Formalnost = prazan život

„Šta će narod da kaže“

Sve se hoće nešto, ali bez po muke, onako olako i površno. Formalnost je u svim sferama našeg života. Uvukla se u ibadet, u porodicu, u međuljudske odnose, u obrazovanje, u poslovni svijet…

„Slušaj sine, radi svoj posao, ali polako, formalno ti to. I ostali, Bogami, neka rade, nećeš sve ti sam…“ – savjetuje roditelj svoje dijete.

„Jesi li namirila kuću? Hajde, očisti to što se vidi, kad neko dođe da nije sramota. To malo više pokupi, ostalo nema veze, nije kijamet…“ – uči majka svoju kćer.

„Tišina! Danas radimo novu lekciju. Pazite i slušajte. Sutra kad pitam, ako neko ne bude znao i ne bude mu jasno, to mene ne zanima. Dobit će jedinicu k'o vrata“ – obraća se učitelj djeci.

„Slušaj sine, radi svoj posao, ali polako, formalno ti to. I ostali, Bogami, neka rade, nećeš sve ti sam…“ – savjetuje roditelj svoje dijete.

„Jesi li namirila kuću? Hajde, očisti to što se vidi, kad neko dođe da nije sramota. To malo više pokupi, ostalo nema veze, nije kijamet…“ – uči majka svoju kćer.

„Tišina! Danas radimo novu lekciju. Pazite i slušajte. Sutra kad pitam, ako neko ne bude znao i ne bude mu jasno, to mene ne zanima. Dobit će jedinicu k'o vrata“ – obraća se učitelj djeci.

I tako, u nedogled, može se nabrajati primjera i situacija iz naše sredine u kojoj odrastamo i u kojoj živimo. Nažalost. A svima im je zajednička osobina FORMALNOST. Sve se hoće nešto, ali bez po muke, onako olako i površno. Formalnost je u svim sferama našeg života. Uvukla se u ibadet, u porodicu, u međuljudske odnose, u obrazovanje, u poslovni svijet… Ono što zabrinjava jeste činjenica da se više i ne obraća pažnja na formalno učinjene postupke u našim životima. Svi radije biraju lakše staze, prethodno utabane. A rijetki se zapitaju da li je to ono što je ispravno i da li je to ono što u dubini duše žele da ostvare, bez postavljanja dobro poznatog pitanja: „Šta će narod da kaže?“ U čemu je, zapravo, problem, pa smo postali takvi, površni? Posljedica je puno, a glavni uzrok je jedan. Glavni uzrok je, dakle, vaga na kojoj mjerimo naše planove, naše namjere, naša djela. A ta vaga je vjera u Uzvišenog i obožavanje i robovanje samo Njemu, Gospodaru Jedinome.

Allah dž.š. je rekao: „Oni koji čine dobra djela imat će još na ovom svijetu lijepu nagradu, a onaj svijet je, sigurno, još bolji. O, kako će boravište onih koji su se Allaha bojali divno biti, edenski perivoji u koje će ući, kroz koje će rijeke teći i u kojima će sve što zažele imati.“ (En-Nahl, 31) Dakle, nagrada pripada onima koji se boje Gospodara svoga i koji dobra djela čine.

Svaki insan koji čvrsto vjeruje u Allaha dž.š. nema problem sa iskrenošću, jer su mu vjera i neraskidiva veza sa Allahom dž.š. dovoljna inspiracija i snaga da se ne pokoleba ni u čemu. Da bi neko djelo bilo ispravno i kabul kod Allaha dž.š. u islamskim izvorima i islamskoj literaturi naučili smo da treba postojati iskren nijet i ispravan postupak djelovanja. Isti taj model, ako čovjek prenese u svoj život, lični, porodični i kolektivni, može biti samo na dobitku i može očekivati perfektnost rezultata u onoj mjeri u kojoj je to na dunjaluku moguće dobiti. Sada ćemo se osvrnuti na par jako bitnih okruženja u kojem čovjek djeluje i bivstvuje i kako formalno, ne suštinsko, djelovanje ima na njih.

Čovjek kao individua

Čovjek jeste društveno biće. Ali ne samo broj u nizu nekoliko milijardi ljudi, već kao individua svjesna svog identiteta, svjesna svog postojanja na ovom svijetu, uloge i obaveza koje čekaju da ih ispuni. “Zar ste mislili da smo vas uzalud stvorili i da Nam se nećete povratiti.” (El-Mu’minun, 115)

Istina, niko ne bira porodicu u kojoj će biti rođen i kako će biti odgajan, kao ni mjesto u kojem će živjeti (u djetinjstvu), ali je Allah dž.š. svakom Svom stvorenju dao razum da uči i spoznaje, da se uzdigne sa stepena poriva na koje nefs poziva. Osoba koja sebe nije spoznala ne može sebe ni poštovati, a to, sigurno, neće ni društvo u kojem živi. Samim odrastanjem nameće se pitanje: “Zašto sam stvoren” i to je u redu. Samo treba dati pravi odgovor, jer od tog odgovora zavisi i put kojim će se putovati do konačnog odredišta, do vječne kuće, Dženneta ili Džehennema (da nas Allah sačuva). Pravilno razumijevanje ajeta u kojem Uzvišeni kaže da nas je stvorio samo zato da bismo ibadet činili Njemu, ustvari je i smisao življenja i način uređenja sopstvenog života. Sasvim je jednostavno. “Ovo što radim približava me Allahu – u redu, nastavljam tim putem”, ili “Ovo što radim ne želim da ljudi saznaju, to ću da sakrijem…” E, to je super test za naše postupke. Tu je okidač. Ako jednom čovjek popusti sebi, drugi put će lakše popustiti; ako popusti drugi put, svaki sljedeći će biti lakše da pređe preko rđavih postupaka svojih. Tako nagomilava u svojoj duši teret stvari koje ne želi da drugi saznaju. I tako dušu svoju uprlja. Tako izgubi svoj karakter i svoju vrijednost. Nestaje mu dostojanstva i ponosa što je Allahov rob, što je darovan vjerom, što je darovan da može činiti dobra djela i time svoju dušu hraniti. Svaki čovjek kad se osami, kad iskreno zaviri u svoju dušu najbolje zna kakav je, bez očekivanja šta će drugi o njemu reći. Onda sve manje boli što dolazi od druge strane. I uvreda, i povreda i nepoštovanje. A sve se manje ima potrebe za pohvalom od strane čovjeka i priznavanja sopstvene vrijednosti od strane drugog. Svakom čovjeku je potrebna ljubav. Ali, ako u svom životu ne osjeti najveću ljubav, a to je ljubav od strane Allaha dž.š., onda mu nijedna ljubav ovoga svijeta ne može biti dovoljna.

Porodica – Džennet ili Džehennem ovoga svijeta

Ako postoji na ovom svijetu (a postoji) mjesto gdje se može pronaći smiraj i harmonija, to je porodica koja čvrsto i postojano stoji na zdravim temeljima. Zdravi temelji su oni koji su zasnovani na bogobojaznosti. Da li su naše porodice, u našem Sandžaku, oaze sreće, mira i blagostanja? Svaka generalizacija bila bi pogrešna, istina je. Ali činjenično stanje je da nam porodične vrijednosti nisu na onom na nivou na kome trebaju biti. Svakako da je puno faktora koji na to utiču, kako unutar porodice i njenih članova, tako i društva koje nameće neke “vrijednosti” strane muslimanskoj porodici, a ponajviše mediji u svim njihovim oblicima. To je realnost kojoj se može suprotstaviti jedino ona porodica čiji su članovi izgrađene ličnosti, koje znaju razlog svoga postojanja na ovome svijetu, znaju cilj kojem teže i odabrali su put kojim će koračati. Ništa se ne smije prepusti slučaju. Često čujemo u razgovoru, na sijelima i dersovima, da će se Poslanik a.s. ponositi našom brojnošću na Sudnjem danu. I hoće, elhamdulillah. Ali kakvom brojnošću? Sigurno ne onom porodicom u kojoj se rodi puno djece, a kada se upitaju njihovi roditelji zbog čega imaju toliko djece, oni uginju ramenima, ne znaju odgovor. A takva djeca budu, uglavnom, prepuštena sama sebi i kod prvih prepreka u životu pokleknu, jer ne znaju ni sama što postoje. Dragi roditelji, dragi roditelji, vaša djeca su vaš emanet za koji ćete biti pitani i koji će svjedočiti za ili protiv vas. Hoće li se Poslanik ponositi onom porodicom u kojoj majka ide „s kahve na kahvu“, muž radi od jutra do sutra, a djeca su prepuštena samoodgoju i samovaspitanju, jer majka ne zna da izađe na kraj sa “ovom djecom, koja se rađaju k’o kompjuteri, ili koja se rađaju s diplomom”? Majko draga, ista su to djeca kao nekad, ali nisi ista ti kao majka što je nekad bila. Nisi ista kao ona majka koja je u strašnom periodu, koje je iza nas, hvala Allahu, čuvala žeravicu vjere i tiho učeći šehadet na uho svom djetetu čuvala nit vjere koja je do tebe došla danas. Izgubila si se, majko, i svojevoljno predala. Ali si rodila dijete i tvoja najveća briga je da nije gladno i da je lijepo obučeno kad neko dođe. Godine prođu, dijete odraste i majka sva u čudu što joj dijete ne uči u školi, što je neposlušno, a sve mu je pružila. Sve osim najbitnijeg – odgoja. Kaže Uzvišeni Allah: “O vi koji vjerujete, sebe i porodice svoje čuvajte od vatre čije će gorivo ljudi i kamenje biti i o kojoj će se meleki strogi i snažni brinuti, koji se onome što im Allah zapovijedi neće opirati i koji će ono što im se naredi izvršiti.” (Et-Tahrim, 6)

Majka, supruga, sestra, kćerka – jednom riječju žena, igra najveću ulogu u porodici. Kao majka odgaja djecu. Ako majka odgoji sina koji će biti (morati da bude) uvijek “najbolji” u svemu,  kojem su sestre podčinjene i naučiti ga da ženski rod mora biti podčinjen muškom, onda neka se ne čudi što joj sin sutra neće imati sretan brak, jer supruga nije sluga koju treba skrivati u ćošku kuće, već njegov životni saputnik, drugar i oslonac kroz život, ma kakav život bio. A naša sredina je takva, nažalost, bar do sada bila. Sredina puna “majkinih sinova” koji su, ako godine uzmemo u obzir, zreli, ali suštinski nisu. Majke su naučile svoje sinove da pravi muškarac ne smije plakati. Ali i muškarci su insani i oni imaju slabosti i emocije, te potrebu da ispolje svoja osjećanja, što je sasvim u redu. A kada muškarac, koji kao dijete nije naučio da ispoljava emocije, da nauči da se nosi sa njima i postepeno emocionalno zrijeva, emocije potiskuje u sebi i počinje živjeti svoj svijet u kojem nema mjesta ni za koga, koji ne da nikom blizu sebi, jer se boji da bi ga neko mogao upoznati kakav je on u svojoj biti, a predstavlja se drugačijim.

Naš uzor, naš Poslanik a.s. nije se ustezao da pokaže kako se osjeća. Kada je Poslaniku a.s. počela Objava on je osjetio strah. I šta je uradio naš uzor? Nije se pravio tvrd kao čelik, već otišao kod svoje supruge i ispričao joj i povjerio joj se. Naš uzor je suprugu smatrao ravnom sebi, jer da nije ne bi joj ni povjerio taj trenutak očekujući podršku od nje. Dakle, Poslanik a.s. nije smatrao svoju suprugu intelektualno manje razvijenijom od sebe. Danas kod mnogih koji govore da im je Poslanik a.s. uzor vidimo drugačije postupke u stvarnosti i na djelu. Danas imamo brak, a da li je on ispunio svoju svrhu, to je pravo pitanje? Supružnicima je brak blagodat u kojoj nalaze smiraj jedno sa drugim, to nas Kur’an uči. A ako oni osjećaju uznemirenost, odbojnost i traže izgovore da što manje vremena provode zajedno, onda kakva je svrha takvog braka? Forma postoji, a suštine nema.

Zajednica – prirodno okruženje za čovjekovo djelovanje

Poslaniku a.s. naređeno je da učini hidžru, između ostalog i zbog mjesta u koje treba doći sa svojim ashabima kako bi našao plodotvornije tlo za prenošenje Allahove riječi. Iz toga možemo uzeti za razmišljanje da ambijent u kojem živimo, odnosno društvo, igra veliku ulogu u formiranju stavova, u smislu da ono ima recipročno djelovanje na pojedinca, na grupu i na cjelokupnu zajednicu. Ako se vratimo nekoliko decenija unazad i pitamo naše djedove i nane (one djedove i nane koji nisu živjeli za komunizam i Titovu riječ) o njihovom društvenom ambijentu, vidjet ćemo da oni nisu mogli ni naslutiti da ćemo mi imati sve ovo što sada imamo. Hvala Allahu na tome. Ali to nije došlo po principu “ćiribu-ćiriba”, kao što ništa u životu olako ne dolazi. Da bismo mogli slobodno izučavati Allahovu riječ, Poslanikove savjete i praksu i u svom životu ih nesmetano sprovoditi, neko se morao za sve to zalagati, nesebično davati i brojna iskušenja prevazilaziti. I to je dalo rezultate i svoje plodove. Mi smo ti plodovi. Ova generacija je rezultat tog rada, odricanja i napora da se stvari promijene na bolje. Sada je na nama hoćemo li iznevjeriti taj emanet. Na svakom pojedincu. Kada je Allah dž.š. pitao duše u ezelu ko je njihov Gospodar, sve su potvrdile da je to Allah dž.š. Dakle, pokornost je prvi ugovor kojeg su naše duše u ezelu prihvatile. Allah dž.š. nam je svima dao priliku da dokažemo to što smo u ezelu obećali. Ako iznevjerimo to obećanje, iznevjerili smo obećanje dato Allahu, iznevjerili smo Njegovog Poslanika, Poslanikove drugove, učenjake i alime i sve one koji su se borili i koji se bore da Allahova riječ bude gornja.

Kada nam se ponudi određeni (dozvoljeni) posao da ga obavljamo, bilo da se radi o učitelju, imamu, vaspitaču, ljekaru, čistaču…, nije nam povjeren samo posao – povjeren nam je emanet. Ako ne radimo svoj posao ispravno i najbolje što možemo, opet smo na putu da iznevjerimo emanet. Zato često možemo čuti od roditelja da žale kada vide svoju djecu da puno rade, pa ih savjetuju da oni to “pomalo”, neko drugi će, ne moraju sve oni sami, jer u njihovom vaktu, za vrijeme Tita, mogao si imati “gomilu para”, a uz to si mogao “praviti krivine”. Takav stav je, dunjalučkim očima gledano, čovjeku lakši. Dok imanskim očima gledano takvo razmišljanje je neprihvatljivo, jer svaki vjernik zna da sve što u životu radi – radi za sebe ili protiv sebe.

(Glas islama 271, strana22, Rubrika: Islamijet, Autor: Mr. Senada Cucak)