HomeGlas islamaAnalizeNovopazarski hamami i česme kroz povijest 22. Marta 2016. Analize, Glas islama 5692 Islam u Sandžaku Pripadnici islama na području Sandžaka držali su do toga da svako veće mjesto ima javni hamam. Novopazarski hamam aktivno je radio do početka prošlog stoljeća, a u banji je do prije neku godinu radio hamam podignut u blizini izvora termalne vode u 16. stoljeću. Na mnogim hamamima, posebno na većim, među koje spada i novopazarski, mogu se uočiti sve osnovne odlike istočnjačkog neimarstva: maštovitost, koja se ogleda u bogatstvu oblika i ukrasa, umješnost u rješavanju konstruktivno-arhitektonskih pitanja i smisao da se osnovna funkcija dopuni i uokviri tako da predstavlja potpun prijatan doživljaj.[1] Evlija Čelebija navodi da Novi Pazar ima „devet česama iz kojih teče voda čista kao vrelo života“. „Sve te vode razvedene su iz rijeke Raške. U čaršiji i na pazaru nalazi se još četrdeset česama koje su podigli dobrotvori za duše mučenika…“ [2] U drugim izvorima se rijeka naziva „Ljudskom rijekom“. „U srijedu, 21. septembra, krenusmo iz Jastrovića preko brda koje se zove Brezovo brdo, spustismo se duboko u dolinu, pa idući kraj vode koja se zvala Ljudska rijeka dođosmo u Novi Pazar i tu prenoćismo.“ [3] Hamami se obično lahko prepoznaju po tome što su to monumentalne potkupolne zgrade na čijim kupolama su u pravilu lanterne za ventilaciju. Relativno reducirane druge funkcije, kao što su priprema tople vode, svlačionice i prostori za izlaganje pari i odmor, prekriveni su obično bačvastim svodovima ili manjim kupolama. [4] Evlija Čelebija spominje dva hamama. „Postoje dva hamama (u Novom Pazaru). Voda, zrak i zgrada starog hamama su prijatni i divni. I zgrada novog hamama je, također, lijepa.“ [5] Hamami su javna kupatila u čijem su se sklopu obično nalazili šadrvan (prostor sa vodoskokom u sredini koji je služio za odmaranje), kapaluk (prelazni zagrijan prostor) i halvat (prostor za kupanje). Veći hamami su imali dva odvojena prostora, za muškarce i za žene, a manje hamame žene su koristile u određenim danima. Od sporednih prostorija hamam ima toalete za kupače, ćulhan (prostoriju za loženje) i prostor za zagrijavanje vode. Izgradnju i korištenje hamama i nekih drugih objekata Osmanlije su preuzele od Seldžuka, a Seldžuci od Arapa. Način korištenja hamama je tačno utvrđen. Ulazi se u najveću prostoriju koja služi i kao garderoba i kao neka vrsta kahvane, odnosno mjesta za okupljanje. Tu je obično šadrvan, nerijetko veoma lijepo uređen, okolo su tradicionalne sećije sa jastucima na kojima se posjetioci nakon kupanja odmaraju uz kahvu. Iz ove prostorije se ulazi u kapaluk, gdje se skida odjeća, a odatle u međuprostor tzv. mejdan gdje se obavlja masaža. Iz ovog prostora se ulazi u halvate, niske kamene estrade, a između njih se nalaze mala kamena korita, tzv. kurne u koje se iza zida ulijeva topla i hladna voda. Voda se zagrijava u posebnoj prostoriji, tzv. ćulhanu. Hamami su u pravilu građeni od tesanog kamena ili sedre. [6] Važna funkcija hamama bila je i u oblasti edukacije. Naime, prije svadbene ceremonije, nerijetko su u vrijeme pripreme mlade za udaju (kupanje, masaža, stavljanje kane na kosu i nokte i dr.) davane upute o ponašanju u braku, pravima i obavezama i dr., a organizirano je i druženje rodbine i prijatelja mladenaca, čime su hamami dobijali ulogu mjesta jačanja socijalnih i porodičnih veza, obrazovnih centara u određenom području i sl. Da se radi i o javnoj funkciji hamama za koju je zainteresovana država kao regulator odnosa u društvu, govori podatak da su izgradnju hamama inicirali ne samo državni velikodostojnici Isa-beg Ishaković i donatori, već i propisi o načinu održavanja i sanitarnog nadzora nad javnim hamamima.[7] „Pola sahata daleko od šehera (Novog Pazara), nalazi se jedna topla mineralna banja (ilidža). Podigao ju je hafiz Ahmed-paša.“ [8] Prema podacima iz 1887. godine (u novopazarskoj okolini) spominju se dvije banje, i to Novopazarska, koja je udaljena pola sahata hoda od grada, i Rajčinovićka, koja se nalazi na Akova džadi, tj. na putu ka Bijelom Polju. [9] Vodovod je građen u 15. stoljeću po većim gradovima i bio je većeg ili manjeg kapaciteta. Građen je pomoću drvenih, a ponekad i keramičkih cijevi. Na njima su se na javnim mjestima priključivale česme, a kasnije i šadrvani. Dok su česme bile najčešće jednostavne gradnje, kod kojih je iz jedne ili dvije cijevi voda stalno tekla u kameno ili drveno korito, šadrvani su bili ukrašavani dekoracijom. Javne česme i šadrvani često su bili mjesta okupljanja vodonoša i razmjene vijesti. Starije česme su jednostavnije, obično bez natpisa. Novije su zanimljivih oblika s ukrasnim natpisima. Narodna tradicija povezuje nastanak gradnje ovakvih česama s raznim događajima i ličnostima. Salih-beg Begović, sin hadži Ali-bega, obnovio je česmu pored Lejlek džamije na kojoj se mogao uzeti abdest i koja je služila prolaznicima kao pijaća voda. Natpis sa ove ploče, koja se i danas čuva u gradskom muzeju, u slobodnom prijevodu znači: “Svima onima koji budu pili vodu sa ove česme neka je na zdravlje, a dobrotvoru neka Allah, kako je i obećao, dadne obilnu nagradu i neka mu oprosti njegove brojne grijehe. [10] Dobrotvor je hadži Alibeg-zade (Hadži Alibegović) Salih-beg. Pisano početkom mjeseca zu-l-hidždže, 1308 h. godine.“ [11 Može se pretpostaviti da je česma Halimača nastala negdje u 15. vijeku. [12] Po jednoj legendi, veliki turski paša i njegova žena Bisera su na jednom izvoru uzimali abdest. Ona je razgovarala sa džematlijama i udjeljivala im poklone. U znak sjećanja na njen boravak, džematlije su tu podigle česmu i nazvale je Biserovača. [13] Jedna od hair-česmi se nalazi i u haremu Paričke džamije. [14] (Glas islama 274, strana 14, Rubrika: Sehara, Autor: Dr. Mersada Nuruddina Agović) [1] Đorđević Slobodan: Hamam u Novom Pazaru, Raška baština I, str. 137., Kraljevo, 1975. [2] Čelebija Evlija: Putopis, str. 263., Svjetlost, Sarajevo, 1967. [3] Kuripešić Benedikt: Putopis kroz Bosnu, Srbiju, Bugarsku i Rumeliju 1530., str. 33., Svjetlost, Sarajevo, 1950. [4] Zukić Kemal: Islamska arhitektura, slikarstvo i primijenjena umjetnost, knjiga II, str.641., Bošnjački institut, Sarajevo, 2001. [5] Čelebija Evlija: Putopis, str. 265., Svjetlost, Sarajevo, 1967. [6] Serdarević Mevlida i Omanić Ajnija: Bošnjačka kultura ponašanja, str. 267., Svjetlost, Sarajevo, 2000. [7] Ibid. str. 268. [8] Čelebija Evlija: Putopis, str. 265., Svjetlost, Sarajevo, 1967. [9] Ibrić Sead: Islamska umjetnost u Novopazarskom sandžaku, Glas islama br. 100., str. 43., Novi Pazar [10] Mujezinović Mehmed: Islamski epigrafski spomenici Novog Pazara, Novopazarski zbornik br. 1., str. 143., Novi Pazar, 1977. [11] Mušović Ejup: Džamije u Novom Pazaru, str.12., RZ Zaštite spomenika kulture, Beograd-Kraljevo, 1992. [12] Rašljanin Senko: Javne česme u Novom Pazaru, Novopazarski zbornik br. 10., str. 187., Novi Pazar, 1986. [13] Koničanin Omer: Popis gradskih česama, 1., od 10.08.1956., Novi Pazar, 1956. [14] Usp. Šaćirović Ramiz: Hajrat u Melaju, str.48., Bošnjačka riječ br. 9., Novi Pazar, 2008.
