Sjeti se da je Allah uz tebe

 Trudite se, a Allah će vaš trud vidjeti.

Sjeti se da je Allah uz tebe ma gdje da si i nemoj da se bojiš, jer niko ti ne može mimo Njegove volje naškoditi i budi uvjeren da je Allah Onaj koji nas čuva. „Dovoljan nam je Allah! Divan li je On Gospodar.“

Hvala Allahu, Gospodaru svjetova, neka je salavat i selam na Njegovog posljednjeg poslanika i miljenika Muhammeda s.a.w.s., na njegove vrijedne ashabe i sve one koji slijede njegov put.

Kada govorimo o tevekulu (oslanjanje na Allaha) moramo znati kako to činiti, dakle, kako se osloniti na Allaha Uzvišenog. Za tevekul je potrebno dvoje: oslanjanje i činjenje djela koliko smo u mogućnosti.

Postoje tri vrste ljudi, odnosno tri načina oslanjanja na Uzvišenog.

Prvi način jeste da se oslonimo samo na sebe, odnosno, da činimo neku stvar i smatramo da je to dovoljno, kao na primjer da govorimo: „Sve što imam sam stekao sam bez ičije pomoći“ itd.

Drugi način jeste da se oslonimo samo na Allaha, a da pritom ništa ne činimo. Ako smo bolesni nećemo ići ljekaru ili ako nemamo posao čekamo da nam sama nafaka dođe.

Treći način je da činimo koliko možemo i da se onda predamo u potpunosti Allahu Uzvišenom. Vjernici govore: „Oslanjamo se na Allaha“ i uz potpunu sigurnost plove na lađi života uprkos svim lošim dešavanjima koja ih zadese.

Vjernici su uvijek spremni na iskušenja koja ih očekuju i mole Allaha da im oprosti grijehe i uputi ih na pravi put, svoje teško breme predaju Allahu i sa lakoćom prebrode svaki put. Dakle, pobožnost je moć. Oslanjanje na Uzvišenog je snaga, jedina snaga koja se uvijek isplati u svakom trenutku i na svakom mjestu. Snaga i moć koji dolaze iz srca preko jezika pa završavaju na djelima. Nije ni samo na jeziku niti samo na djelu, a ni u srcu, već sve troje sjedinjeno.

„Vi se trudite, a Allah će vaš trud vidjeti.“  

Od Vjerovjesnika a.s. Abdulah ibn Omer prenosi predaju o trojici ljudi koji su putovali. Nakon što ih je zatekla noć oni su odlučili da prenoće u pećini. Kada su ušli u pećinu jedna stijena se pomjeri i zatvori im ulaz. Pokušavali su da pomjere stijenu, ali bilo je uzalud – nisu je mogli ni malo pomaknuti. Tada shvatiše da im niko osim Allaha ne može pomoći, pa odlučiše da se Njemu obrate. Svaki se sjećao dobrog djela koje je učinio.

Prvi reče: „Allahu dragi, ja sam imao stare i iznemogle roditelje i nikada prije njih nisam napojio ili nahranio svoju djecu, sluge ili robove. Jednoga dana tražio sam bolju ispašu za svoje stado, pa nisam došao na vrijeme te sam ih, nakon što sam namuzao mlijeko i donio im, našao kako spavaju. Žao mi je bilo probuditi ih, ali i prije njih nahraniti svoju djecu, sluge i robove, pa sam sa posudom u ruci očekivao momenat kada će se probuditi i tako sam ostao do zore, a moja djeca su u blizini plakala od gladi. Zatim su se roditelji probudili i popili dio koji sam odvojio za njih. Dragi Allahu, ako sam to učinio isključivo radi Tebe, a ne radi čega drugog, onda odmakni ovu stijenu sa ulaza pećine u kojoj je nalazimo.“ I stijena se malo pomjeri.

A zatim drugi reče: „Allahu moj, poznavao sam jednu djevojku i bila mi je najdraže biće. Zavolio sam je kao što muškarac može zavoljeti ženu. Tražio sam od nje da mi se preda, ali je ona odbila. Naporno sam radio dok nisam skupio 120 dirhema, pa sam joj ih donio. Kada mi je bila omogućila da joj prođem rekla mi je: – Allahov robe, boj se Uzvišenog i ne uzimaj mi nevinost osim na halal način.“ Ta djevojka je bila bogobojazna i nije na početku pristala da mu se preda, međutim, kada ju je siromaštvo izmorilo bila je prisiljena da to učini. Kada su se osamili podsjetila ga je na Allaha i na bogobojaznost. Pokrenula je njegova osjećanja i ukazala mu na njegovu šerijatsku dužnost – ukoliko je želi, onda da je oženi, a ne da vrši blud sa njom. On se osvijestio i pokajao Onome ko neizmjerno prašta. „Allahu moj, ako sam to uradio radi Tebe i Tvog zadovoljstva spasi nas i pomjeri ovu stijenu.“ Onda se stijena pomjeri još malo, ali ne dovoljno da bi mogli proći.

A onda treći reče: „Allahu moj, kod mene su radili najamnici i svakom od njih sam dao ono što su stekli, odnosno dao sam im njihove zarade, osim jednog koji je otišao ne uzevši svoju zaradu. Onda sam ja tu njegovu zaradu uložio u jedan posao. Nakon nekoliko vremena od tog njegovog uloga nastao je veliki imetak. Onda je on došao i tražio svoju zaradu, a ja sam pokazao njegov imetak – sve krave i ovce koje sam tada imao. On mi reče: „Zar se šališ sa mnom“, a ja mu odgovorih da se ne šalim, već da je sve to njegovo i on mi sve uze i ne ostavi mi ništa. Allahu moj, ako sam to uradio radi tebe onda pomjeri ovu stijenu i oslobodi nam prolaz.“ To je bio razlog da se stijena pomjeri još malo, a tada je bilo dovoljno da bi prošli…

Jadan čovjek je vidio dječaka u džamiji kako izvan namaskog vremena skrušeno obavlja namaz. Sačekao ga je da završi, a zatim mu priđe i reče: „Sine, čiji si ti?“ Dječak pognu glavu i suze mu potekoše niz obraze, potom podiže glavu i reče: „Amidža, ja nemam ni oca ni majke.“ Čovjek se rastuži i reče: „Želiš li biti moj sin?“ Dječak reče: „Hoćeš li me nahraniti kada ogladnim?“ „Hoću“ – odgovori čovjek. „Kada budem neodjeven hoćeš li me obući?“ „Hoću“ – odgovori čovjek. „Kada budem bolestan hoćeš li me izliječiti?“ „Ja to ne mogu“ – reče mu čovjek. Tada reče dječak: „Hoćeš li me kada umrem oživjeti?“ „Ne mogu ni to.“ Onda mu dječak reče: „Ostavi me amidža Onome Koji me je stvorio i na pravi put uputio, i Koji me hrani i poji, i Koji će me hraniti i pojiti, i Koji će me kada se razbolim liječiti, Koji će mi život oduzeti i Koji će me ponovo oživjeti, i Koji će mi, nadam se, moje pogreške na Sudnjem danu oprostiti.“ Čovjek malo zašutje, pa se oprosti od dječaka razmišljajući: „Vjerujem u Allaha. Ko se na Njega osloni On će mu biti dovoljan.“ Sjeti se da je Allah uz tebe ma gdje da si i nemoj da se bojiš, jer niko ti ne može mimo Njegove volje naškoditi i budi uvjeren da je Allah Onaj koji nas čuva. „Dovoljan nam je Allah! Divan li je On Gospodar.“

(Glas islama 272, strana 27, Rubrika: Islamijet, Autor: Fatima Fejzović)