Pokrij sebe ne otkrivajući druge

 Budi ono što jesi, a ne ono što drugi žele da budeš

Osuđujemo druge i ne gledamo razloge njihove greške. Nekada se želimo dokazati i pokazati ne birajući sredstvo i način. Sami tražimo u nekoga uzora, a često onda žalimo. Allah dž.š. nam kaže: „Vi u Allahovog Poslanika imate najbolji uzor.“Svaki insan je stvoren i da bi tragao, kako bi saznavao nešto novo, vidio nešto drugo i drugačije. Na tom putu traganja koristi resurse koje posjeduje i koji ga mogu povesti do određenog cilja, jer svaki insan mora imati cilj i načine kako doći to tog određenog cilja. Svaki novi trag je novo iskustvo, novi uspjeh, nova radost i sreća. Pa kada i ne doživi novi uspjeh i novu radost, ipak se nada nečemu, nada se da će sljedeći put biti bolje, jer ostaje nada. To stanje vjernika. “Čudan li je primjer vjernika! Svako stanje u kojem se nađe je hajir za njega, a to nije slučaj ni sa kim drugim osim vjernika: Ako ga zadesi kakva radost on se na njoj zahvali, pa zato biva nagrađen, a ako ga zadesi kakva nedaća on se strpi, pa i za to biva nagrađen.”

A ako insan zapostavi tu stranu, taj dio, ako prestane tragati i istraživati, onda on počinje postajati ono što neko drugi hoće i želi. Ako ne uči onda će morati slušati one koji su učili, morat će se za njima povoditi, iako su možda neki na pogrešnom putu, ali će ih i tada slijediti. Nekada će znati da griješe, ali neće ništa moći promijeniti, a nekada neće ni znati ko je gdje i ko je na pravome putu, sve plaćajući zbog svoje lijenosti i neispunjenosti.

Kada insan ne želi raditi onda on pruža ruku tražeći od drugih i na njihovu dobru volju večerati ili ne večerati.

Stvoreni smo različiti kako bi neki bili uzor, dok će pak drugi biti ibret.

Svako od nas zna šta posjeduje, šta nosi u sebi i šta pruža drugima. Koliko god bio neko loš ima i onog dobrog u sebi, koje nekada proradi, pa insan, iako je stalno činio loša djela, za jedno dobro se iskupi, jer kada Allah prašta, Koji ga je stvorio i Koji mu je opskrbu dao, zašto onda i ljudi ne bi oprostili i zaboravili. Također, koliko god bio neko dobar ima i onog lošeg što ga ipak čini čovjekom koji nekad pogriješi. Često tražimo uzore u drugim ljudima, a kada u njima proradi ona loše strana onda dolazi do razočarenja i razmišljanja: “Ako on radi to i to, šta onda da radim ja, ako njemu kao takvom nije grijeh, zašto bi bio meni?”

Osuđujemo druge i ne gledamo razloge njihove greške. Nekada se želimo dokazati i pokazati ne birajući sredstvo i način. Sami tražimo u nekoga uzora, a često onda žalimo.

Allah dž.š. nam kaže: “Vi u Allahovom Poslaniku imate najbolji uzor.”

Tu je rješenje ko nam treba biti uzor, bez obzira da li bili ashabi, tabiini ili “ahbabi”. Svako ima svoju ulogu i na Zemlji i na Nebu. Zašto se onda ljudi žele miješati u tuđe poslove?

Portir počinje rješavati problem sekretara, dok se sekretar zauzeo riješiti problem kojeg treba riješiti direktor, a direktor je kod automehaničara da mu pokaže kako treba i na koji način zamijeniti filter na autu, dok automehaničar razmišlja o atomskoj bombi i tako dalje… Sa nebesima je drugačije: Džibril ne uzima dušu, melek za kišu ne daje vjetar, pisari dobrih djela ne pišu loša niti pisari loših pišu dobra djela, već svako radi prema naredbi Vladara. Zato jer oni znaju svoje uloge, oni izvršavaju svoje naredbe kako ih i trebaju izvršavati, a mi svoj posao zapostavljamo, svoj hljeb jedemo, a tuđu brigu brinemo, rješavamo ono zašta nismo odgovorni ili želimo riješiti ono što i ne znamo. Takvi smo mi insani. Možda je zbog toga i dato da insan nekada može biti bolji od meleka, dok nekada može biti gori od šejtana. Otuda izgleda i izreka da životinja napada kada je gladna, a insan napada kada je sit.

Nekada činimo grijehe i stidimo ih se, a nekada govorimo o njima i ponosimo se. Nekada je grijeh izgleda IN. Znamo da se Allah srdi na onoga ko čini grijeh, a još više na one koji se hvale svojim grijesima. Otkrivano tuđe mahane, a zaboravljamo: “Allah će na Sudnjem danu prekriti sramotu onome ko prekrije sramotu svog brata muslimana na ovome svijetu.”

Sve to činimo, a pritom se dičimo, radimo kako bi nas pohvalili ljudi, a ne kako bi nas pohvalio Uzvišeni.

Jednog od dobrih ljudi upitali su: „Zašto je govor ranijih prethodnika ispravniji od našeg govora“, a on im odgovori: “Zato što su oni govorili da bi uzvisili islam, sačuvali sebe i postigli Allahovo zadovoljstvo, dok mi govorimo da bismo uzvisili sebe, dobili nešto od dunjaluka i postigli zadovoljstvo stvorenja.” Sve to činimo i opet sebe nazivamo insanima i još muslimanima!

Sve se to dešava baš zbog toga što ne dopunjujemo onu praznu stranu. Što padamo pod uticajem drugih, što ih slušamo jer su oni “učili” i “naučili” da nam oni govore šta ćemo više voljeti – Istok ili Zapad i gdje ćemo prije otići ili ostati, koga ćemo slušati, kako se ponašati, šta oblačiti, pa čak i kojim jezikom govoriti i kako sebe nazivati. Oni su nam kao orlovi, jer kada orao hoće da uništi svoj plijen, on ga prvo uzdigne ka nebu do najviših uzvišenja, a nakon toga ga pusti da se sam razbije o zemlju. Zar ćemo dopustiti da budemo nečiji plijen ili ćemo se polako buditi?

Neki su se probudili, neki će se probuditi, a neki neće nikada živjeti, već će tako spavajući završiti.

Postoji neko Ko nas vidi sve, ko nam je dao zadatak i koji će nam u određenom danu pregledati našu zadaću. Šta ćemo uraditi i da li ćemo položiti? Ostaje da se i dalje nadamo za bolje i da se svako trudi koliko mu je dato da može, da umije, da zna…

(Glas islama 269, Rubrika: Islamijet,Autor: Fatima Fejzović, strana 29)