Pisac i  revolucionar Muhamed Abdagić (I)

 MENI JE I NEBO OSTALO DUŽNO

  Onaj prohujali sistem Abdagiću je zagorčao život, činio ga usamljenim i sumnjičavim, oduzimao mu je sva ona obična ljudska prava, prava na radost, mir, karijeru. Dok su drugi svoje knjige štampali uz pomoć države, on je bio prinuđen da sam iznalazi sredstva za to zadovoljstvo. No, to su već neke priče, inspiracije za nekog budućeg Kafku, za nekog novog Orvela.

Dosadašnja proučavanja književnog djela Muhameda Abdagića uglavnom su u fokus naučnog interesiranja stavljala pjesnički i pripovjedački opus ovog značajnog nepročitanog i naučno neistraženog bošnjačkog pisca XX stoljeća. Činjenica da Abdagić, strastveni zanesenjak u komunističku i revolucionarnu ideju, kasnije prokazan za sumnjivog intelektualca, diže glas za svoj obespravljeni narod, usporila je i pokolebala potencijalne istraživače ove tajanstvene pojave u savremenoj sandžačko-bošnjačkoj književnosti.

Abdagić je imao težak i gorak životni put praćen udbaškim sumnjičenjem od strane vlasnika komunističke ideologije u čije se krute, nerijetko i surove, okvire nije dao smjestiti osoben umjetnički senzibilitet i intelektualni razbor ovog patnika u našoj književnosti.

Abdagić je rođen u jednom ratu u kome je nastajala nova komunistička južnoslavenska zajednica, a umro u drugom ratu u kome je ta ideja zajedništva Južnih Slavena sahranjena. Učio je Veliku medresu kralja Aleksandra u Skoplju zajedno sa Ćamilom Sijarićem i Rašidom Dedovićem. U ovoj tzv. Crvenoj medresi stasavala je generacija istaknutih i trezvenih bošnjačkih intelektualaca u kojoj provijavaju komunističke ideje, ali i ideje sandžačko-bošnjačkog kulturnog i nacionalnog uzdignuća u budućoj zajedničkoj domovini. I tek što je zakoračio u svijet intelektualne i nacionalne spoznaje, učenika Abdagića će zajedno sa Ćamilom Sijarićem i Rašidom Dedovićem isključiti iz Medrese te je gimnazijsko školovanje bio prinuđen završiti u Vranju.

Gorčina i jed kazne mladom čovjeku će sudbinski predodrediti mučan i životni put revolucionara i pisca. I  za vrijeme studija prava u Beogradu ovaj nemirni duh revolucionara postao je aktivan u KPJ i bio istaknuti vođa progresivnog studentskog pokreta. Potpisnik je proglasa Studenti Sandžaka svome narodu. Svoj doživljaj studentske organizacije Beogradskog univerziteta kasnije je ovako opisao Abdagić:

„U to vrijeme, partijska organizacija na Univerzitetu u Beogradu bila je mnogo više nego što su to danas univerzitetske partijske organizacije, ustvari, ona je bila partija, odnosno, rukovodstvo partijske organizacije za Srbiju, Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu, a njom su rukovodili Ivo Ribar, Rifat Burdžović, Cvijetin Mijatović, Hasan Brkić, Osman Karabegović, Mijalko Todorović i mnoge drugi poznate ličnosti iz revolucije.“[1]

Student Abdagić je uređivao list sandžačkih studenata Glas Sandžaka, iako se kao oficijelni urednik potpisivao student prava iz Novog Pazara Hakija Zejnelović. Ovo slobodoumno glasilo izlazilo je u Novom Pazaru, mada je pripremano u Odboru za kulturu Beogradskog univerziteta u kome je Abdagić aktivno sudjelovao kao sekretar, preuzevši organizaciju brojnih kulturno-umjetničkih manifestacija na području Sandžaka, Kosova i Makedonije. Ubrzo je uslijedilo i političko organiziranje i djelovanje na ovim prostorima. Kao mladi intelektualac i beskompromisni zagovornik ideje jugoslavenstva i komunizma, Abdagić je pisao za list Student u kome su objavljivali tekstove mnogi napredni studenti Beogradskog univerziteta. Koliko je bio uvažavan u studentskom pokretu govori činjenica da mu je pripala čast da organizira Prvi međunarodni kongres studentskih udruženja na kome je imao zapaženo izlaganje, a taj događaj je bio sa velikom pažnjom propraćen u kulturnoj javnosti predratne Jugoslavije.

Neumorni revolucionar Abdagić će po izbijanju rata 1941. godine dobiti partijski zadatak u Mostaru, gdje je zajedno sa Svetozarom Vukmanovićem, Avdom Humom i Lepom Perović radio na pripremama  podizanja ustanka u Hercegovini. Novi partijski zadatak odveo ga je, ili bolje reći, vratio ga je u Sandžak. U Sjenici je ilegalno radio kao partijski funkcioner i ubrzo je bio uhapšen od strane Muslimanske milicije kojom je rukovodio Hasan Zvizdić. Predat je italijanskim vlastima, što je izazvalo opći gnjev i bunt naroda u Sjenici, koji je bio naklonjen uglednoj imamskoj i intelektualnoj porodici Abdagić. Na zauzimanje sjeničkih prvaka Italijani su poslije sedam mjeseci pustili Muhameda iz zatvora, uz uslovnu kaznu i obavezu da im se javlja dva puta dnevno. Ubrzo će uslijediti nova hapšenja, sada od strane Nijemaca poslije povlačenja Italijana iz Sjenice, a zatim hapšenje od specijalne policije u Beogradu.

Abdagić će u zatvoru boraviti do kraja 1943. god. Po izlasku iz zatvora revolucionar se ponovo uputio u rodni grad Sjenicu u kome ponovo organizira ilegalni rad. Saznavši da se nalazi na listi za strijeljanje on bježi iz Sjenice. Novi partijski zadatak obavljat će početkom 1944. godine u Kosovskoj Mitrovici, gdje će sarađivati sa Ali Šukrijom, Milijom Kovačevićem i Rasimom Čerkezom. Sve do oslobođenja Kosovske Mitrovice, u novembru 1944. godine, uspješno je vodio partijsku organizaciju u ovom kraju. O partijskom radu u Kosovskoj Mitrovici svjedoči i on sam:

„Dakle, te 1944. Godine, odmah na početku, nisam se više mogao održati u mome mjestu, ne bar kao komunista, pa sam prešao na Kosovo, jer sam tamo imao desetak mojih drugova, ili kolega iz Sandžaka, koji su tu radili u administraciji, u nedostatku pismenih ljudi, odnosno, činovnika albanske narodnosti. Oni su me prihvatili, a ja sam se sav dao na posao, iskoristivši sve svoje sposobnosti i iskustvo koje sam imao i ubrzo stvorio partijsku organizaciju od oko pedesetak ljudi…, koja je bila znatno aktivnija nego mnoge po Srbiji, koje su postojale samo na papiru, razvivši niz aktivnosti, i to počev od izdavanja svakodnevnih radio vijesti, prikupljanja odjeće, obuće i drugog, za partizane, izdržavanje partizanskih porodica, likvidiranje neprijatelja, tj. okupatorskih vojnika i oficira, kao i slanja ljudi u partizanski odred na tom području. Izuzev beogradske, koja je to još partijska organizacija mogla?“[2]

USUD   LAŽNE   FUSNOTE  I  TAJANSTVENOG  DOSIJEA

Beskompromisni predratni i ratni revolucionar i neumorni borac za pravdu i jednakost Abdagić će biti surovo, manirom totalitarističkog političkog i sudskog sistema, optužen u kafkijanskom procesu koji je unaprijed pripremio presudu, organizirajući suđenje kao farsu u teatru sablasne i monstruozne OZN-e. Zbog ljudskog protivljenja masovnim poslijeratnim strijeljanjima i nepoštovanja postignutih političkih  vojnih sporazuma, koje je Abdagić kao partijski prvak sklopio sa albanskim prvacima krajem rata, dolazi do razmimoilaženja i sukoba sa Dušanom Mugošom, sekretarom Oblasnog komiteta KP. Abdagić je na tajnom suđenju pred Vojnim sudom bez ikakvih dokaza krivice i bez prisustva svjedoka (pročitali su samo njihove izjave), bez mogućnosti da se okrivljeni obrati sudu, osuđen na deset godina zatvora u kome je proveo preko četiri godine. Da bi ironija bila ubjedljivija, suđenju svom sinu revolucionaru prisustvovala je njegova majka Nurija, cijenjena i ugledna žena u čitavom kraju, predsjednica AFŽ u Sjenici, majka kojoj je revolucija uzela dva sina, a treće dijete Muhameda je ista ta revolucija progutala u montiranom i nepravednom sudskom procesu anatemišući ga kao sumnjivog i opasnog protivnika tekovina revolucije u kojoj je i sam učestvovao.

Svaki pokušaj Abdagića da nešto kaže na ovom nečovječnom suđenju predsjedavajući je odbijao osuđujućim i oštrim riječima: – Ti da ćutiš, znamo šta hoćeš da kažeš!“ (Muhamed Abdagić: Autobiografska sjećanja).

Da je ovo bio tipičan primjer političkog suđenja u totalitarnom sistemu posvjedočio je i Abdagićev advokat Miodrag Popović. Mukotrpan, iskren i predan revolucionarni rad zamijenjen je novim nevoljama, anatemama, robijanjem, dosijeima, vječito krivog bez dokazane krivice, intelektualca i pisca Muhameda Abdagića. Razočaran i ogorčen na Partiju koju je i sam izgrađivao i bezrezervno joj vjerovao, bolestan, izlazi iz zatvora 1951. godine. Koliko je bio cijenjen u ugledan u svom kraju govori slika gdje se masa svijeta iskupila da dočeka dijete revolucije, odbačenog, prezrenog i osuđenog mladog intelektualca u nepravičnom kafkijanskom sudskom procesu.

Abdagić je poslije izlaska iz zatvora nastavio započete studije prava u Beogradu, koje je zbog revolucionarnog angažmana prekinuo kao apsolvent 1940. godine. Po završenim studijama radio je desetak godina kao pravnik u Sjenici, Novom Pazaru i Sarajevu. Neočekivano napušta posao pravnika iz samo njemu znanih razloga i posvećuje se književnom radu, kao i naporima za sudsku  i političku rehabilitaciju od imaginarne krivice zbog koje je osuđen i proganjan. Siguran posao pravnika koji mu je obezbijedio egzistenciju, sada već pisac Abdagić, zamijenio je sizifovskom težnjom da dokaže svoju nevinost,  ispravnost  ideja i stavova, što su komunističke vlasti ignorirale. Svoju životnu tragiku on će najoriginalnije i najiskrenije iskazati u svijetu književne umjetnosti, kojoj će se tako strasno i djetinje povjerljivo baciti u krilo, kao dijete koje je poslije dugotrajnog traganja pronašlo svoju izgubljenu majku. I ta umjetnička i književna strast ga neće napustiti do kraja života.

Koliko je ugrozio sopstvenu egzistenciju napustivši siguran posao pravnika i upustivši se u avanturizam književnog stvaranja i sam pisac je kasnije bio svjestan:

„Kada sam polagao zaostali ispit iz radnog prava profesor mi je rekao: ‘Kao učesnik Narodnooslobodilačkog rata Vi sigurno znate kakve su zakonske privilegije omogućene borcima.’. Ja sam počeo da nabrajam: ‘Priznavanje učešća u NOB-u u dvostrukom trajanju, besplatno liječenje i drugo’, našta me je on prekinuo: ‘Čudi me, kolega, da niste spomenuli najvažnije, a to je da se borci mogu penzionisati sa svega petnaest godina staža, u šta ulaze i godine provedene u ratu u dvostrukom trajanju.'“[3]

Abdagić je u kasnijim svjedočenjima govorio da su mu proces, robiju, odstranjivanje iz Partije i anatemu  sumnjivog  i po Partiju opasnog intelektualca organizirali ljudi iz samoga vrha vlasti. On je tvrdio da  mu je Milovan Đilas rekao 1956. godine da je imao njegov dosije u rukama. Abdagićev saborac i drug Avdo Humo mu je rekao da je vidio njegov dosije pun raznih sudskih i partijskih dokumenata, kao i njegovih ogorčenih pisama, na čijim su marginama rukom bile ispisane opaske Aleksandra Rankovića. Ova crnoruka Rankovićeva škrabanja margina gorčinom ispisanih pisama trajno će odrediti bolnu i tragičnu sudbinu namjerno neshvaćenog revolucionara, intelektualca i čovjeka Muhameda Abdagića.

O tim nerazumijevanjima partijskih prvaka njegovog protivljenja surovim masovnim posljeratnim strijeljanjima neistomišljenika govori i on sam u intervjuu datom novinaru Fehimu Kajeviću 1991. godine, neposredno pred smrt.

„Za mene su strijeljanja, prije svega, bila stvar savjesti, a u Mostaru sam, dok sam na početku rata bio rukovodilac ilegalne partijske organizacije, pored drugih pisaca, čitao i Dostojevskog, i u njegovim djelima pronašao da tu postoji i savjest. Nažalost, malo komunista je tada znalo za tu savjest, za njih je savjest bila samo ono što rade za Partiju. Dostojevski je tada u Sovjetskom Savezu bio zabranjen, za njih je neprijatelj bio ništa, samo jedno ime i prezime na spisku manje… Prva razmimoilaženja sa nekim ljudima iz partijskog rukovodstva (Tempom) imao sam kada sam se suprotstavio osudi i strijeljanju doktora Safeta Mujovića zbog njegovog povratka u Mostar poslije ranjavanja, neuspjeha i razbijanja njegovog partizanskog odreda…

Kao sekretar Kalinovičkog odreda pretrpio sam strahove, opet zbog savjesti… Uhvatili su, na drumu, 54 Muslimana i odmah htjeli da ih likvidiraju po kratkom postupku. Ja sam rekao da ih sprovedu u Štab i oni su me poslušali. Suđenja su u ono vrijeme bila narodna, plakatirali su da će to biti u nedjelju, kao što je i bilo. Narod se zgranuo, naravno sve Srbi… Jednog po jednog su izvodili, a narod ih je branio: – Poznajem mog komšiju sa Baščaršije, on je dobar, on nije bio u ustašama – kaže jedan. Nijednog nisu mogli da spasu i svaki je bio osuđen na strijeljanje.

Drugom prilikom sukobio sam se sa Vojom Lekovićem, glavnim egzekutorom u vrijeme tzv. lijevih skretanja, kada sam se suprotstavio strijeljanju 60 kulaka, ovaj put Srba, iz okoline Nove Varoši. Leković je bio za to da se ovaj čin završi po kratkom postupku i oni likvidiraju zbog toga što su, po njemu, to bili masoni, kulaci i bogati seljaci za kojima ide selo, pa će nam smetati sutra, ako ne danas…

Ja sam imao drugi stav, jer sam završio jedan viši partijski kurs, prije rata, na kojem sam naučio da se politika, za danas, vodi prema situaciji koja će biti sutra…“[4]

Školovani komunista i partijski prvak postradao je od one ideologije koju je i sam stvarao i razvijao. Tajnovita crna ruka revnosnih čuvara totalitarnog reda unutar partijskog jednoumlja ugrabila je naivno iskrenog i čistog revolucionara koji se sav bio predao idealu revolucije i NOB-a. Njegovo tumaranje kroz mukotrpni život, nemilosrdno odbačen i ostavljen na milost i nemilost surovih životnih okolnosti, učinit će od ovog velikog čovjeka i intelektualca blistavog razuma introvertnu osobu, razočaranu u ideologiju kojoj je svim svojim bićem pripadao. Izgubio je vjeru u ljude, ideologiju, pisao knjige, objašnjavao pečal svoju i onima koji nisu imali ni vremena, ni razumijevanja ni hrabrosti da ga saslušaju i razumiju, a što bi se i bavili njegovim slučajem kada ga je ideologija odbacila i proglasila nepoželjnim. Taj zazor sredine, Partije i intelektualnih krugova od Abdagića intelektualca, komunističkog disidenta, nadarenog pisca, proganjat će ga do kraja života.

On je uporno do samog životnog finala nastojao dokazati svoju nevinost i izmoliti rehabilitaciju  koju nije u potpunosti dočekao za života. Istina, njegovi saborci Džemal Bijedić, Mitja Ribičič i Lepa Perović ljudski su mu pomogli da mu se prizna predratni revolucionarni rad i partizanski staž u NOB-u, kao i boravak u zatvorima okupatora  u dvostrukom trajanju. Vlast mu je dodijelila stan u Sarajevu, ali ga nikada nije rehabilitirala, jer bi tako priznala svoje zablude i greške. U upornom nastojanju da sa sebe skine iracionalnu krivicu nekoliko puta se obraćao najvišim partijskim funkcionerima, pa i Titu. Na uporno insistiranje na kraju mu je omogućen uvid u predmet u Vojnom sudu u Beogradu. Abdagić je do kraja vodio upornu i žestoku borbu u cilju poništavanja nepoštene i lažne sudske dokumentacije i montiranih svjedočenja.

Dr. Safet Bandžović je u sjećanju na rahmetli Muhameda Abdagića napisao sljedeće:

„Revolucija je, ipak, jela svoju djecu. Jedna fatalna fusnota, u knjizi Mirka Ćukovića ‘Sandžak u NOB-u’  (Beograd, 1964.), bila je njegova teška rana i zlokobni pratilac. Od nje se nije mogao izliječiti ni onda kada se pokazala da je neistina. Sam Ćuković je u Beogradu 06.12.1983. godine napisao, potpisao i ovjerio u Skupštini opštine Voždovac svoju izjavu kojom je potvrdio da informacija kojom se poslužio prilikom pisanja knjige nije bila vjerodostojan historijski dokument o učešću Muhameda Abdagića u NOB-u i tom prilikom mu se izvinio. Ovim je anulirana i zabilješka u fusnoti pomenute knjige. Ovu će izjavu objaviti sarajevsko Oslobođenje, a prokomentarisat će i beogradska Politika.“[5]

Ova izjava Mirka Ćukovića potvrdila je da je Abdagić nepravedno sumnjičen i suđen za tobože nekakvu saradnju sa okupatorom, zašta nije bilo nikakvih dokaza, osim čitanja izjava svjedoka na suđenju koji su bili natjerani da daju lažne iskaze.

Intelektualac Abdagić je imao snažan osjećaj pravičnosti i kada se ubojita oštrica krutog totalitarističkog nerazuma obrušila i na djelo Slobodana Jovanovića, njegovog nekadašnjeg profesora na Pravnom fakultetu. On će se javno pobuniti u Književnim novinama (M. Abdagić, Književne novine, Beograd, 25.06.1986.) protiv zabrane izdavanja Sabranih djela profesora  Jovanovića.  Projekat ovog izdanja pokrenuo je Beogradski komitet SK na čijem je čelu bio Slobodan Milošević. Abdagić je i u ovom slučaju bio čerečen u javnosti zbog njegovog, kako su govorili, svrstavanja na stranu jednog srpskog nacionaliste. Optužbe su stizale iz Beograda, Zagreba i Sarajeva. Najoštrije reakcije i optužbe bile su one iz Sarajeva u kome mu je ozbiljno zamjereno zbog njegovog miješanja u srpske probleme i što se on kao Musliman stavlja u odbranu srpskog nacionaliste.[6] Uzaludno je i u ovom slučaju Abdagić nastojao objasniti komunističkoj i intelektualnoj javnosti da je njegovo protivljenje zabrani ovog izdanja motivirano isključivo intelektualnom  ljudskom  principijelnošću u borbi za istinu i protivljenju laži i anatemisanju drugačijeg mišljenja. U tom smislu napisao je nekoliko članaka koje, naravno, nijedna redakcija ondašnjih štampanih glasila nije smjela objaviti.  U jednom takvom neobjavljenom članku Abdagić je napisao:

„Ja profesora Jovanovića poznajem samo iz studentskih dana i branim njegov lik iz tog vremena, i nije moje da sudim o njegovom djelovanju i odgovornosti za vrijeme rata, za to postoje historijski dokumenti i kompetentniji ljudi, mada, poznavajući njegov karakter, lično ne vjerujem da je baš on bio inspirator famoznog slova Z, jer to, jednostavno, nije ličilo na njega.“[7]

Abdagić je ovim činom pokazao visok moralitet i smionost intelektualca koji je svoj duh i trajanje stavio u službu žrtve u borbi protiv nerazumnih ideoloških predrasuda koje su prepriječile put istini, slobodi, pravdi, umjetničkoj i estetičkoj posebnosti doživljaja života i pojava. Međutim, opet na scenu konce povlači nevidljivi tamnoruki duh koji će navući mrak na bjelinu stranica mukotrpno pisanih Abdagićevih romana. Sarajevska Prosvjeta i beogradski Nolit rekli su NE romanima  sumnjivog čovjeka i pisca.

Još jedna bolna nepravda osjećajnog revolucionara, sanjara, pisca izuzetne erudicije i senzibiliteta, otjerat će ga u politički azil u Njemačkoj. U malom mjestu Kolbermor blizu Rozenhajma, revolucionar, rodoljub i pisac je nostalgično i čežnjivo zamućenog pogleda nijemo bio zagledan u sent koji tako strasno ljubljaše, te zato i patnja mu bješe neutješna i bolna.

Slom komunističkog jednoumlja, idolatrije i totalitarizma vratio je nadu čovjeku i piscu Abdagiću  da su izblijedile Rankovićeve opaske tamnorukog škrabanja po marginama njegovog dosijea i on je pohitao nazad u Sarajevo i Beograd, naivno vjerujući da se njegova konačna rehabilitacija u novom poretku podrazumijeva sama po sebi. I opet se prevario iskreni revolucionar i intelektualac, krivac bez krivice. Njegova molba Vrhovnom sudu u Beogradu opet je grubo odbijena. Abdagić tada nije bio svjestan da je jedan apsolutizam zamijenjen novim, surovijim i brutalnijim, koji se užurbano pripremao za konačan obračun sa svima koji nisu prihvatili status sluge pobjesneloj hegemonističkoj velikosrpskoj ideologiji.

Umro je u Novom Pazaru u parku na putu prema Beogradu, uzaludno tragajući za rehabilitacijom koju nije dočekao. O njegovoj smrti pjesnik Ismet Rebronja je zapisao:

„Pjesnik je ostavio svoju ‘Izu Moreno’ na dar, u znak zahvalnosti onima koji su mu činili zlo. Umro je u novopazarskom parku gledajući nestanak ljubičica. Ukopan (bez prisustva vlasti, počasti i govora) sa mirisom postojanja ‘Ize Moreno’. Ova knjiga je priča o svemu tome…“

Abdagić će to i iskazati u stihovima prepunim gorčine tragične pjesničke i ljudske pojave:

Pa ipak nebo mi je ostalo dužno

Listu zelenom, žutom i rumenom

Jer sam dodao krvi svoje

I procijepio svemir.[8]

Abdagićeve nevolje proistekle su iz Rankovićevih škrabanja po marginama njegovog dosijea te fusnote u jednom historijskom tekstu u kome se govori o aktivnostima KP u Sandžaku, gdje se Abdagić prikazuje kao kolaboracionista, što će rezultirati njegovim hapšenjem, osudom i robijanjem. Kasnije javno izvinjenje autora teksta i priznanje da je pogriješio nije bitnije promijenilo status Abdagića. Historičar dr. Safet Bandžović je zapisao:

„Onaj prohujali sistem je Abdagiću zagorčao život, činio ga usamljenim i sumnjičavim, oduzimao mu je sva ona obična ljudska prava, prava na radost, mir, karijeru. Dok su drugi svoje knjige štampali uz pomoć države, on je bio prinuđen da sam iznalazi sredstva za to zadovoljstvo. No, to su već neke priče, inspiracije za nekog budućeg Kafku, za nekog novog Orvela.“[9]

(Nastavit će se)

(Glas islama 273, strana 26, Rubrika: FELJTON, Autor: Dr. Kemal Džemić)

[1]Muhamed Abdagić: Desetom kongresu SK BiH, pismo, neobjavljeni rukopis, 21.11.1989.

[2]Muhamed Abdagić: Desetom kongresu SK BiH, pismo, neobjavljen rukopis, 21.11.1989.

[3]Muhamed Abdagić: Desetom kongresu SK BiH, pismo, neobjavljen rukopis, 21.11.1989.

[4]Fehim Kajević: Progonilo me je strijeljanje i tragično osjećanje jedne uzaludnosti, intervju sa Muhamedom Abdagićem, revija Sandžak, 1991.

[5]Dr. Safet Bandžović: Muhamed Abdagić – in memoriam, Zbornik Sjenice; Mirko Ćuković: Službena izjava, neobjavljeni dokument; Muharem Durić: Ljudski je pogrešiti – priča o savesti, Politika, Beograd, 25.06.1986.

[6] Nikola Petrović: Branioci Slobodana Jovanovića, Politika, Beograd, 25.05.1985.

[7]Muhamed Abdagić: Umjetnost iskrivljivanja i prefarbavanja likova; neobjavljeni članak

[8]Ismet Rebronja: Čovjek kome je i nebo ostalo dužno, Iza Moreno, pogovor, Novi Pazar, 1993.

[9]Safet Bandžović: Između zaborava i povratka, Mak, br. 4, Novi Pazar, 1994.