Karakter, vjera, moral i mentalitet Bošnjaka Sandžaka

BOŠNJACI SANDŽAKA SA OSVRTOM NA ROŽAJSKI KRAJ

Nisu Bošnjaci bili imuni od uticaja drugih religija ili drugih pogleda na svijet, ali su u takvom susretu kultura i civilizacija odabirali ono što je korisno i humano te snažno čuvali svoj identitet i tako opstali do današnjih dana.

Kada govorimo o karakteru, vjeri, moralu i mentalitetu Bošnjaka Sandžaka, neophodno je da pritom počnemo od sagledavanja historijskog i duhovnog identiteta Bošnjaka, ne samo na prostorima Sandžaka, nego i čitavog Balkana, a tu prije svega mislimo na Bošnjake Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Slovenije, Makedonije, Srbije, Crne Gore i Kosova, jer su oni dio jedinstvenog nacionalnog, etničkog, kulturnog i civilizacijskog identiteta bošnjačkog korpusa, još od vremena njihovog nastanka u doba Osmanske imperije, pa do naših dana. Ove karakterne i identitetske osobine Bošnjaka u skladu su sa formiranjem njihovog posebnog pogleda na svijet i njihovog posebnog načina života i rada.

„Bošnjaci (Muslimani) su tokom svoje historije, u svom karakternom i mentalnom biću, kao i u drugim sferama duhovnosti, vrlo umjesno sintetizovali civilizacijske domete svoje historije i tradicije sa dometima istočne i zapadne civilizacije“.^[1] Nisu Bošnjaci bili imuni od uticaja drugih religija ili drugih pogleda na svijet, ali su u takvom susretu kultura i civilizacija odabirali ono što je korisno i humano te snažno čuvali svoj identitet i tako opstali do današnjih dana.

Naravno da je vjera islam izvršila najveći uticaj na formiranje svih karakternih i mentalitetskih osobina kod svih Bošnjaka, zato je naročito neophodno podrobno sagledati ove „bošnjačke“ osobine svih, a ne samo npr. rožajskih, tutinskih, bihorskih, pešterskih i drugih Bošnjaka, kroz prizmu vjere islama, odnosno islamske kulture i civilizacije.

Islamsko učenje dijeli čovjekove osobine (ahlak) na dvije grupe: dobre i loše (ahlaki-hamide i ahlaki-zemime).^[2] Svaki musliman i muslimanka treba da se svom snagom bore da oplemene svoje srce lijepim i pozitivnim svojstvima i da ga, po svaku cijenu, očiste i zaštite od svih negativnih osobina. Za postizanje ovog cilja od posebne je važnosti upućivati Allahu dž.š. dove i moliti Ga za pomoć na ovom putu. I Muhammed a.s., iako je imao najsavršeniji ahlak – moral, molio je Allaha dž.š. da ga uputi na pravi put, da mu pomogne da bude najljepšeg ponašanja i najljepše ćudi, da vidi kakve stvari u suštini jesu, a ne kako mu se pričinjavaju.

Od kolike su važnosti, u islamskom učenju, pozitivne osobine (ahlaki-hamide) možemo vidjeti i zaključiti iz narednih kur’anskih ajeta i Muhamedovih a.s. hadisa. Naime, na više mjesta u Kur'ani-kerimu i u brojnim hadisima Muhammeda a.s. vidi se da je ahlak čvrsto vezan uz iman – ispravno vjerovanje. Kada je neko upitao Muhammeda a.s. šta je to iman, on mu je odgovorio: „Iman je strpljivost i darežljivost.“ Jednom je prilikom rekao svojim ashabima: „Da vas naučim koja su svojstva najbolja i za ovaj svijet i za Ahiret – budući svijet: posjetiti onoga ko je tebe napustio; dati onome ko tebi ne daje; oprostiti onome ko ti je nasilje učinio.“

„Kao što je duša u tijesnoj i neposrednoj vezi sa srcem, tako je i iman u neraskidivoj vezi sa srcem i dušom. Čija duša preseli sa svjetlom imana, ona će sretno proći kroz Alemi-berzah (tj. vrijeme od časa smrti do časa općeg proživljenja, Sudnjeg dana), a na Ahiretu će uživati vječnu sreću.“

„Ko je lijepog ahlaka ja mu jamčim mjesto u Džennetu.“

„Zaista će mi biti najmiliji i najbliži na Sudnjem danu oni koji su najljepšeg ahlaka.“

„Zaista će musliman sa lijepim ahlakom dobiti u Džennetu deredžu (stepen, počast) onoliku koliku će dobiti i onaj što je neprestano danju postio, a noću ibadetio.“^[3]

Također: „Po islamskom učenju se naređuje i nagrađuje svako dobročinstvo, pobožnost, bogobojaznost, darežljivost, strpljivost, pouzdanost, blagost, dobronamjernost, predusretljivost, suosjećajnost, skromnost, marljivost, hrabrost, istinoljubivost, pravičnost, razumijevanje, sloga itd., a zabranjuje se i kažnjava: bezvjerstvo, podlost, oholost, licemjerstvo, smutnja, ogovaranje, podmetanje, krivokletstvo, potvora, nestrpljivost, zavidnost, kukavičluk, mržnja, laž, pronevjera, nerad, zloupotreba, lijenost itd. Sva ova svojstva stavljena su na svoje pravo mjesto i među njima postoji oštra granica.“^[4]

Imajući u vidu ovakvu kur'ansko-hadisku podlogu, svaki musliman, a time i Bošnjak kao pripadnik islama, izgrađivao je svoju moralnu ličnost i svoj karakter te svoje ljudske, humane, duhovne, kulturne i druge civilizacijske odlike. On je tu neminovno imao za uzora Allahovog poslanika Muhammeda a.s., prema kojem je razvio posebnu i nemjerljivu ljubav, pa je i nastojao da svoje ponašanje uskladi sa ponašanjem svog uzora, shodno kur'anskom ajetu: „Vi u Allahovom Poslaniku imate najbolji primjer.“ ^[5]

Bošnjaci Sandžaka, kao pripadnici vjere islama (kao uostalom i svi muslimani svijeta), još od malih nogu su, kroz mektebe, ili kroz vaspitanje koje su dobijali od svojih roditelja, učili i znali da treba da vole ne samo Muhammeda a.s. kao najmilijeg Allahovog roba i poslanika, nego i sve druge Allahove Poslanike, jer je vjera islam prenesena ljudskom rodu preko svih njih od Adema a.s. do Muhammeda a.s. i ta vjera je odgajala posebne ljude, posebnu kulturu, poseban karakter i poseban pogled na svijet.

Zato je vjera ta koja je vaspitavala Bošnjake, prije svega kroz kur’anska kazivanja preko kojih se iznose i osobine onih poslanika koji su djelovali prije posljednjeg Poslanika Muhammeda a.s., jer  poslanici su kod Allaha najodabraniji ljudi, oni su imali najbolja svojstva, najbolje manire, najbolje ponašanje, najbolji moral koji uopće može imati ljudsko biće. Svaki musliman je svjestan da treba da bude zadovoljan i da neprekidno zahvaljuje Stvoritelju što ga je uputio na pravi put i što pripada vjeri islamu, a ne pripada nekoj krivoj vjeri i zabludi, što je naročito od Bošnjaka tražilo da budu najbolji, prije svega, Božiji robovi, a potom i najbolji ljudi, najbolji komšije, roditelji, očevi, sinovi, rođaci, braća, sestre i sl.

Svaki Allahov dž.š. poslanik imao je svoje sljedbenike, svoj ummet, a muslimani koji su živjeli u doba Muhammeda a.s. i svi kasniji muslimani, kao i mi Bošnjaci danas, a i oni koji će doći poslije nas, sljedbenici smo, tj. ummet Muhammeda a.s. Zato je naša dužnost da najviše volimo Poslanika čiji smo ummet i da slijedimo njegove upute, a on će zauzvrat biti naš zagovornik – šefaadžija kod Allaha dž.š. na Sudnjem danu i molit će Ga da nam oprosti grijehe i da lakše položimo račun za sve ono što smo radili na ovome svijetu.

Ima mnogo ajeta i hadisa koji govore o obavezi muslimana da vole svog pejgambera Muhammeda a.s., a koji su služili kao štivo, uputa i imperativ Bošnjacima. Allah dž.š. kaže: „Reci (Muhammede): – Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti i grijehe vam oprostiti, a Allah prašta i Samilostan je.“^[6]

U hadisu kojeg prenosi Sendžiri,^[7] Muhammed a.s. je rekao: „Ko oživljava moj sunnet – on me voli, a ko mene voli – bit će sa mnom u Džennetu.“ Također, Allahov poslanik Muhammed a.s. je insistirao da svaki musliman dobro odgaja svoju djecu, da ih uči da vole svoju vjeru i da vole Allahovog Poslanika a.s., jer samo tako će biti odgajana kao pravi pripadnici ummeta i samo tako će biti korisni članovi društva i postići spas i na ovome i na budućem svijetu. On je rekao: „Vašu djecu odgojite da imaju ove sifate (svojstva): da vole Poslanika, da vole njegovu porodicu – Ehlu’l-bejt, da uče Kur’an, da znaju učiti Kur’an“. Na drugom mjestu Allahov Poslanik je takođe rekao: „Kuća u kojoj se uči Kur’an svijetli u kosmosu kao nama zvijezde što svijetle.“^[8]

Kada pripadnik ummeta, musliman, dakle i Bošnjak, zavoli svog Pejgambera on onda voli sve ljude, jer su svi oni Allahova dž.š. stvorenja, zato nastoji da ih uputi na pravi put jer osjeća sažaljenje, samilost, merhamet, ljubav, poštovanje i sve druge ljudske pozitivne obzire prema njima. Tada čovjek postaje pravi mu’min, pa pravilno shvata i svoju misiju na ovome svijetu i pravilno razumije, poštuje i čuva svoju zajednicu i svoje institucije. Sve ovo je posljedica pravilnog shvatanja vjere i ispravnog imana.

U jednom hadisu Poslanik islama kaže: „Ko cijepa džemat i pravi razdor i umre u takvom stanju, umre smrću džahilijjeta“^[9], ne smrću vjernika – muslimana, nego džahila – neznalice, nevjernika.

Ljubav prema Allahovom Poslaniku a.s. obavezno podrazumijeva i potpunu pokornost njegovim naredbama, njegovom sunnetu, kao i naredbama Kur’ana a.š. Samo ako se vjernik potpuno i bezpogovorno pokorava onome koga voli, on ga tek tada u pravom smislu voli, poštuje, sluša i izvršava njegove naredbe i preporuke. A Allah  dž.š. u Svojoj Knjizi, poslatoj ljudima i džinnima,   kaže: „Kad Allah i Poslanik odrede jednu stvar, kad se naredi, ni vjernik ni vjernica koji pripadaju islamu, koji su muslimani, nemaju pravo svog mišljenja ni izbora.“ ^[10]

Muslimani stalno treba da imaju na umu koliko je s druge strane Poslanik  a.s. volio svoj ummet, pa je stalno upozoravao da se klonimo nevaljalih stvari, a da radimo samo ono što je dobro i korisno, kako za muslimane tako i za sve ljude kao Allahova dž.š. stvorenja. On je čak i na svojoj samrti, kao i tokom čitavog poslanstva, stalno upozoravao na međusobnu ljubav vjernika, na njihove obaveze prema sebi, prema drugim ljudima, prema Allahu dž.š., prema zajednici muslimana, prema komšijama, prema rodbini, prema porodici, prema ženama… Naročito je brinuo o namazu i isticao njegovu važnost, a uz namaz je tražio da se pazi i čuva porodica, akreba, roditelji, djeca i svačiji hak i pravo. U jednom hadisu Poslanik kaže: „Čuvajte namaz i pazite na svoju kućnu čeljad, na svoju djecu.“^[11] O namazu je takođe rekao: „Namaz je stub vjere, ko ga napusti, napustio je vjeru.“ O međusobnoj ljubavi i poštovanju muslimana je rekao: „Nemojte se dijeliti, jer oni prije vas su se pocijepali, pa su propali.“^[12] Također je rekao: „Ne smije čovjek ostaviti svoga brata više od tri dana da sa njim ne govori.“^[13]

U cilju sjećanja i ljubavi prema Allahovom Poslaniku a.s. praktikuje se obilježavanje Mevluda – Dana rođenja Muhammeda a.s. Da bismo pravilno shvatili svoju vjeru u naše vrijeme treba da potpuno poštujemo Sunnet, to jest riječi i djela našeg Pejgambera, da se podsjetimo na njegov život i njegovo vrijeme. Samo u tom slučaju će nam Allah dž.š. dati moć rasuđivanja i pravilnog shvatanja, tj. sposobnost razlikovanja dobra od zla, pravog puta od stranputice. Uz poštovanje našeg Pejgambera a.s. i njegovog sunneta,  povećat ćemo svoj iman i biti bolji insani. To je poruka Mevluda i zato se on obilježava i u naše vrijeme. Obilježavanjem Mevluda oživljava se sjećanje, biografija i sunnet Resulullaha a.s., pa shodno gore citiranom hadisu: „Ko oživljava moj sunnet – on me voli, a ko mene voli – bit će sa mnom u Džennetu.“ Dakle, mi ne slavimo Mevlud, nego ga obilježavamo sjećanjem na voljenog Poslanika a.s. A onaj ko želi biti pravi vjernik, on se u svemu mora ugledati na Poslanika a.s., mora se uzdignuti i čvrsto koračati njegovom stazom. Dakle, ako imamo u vidu ovu činjenicu uticaja vjere na izgradnju bošnjačke ličnosti, onda će nam biti jasniji i mentalitet, i moral, i humanost i pogled na svijet svih muslimana svijeta, pa time naravno i Bošnjaka naših prostora.

(Nastavit ce se)

( Glas islama 271, strana 15, Rubrika: Kultura (Običaji), Autor: Dr. hfz. Haris Hadžić)

[1]Kalač, H.: Karakterne i mentalne osobine Bošnjaka (Muslimana) Crne Gore, Poglavlje iz neobjavljene knjige: Historijski i duhovni identitet Bošnjaka (Muslimana) Crne Gore. Rad objavljen u časopisu Almanah, broj 33-34, Podgorica, 2006., str. 85.

[2]Gegić, N.,  Ahlak za prvi razred Medrese, Novi Pazar,  2006. god., str. 3.

[3]Svi ovi navedeni hadisi su uzeti iz knjige Izbor Poslanikovih hadisa, Sarajevo, 1985. godine, str. 58, 76, 79, 98.

[4] Hadži Derviš Spahić: Pouke o moralu i bogobojaznosti, Sarajevo 1988.,  str. 11., Citirano prema: Kalač, H., Ibidem, str. 84.

[5]Kur'an, sura El-Ahzab, 21. ajet.

[6]Kur'an, sura Ali Imran, ajet 31.

[7] Prenosi Sendžiri. Prema: Hafiz Spahić. I.: Hutbe,  El Kalem, Sarajevo 2000.,  str. 45.

[8]Ibidem, str. 139.

[9]Ibidem, str. 143.

[10] Al-Ahzab, 36. ajet.

[11] Muslim. Prema: Hafiz Spahić, I.: Hutbe, El Kalem, Sarajevo 2000.,  str. 160.

[12]Ibidem, str. 165.

[13]Ibidem.