Hidžab i obrazovanje

 Odijevanje muslimana i muslimanke

Nije dozvoljeno da muslimanka, samo zbog pretpostavke ili umišljenog straha da može biti povrijeđena ili omalovažena, zanemari propis pokrivanja. Ona mora pokušati i probati da ustraje u prakticiranju svoje vjere, pa ukoliko se desi da naiđe na smetnje, da se adekvatno postavi.

Pitanje: Da li je dozvoljeno da muslimanka skine hidžab (mahramu) ukoliko se želi školovati u nekom mjestu gdje su muslimani manjina, ili se želi liječiti u bolnici gdje su ljekari, ostalo osoblje i pacijenti nemuslimani, pa se boji za svoj život i bezbjednost?

ODGOVOR: Odijevanje pripadnika islama, to jest muslimana i muslimanke, spada u red stvari koje su precizno određene od strane Uzvišenog Zakonodavca, Allaha dž.š., tako da se smatra sastavnim dijelom vjere, a ne nikako tradicijom, modom ili trendom, kako to neki, neuki ili zlonamjerni, komentarišu i tumače.

Stoga, niko nema pravo praviti razliku između vjere i vjerovanja s jedne strane i odijevanja muslimanke s druge te smatrati ovaj propis prevaziđenim, zastarjelim, staromodnim, zaostalim, sputavajućim, ili čak, kako neki smatraju, diskriminatorskim prema ženama.

Allah dž.š. je stvorio čovjeka i ženu, On je taj koji ih najbolje poznaje, tako da im je, upravo zahvaljujući Svom znanju, propisao ono što im je potrebno, ono što im je neophodno da njihov život na dunjaluku bude što lakši, sa što manje stresova, patnji i poniženja, što će ih dovesti do sreće na ovom i budućem svijetu.

Žena u islamu nije ovim propisom diskriminisana, niti je u neravnopravnom položaju u odnosu na muškarca, jer žena i muškarac nisu i ne mogu biti jedno te isto. Među njima postoje očite razlike, kao i različite uloge na ovom svijetu. Stoga je van pameti insistirati na potpunoj ravnopravnosti i jednakosti muškarca i žene. Allah dž.š. je, stvarajući ih, učinio da se oni razlikuju, tako da je suludo i van pameti pokušavati neutralisati te razlike.

Odijevanje muslimanke je nešto što ženu čini različitom od muškarca, nešto što je njoj, zbog njene prirode i biti, onoga što ona jeste, potrebno; nešto što je štiti i čuva; što pomaže da ona, to jest, njeno tijelo i ljepota, ne bude iskorištena, a potom ostavljena; što je čuva od pohlepnih izrabljivača koji vrebaju i čekaju povoljnu priliku da je iskoriste u cilju ostvarivanja lične zarade, naslađivanja, a potom povrijeđenu i omalovaženu ostave, što je postalo normalno u današnjem „savremenom“ dobu, a to se može vidjeti na svakom koraku, na ulici, televiziji, štampi, na poslu itd.

Zato svaka muslimanka treba više razmišljati o svom odijevanju, ne smije dozvoliti da bude obmanuta, prevarena i ponižena,  ne smije dozvoliti da poklekne i posrne u najezdi medijske hajke na moralne i civilizacijske vrijednosti, koja promoviše nemoral, bistidnost, razgolićenost, razularenost, povođenje za strastima, jednom riječju, promoviše sve ono čega se normalan čovjek treba čuvati, tako da je veliki broj svremenih medija, u potpunosti ili djelimično, stavljen u službu i postao marketing ili promotor šejtanskih ideja i nastojanja, koji želi uništiti i unesrećiti čovjeka na ovom i budućem svijetu.

Muslimanka kojoj su jasne ove stvari neće dozvoliti da njena vjera bude manjkava, neće dozvoliti da okreće leđa propisima koje je uspostavio njen Gospodar i Stvoritelj, neće pristati da se povede za šejtanom i njegovim slugama koji je žele iskoristiti i upropastiti, već će nastojati da na svakom mjestu, u svakoj situaciji Allah dž.š. bude Onaj koji je na prvom mjestu, prema kome se ne griješi, jer je On izvor zaštite i od Njega je svaki uspjeh, bilo da je riječ o poslu ili zdravlju, a iskušenja sa kojima se suoči će razumjeti kao ispit koji je njen Gospodar postavio pred njom da pokaže snagu svoje vjere i spremnost na žrtvu zarad Allahovog zadovoljstva.

Stoga nije dozvoljeno da muslimanka, samo zbog pretpostavke ili umišljenog straha da može biti povrijeđena ili omalovažena, zanemari propis pokrivanja. Ona mora pokušati i probati da ustraje u prakticiranju svoje vjere, pa ukoliko se desi da naiđe na smetnje, da se adekvatno postavi.

Ukoliko je riječ o školi ili fakultetu koji ne dozvoljavaju muslimanki da se islamski odjevena školuje, ona je danas u prilici da takav fakultet ili univerzitet napusti, da se upiše na drugi, koji joj to dozvoljava, tako da neće biti uskraćena. Ukoliko pak živi u zemlji gdje nema takvu mogućnost, a nije u stanju putovati ili se preseliti u neku drugu zemlju kako bi se školovala, ona će ispoštovati ono što se od nje traži, ali samo u granicama nužde, ne otkrivajući više od onoga što je nužno, to jest glave.

Ukoliko se radi o liječenju, muslimanka ili njena porodica treba otvoreno porazgovarati sa upravom ustanove u kojoj se liječi, upoznati ih da je to stvar njenog ličnog izbora, njenog vjerskog opredjeljenja, koje niko nema pravo narušavati, jer spada u domen ljudskih prava koja su svima garantovana. Ako razgovori ne urode plodom, ako pokušaj ne uspije, već prijeti otvorena opasnost da će biti zbog svog izgleda namjerno zapostavljena, to jest biti izložena opasnosti po njen život i zdravlje, a ne postoji način da se takva bolnica i okruženje izbjegnu, muslimanka može, zbog nužde, skinuti svoju mahramu, ali neće dozvoliti da njeno tijelo bude bez potrebe izlagano javnosti.

U ovom slučaju je riječ o nuždi, a nužda nije isto što i strah ili pretpostavka o mogućem uznemiravanju ili tjeskobi, već nešto što ukazuje da ukoliko se ne poduzmu potrebne mjere, bit će upitan fizički opstanak osobe, to jest njen život.

Začuđuje panika i uznemirenost pojedinih domaćih i stranih medija i organizacija zbog odijevanja muslimanke, kao da taj njen izbor i odluka predstavlja opasnost po njih i njima šteti, a to nije slučaj, jer pokrivena muslimanka je ista ona koja je do juče bila otkrivena, ona nije potencijalna opasnost nikome, svojim pokrivanjem je samo dala do znanja svima oko nje da ne dozvoljava da bude sredstvo preko kojeg neko dolazi do zarade, da počinje novi život, u kome su vjera i moral na prvom mjestu, a to su vrijednosti od kojih se može imati samo korist, lična ili kolektivna, tako da je korist njenog okruženja i njene zajednice da je u tome podrže.

Oni koji ne žele da u svojoj blizini vide muslimanku onakvu kakva ona jeste prema propisima svoje vjere, pokazuju da njihovi pozivi na toleranciju i slobodu te poštovanje ljudskih prava jesu lažni, te da se iza njih krije sasvim druga namjera, to jest navodna integracija koja muslimana i muslimanku vodi potpunoj asimilaciji i napuštanju svoje kulture i vjere.

Također, što je još opasnije, takva nastojanja ukazuju na postojanje onih koji će sutra, kada se za to ukaže povoljna prilika, biti spremni da počine nove genocide, koji imaju za cilj istrebljenje i nestanak islama i muslimana sa ovih prostora, kakvih je historija puna, a koji su nastupali nakon odvajanja muslimana od njihove vjere, to jest nakon skidanja mahrame i potpunog utapanja muslimana u sredinu u kojoj žive i njihovog nerazlikovanja od drugih po odijevanju, jelu, piću, navikama, običajima i sl.

(Glas islama 272, strana 16, R : Pitanja i odgovori, Autor : Rešad Plojović)

VAŠA PITANJA ŠALJITE NA :

Islamska zajednica u Srbiji

(Vjersko-prosvjetna služba)

Gradska 1, 36 300 Novi Pazar

e-mail: pitanja@glas-islama.com