Omaž književniku Zaimu Azemoviću (I)

Bukovica, Rožaje 16.12.1935. – Podgorica 25.07.2015.

Njegovim odlaskom u vječiti smiraj na jedan način je zaokruženo stvaralačko djelo neumornog i pedantnog poete istraživača. Mnogi njegovi saborci, prije svega, malobrojni prijatelji, mogu da se pozabave temom Azemovićevog života i njegovih djela. Njegov životni put je protekao kao na filmu, kao takav predstavlja čudesan opus kojim je ovaj stvaralac ostavio neizbrisiv trag, prije svega, u osmišljavanju svog zavičaja i čuvanja od zaborava svega što se prije njega i za vrijeme njegovog života zapisalo ili mislilo o rožajskom kraju. 

 «…Od mog vijeka mnogo prošlo malo ostalo

i odrastao čovjek je bez roditelja siroče

i u svijetu sramotan,

zato budi zvjerook i na varu…»

2006. Azemović: „Očevi amaneti“ (2006.)

Otišao je u vječiti smiraj Zaim Azemović, veoma značajan sandžački i bošnjački pisac i još značajniji čovjek, veliki humanista i prijatelj Univerziteta u Novom Pazaru. Sasvim sam siguran da ste poruku izabranog motoa ovog rada shvatili. Jer, kroz pjesmu ovaj stvaralac govori o nama samima i sebi, s namjerom da shvatimo kako bi se međusobno saobraćali.

Sada i ovdje, namjera mi je, u ovom tragičnom trenutku osjećanja žala, da iznesem svoju besjedu o prijatelju i piscu Zaimu Azemoviću. Doista, teško je govoriti u takvom trenutku i biti pribran. Ali, nošen pregnućem moralnih obaveza, želim evocirati uspomene na dragog pisca i čovjeka Azemovića.

Najprije, da znamo odgovoriti na pitanje šta je pisac? I da li je pisac shvaćen od naroda kojem pripada? To je samo saznanje sebe samog. U tom smislu, Azemović je posebna priča.

Kao što ste vidjeli i čuli, poštovani ljubitelji poezije i poštovaoci imena i djela Zaima Azemovića, na ovom mjestu su pozvani da sudjeluju ljudi koji su pisca znali izbliza, a mnogi su se sa njim decenijama družili. Bezbeli, pored nas ovdje prisutnih[1] bilo je mjesta da o ovom velikanu pisane riječi i kulturnog života rožajskog kraja Sandžaka govore mnogo pozvaniji od nas, kao što je publicist mr. Halil Markišić, koji je i najduže sarađivao sa rahmetli Zaimom Azemovićem, a posebno uređujući razne publikacije i organizirajući mnoge civilne i kulturne manifestacije, zatim dr. Safet Kalač, Hamdija Kalač, publicita Mehmed Hot i drugi. No, takve propuste treba na vrijeme otklanjati i nikog važnog ne ostaviti po strani, jer svi smo mi poštovali i pripadali krugu pisca Zaima Azemovića.

Da podsjetim svoje kolege i uvaženi auditorijum da sam svoje izlaganje o liku Zaima Azemovića, koje sam održao pred džematom džamije Sultan Murat II, za vrijeme klanjanja dženaze, objavio u sarajevskom Preporodu od 1. septembra tekuće godine Zatim, mnogo godina ranije, objavio sam veliki estetski esej o njegovoj poeziji, koji je štampan u Rožajskom zborniku br. 11, a isti je zastupljen u mojoj stručnoj knjizi Estetika poetike. Pored toga, napisao sam enciklopedijsku odrednicu s njegovim imenom za Enciklopediju Sandžaka, kao i odrednicu za Leksikon Ko je ko u Bošnjaka, koji je u objavljen u Sarajevu koncem prošlog stoljeća.

Jasno, na Azemovićev lik i djelo više su bacili svjetla njegov bliski prijatelji slikar Zećir Luboder i publicista Salko Luboder, koji su mi izuzetno olakšali da moj pristup ide u fenomenološki pojavni plan.

Zacijelo, njegovim odlaskom u vječiti smiraj na jedan način je zaokruženo stvaralačko djelo neumornog i pedantnog poete i istraživača. Mnogi njegovi saborci, prije svega, malobrojni prijatelji, mogu da se pozabave temom Azemovićevog života i njegovog djela. Njegov životni put je protekao kao na filmu, kao takav predstavlja čudesan opus kojim je ovaj stvaralac ostavio neizbrisiv trag, prije svega, u osmišljavanju svog zavičaja i čuvanja od zaborava svega što se prije njega i za vrijeme njegovog života zapisalo ili mislilo o rožajskom kraju. Zato nije jednostavno pristupiti promišljanju Azemovićevog djela jer je ono višedimenzionalno i višeslojno. Svoju budnost nije nikome nametao, gradio je svoje vizije o budućnosti i vrlo se učtivo ophodio sa svakim, kako u mahali, tako i na trgu, a mnoge susrete je pretočio u literaturu. Uspio je da Rožajcima i drugim Bošnjacima Sandžaka i Bosne vratiti sjećanje o sandžačkom Volteru, Šejh Mehmedu Užičaninu, o kojem je napisao briljantno romanesno štivo Tajnovid. Zatim, vratio je sjećanje na čudesnog Šemsi-pašu Beševca, najvećeg gaziju Sandžaka, kao i na mnoge druge likove iz povijesti ovog kraja.

Pisac Zaim Azemović u sebi je nosio veliki potencijal i kapacitet duhovnosti i osjećao brojne nepravde od strane države koja je porobljavala njegov narod, kojem je i pripadao. Bez obzira na državni teror nije se odselio iz rožajskog kraja, već je preko poezije i proze nastojao da trpi i da promisli životne patnje bošnjačkog naroda koji je osuđen na propadanje, prolaznost i nestajanje. Azemovićeva proza se u mnogim dimenzijama graniči sa poezijom. Od Bukovice je napravio mitsko čarobno mjesto, za koje se odlučio i ostavio amanet za vječiti počinak, kraj svog plemenitog baba Rečka.

U svojim promišljanjima svijeta sjedinio je stoičku čvrstinu i epikurejsku ljepotu uživanja, naravno, na principijelnim etičkim osnovama. U svim najsloženijim situacijama držao je da je literatura najmoćnije oružje pamćenja koju treba da njeguje bošnjački narod. Njegovo djelo zaslužuje ozbiljnu stručnu analizu u više diplomskih, master i doktorskih radova, kako bi se na taj način promislila Azemovićeva vizija svijeta, koja je satkana o zlatnih duginih boja, koje se protežu iznad njegovog zavičaja.

SLOVO O PISCU

Ovom prilikom želim da podsjetim, upravo zbog prisutne javnosti, na bitne činjenice iz piščevog života i rada. Život ovog pisca može biti predmet romana nekog od naših stvaralaca.

Zaim AZEMOVIĆ[2] (1935-2015), književnik, rođen je 16. decembra 1935. godine u Bukovici, Rožaje. Roditelji: Rečko i Azemina. Osnovnu školu završio je u zavičaju, a zatim Učiteljsku školu je sa velikim uspjehom, bez obzira na otpore tadašnjih neinventivnih nastavnika, završio u Novom Pazaru, a potom Višu pedagošku školu u Kruševcu i studije jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Prištini. Radio je na poslovima vaspitača u nastavi, direktora Udružene osnovne škole “Mustafa Pećanin” u Rožaju, općinskog prosvjetnog inspektora, sekretara Općinskog vijeća sindikata. Bio je angažovan na poslovima stručnog djelatnika u općinskom sindikalnom povjereništvu u Rožaju, odakle je otišao u slobodne umjetnike i mirovinu.

Dalje, životni put pisca, istraživača i intelektualaca Zaima Azemovića, bio je veoma težak, kako bi se normalnim žargonom reklo, bio je “trnovit”. Kroz život se sam “probijao” i snalazio, stvarajući vlastite ideje i ostvarujući revnosnom akribijom rezultate vrijedne pažnje.

U duhovnoj ostavštini književnika Z. Azemovića stoji impresivan opus – stvaralački rad u književnosti te priznati rezultati na sakupljanju narodnih umotvorina, kao i izučavanju i prezentovanju narodnih običaja i tradicije na našim prostorima. Azemović je objavio preko trideset djela, među kojima su najznačajnije slijedeće knjige: Zlatna i gladna brda (1972), Nesanice i Dug zavičaju (1982), Srce pod jezikom (priče), Tajnovid (1994, roman); Mijene i Sijevak (1977, pjesme), Nebeska vrata (1998), Paučina i gorštaci (povijest, monografija, 1999), Šemsi-paša Biševac (roman), Zavičaj na cvjetnim brdima (2000), Pamet je u narodu (2000), Darovi (izabrane priče, Almanah, Podgorica, 2002) i drugi spisi.

Za štampu je pripremio i napisao pogovor za knjigu stihova rožajskog alhemijado pjesnika Davuda Ibn Derviš-age Ganića – Fetahovića, čiji originalni primjerak je dugi niz godina brižljivo čuvao u sašivenom džepu zimskog kaputa. Zatim, u ostavštini ovaj pisac ima na desetine neobjavljenih rukopisa, što čeka veliki posao njegove porodicu i sljedbenike. Naravno, pisac nije mogao objavljivati djela redosljedom kako su nastajala, već kako su se dozvoljavale prilike, jer takva su bila (ne)vremena u njegovom mjestu življenja, kao i u Crnoj Gori, koja je permanentno marginizovala bošnjačke pisce. U tom pravcu, Zaim Azemović je bio uporan i strpljiv te je svojom marljivošću i umjerenošću plijenio pažnju mnogih izdavača, pa je bio vrlo rado viđen musafir na mnogim kulturnim manifestacijama, gdje je razmjenjivao knjige i utiske o mnogim književnim fenomenima i tokovima.

Ovaj vrsni čovjek i pisac ni u čemu nije pretjerivao. Svojom učenošću i pristojnošću demonstrirao je svoj umjereni stav, kako prema literaturi, tako i prema društvenim tokovima.

Zatim, Z. Azemović je pokretač uz mr. Halila Markišića, dr. Safeta Nurkovića i publiciste Alije Matovića i prvi urednik godišnjaka (publikacije) Rožajski zbornik. Još kao srednjoškolac nagrađivan je na anonimnim konkursima za literarno stvaralaštvo, na prostorima ex Jugoslavije, u kulturnim centrima Zagrebu, Titogradu, Beogradu, Kruševcu, Pljevljima itd. Dobitnik je više priznanja i nagrada za književni i prosvjetni rad. Azemović je najveće priznanje za stvaralaštvo u Crnoj Gori, nagradu Oktoih, zatim nagradu 30. septembar te nacionalno-regionalnu nagradu Pero Ćamila Sijatrića od strane Bošnjačkog nacionalnog vijeća Sandžaka. Sarađivao je sa više listova i časopisa u regionu. Bez obzira na sva ova priznanja i nagrade, time nije u cjelosti vrednovano književno djelo Zaima Azemovića na način kako to realno zaslužuje.

Azemovićevo književno stvaralaštvo zastupljeno je u školskim programima na bosanskom jeziku u regiji Sandžaku te Crnoj Gori, Srbiji, Bosni i Hercegovini, na Kosovu i Makedoniji. Njegovi radovi objavljeni su u univerzitetskim udžbenicima u Crnoj Gori i Srbiji. Zatim, Azemovićeva djela prevedena su na turski, bugarski, albanski, njemački i engleski jezik.

PIŠČEV ZAVIČAJ  

Piščev zavičaj, u užem smislu riječi, rožajski je kraj, a u širem smislu Sandžak, satkan slikom i pjesmom, a kreće se između realnosti, imaginacije i stilske perfekcije. Osmišljavajući mnoga njegova djela, o čijim naslovima ćemo u daljem tekstu reći, pisac je u sebi nosio izuzetnu ranu, koja je bolna. Na taj način njegova literatura locira prostor duhovnosti Sandžaka, koji možemo osmišljavati i uporediti sa Platonovom calogacijom, tj. u sebe je udahnuo dva neprolazna fenomena prostora sandžačke dobrote i ljepote.

U svojim etičkim vidicima, kako je to dobro primijetio bošnjački filozof dr. Rasim Muminović, Azemović je bio veoma oprezan, kako u životu tako i u načinu pisanja i prezentiraja svojih ideja. Živio je za svoju slobodu, kao i slobodu drugih. Nosio je u sebi karakterističnu notu merhameta – samislosti, po kojem je bio prepoznatljiv među svim stvaraocima svoga vremena. Filozof Muminović je, zahvaljujući upravo Azemoviću, upoznao rožajski kraj i ljude u njemu, o čemu je na mnogim skupovima javno zborio.

Pisanje i njegov govor posebno su karakteristični. Brižljivo je birao svaku riječ za stihove i prozne zapise. Pripovijedao je lahko i zanosno, s blagim i sjetnim riječima. Nikada nije upotrijebao rogobatne ili grube riječi, niti u govoru niti u pisanju. Po tim etičkim pravilima pisanja bio je vrlo prepoznatljiv. U svojim djelima dirljivo je pisao o ljudima i predjelima zavičajnih voda i prostora.

(Nastavit će se)

[1] O Azemovićevom životu i djelu govorili su svoja sjećanja: Zećir Luboder, Salko Luboder, dr. Šefket Krcić, dr. Draško Došljak, dr. Redžep Škrijelj, Bogić Rakočević, Slobodan Marunović, a medijator ove večeri bio je književnik Safet Hadrović Vrbički.

[2] U Kliničkom centru u Podgorici, poslije kraće bolesti, preselio je na Ahiret 25. jula 2015. u 80-oj godini života, istaknuti bošnjački književnik i humanista internacionalnog svjetonazora na svijet Zaim Azemović, predvodnik rožajskog intelektualnog i stvaralačkog kruga. Iz života je «otet» Božijom voljom. Gotovo do posljednjeg trenutka je čitao, stvarao i razgovarao sa prijateljima. Pamtimo lijepe razgovore tijekom bajramskih blagdana, ne samo u okviru čestitki, već i više razgovora o brojnim projektima i interesovanjima. Na taj način, završila se jedna tiha, ali uporna borba pjesnika i vizionara Zaima Azemovića, čiji život ima etičke i umjetničke vrijednosti, a stvaralaštvo razuđeno u više grana i žanrova, će tek postati predmet brojnih istraživača.

(Glas islama 270, strana 28, Rubrika: NAŠI MERHUMI, Autor: Dr. Šefket Krcić)