiv zla. Među ummetom historija zapamti i imena Bošnjaka koji su vjeru nosili kao žeravicu na dlanu.

U selu Čmanjke, nadomak Ribarića, od oca Redža i majke Hajrije, rođen je jedan od hrabrih i ponosnih Bošnjaka – Rahim Numanović. Odgojem kojeg mu roditelji pružiše odrasta u časnog i čestitog čovjeka. Težak život na selu i neimaština naučiše ga da bude izdržljiv, snažan i uvijek podignute glave, jer tegoba i neimaština nestaju, a ljudskost, ponos i dostojanstvo vječno žive. Osnovnu školu završio je u susjednom selu Orlje, nakon čega upisuje srednju školu za miliciju u Beogradu. Odmah nakon uspješnog završetka škole počinje raditi kao milicioner-saobraćajac u Beogradu, da bi nakon nekog vremena sa poslom nastavio u Jagodini gdje je proveo nekoliko godina. Nijedan od pomenutih gradova ga nije uspio otrgnuti Sandžaku, pa se 1962. godine oženio Sanijom Preljević iz obližnjeg sela Vesenića. Godine 1968. biva prebačen na službenu dužnost u Novi Pazar gdje je radio u MUP-u sve do kraja osamdesetih godina kada je i stekao penziju. Sandžak ga je zapamtio kao čovjeka koji je časno, čestito i odgovorno obavljao svoju dužnost, koristeći svoj položaj u društvu da pomogne svom narodu. Nikada nije zaboravio ko je i odakle potiče, nije zaboravio šehadet kojim ga je majka zadojila i koji vazda u čovjeku rađa najveću energiju. Kuća rahmetli Rahima je bila dom otvorenih vrata za svakog musafira, za svakog seljanina koji bi poslom ili zbog bolesti došao u Pazar, pa su ga mrak ili umor smeli da se vrati.

Godine 2001. Mešihat Islamske zajednice Sandžaka šalje ga na hadž u svojstvu gosta Kraljevine Saudijske Arabije. Hadži Rahim je bio veliki prijatelj Islamske zajednice. Iako je bio u poznim godinama učestvovao je u svim odbranama Islamske zajednice i njenih vakufa. Radovao se svakom novom izgrađenom objektu u Islamskoj zajednici, bio sretan zbog svakog novog hajirli projekta i tu sreću prenosio na druge. Čelne ljude u Islamskoj zajednici doživljavao je kao svoju djecu, davao im apsolutnu podršku i u svakoj prilici govorio o važnosti onoga zašta se oni bore. Pamtim da je na svakom skupu gdje se učio Kur’an, držao vaz ili promovisao neki hajr, hadži Rahim bio u prvim redovima. Imao je najljepšu starost, vrijeme je organizovao namazima, a društvo sticao u džamijama. Lijepom riječju, osmjehom i čistom dušom privlačio je srca ljudi, pa su ga voljeli i djeca, i mladi i vršnjaci.

Dana 30. jula ove godine, nakon kraće bolesti, Uzvišeni Allah je poslao meleka smrti da uzme čistu i plemenitu dušu hadži Rahima, te je preselio na bolji svijet. Iza sebe je ostavio dvoje djece koju je odgojio i obrazovao da budu u hizmetu svom narodu: Dr Nedžiba Numanovića i Dr Mirsadu Numanović-Spahić.

Molimo Uzvišenog Allaha da mu primi dobra djela, oprosti grijehe, da ga na Sudnjem danu proživi sa poslanicima i šehidima te da ga nastani u najljepšem dijelu Dženneta.

Alija, radijallahu anhu, je rekao: “Kada umre čovjek vjernik za njim plaču dva mjesta: jedno na nebesima i drugo na Zemlji. Što se tiče mjesta na Zemlji, to je ono mjesto na kojem je namaz obavljao, a što se tiče onog na nebesima, to je mjesto uzdizanja dobrih djela vjernika dok je živ na dunjaluku.”

(Glas islama 269, strana 35, Rubrika: Naši merhumi,Autor: Meliha Preljević)