OMAŽ KNJIŽEVNIKU ZAIMU AZEMOVIĆU (III)

Bukovica, Rožaje 16.12.1935. – Podgorica, 25.07.2015.

Veome značajne tekstove objavio je o značajnim ličnostima Sandžaka, kao i prilog “Vjerovanja, poslovice, anegdote, bajke, lirske pjesme, epske pjesme” u časopisu “Almanah” (Podgorica, 1994.) i druge spise.KULTURNO-PROSVJETNA ISTRAŽIVANJA I RADOVI O ŠKOLSTVU

Svoje bogato prosvjetno i istraživačko iskustvo pisac Zaim Azemović posebno je realizirao radeći kao prosvjetni savjetnik, kao i rukovodilac u opštinskom sindikatu. U tom vremenu on je objavio niz interesantnih priloga: koautor je rada “Razvoj školstva u rožajskom kraju” (1985) u koautorstvu sa publicistom M. Dacićem. Zatim, sa grupom autora objavio je Zbornik narodnih umotvorina rožajskog kraja “U riječima lijeka ima” (1992). Pored toga sa Salkom Luboderom objavio je studio o kulturnoj baštini Bošnjaka rožajskog kraja “Sa nebeske sohe” (Rožaje, 1992). Najzad, sa književnikom Ratkom Deletićem objavio je poetsku monografiju “Miroslav Đurović pjesnik našeg doba” (1994). Sa Z. Luboderom i S. Kajevićem objavio je umjetničku monografiju “Refik Hadrović slikar akvarelista” (Rožaje, 2001), te monografiju “Selo Bukovica kod Rožaja” (2001). Bio je član redakcije, a i savjeta časopisa “Stvaranje”, Podgorica.

Potpis umjetničke slike: Emir Isović, akad. slikar: Portret pisca Zaima Azemovića

 
Putovao je kroz sva mjesta Sandžaka i vršio kulturno-prosvjetnu misiju, ostavljajući za sobom uvijek otvorena vrata i utiske čovjeka i pisca sa kojim se ljudi žele ponovo sresti, a njegova revnosnost i znatiželjnost kao istraživača posebno je bila prisutna u vođenju dugih razgovora, posebno sa starijim ljudima, koji su mu rasvjetljavali mnoge adete i događaje u mjestima u kojima je boravio. U druženju sa piscima iz rožajskog kraja svakako treba izdvojiti njegovu suradnju sa Murat-agom Kurtagićem Gazijom, zatim sa Miroslavom Đurovićem, čak i onda kada je ovaj pisac otišao iz Rožaja, a posebno plodnu suradnju ostvario je sa mr. Halilom Markišićem. Interesantno je zapažanje kolege dr. M. Kalića, rožajskog poslenika koji sada živi u Sarajevu, koji se o Azemoviću vrlo lijepo i sa pribranim riječima izrazio, s posebnim pijatetom, ukazujući svoju čast da je bio i učenik i kolega sa Azemovićem. Pisac Azemović je napravio najveći zaokret u prosvjeti i kulturi rožajskog kraja na taj način što je nakon diktatorskih komunističkih direktora, posebno izvjesnog Đukića (zbog kojih su mnogi nastavnici i učitelji napuštali rožajske škole), došao na čelo osnovnih rožajskih škola, kada je osvanuo novi dan. Do tada su nastavnici i učenici bili nervozni, a od tog trenutka Azemović je svima dao volju na život i učenje. Zato je obaveza svih rukovodilaca osnovnih škola u rožajskom kraju da organiziraju dane Zaima Azemovića u svojim institucijama i da podrobno upoznaju nastavnike i učenike o opusu ovog znamenitog pedagoga, pisca i čovjeka.

Veome značajne tekstove objavio je o poznatim ličnostima Sandžaka, kao i prilog “Vjerovanja, poslovice, anegdote, bajke, lirske pjesme, epske pjesme” u časopisu “Almanah” (Podgorica, 1994.) i druge spise.

AZMOVIĆEVO MJESTO U BOŠNJAČKO-SANDŽAČKOJ KNJIŽEVNOJ TRADICIJI

Kada je u pitanju bošnjačko-sandžačka tradicija, potrebno je jedno seriozno tumačenje u smislu ne samo interpretacije, već i kritičke valorizacije, kao i izvršiti kritičku komparativnu analizu te sagledavanje opusa brojnih stvaralaca, kao izraz potrebe za vrjednovanje i prevrjednovanje književnih djela u cjelini.

Zato u konkretnom slučaju, kada je u pitanju književni opus nedavno preminulog pisca Zaima Azemovića, potrebno je promišljati njegovu duboku vezanost sa bošnjačku tradiciju, kako ruralnu, tako i urbanu, a u tom kontekstu on je bez sumnje najbolji i najdosljedniji predstavnik svoje generacije. To kažemo kako sa estetskog, tako i etičkog aspekta, jer on u biti ima kontinuitet ideja stvaralaštva u svim žanrovima. Dočim, drugi koje su forsisrali režimi i centri moći u Crnoj Gori, zatim u Srbiji, kao i u Bosni, nemaju Azemovićevu koherentnost svijesti i savjesti naroda kojem pripada. U tom smislu, on je jedan od najkreativnijih bošnjačkih stvaralaca i zalužuje prije svih pisaca u književnosti da bude član akademija nauka i umjetnosti. Daljim rasvjetljavanjem i objavljivanjem njegovih djela u najmanje deset tomova, vjerujemo da će se to i potvrditi.

LIČNO, SASVIM LIČNO

Lično, sasvim lično, sa Azemovićem sam prisno sarađivao i družio se pune četiri decenije. Uvijek je to bilo u korektnim prijateljskim odnosima. Prijateljstvo za njega je bilo u aristotelovskom Ibin Ruždovom duhu, da je prijatelj drugo JA, o čemu je imao izuzetno zapažanje bošnjački filozof rehmetli dr. Rasim Muminović, koji je prije više od tri decenije pisao o Zaimu kao velikom stvaraocu i čovjeku. Bezbeli, Zaim je uvijek pokazivao izuzetno interesovanje za razvoj istraživanja sandžačkih književnih fenomena, ne samo na javnim kulturnim manifestacijama, već i prilikom naših susreta u “Aksaraju” kod hadži Ejuba Tahirija u Rožaju, kada smo vodili duge razgovore uz pregled časopisa, štampe i literature, gdje su obično bili prisutni bliski prijatelji i stvaraoci: akademski slikar Zećir Luboder, znanstvenik i publicista mr. Halil Markišić, prof. dr. Safet Kalač, pjesnik mr. Avdo Nurković, pisac Hamdija Kalač, dr. Ibro Skenderović i drugi.

Pamtit ću i osmišljavat ću sve susrete sa dragim prijateljem i piscem Zaimom Azemovićem, brojne njegove ispovijesti koje sam zapažao prilikom naših susreta, kao i njegovo suočavanje sa neprijatnostima koje je doživljavao od stranih tajnih i javnih službi prilikom njegovog iskrenog ispraćanja,u trenucima kada sam ga posjećivao. To nije bilo sve, jer mnoge tajne je sa sobom odnio zato što  je procjenjivao da ne treba reći šta je sve preživljavao u interantnoj i tijesnoj rožajskoj čaršiji tokom ratnih sukoba 1992-95. u Sandžaku i šire.

Najzad, da navedem jednu dragocjenu reminisenciju: Kada sam prije više od tri decenije u okolini svijetlog grada Izmira u Turskoj razgovarao sa jednom porodicom iz rožajskog kraja, tačnije iz Bukovice, pitao sam jednog mladića šta je sa sobom donio iz zavičaja? On je rekao: “Donio sam jednu pjesmu moga dragog učitelja Zaima Azemovića.” Kada sam nastavio razgovor na koji način je donio, naš sagovornik je rekao da je tu pjesmu znao napamet i još mu je ostala u sjećanju. Upravo, ta pjesma je ujedno sjećanje na zavičaj.

Dakle, svojim ukupnim djelom književnik Zaim Azemović je zasluživao da bude član Akademije nauka i umjetnosti, ali ove institucije nisu prepoznale njegovu intelektulanu i stvaralašku širinu, vrijednost, beskrajnu, preciznost, opreznost i mirnoću. Vrijeme će pokazati da je Zaim Azemović, uz Ćamila Sijarića, akademika Ferida Muhića, Murat-agu Kurtagića, Bajrama Redžepagića, Meha Ćorovića, Ahmeda Pupovića, Husiena Bašića, Šefkiju Borančića, Murata Baltića, Marufa Fetahovića, Sadriju Sijarića, Safeta Sijarića, Rifata Dupljaka, Omera Turkovića, Braha Adrovića, Fehima Kajevića, Huzeira Bećovića, Redžepa Kijameta, Zahita Kahrimanovića, Enesa Halilovića, Kemala Musića, Senadina Pupovića, Jahje Fehratovića, Ramiza Lubodera, Avda Nurkovića, Selve Šabotić Ramičević, Sanele Halković, Osmana Kurpejovića, Suade Džogović, jedan od najvećih pisaca Sandžaka.

Zacijelo, Azemović se dokazao kao izuzetan znalac kulture, tradicije i običaja Bošnjaka. Njegovo djelo zaslužuje da se obradi u okviru jedne originalne doktorske disertacije ili više magistarskih i master teza iz raznih žanrova. To i zaslužuje sa više aspekata, jer Z. Azemović se ostvario bogatim i razuđenim opusom.

Najzad, sve u svemu, slobodan sam predložiti nasljednicima autorskih prava, hanumi Azemović i vrlim njegovim sinovima, kao i Skupštini Rožaja, te Centru kulture, biblioteci, Rožajskom zborniku, čiji je Azemović bio urednik, a posebno agilnoj redakciji sada već kultnog časopisa “Avlija”, da predvide i za godišnjicu od piščevog preseljenja na Ahiret organiziraju jedan veliki znanstven simpozij o njegovom životu i djelu. Nakon toga potrebno je da se njegovo djelo objavi u deset izabranih tomova. Ako je Azemović govorio o svom dugu prema zavičaju, evo konktetne prilike da kulturni poslenici i angažovani intelektulaci i političari daju doprinos da se Rožaje oduži dostojanstveno piscu u kojem je ovaj pisac proveo svoj čitav životni vijek.

RIJEČI PORUKA I OPROŠTAJ SA PISCEM I PRIJATELJEM

Iz naprijed navedenih razloga, sa bolom, tugom, ali s ponosom, opraštam se od dragog prijatelja i saborca po peru i velikog druga Zaima Azemovića.

Napominjem, književnik Zaim Azemović je dostojanstveno ispraćen, uz veliko prisustvo rodbine, prijatelja, pisaca, umjetnika, znanstvenika, zavičajaca iz rožajskog kraja i uopće sandžačkog regiona, ukopan 26. jula 2015. god. na mezarju u rodnoj Bukovici, trideset kilometara od Rožaja. Uz islamski obred, o Azemovićevom djelu nadahnuto su govorili direktor medrese iz Podgorice prof. Rahman Kačar, ispred Mešihata IZ-e u Crnoj Gori; publicista Salko Luboder u ime zavičajaca i intelektualaca Rožaja; potpisnik ovih redova dr. Šefket Krcić ispred Matice Bošnjaka i pisaca Sandžaka; Ramiz-ef. Hot, imam iz Bukovice, koji se sjetno oprostio od svog učitelja i najdražeg džematlije. Pored ostalog, Ramiz-efendija se izrazio da je književnik Zaim Azemović bio posebna škola za imame rožajskog kraja, koji su slijedili i primjenjivali njegove upute u praktičnom vjerskom životu i društvenom djelovanju.

Helem, na taj način Azemovićevi životni putokazi i vizije počeli su u rožajskoj Bukovici i tu su se najzad završili. Takav je i život, tinovski rečeno, ide se u krug. Bio je i ostao borac za istinu i dostojanstvo sandžačkog obespravljenog čovjeka. Život i stvaralaštvo predstavljaju originalan put kojim je pažljivo birao u magnovanju i slovljenju svoje putokaze. Bio je pisac i čovjek mjere. Tako je i završio i sa velikim žalom dostojanstveno ispraćen do vječnog počivališta, kraj mezara svoga oca Rečka. Iza sebe pisac Azemović je ostavio divnu i pristojnu porodicu: suprugu Hanifu, rođenu Hasić, i četiri sina: Samira, Esada, Asmira, Almira i više unuka.

Našem merhumu, književniku Zaimu Azemoviću, neka se dragi Allah smiluje i dodijeli lijep smiraj u džennetskim baščama, a porodici sabur i da se ovog plemenitog čovjeka uvijek rado sjećaju.

(Glas islama 272, strana 30, Rubrika: NAŠI MERHUMI, Autor: Dr. Šefket Krcić)