Islamska kultura i tradicija sastavni su dio Evrope

 Evropska Unija nije zamisliva bez islamske komponente. Kako će se Evropa sa tim nositi odlučujuće je pitanje za nju

Evropa treba intenzivirati saradnju i komunikaciju sa autentičnim i relevantnim institucijama koje predstavljaju muslimane

Nakon hladnog rata opasnost od nuklearnog rata supersila je nestala, ali su vjerske, kulturne i etničke razlike dobile na težini na osnovu čega su napisane brojne knjige o sukobima među civilizacijama, kulturama i vjerama. Posebno je zanimljivo da se islam uzima kao neprijatelj. Teorija sukoba civilizacija Samuela Hantingtona veoma je poznata u tom kontekstu. I Fukojama tvrdi da islam predstavlja prijetnju zapadnom globalizmu. Osim toga, o islamu postoje predstave koje su refleksija promatranja islama u praksi kod određenih dekadentnih sredina i zajednica, ili kao rezultat saznanja dobijenih putem zapadne interpretacije islama, nastale u eri sukoba i konfrontacije Zapada i Istoka još u Srednjem vijeku, preko krstaških ratova, pa do kolonijalizma i našeg doba.

U vrijeme kada se rade nekritični pokušaji objašnjenja i opravdanja brojnih konflikta i kriza isključivo putem razlika koje postoje u smislu vjere, civilizacije ili kulture, potrebno je više nego ikada do sada zalaganje i promicanje drugih i drugačijih načina ocjene i razumijevanja svijeta u kojem živimo. Važnost komunikacije i dijaloga, učenja i razumijevanja drugih kultura i religija za sticanje uvida u stvarnost različitu od uobičajenih stereotipa i nametnutih predrasuda bitnija je nego ikada do sada. Moramo shvatiti da bez komunikacije i poštovanja baštine “drugih” ne možemo osigurati mirnu budućnost. Važno je na pravi način pojmiti različitosti kao vrijednost društvenog sistema. Međutim, da bi se to postiglo Evropa treba imati iste aršine prema svakom i svim vjerskim tradicijama u svim aspektima društvenog života. Prije danskih karikatura, poznat je slučaj Selman Rušdijevog romana Satanski stihovi koji je objavljen u Engleskoj 1988. godine, a koji je doveo zapadni i muslimanski svijet u sukob. Slično je sa romanom Dragulj Medine od američke autorice Šeri Džouns. Na tome se ne zaustavlja, već dobijamo novu epizodu uvreda na svetinje islama kao što su karikature Poslanika a.s. nedavno objavljene u francuskom časopisu Šarli Ebdo. Stiče se utisak da je sloboda umjetnika svetija od vjere. Osim toga, brada Če Gevare se smatra progresivnom dok se brada muslimana smatra opasnošću. Mahrama na slikama Marije izaziva emocije kod kršćana, ali na glavi muslimanske marama je negativna. Kad muslimani kolju životinje to je problem, a kada to rade Jevreji nije problem. Takvim dvostrukim standardima samo se proizvode animozitet, sukob i konfrontacija muslimana i kršćana. U zapadnom svijetu hate speach – govor mržnje je kažnjiv, ali kada je on usmjeren protiv islama onda se radi o slobodi izražavanja. Hate speach je za druge suvereno i neprikosnoveno pravo. Može se samo zamisliti na kakvu osudu u zapadnim krugovima nailazi knjiga koja osporava holokaust. Muslimani se danas u svijetu često shvataju kao apriorni problem. Nijedan drugi narod nije sporan, njegova vjera, identitet, kultura, tradicija. Odnos Evrope je selektivan prema islamu. Kada Anders Brejvik ubije desetine nedužnih ljudi nijednog trenutka se ne može čuti termin „kršćanski terorizam“, dok se u slučaju gdje je počinitelj „musliman“ to apriori podrazumijeva. Nijedno razumno biće ne opravdava nasilje, a kamoli ubijanje nevinih ljudi. Međutim, krv nevino ubijenih mora biti jednaka bilo da su žrtve u Francuskoj (Parizu), Libanu, Siriji, Palestini itd.

Danas su pojedini muslimani, suočeni sa gubitkom identiteta i napadima na islam, prihvatili radikalno ekskluzivističko stajalište kada je u pitanju odnos prema drugim religijama. Međutim, to je mali procenat – 7%, kojeg ne treba identificirati sa ostalih 93% muslimanske populacije. Jasno je da manjina ne može predstavljati većinu. Posljedice ovakve pozicije se razumiju kada se sumira njena poruka u sljedećem: „Samo pripadnici moje vjerske tradicije imaju šansu za spasenje; svi ostali su prezreni grješnici i bezbožnici, osuđeni na vječni pakao (Džehennem) u ovoj ili onoj verziji.“ Iako i sama ova pozicija može biti problematična, ona postaje vrlo nezahvalnom kada dobije svoju negativnu ovozemaljsku primjenu – kad preraste u društveni apsolutizam ili isključivost. Naime, neki zastupnici ovog stajališta idu dalje pa razmišljaju: „Kao takvi (grješni i nevjerni) sljedbenici drugih vjera ne zaslužuju naš respekt i poštovanje ni na ovom svijetu. Njihova prava na život, imovinu, slobodu itd. nisu sveta kao ona mojih suvjernika.“ Nije nimalo teško dokučiti da je ovakva pozicija bila nekako održiva u svijetu izolovanih ili dominantnih vjerskih zajednica, odnosno da je izvor brojnih problema i sukoba u današnjem pluralnom, globaliziranom svijetu. U takvom kontekstu reinterpretacija naslijeđenih tumačenja, rad na boljem međusobnom razumijevanju i izgradnji mostova između različitih vjerskih zajednica nameću se kao prioritet prvog reda.

Islam je postavio zadatak da izgradi svjetsko vjersko bratstvo ljudi pred kojim će nestati sve prepreke rase, krvi, jezika, vjere. Poslanik Muhammed a.s. je rekao: „Ko počini nasilje prema kršćanima ili Jevrejima, ili ih optereti iznad njihovih mogućnosti, ja ću mu biti protivnik na Sudnjem danu.“ Neosporno je da islam zagovara i proklamuje kulturološko-religijski pluralizam, jer uvažava sve vrste etničkih, religijskih, lingvističkih i rasnih razlika, prihvatajući ih kao razlike koje dolaze od Boga i koje su, shodno tome, prirodne. Islamski koncept odnosa spram drugog bazira se na vrhovnom moralnom zakonu, a to znači da su ljudski život, čast, vjera i vlasništvo sveti. Ovo važi kako za muslimane tako i za nemuslimane. Narav vjere islama nije ekskluzivna, već je prožeta duhom čovječnosti i humanosti. „A da Allah ne suzbija neke ljude drugima, do temelja bi bili porušeni manastiri, i crkve, i havre, a i džamije u kojima se mnogo spominje Allahovo ime.“ (Kur'an, 22:40) U ovom ajetu (citatu) nabrajanje molitvenih mjesta počelo je sa manastirima i crkvama, prije džamija, što izražava priznanje svih tih mjesta i njihovu nepovrjedivost, kao i respekt onih koji se u njima mole. Radi boljeg upoznavanja pristalica jedne vjere sa drugima i uspostavljanja mira i spokoja u društvima, moramo dati veći značaj međuvjerskom dijalogu, o njemu razmišljati s potpunim razumijevanjem i kloniti se formalističkih pristupa. Kur’an se obraća pripadnicima drugih religija i emfatično insistira: „Dođite, požurite da se okupimo oko onog zajedničkog što nas međusobno povezuje i zbližava, a to je vjera u Jednog Boga.“ (Kur'an, 23:12) U svojoj koncepciji solidarnosti, međusobnog povezivanja Kur’an ide dalje. On na čovjeka, bez obzira na razlike, gleda kao na ravnopravnog pripadnika ljudske zajednice: „Ljudi, Bog vas je stvorio od muškarca i žene. Podijelio vas je na narode i plemena, da bi se međusobno što bolje upoznavali. Najbolji među vama zaista je onaj koji je najkorisniji ljudima – najbogobojazniji.“ (Kur'an, 49:13)

Islam kao religija međusobnog poštivanja par excellence ističe da su razlike među ljudima po pitanjima boje i jezika prirodne, nego čak opisuje ideološki i religijski pluralizam kao Bogom dan: „A da je Allah htio On bi vas sve jedne vjere stvorio.“ (Kur'an, 11:118) Priznajući u principu sve ranije poslanike, a samim tim i neosporno jezgro ranijih objava, Kur'an je objava koja naglašava: „Reci: – Mi vjerujemo u Allaha i u ono što se objavljuje nama i u ono što je objavljeno Ibrahimu, i Ismailu, i Ishaku, i Jakubu, i unucima, i u ono što je dato Masau i Isau i vjerovjesnicima – od Gospodara njihova; mi nikakvu razliku medu njima ne pravimo, i mi se samo Njemu predajemo.“ (Kur'an, 3:84). Poslanik Muhammed a.s. je poslao poruke susjednim vladarima: kršćanskom vladaru Abesinije, istočno-rimskom imperatoru. Ova epizoda u diplomatskoj historiji označava početak službenih odnosa između Zapada i Istoka, islama i kršćanstva.

Dijalog je bitno obilježje islama, ali najvažniji je dijalog koji se dešava između Boga i čovjeka, jer čovjek koji nije u dijalogu sa Bogom ne umije se ophoditi ni prema biljki. Zapravo, takav je u opasnosti, jer može pomisliti da je on gospodar te krhke biljke. Prema islamu, čovjek je odgovoran za stanje dijaloga između čovječanstva i Boga. U islamu takve vrijednosti su utemeljene prije više od četrnaest stoljeća, kada je Poslanik islama donio specifičnu predstavu čovjeka i društva i definisao sistem koji reguliše odnose među ljudima i narodima.

Uprkos skorašnjim dešavanjima, budućnost Evrope je u mnoštvu religija, uključujući i vjeru islam. Stoga, što prije shvatimo hitnu potrebu za prevazilaženjem historije sukobljavanja, bolje će biti i za Evropu i za islam. U tom smislu veoma je važna saradnja i komunikacija Evrope sa autentičnim i relevantnim institucijama koje predstavljaju muslimane. Danas nema grada u kojem nema različitih vjera, kultura i nacija. Iz njihovih susreta su nastali plodovi ljudskog uma. Odbiti razgovor sa drugom vjerom i kulturom znači odbiti mogućnost da se nešto novo nauči. Razlike među vjerama nisu osnov za sukobe već za razumijevanje. Ako bi rat zavisio od vjere onda rata ne bi ni bilo, jer su vjere, po pravilu, za mir. U svim svjetskim vjerama važi pravilo: ne radi drugom što ne želiš da on tebi uradi.

Preko 50 miliona muslimana živi u EU. Dakle, demografski razvoj u Evropi vodi multikonfesionalnoj Evropi. Očigledno je da EU nije zamisliva bez islamske komponente. Kako će se Evropa sa tim nositi odlučujuće je pitanje za nju. Ukoliko ne uspije integracija, a određene vjerske zajednice se osjete getoiziranim i društveno marginalizovanim, onda će dijalog i međusobno razumijevanje postati utopije. Vjerske razlike se mogu instrumentalizovati, zato ih treba iskoristiti u smislu da budemo jedni od drugih bolji u dobročinstvu. Da bi bili zajedno, a ne jedni pored drugih, potrebno je dijalogom izgrađivati što bolji život. Prakse Isusa i Muhammeda a.s. trebaju nam poslužiti kao pravilo za dijalog koje će garantovati očuvanje izvornog identiteta i kroz dinamiku dijaloga stvarati osnovu za suživot. Za kršćane važi biblijsko pravilo: „Ne ubij! Ko ubije bit će odgovoran sudu.“ Isus je odbacio mač, tako da nenasilje i poštivanje proizilazi iz Isusovog života i to bi trebao slijediti svaki kršćanin. Mir, dijalog i nenasilje moguće je samo ukoliko se kršćanstvo i islam vrate svojim vlastitim izvorima.

Danas muslimani čine milijardu i po čovječanstva. Zajedno sa kršćanima čine više od pola ljudske populacije. Konsekventno tome, situacija u svijetu zavisi od odnosa muslimana i kršćana. Svakom pojedincu, bez obzira kojoj religiji da pripada, sljedeći slogan mora biti vodilja:

– Mir nije moguć bez mira među religijama;

– Mir među religijama nije moguć bez dijaloga i

– Dijalog nije moguć bez razumijevanja.

 Glas islama 271, strana Rubrika: Analiza, Autor: Dr. hfz. Almir Pramenković