HomeGlas islamaAnalizeParastos „oslobodiocima“ 23. Marta 2016. Analize, Glas islama 2329 Krajem prošlog vijeka, u tada pretežno promiloševićevskoj propagandnoj kampanji, mnogo se govorilo i pisalo o tzv. “zelenoj transverzali” i “islamizaciji” Bara. Činjenica je da je znatan broj Muslimana/Bošnjaka, ponajviše sa prostora Sandžaka, potražio utočište u multinacionalnom i multikonfesionalnom Baru. Nije samo čuveni Selim-beg, autor čuvene izreke “Nema Bara do cara”, bio svjestan činjenice da je Bog bio milostiv prema narodima ovog kraja. Ali, zaboravlja se da su muhadžiri s kraja 90-tih dolazili i pošteno plaćali nekretnine, dok su oni koji su učestvovali u “oslobađanju” do temelja razorili grad i došli na tuđe. Kako su prije par nedjelja izvijestili lokani mediji, “…Crnogorci su oslobodili Bar od Turaka, nakon 307 godina vladavine, a povodom toga u Starom Baru je održan parastos oslobodiocima…” . Ovom skupu, u organizaciji Srpske pravoslavne crkve, prisustvovali su i članovi “Noćnih vukova”, organizacije ruskih motociklista, ogranka u Crnoj Gori (www.nightwolves.me). Inače, ova grupa je sve prisutnija na raznim manifestacijama, naročito kada su u pitanju aktuelna kulturno-historijska zbivanja sa akcentom na pripadnost pravoslavlju. Mada, u posljednje vrijeme primjetna je distanca od religijske isključivosti, naročito nakon osnivanja ogranka “Noćnih vukova” u Čečeniji, gdje je predsjednik Ramzan Kadirov proglašen za počasnog lidera. Svi članovi su potpisali zakletvu “Noćnih vukova”, a od vođe ruskih motociklista Aleksandra Zaldastanova, zvanog Hirurg, dobili su kožne prsluke sa simbolima kluba. Jedan od njihovih najpoznatijih članova je ruski predsjednik Putin, a kožni prsluk je dobio i predsjednik Srbije Tomislav Nikolić. Prema nekim informacijama, pominje se učešće ove grupe u sukobima u Ukrajini, kao i događanjima na Krimu… Na parastosu, u prigodnom govoru, evocirane su i uspomene na “ushićenu” dobrodošlicu “oslobodiocima” u ime barskih muslimana, kojim je “milo igrati u kolu bratstva” i koji obećavaju kako će biti “nosioci ovoga svetog temelja kojeg vi sretno sagradiste…”. Da ushićenje barskih muslimana još uvijek traje, slikovito govori i činjenica da se sintagmom “oslobađanje Bara” koriste i članovi onih porodica koje po svom porijeklu pripadaju osmanlijskom povijesnom krugu. Pa tako potomak jedne ugledne starobarske porodice, promovišući „Rječnik osmanske leksike barskog kraja“, naglašava i “oslobađanje Bara od osmanske vlasti…”!? Istina, kod jednog broja Starobarana ova manifestacija je izazvala negodovanje i zapitanost “šta je sljedeće”? Fakat je da su “oslobodioci” u Bar došli prije nešto više od jednog vijeka, ali na tuđe! U potonjem vijeku, barski muslimani su evoluirali u nacionalne Crnogorce, Muslimane a, Boga mi, neki i u Bošnjake. Ali sve to nije bilo dovoljno da se s vremena na vrijeme ne p(r)ozivaju, kao što slikovito kazuje jedan od brojnih grafita: “Sa Rumije kliču vuci, selite se barski Turci.” Nije bez po(r)uke ni grafit, koji ustrajno već nekoliko mjeseci “krasi” zid pored magistrale u Sutomoru: “Pravoslavlje ili smrt.” Prema podacima iz 1858., svega dvije decenije prije “oslobađanja”, u barskom gradu živjelo je 50 muslimanskih i nekoliko kršćanskih porodica, a u varoši oko 4.000 stanovnika – 2.500 muslimana, 850 katolika i 650 pravoslavnih. Krajem prošlog vijeka, u tada pretežno promiloševićevskoj propagandnoj kampanji, mnogo se govorilo i pisalo o tzv. “zelenoj transverzali” i “islamizaciji” Bara. Činjenica je da je znatan broj Muslimana/Bošnjaka, ponajviše sa prostora Sandžaka, potražio utočište u multinacionalnom i multikonfesionalnom Baru. Nije samo čuveni Selim-beg, autor čuvene izreke “Nema Bara do cara”, bio svjestan činjenice da je Bog bio milostiv prema narodima ovog kraja. Ali, zaboravlja se da su muhadžiri s kraja 90-tih dolazili i pošteno plaćali nekretnine, dok su oni koji su učestvovali u “oslobađanju” do temelja razorili grad i došli na tuđe. Sve podsjeća na američku demokratiju i njihovo domoljublje: došli su prije par stotina godina iz Engleske, Španije, Francuske, Njemačke…, potamanili milione starosjedilaca, a ono malo preživjelih strpali u rezervate. I sada oni slave “Dan zahvalnosti” i jedu pečenu ćurku… (Glas islama 274, strana 16, Rubrika: Analitika, Autor: Mirsad Kurgaš)
