HomeGlas islamaAnalizeOsnovni žanrovi islamske književnosti na području Sandžaka u XVI vijeku 23. Februara 2016. Analize, Glas islama 3480 Osnovni žanrovi islamske književnosti u Sandžaku u XVI vijeku bili su: pjesništvo, proza, divanska književnost, alhamijado, putopisi, dokumentarna djela, didaktičke rasprave i dr. Jezik i kultura sandžačkih Bošnjaka tokom dugog historijskog perioda bili su pod uticajem osmanske kulture i jezika, zbog čega je jedna od odrednica bosanskog jezika veliki broj riječi orijentalno-turskog porijekla. U vrijeme osmanske uprave svi službeni akti na prostorima na kojima danas žive Bošnjaci pisani su na turskom jeziku i arebicom, ali su imali i svoje kopije pisane bosanskim jezikom i bosančicom (kao posebnim pismom bosanskog jezika). Bosančica kao pismo sačuvana je u mnogim pisanim dokumentima, a njome su ispisivani i epitafi na srednjovjekovnim bosanskim nadgrobnim spomenicima (stećcima). Kao staro bosansko pismo koristili su je pripadnici bosanskog plemstva, pa je stoga nazivana i begovicom. [1] Islamski narodi pazili su na govor i u komunikaciji sa drugima nastojali se što ljepše izraziti. Islamska suptilnost u izražaju i govoru je od vremena Allahovog Poslanika s.a.v.s. Muhammed s.a.v.s. je koristio veoma suptilan način izražavanja u specifičnim i teškim okolnostima olakšavajući na taj način situaciju u kojoj se vjernik našao. Ebu Musa r.a. prenosi da je Poslanik s.a.v.s. rekao: „Kada umre dijete jednog roba Uzvišeni Allah rekne Svojim melecima: ‘Uzeli ste dijete Moga roba’ – a oni odgovore: ‘Da.” Allah im zatim ponovo rekne: ‘Uzeli ste plod njegova srca’ – a oni odgovore: ‘Da.’ Potom ih Allah upita: ‘A šta je rekao Moj rob’ – a oni odgovore: ‘Pohvalio Te i rekao: – Mi smo samo Allahovi i samo ćemo se Njemu vratiti.’ Tada im Uzvišeni Allah naredi: ‘Sagradite Mome robu kuću u Džennetu i nazovite je Kuća zahvalnosti.'“ [2] Prijevod ovog hadisa na bosanski jezik ne može u potpunosti dočarati suptilni stil izraza o kojem govorimo. To se, između ostalog, primijeti i kada je riječ o rimi, tj. rimovanju kao vidu izraza jezika muslimana. Primjer je hadis koji predstavlja Poslanikov govor u trenucima iznenađenja i neočekivanosti. Kod njega je došlo jedno ensarijsko dijete koje se igralo sa pticom. Ptica je uginula, pa je Poslanik rekao: ,,Ja Eba ‘Umajr, ma fe'ale nugajr? / O, Ebu Umejre, šta uradi vrapčić?“ (U djelu ”Vrline Allahovog Poslanika” od Imama Tirmizija stoji ova verzija) [3] I kasnija povijest je veliki značaj pridavala bontonu u govoru i svrsi korištenja jezika. Uzet ćemo primjer shvatanja jezika u poemi ,,Znanje koje sreću daje” (Kutadgu Bilig) Jusufa Has Hadžiba iz rane osmansko-islamske književnosti. U poglavlju ,,O superiornosti jezika” pjesnik govori o nedostacima, koristi i šteti koje donosi jezik: [4] „Čovjeku jezik vrijednost daje i čovjek s njim sreću nalazi, Jezik čovjeku vrijednost obara, a zbog jezika leti i glava. (163) Ako sebi selamet želiš ti: Ne daj iz usta ružna riječ da ti izleti! (169) Od puno riječi nisam dodatne fajde vidio, ali, isto tako ni pričanje nije beskorisno. (171) Pošto je to tako, riječi govori nakon spoznaje. Tvoja riječ onima bez očiju i slijepcima neka oko postane!“ (178) [5] U islamskoj književnosti mnogo se pažnje pridaje slikovitom izražavanju u govoru. Slikovito prikazivanje vrijednosti koristi se još od vremena Poslanika s.a.v.s. Ebu Musa El-Eš'ari r.a. kaže da je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao: ,,Vjernik koji uči Kur'an je kao utrudždže – cedrat (limun, pomorandža): ima lijep miris, a i ukus mu je lijep. A vjernik koji ne uči Kur'an je kao hurma: nema mirisa, a ukus joj je sladak. Munafik koji uči Kur'an je kao bosiljak: ima lijep miris, a ukus mu je gorak. A munafik koji ne uči Kur'an je kao gorka tikvica: nema mirisa, a ukus joj je gorak.“ [6] Književnici u svojim djelima spominju boje da bi bolje izrazili svoje opisivanje, pa kažu: ”žut kao limun”, ”pobijelio kao kreč”, djevojka ”rumena kao jabuka” itd. Svjetlo i tama asociraju na borbu dobra i zla. ,,Sura Ibrahim je simbol i izraz stalne borbe između istine i zablude: borba između vjernika i nevjernika, dominacija svjetlosti i tame… Njen početak to jasno nagovještava: [7] U kur'anskom govoru tmine su uvijek u množini, a svjetlo u jednini, zato što je zala i zabluda mnogo, a Pravi put samo jedan. „Elif-lam-ra. Knjigu ti objavljujemo zato da ljude, voljom njihova Gospodara, izvedeš iz tmina na svjetlo, na put Silnoga i Hvaljenoga“ [8] Osmanski jezik spada u ogusku grupu jezika koja čini jugozapadni ogranak turkijske jezične porodice… Periodizacija osmanskog jezika može se prikazati na sljedeći način: staroosmanski od XIII do XV vijeka, klasični osmanski od XVI do XIX vijeka i novoosmanski od XIX do XX vijeka. [9] U osmansko doba bilo je razvijeno pjesništvo. Jedna od najpoznatijih osmanskih pjesnikinja nikada se nije udala, što bi zasigurno bilo nemoguće bez očeve saglasnosti. Mihri Hatun, o kojoj ćemo ovdje govoriti, iako je živjela prije razdoblja kojim se bavimo (oko 1470. – poslije 1515.), bila je kći amasijskoga kadije koji je i sam bio priznati književni talent. Kao potomkinja Baba Iljasa, jednoga od vođa babaijske pobune, Mihri Hatun pripadala je obitelji teologa i obrazovanih derviša s dugom tradicijom književnoga djelovanja. Imala je i sreću da joj je bio otvoren pristup književnim krugovima što su se formirali oko princa Ahmeda (1465–1513), koji je prebivao u Amasiji. Na svojem je dvoru taj sin Bajazida II okupio mnoštvo književnika koji su se pročuli i u Istanbulu. U početku je prijestolnica bila nedostupna Mihri Hatun, a njene pjesme napisane kao “replika” na djela pjesnika Nedžatija (Necatî) izazvale su oštar odgovor tog kolege i takmaca. I sama je pjesnikinja govorila da je muški kolege ne shvataju ozbiljno te je sročila skladan, iako kratak tekst u odbranu darovitih žena. Uprkos svim zaprekama na koje je nailazila, pjesnikinja je naposljetku ipak uspjela steći priznanje. U kasnijim godinama života ime joj se pojavljivalo na popisima književnika što ih je darivao sultan Bajazid II (vladao 1481–1512). Dakako, u prijestolnici se pročula zahvaljujući i nastojanjima princa Ahmeda. Njena se zbirka pjesama (divan) sačuvala. [10] Sandžačkobošnjačka literatura u svakom književnom žanru ima svojih posebnosti. Posebnost sandžačkobošnjačke alhamijado literature u odnosu na bosanskohercegovačku jeste u tome što razvija dvosmjernu i inliterarnu korelaciju sa albanskom alhamijado književnošću. Zato će se često sresti motivi, teme, prepisi i prijevodi bošnjačkih alhamijado tekstova na albanskom jeziku, ili će pjesnici, provodeći jedan dio svog naukovanja u albanskim medresama i tekijama, neke od svojih pjesama, pored bosanskog i orijentalnih jezika, pisati i na albanskom jeziku. U tom kontekstu zanimljiv je opus Ibrahima Pačariza Biočaka u kome nailazimo na pjesme pisane na albanskom jeziku. [11] Kada govorimo o divanskoj književnosti u Sandžaku u XVI vijeku, mnogi njeni predstavnici pjesničku su afirmaciju doživljavali u Istanbulu, a pred kraj života vraćali se u rodni Sandžak da okončaju svoj život. Takav je bio i slučaj sa sandžačkim divanskim pjesnikom kojeg su zvali Ahmed Ali Gurbi-baba (1689-1771). On je veći dio života proveo u Jedrenama (Edirne) gdje je i nastao njegov divan, a pred kraj života se vratio u rodni Novi Pazar, u kome se i danas, na groblju Gazilar, nalazi njegovo turbe. [12] Nadimkom Gurbi potpisivao se u svojim djelima u Turskoj, a on znači Tuđin. Pisao je na turskom jeziku i neki rukopisi mu se nalaze u Nacionalnoj biblioteci u Beču. Primjerak Gurbijevog djela Divan čuva se u muzeju u Istanbulu. Navest ćemo kao primjer njegove divan poezije pjesmu o Bosni i Jeni Pazaru. Gurbi o Bosni i bošnjačkom Jeni Pazaru: „Znaj da je Bosna domovina moja Novi Pazar rodni grad je moj Narod gazija i ljudi ponosnih, Boga Jednog znaju, namaz ne puštaju Narod naš, grad, djedovinu našu, Uz dopust Gospodara ovo zborim: Allah nek’ sačuva tren ja ovaj želim Da od tuge svake naraštaj zaštiti… Zemlja Bosna zavičaj je moj svi ljudi svijeta ovo ime znaju Gazija središte, to je Kad’ mast prelije, sablja vodu pije… Šeher moj sred Novog Pazara je K'o u đulistanu bulbul zasjeli je K'o pupoljak neprocvali U sparini takvoj na mah ja ožednih K'o voda bistra što spokojno stoji Sa mnogo dana u godini snježnih Hal moj u stvaranju neobičan posta Bolnom ti se čini, i zdravi da ječi Tok vremena najzad, trenutku je jamac Vlasnik uspravljeni sam na svom vatanu.“ Tašlidžali Dukađin Zade Jahja bio je čuveni pjesnik Osmanskog carstva iz druge polovine XVI stoljeća. Jahja je bio albanskog porijekla, a rodio se u Pljevljima. Njegovo ime postaje poznato široj kulturnoj javnosti tek sa tužbalicom koju je spjevao povodom ubistva princa Mustafe, 6. oktobra 1553. godine. Pored tužbalice, napisao je i Gendžine-i râz, djelo religioznog i zabavno-didaktičkog karaktera koje sa još četiri djela čini pjesnikovu haisu. Također mu je ostao sačuvan i kompletan divan. [13] Šejh Muhamed Užičanin je posljednje godine svog života proveo u selu Balotići kod Rožaja, gdje je pisao pisma koja privlače pažnju orijentalista i historičara. Posebno se to odnosi na pisma koja je upućivao beogradskom valiji Muhamed-paši, kao i njegove prepise alimima Beograda, Edrena, Carigrada, Meke i Medine. [14] Jedna mudrost kaže da je nauka zapisano iskustvo. Dakle, što se zapiše ostaje, a što se pamti zaboravi se. [15] Neki autori tvrde da su pojam nauke i svijest o biti nauke identični s pojmom i biti filozofije. [16] Pripadnici islama oduvijek su nastojali da svoje kulturno naslijeđe sačuvaju, usavrše i obogate. [17] Veliku pažnju posvećivali su vođenju dokumentiranih bilješki za sve vrijednosti koje su posjedovali. Evlija Čelebija je, na primjer, uredno zapisivao ono što je viđao na svojim putovanjima. Tako je nastalo njegovo djelo Seyahatnama (Putopis) koje je i danas bogat izvor informacija brojnim istraživačima. Pisale su se epske pjesme koje su veličale bošnjačke junake. Izvođači narodne muzike su ih u svojim izvedbama opjevavali, kao na primjer slučaj Husein-bega Gradaščevića koji je od sultana Mahmuda II tražio izvjesne zahtjeve za Bošnjake, koji su bili odbijeni. Iako njegova pobuna nije dala očekivane rezultate, u narodu je ovaj Bošnjak, radi požrtvovanja, prozvan Zmaj od Bosne. Tokom bošnjačkih svadbenskih običaja pjevale su se pjesme za tu prigodu. Prilikom svođenja mladoženje u đerdek, okupljeni pred vratima pjevali su pjesme kao što je ova: „Gdje je momče, kud se dede? Otišlo je da se svede, Sad djevojci duvak skida! U đerdek se momče svede. Var’ se, momče, ne prevar’ se, Djevojke su varalice, Noćas će te prevariti, A sutra te prekoriti.“ Ranije, mladoženja i mlada se nisu poznavali prije braka. [18] Dokumentarni spisi, kao što su ahdname, imali su svoju književnu kompoziciju odlika. Podsjetit ćemo na deset odlika dokumenta Mehmeda II Osvajača, pisanog 1463. godine: Invokacija – „On (Bog) je jedini Pomagač“, Tugra – „Mehmed, sin Muratov, vazda pobjedonosni“, Uvodna formula – „Zapovijed sultanskog znaka i sjajne carske tugre je ovo:..“, Intitulacija – „Ja sultan Mehmed-han“, Promulgacija – „dajem na znanje svemu puku…“, Peticija – „da su posjednici ovoga carskoga fermana…“, Dispozicija I – „neka niko spomenutima i njihovim samostanima…“, Zakletva – „Zaklinjem se teškom zakletvom: Tako mi Stvoritelja…“, Dispozicija II – „Neka se niko ne protivi svemu onome što je napisano…“ i Datacija i lokacija – „Napisano 28. maja (1463.) u vojnom logoru Milodražu“ Brojni vojni spisi na cijeloj teritoriji osmanske imperije u XVI vijeku sadržavali su ove književne odlike. Bilo je i dokumentarnih djela s didaktičkim raspravama. Godine 1575. Feridun Ahmet-bej je napisao značajno djelo koje je predato sultanu Muratu III, a sadrži brojne dokumente i korespondenciju islamskih vladara koje je autor uspio prikupiti. U sastavu djela je didaktička rasprava. Husein, sin Osmana Tašlidžana (Pljevljaka), 1617. godine prepisao je ”Komentar gramatike arapskog jezika” od Ahmeda Dunguza. Sredinom XVII stoljeća prepisivač Redžep prepisao je djelo iz morfologije arapskog jezika. Abdulah, sin hadži Mustafe, 1692. godine prepisao je “Kratko djelo o teoriji hadisa s komentarom“. Prepisao je u periodu od 1692. do 1701. godine i djelo „Rasprava o metafori“ koje se odnosi na arapsku stilistiku.[19] (Glas islama 273, strana 10, Piše: Dr. Mersada Nuruddina Agović, r: Kulturna baština ) [1] Fijuljanin Muhedin: Sandžački Bošnjaci, str. 29., Centar za bošnjačke studije Tutin, Tutin, 2010. [2] Tirmizi, hasen, hadis: 927 [3] Imam Tirmizi: Vrline Allahovog Poslanika, str. 78, Rijaset Islamske zajednice u BiH, El Kalem, Sarajevo, 1997. [4] Rimovanje koje postoji u originalu gubi se u prevođenju djela [5] Kadrić Adnan: Insan se riječju podiže, Novi Muallim br. 2, str. 102, Udruženje Ilmijje IZ-e u BiH, Sarajevo, 2000. [6] (Muttefekun alejhi, hadis:1002) [7] Halid Amr: Riznica kur'anskih mudrosti, str. 200, El Kelimeh, Novi Pazar, 2007. [8] Sura Ibrahim, 1. [9] Ihsanoglu Ekmeleddin: Historija osmanske države i civilizacije II, str. 147-148, Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 2008. [10] www.kdbhpreporod.hr Odlomak iz knjige Suraiye Faroqhi „Sultanovi podanici: kultura i svakodnevica u Osmanskom carstvu“, Golden marketing – Tehnička knjiga. [11] Fehratović Jahja: Tokovi sandžakobošnjačke književnosti do odlaska Osmanlija (1396-1912), Univerzitetska misao UNINP, Novi Pazar, 2013. [12] Fehratović Jahja: Enciklopedija sandžačkobošnjačke književnosti, str. 39., SBK i El Kelimeh, Novi Pazar, 2014. [13] Pelidija Enes: Prilog kulturnoj historiji pljevaljskog kraja, Almanah, br. 25-26, str. 86-87, Podgorica, 2004. [14] O Užičanu smo pisali u poglavlju o znamenitim Bošnjacima Sandžaka u osmansko doba [15] Luboder Hajriz i Hadžić Fatih: Staro Rožaje – fotomonografija, arhitektura i kultura stanovanja, str. 7., Avlija, Rožaje, 2013. [16] Bazala Vladimir: Pogled na probleme suvremene znanosti, str. 9., Školska knjiga, Zagreb, 1986. [17] Agović Mersada Nuruddina: Znameniti Bošnjaci – Safvet-beg Bašagić Mirza, Časopsi za kulturu književnost i društvene teme ‘Avlija’, br. 9, str. 140., Avlija, Rožaje, 2014. [18] Hadžić dr. Haris, ,,Svadba, zijafet i đerdek”, str. 19., Glas Islama br. 262. [19] Pelidija Enes: Prilog kulturnoj historiji pljevaljskog kraja, Almanah, br. 25-26, str. 88., Podgorica, 2004.