Muslimani i Nova godina

 O neislamskim navikama kod muslimana 

Najbolji način da sačuvamo svoj identitet jeste da sebe i svoje porodice upoznamo sa onim što predstavlja njegov temelj, da se upoznajemo sa svojom vjerom, kulturom i tradicijom, da svoju djecu, još od najranijih dana njihovog djetinjstva, usmjerimo ka vjeri i odgajamo ih u duhu vjere, da ih redovno šaljemo u mekteb kako ne bi od nje osjećala strah niti grč, da zajedno sa njima i ostatkom porodice učestvujemo u obilježavanju blagdana, posebno na svečanostima u džamijama, da u svojim kućama govorimo o onome što je dio naše biti, a ako to nismo u stanju lično, da sebi i svojoj porodici priuštimo literaturu koja je svima dostupna, makar to bio i jedan časopis poput Glasa islama, koji je sasvim dovoljan da putem njega saznate vrijeme, značenje i poruke svih naših značajnih datuma, da se putem njega informišete o najvažnijim zbivanjima u drušvu, koja se tiču muslimana i općenito svih ljudi, a samim tim i svakoga od nas ponaosob, jednom riječju, da se upoznate sa onim što je dio vašeg identiteta i načinom kako da ga zaštite, to jest da ostane dio vas, da ne biste njegovim gubljenjem vi postali neko drugi.

PITANJE: Kakav treba biti odnos muslimana prema obilježavanju Nove godine i drugih praznika koji nisu muslimanski?

ODGOVOR: Allah dž.š. je sve ljude stvorio od jednog čovjeka i jedne žene, a potom učinio da se podijele na različita plemena i narode, da se međusobno razlikuju po svojoj vjeri, kulturi, boji kože, naciji i slično.

Stoga, sve razlike koje postoje među ljudima treba razumjeti kao Božiji dar i milost prema čovječanstvu, kao podsticaj za međusobo upoznavanje i zbližavanje.

Uzvišeni Gospodar je svakom narodu dao određene dane, ili ih je određeni narod sam izabrao, koji su za njega važni, kojima se raduje i na poseban način ih obilježava, te se smatra nasiljem i diskriminacijom uskraćivati pravo jednom narodu da ima i gaji svoju vjeru i kulturu, a nametati mu ono što nije njegovo, što pripada nekome drugom.

Upravo je Nova godina jedan takav primjer.

Pripadnici različitih vjera i kultura izabrali su svoj način računanja vremena, pa muslimani vrijeme računaju prema lunarnom, dok kršćani to čine prema solarnom kalendaru; jedni su za početak računanja vremena uzeli rođenje Isa a.s. (Isusa), drugi uzeli neke druge datume, a muslimani su uzeli Hidžru.

Imajući u vidu da je svaki čovjek najprije odgovoran za sebe i svoju porodicu, svako je dužan poduzeti mjere zaštite koje su njemu dostupne kako bi sačuvao sebe i svoju porodicu od napuštanja svoje i prihvatanja tuđe vjere ili vjerskih vrijednosti.

Najbolji način da sačuvamo svoj identitet jeste da sebe i svoje porodice upoznamo sa onim što predstavlja njegov temelj, da se upoznajemo sa svojom vjerom, kulturom i tradicijom, da svoju djecu, još od najranijih dana njihovog djetinjstva, usmjerimo ka vjeri i odgajamo ih u duhu vjere, da ih redovno šaljemo u mekteb kako ne bi od nje osjećala strah niti grč, da zajedno sa njima i ostatkom porodice učestvujemo u obilježavanju blagdana, posebno na svečanostima u džamijama, da u svojim kućama govorimo o onome što je dio naše biti, a ako to nismo u stanju lično, da sebi i svojoj porodici priuštimo literaturu koja je svima dostupna, makar to bio i jedan časopis poput Glasa islama, koji je sasvim dovoljan da putem njega saznate vrijeme, značenje i poruke svih naših značajnih datuma, da se putem njega informišete o najvažnijim zbivanjima u drušvu, koja se tiču muslimana i općenito svih ljudi, a samim tim i svakoga od nas ponaosob, jednom riječju, da se upoznate sa onim što je dio vašeg identiteta i načinom kako da ga zaštite, to jest da ostane dio vas, da ne biste njegovim gubljenjem vi postali neko drugi.

Stoga, pravim muslimanima nije mjesto u kafanama, restoranima, niti na trgovima gdje se uz muziku, alkohol i nemoral dočekuje Nova godina, kao što kafana generalno nije mjesto za muslimana. Djedu Mrazu, njegovim kočijama i poklonima nije mjesto u našim domovima; naše kuće nisu prosotor koji se ukrašava jelkama i svjetiljkama. Njihov ukras je naš namaz, zikr i Kur'an, a sve pomenuto pripada našim komšijama, a mi to trebamo znati, poštovati i njima čestitati.

Muslimanu nije zabranjeno da svom komšiji nemuslimanu uputi čestitku u povodu nastupanja praznika kojeg obilježava, pod uslovom da to čini na način koji se ne kosi sa islamom, da ne izgovara riječi koje islam ne odobrava, niti da čini nešto od stvari koje je islam zabranio, poput konzumiranja alkohola i slično. Oni koji u ime islama zabranju muslimanima čestitanje praznika nemuslimanima nemaju nikakav ozbijan argument na kojem temelje svoje mišljenje, već se radi o proizvoljnom, ličnom mišljenju, kojem se zdrav razum protivi, jer da je Allah dž.š. htio da svi ljudi žive u jednoj vjeri On bi to i učinio, kao što je mogao razdvojiti da na određenim prostorima ili kontinentima žive pripadnici samo jedne vjere, ali to nije učinio, već je dao na ljudi različitih uvjerenja i kultura žive jedni sa drugima i jedni pored drugih, da se međusobno upoznaju, razmjenjuju iskustva, praktično pokazujući koje vrijednosti gaje i kojim ciljevima streme, tako da pokušaj vještačkog dijeljenja ili razdvajanja onog što je Allah stvorio na određeni način predstavlja, prije svega, nepoznavanje vjere i suštine života, ali i pogrešno predstavljanje vjere islama, koja je vjera spokoja, mira, selama, suživota, tolerancije, poštovanja, znanja, pravde, istine…

PITANJE: Kod nas je prisutna praksa da se prilikom čestitanja raznih svečanosti, npr. svadbe, rođendana i tome slično, osobe poljube. To se vrlo često događa i između muškaraca i žena koji jedni drugima nisu rod. Da li je ovakva praksa ispravana?

ODGOVOR: Naš čitalac je dobro primijetio jednu ružnu praksu da se sve češće događa da se, u znak čestitanja nekog značajnog događaja ili datuma, osobe međusobno poljube, kao na primjer prilikom vjenčanja, položenog ispita i slično. Kada se završi čin vjenčanja mnogi praktikuju čestitanje mladencima, gdje se ne zaobilaze ni poljupci između mladoženje i prisutnih (i muškaraca i žena), a slično se događa i sa mladom. Stav islama je po tom pitanju vrlo jasan i prema islamskim propisima zabranjeno je (haram) da čovjek poljubi ženu koja mu nije rod, odnosno sa kojom može sklopiti brak. Također je zabranjeno da žena poljubi muškarca sa kojim nije u bliskoj rodbinskoj vezi, odnosno sa kojim može sklopiti brak, bez obzira da li se radilo o veselju poput vjenčanja ili nečemu drugom.

Muslimani moraju znati da ova praksa njima ne pripada, da je ona osobina drugih naroda i sljedbenika religija, a svako ima svoje običaje i postupke koje pratikuje, te stoga ne smiju ono što je islamsko zaboravljati i ostavljati, a tuđe uzimati. Takva praksa jeste vjerom zabranjena, a na to nas Resulullah a.s. upozorava, pa kaže: “Ko oponaša jedan narod, njemu i pripada.”

(Glas islama 272, strana 22, Rubrika: Pitanja i odgovori, Autor: Rešad-ef. Plojović)