KOLIKO JE SURA, AJETA I HARFOVA U KUR'ANU

Ibn Abbas: Ukupan broj ajeta Kur’ana je 6.616, dok je ukupan broj harfova (slova) 323.671.

 Rekao je Ibn El Džezeri: „Nije mi poznato da se vrhunac u tedžvidu može postići osim uz stalno vježbanje  i ponavljanje.“

Broj sura u Kur’anu

U svom poznatom djelu El-Itqanu fi ulumi-l-Qur'an Es-Sujuti kaže da je ukupan broj kur’anskih sura 114 prema konsenzusu islamskih učenjaka. Osim toga, on navodi nekoliko mišljenja na ovu temu. Ključ polemike je da li su sure El-Enfal i Berae dvije neovisne sure ili zajedno čine jednu suru. Prenosi se od Ebu Redža da je upitao Hasana El-Basrija da li su El-Enfal i Berae jedna ili dvije sure? Odgovorio je: „One su dvije neovisne sure.“

El-Hakim prenosi da je Ibn Abbas upitao Aliju bin ebi Taliba: „Zašto se Bismila ne piše na početku sure Berae“, pa je odgovorio: „Zato što je ona sigurnost (eman), a Berae govori o ratu.“

Prenosi se da je u mushafu Ubej bin Ka’ba bilo zapisano 116 sura.

Es-Sehavi smatra da je ukupan broj sura 115 jer sure El-Fil i Kurejš čine jednu suru. Er-Razi dijeli mišljenje Es-Sehavija, s tim što dodaje da sure Ed-Duha i El-Inširah predstavljaju jednu suru, a ne sure El-Fil i Kurejš.

Broj ajeta u Kur’anu

Es-Sujuti navodi nekoliko mišljenja o tome koliko riječi čini jedan ajet. Tako El-Dža’beri kaže da se početni dio ajeta:  Znak njegove vlasti^[1] smatra ajetom.

Ed-Dani kaže: „Ne znam da samo jedna riječ može biti ajet, osim: modrozelena (mudhaammetan).“^[2]

Učenjaci ističu da jedino Zakonodavac (Allah) određuje šta se smatra ajetom. U tom kontekstu Ez-Zemahšeri kaže da se ajeti određuju objavom (tevkifi) te da nema mjesta analogiji.

Što se tiče ukupnog broja ajeta, Ibn Durejs prenosi od Ibn Abbasa: „Ukupan broj ajeta Kur’ana je 6.616, dok je ukupan broj harfova (slova) 323.671.“

Ed-Dani kaže da se učenjaci slažu da Kur’an sadrži više od 6.000 ajeta. Međutim, razišli su se koliko više od toga, tako da neki kažu 6.204, drugi 6.214, treći 6.219, četvrti 6.225, a neki 6.236 ajeta.

Načini učenja prvih generacija

Es-Sujuti spominje načine učenja kod učenjaka prvih generacija koji podrazumijevaju: Slušanje od šejha i učenje pred njim – ovu metodu koriste sve generacije; učenje pred šejhom bez slušanja od njega; kada šejh učenicima prenese dio onoga što je on slušao (el-munavele); da šejh kaže učeniku: „Dajem ti dozvolu da prenosiš od mene to i to“ (el-idžaze); korespodencija – kada šejh pisanim putem učeniku kazuje šta da nauči (el-mukatebe); oporuka – kada šejh oporuči učeniku određene knjige (el-wasijje); obavještavanje – kada šejh obavijesti učenike da je određeno djelo on slušao od određenog autoriteta; i pronalaženje – kada učenik nađe djelo te na osnovu rukopisa shvati ko je autor djela (el-vidžade).

Ono što upućuje na metodu učenja pred šejhom je Vjerovjesnikovo a.s. učenje pred Džibrilom u Ramazanu svake godine.

Prenosi se da je šejh Šemsuddin El Džezeri došao u Kairo. Svijet ga je okružio, tako da nije imao vremena da ih sve podučava. On bi im proučio jedan ajet, a zatim bi mu taj ajet svi odjednom ponavljali.

Dozvoljeno je učenje pred šejhom, pa makar istovremeno i drugi učio pred njim. Tako su pred šejhom Ilmuddinom Es-Sehavijem učili dvoje ili troje, na različitim mjestima, a on bi odgovarao svakom od njih.

Učenje Kur'ana

Es-Sujuti kaže da je učenje Kur'ana napamet kolektivna obaveza ummeta (fard kifaje). On navodi mišljenje imama Džuvejnija koji smatra da je smisao hifza kako se ne bi prekinuo brojčani niz mutevatira te da ne bi došlo do izmjene ili iskrivljivanja Kur'ana. Ukoliko jedan broj muslimana obavi ovaj zadatak, odgovornost spada sa ostalih, u suprotnom – svi su grješni.

Podučavanje Kur'anu također je kolektivna obaveza. To je najvrjednije djelo. U Sahihu stoji: „Najbolji od vas su oni koji nauče Kur'an i njemu podučavaju.“^[3]

Načini učenja Kur'ana

Es-Sujuti navodi četiri načina učenja Kur’ana. Ovdje ćemo ih pojasniti.

Et-tertil: Način učenja Kur’ana kada učač uči sporo (polahko), smireno, tako da svaki harf izađe iz svog pravog ishodišta te da se svakom harfu dâ njegovo pravo, uz razmišljanje o kur’anskim značenjima.

Et-tahkik: Način učenja sličan et-tertilu, osim što je u ovom načinu veća smirenost i on se koristi kod podučavanja. Prilikom ove vrste učenja svakom harfu se daje njegovo pravo, tj. izgovori razgovjetno sa meddom, tešdidom, uz pridržavanje pravila tedžvida. Ovaj način učenja pripada mezhebu Hamze i Verša.

El-hadr: Brzo učenje Kur’ana uz poštivanje propisa i pravila tedžvida.

Et-tedvir: Stepen koji je sredina između et-tertila i el-hadra.

Najbolji stepen učenja je et-tertil jer je Kur’an objavljen na taj način, kao što kaže Uzvišeni: “… i Mi ga činimo razgovijetnim.” (El-Furkan, 32)

Razlika između tahkika i tertila ogleda se u tome što se tahkik koristi prilikom podučavanja, dok se tertil koristi prilikom dubljeg razmišljanja o porukama Kur'ana i izvlačenju propisa. Na osnovu toga može se reći da je svaki tahkik i tertil, a da svaki tertil nije tahkik.

Učenje po tahkiku je učenje za početnicima, tertil je lagahno učenje, tedwir je odmjereno učenje, dok je hadr brzo učenje.

Najvažnije je učiti Kur’an po tedžvidu uz pravilan izgovor harfova (mahredž). Na to ukazuje hadis: „Ko želi učiti Kur’an kao što je objavljen neka uči po kiraetu Ibn Ummi Abda (Abdullah ibn Mesud).“^[4] Dakle, kao Abdullah ibn Mesud, jer je njemu bila data velika posebnost u pravilnom učenju Kur'ana.

Rekao je Ibn El Džezeri: „Nije mi poznato da se vrhunac u tedžvidu može postići osim uz stalno vježbanje  i ponavljanje.“

[1] Kur'an, El-Bekara, 248.  u cijelosti glasi: “Znak njegove vlasti” – reče im vjerovjesnik njihov – “bit će kovčeg koji će vam stići i koji će meleki nositi, u kome će biti smirenje za vas od Gospodara vašeg i ostatak onoga što su Musa i Harun ostavili. To vam je, zaista, dokaz, ako ste vjernici!”

[2] Kur'an, Er-Rahman, 64.

[3] Sahihu-l-Buhari, broj hadisa: 4739.

[4] Sunen Ibn Madže, broj hadisa: 138; Musned Ahmeda ibn Hanbela, 1/7.

 (Glas islama 272, strana 24, Rubrika: ISLAMIJET (Tefsir),Autor: Dr. hfz. Almir-ef. Pramenković)