Umjetnost iz gorčine i protesta

Pisac i revolucionar Muhamed Abdagić (II)

Pisac je argat kao i svaki drugi, samo veći argat

Abdagić se književnim radom počeo baviti još kao učenik Velike medrese u Skoplju, gdje je drugovao sa starijim medresantima koji su se bavili pisanjem, a među njima se posebno isticao Rifat Burdžović, već prepoznatljiv pjesnik. Pripadnik naprednog studentskog pokreta u Skoplju Sava Dragojlović, tada već afirmisani pjesnik, također je imao značajan uticaj na njega.

Pored književnih djela mladi i radoznali Abdagić je čitao brojna djela filozofske i naučne materijalističke literature progresivne orijentacije.

Taj književni talenat i afinitet kasnije će preporučiti mladog i znatiželjnog studenta za sekretara Odbora za kulturu na Beogradskom univerzitetu. Na Abdagićevo trajno opredjeljenje za književnost značajan je i uticaj dr. Vida Latkovića, profesora književnosti i srpskohrvatskog jezika u Velikoj medresi. Ovaj pedantni profesor književnosti radio je i kao bibliotekar i rukovodilac literarne sekcije Književni jug. Posebno je motivisao učenike na čitanje beletristike i vođenje bilježaka o pročitanim knjigama, što će imati sjajne efekte na podizanje čitalačke i književne kulture medresanata. Na Abdagića su bitan uticaj ostavili i medresanati koji su se već aktivno bavili literarnim radom: A. Redžepagić, R. Burdžović, H. Sulejmani, E. Hasanagić, Ć. Sijarić, J. Međedović, H. Bajraktarević, B. Bašić, R. Selmanović.

Da je medresant Muhamed Abdagić bio predan nauci i knjizi govore podaci o njegovom uspjehu iz svih predmeta, a interesovao se i za učenje engleskog jezika, što je rezultiralo njegovim ovladanjem ovim jezikom do osposobljenosti za prevođenje.

Uporedo sa bolnim i uzaludnim traganjem za svojom rehabilitacijom, Abdagić se uporno, manirom zanesenjaka u literaturu, bavio književnim stvaralaštvom. Teško se njegova umjetnička i intelektualna zabranjivana misao probijala, izbjegavajući vješto postavljene ideološke zamke partijskog jednoumlja.

Za života objavio je sljedeća književna djela: Tuži Dabiživ (pjesme 1965.), Feniks (pjesme, 1967.), Tri drame (1967.), Zvučni zid (pripovjetke,1967.), Feniks I (roman,1971.), Feniks II (roman, 1972.), Tvrdi grad (roman, 1973.), Zamka (roman,1974.), Zemlja (pripovjetke i roman, 1975.), Lutajući brod (pjesme,1977.), Duge studene zime (roman, 1983.). Posthumno su mu objavljene knjige: Iza Moreno (pjesme,1993.), Ramiza (drama, 1999.), nekoliko pripovjedaka, pjesama, eseja i historiografskih članaka.

Književna ostavština Muhameda Abdagića predstavlja ogromno literarno, kulturno i historiografsko blago koje čeka na naučno-istraživačku obradu i skidanje mraka sa bjeline čistih i iskrenih intelektualnih i umjetničkih opservacija prefinjene i senzibilne erudicije jednog od najznačajnijih ujedno i najtragičnijih mislilaca i pisaca u sandžačko-bošnjačkoj književnosti XX vijeka.

Raduje činjenica da je u posljednje vrijeme pojačana naučnoistraživačka zainteresovanost za pisca Abdagića, posebno na Departmanu za filologiju Univerziteta u Novom Pazaru, na kome je ustanovljen predmet Sandžačko-bošnjačka književnost, što će, nadajmo se, rezultirati sveobuhvatnim i objektivnim naučnokritičkim istraživanjem i valoriziranjem djela ovog našeg značajnog pisca. Nastojanje Adema Vrcića, učenog Abdagićevog bliskog rođaka u pogledu naučnog istraživanja, objavljivanja i vrjednovanja njegovog djela, primjer je svjesnog naučnog i kulturnog poslenika koji je i sam objavio značajan naučni rad o revolucionaru i piscu Abdagiću.[1]

Abdagićev plodan i raznovrstan književni opus i pored književnoumjetničkih kvaliteta nije naišao na razumijevanje ondašnjih ideološki strogo kontrolisanih izdavača. On je većinu svojih djela štampao o svom trošku iako je živio na ivici egzistencijalnog opstanka. Uprkos brojnim blokadama osmišljenim izvan književnonaučnih krugova, u komitetskoj totalitarističkoj doktrini zabrane slobode mišljenja, Abdagić se ipak svojom upornošću izborio da njegova književna djela ipak opstanu u književnoj javnosti. Za njega će se uz izvjesno zakašnjenje zainteresirati pojedini književni kritičari i poslenici i zahvaljujući tim malobrojnim radovima Abdagićevo djelo će napokon biti dostupnije čitalačkoj publici krajem prošlog i početkom ovog stoljeća. Stevan Tontić će se vidno uzbuditi literarnim talentom poslije prvog susreta sa Abdagićevom zbirkom poezije Feniks koju je autor potpisao pseudonimom M. Haljinović.

U jesen prošle godine došla mi je do ruku jedna loša (da ne kažem provincijalno) uređena, u vlastitom izdanju štampana, zbirka pjesama izvjesnog M. Haljinovića u kojoj sam, na veliko zadovoljstvo, pročitao iznenađujuće zanimljive i dobre pjesme. Bio je to za mene, budući da uglavnom pratim zbivanja u našoj savremenoj poeziji, takoreći mali šok: otkriće jednog autentičnog i potpunog pjesničkog svijeta kod sasvim nepoznatog pjesnika. Autor “M. Haljinović”, zbirka “Feniks”. Sve mi to bijaše potpuno nepoznato. Međutim, istovremeno je u časopisu “Život” objavljeno nekoliko pjesama Muhameda Abdagića, meni samo djelimično poznatog pisca, koje su mi se učinile osobenim i interesantnim. Tako sam utvrdio da je tobožnji M. Haljinović ustvari Muhamed Abdagić, autor više knjiga proze (takođe štampanih u vlastitom izdanju) od kojih se jedna zvala kao i pomenuta pjesnička zbirka “Feniks”. I taj mitski “feniks” postao je, nakon što sam pročitao dvije-tri stotine njegovih pjesama (u zbirci i u rukopisima), jedan stvarni pjesnički “slučaj” koji svojom izuzetnošću nalaže da se o njemu govori i kojim je isprovociran i ovaj tekst.[2]

Ovo Tontićevo otkriće Abdagićeve posebne estetičnosti stidljivo će odškrinuti vrata književnoj kritici u svijet Abdagićeve osame u kojoj je balzakovski uporno stvarao književna djela uz primjetnu gorčinu i razočaranje u ljude kojih se klonio i izbjegavao i koji su mu se do kraja života pričinjavali u obliku sjenki i tamnorukih kreatura.

Osporavanje njegove ideološke iskrenosti i književnog djela ipak nije do kraja ugušilo riječ pisca, mislioca i umjetnika. Djela će mu napokon naći mjesto u nekim antologijama, pojedina od njih, kao što je roman Duge studene zime, biti prevedena na ruski jezik.

Abdagić je bio član Udruženja književnika Bosne i Hercegovine. Kao pisac predstavljen je u ediciji Sto knjiga bošnjačke književnosti, autora Enesa Durakovića. Njegov najbolji roman Feniks još uvijek čeka na objavljivanje u okviru ove edicije.

Roman Feniks kao enciklopedija bošnjačkog tragizma

Prvi dio romana Feniks (Život Šaćirov prije objave) pisac je objavio 1971. godine, a drugi dio koji je naslovio Feniks (Život Šaćirov i objava) pisac je objavio 1972. godine. Abdagić je ovaj roman smatrao svojim životnim i najboljim književnim djelom (fusnota – Abdagićevi savremenici tvrde da je prodao kuću kako bi obezbijedio novac za štampanje romana Feniks), što uistinu i jeste, imajući u vidu estetičke kvalitete i domete ove obimne romaneskne građe koja je oblikovana modernim književnim postupkom romana toka svijesti uz primjetan psihološki, filozofski, estetički i intelektualistički diskurs. Vidljivi su uticaji Dostojevskog koga je Abdagić rado čitao i proučavao, Prusta, Džojsa, Selimovića, kao i Frojdove Psihoanalize. Roman Feniks počiva na historijskoj građi, ali se otima žanrovskom svrstavanju u historijski roman. Teoretičari književnosti će pronaći i osobine romana toka svijesti, subjektivnog psihološkog romana, romana o umjetnicima. Svakako da Feniks predstavlja pravo osvježenje i otkrovenje modernog romana sandžačko-bošnjačke književnosti XX stoljeća. Pisac kao da je želio da cjelokupno svoje znanje smjesti u svijet romana, što mu daje enciklopedijski karakter djela u kome su predstavljene složene historijske okolnosti od odlaska Turaka, pa do druge polovine XX stoljeća, u kojima je naš narod mukotrpno preživljavao i jedva opstao u južnoslavenskom arealu. Pisac prati sudbinu bošnjačkog naroda kroz četiri burne epohe kroz koje je prošao i koje su ostavile, svaka na svoj način, traumatične posljedice na kolektiv i pojedinca koji intelektualno promišlja o esencijalnim pitanjima pokrenutim u njegovoj složenoj i uzburkanoj duhovnosti. Osim hronološkog prikaza važnih historijskih događaja, pisac daje i svojevrsnu odiseju misli i duha čovjeka intelektualca u liku tajanstvenog mladog čovjeka Šaćira, glavnog junaka romana. Pisac prati sudbinu tajanstvenog junaka intelektualca Šaćira i sudbine ostalih protagonista radnje u romanu kroz četiri historijske epohe:

Slabljenje i kraj turske vladavine na Balkanu,
Epoha Kraljevine SHS, odnosno Jugoslavije,
Epoha Drugog svjetskog rata i okupacije,
Epoha poslijeratne komunističko-socijalističke izgradnje.

Ovi veliki historijski događaji i procesi direktno su uslovljavali sudbine i odnose naroda na Balkanu, a najdirektniji uticaj društvenih previranja osjetio je bošnjački narod koji se tromo i nesigurno trijeznio poslije viševjekovne vladavine i propasti Turske imperije i iluzija, zabluda i vjere da će u novoj južnoslavenskoj zajednici pronaći komfor u koji će smjestiti posebnost svog nacionalnog i vjerskog bića. U novostvorenoj SHS državnoj tvorevini, odnosno Kraljevini Jugoslaviji i poslijeratnoj komunističko-socijalističkoj Jugoslaviji bošnjački narod se nije iskazao do kraja kao autohton i punopravan etnos. U okvirima SHS-ovske isključivosti, srpske dominantnosti u Kraljevini i komunističko-socijalističke bajkovitosti u novoj Jugoslaviji, blijedio je bošnjački nacionalni osjećaj ustuknuvši pred imaginarnom južnoslavenskom utopijskom idejom, koja zamalo da potopi Bošnjake kao autohtoni južnoslavenskii narod pod istragom u burnom kovitlacu historijskih događanja na nikad smirenom Balkanu. Problematiku tragičnosti i mogućnostima opstanka bošnjačkog naroda promišlja revolucionar, intelektualac i pisac Abdagić, gradeći sopstveni osoben svijet književnog djela u kome se osjeća snažan uticaj njegove mučne autobiografije, koja je značajno uslovljena njegovim neslaganjem sa totalitarističkim partijskim jednoumljem.

Njegov junak, mladi intelektualac Šaćir, intenzivno živi i sazrijeva u dinamičnim procesima koje pisac prikazuje prateći njegovu sudbinu i sudbinu kolektiviteta kroz četiri vremenska perioda, počev od odlaska Turaka, pa do poslijeratne jugoslovenske komunističko-socijalističke društvene izgradnje. Ovu značajnu historijsku građu pisac uzima kao polazište u prikazu dramatike učenog i zagonetnog Šaćira i naroda kome on pripada.

Poslije propasti turske vlasti posebnost muslimansko-bošnjačkog naroda nije adekvatno prihvaćena u novim društvenim okolnostima, što će se standardizirati kao obrazac i praksa i u onoj prvoj staroj i onoj drugoj novoj Jugoslaviji. Takav odnos prema ovom narodu, vječito nekom krivom, kulminirat će u ratu u kome je postradao od četničkog pokreta Dragoslava Mihailovića. Odan revoluciji ovaj narod je iskrvario zarad stvaranja pravednog komunističko-socijalističkog zajedništva i bratstva Južnih Slavena, u kome će Bošnjaci opet mukotrpno okajavati iracionalne tuđe grijehove u nastojanju nacionalne, kulturne i vjerske emancipacije i definicije. U takvom historijskom i društvenom ambijentu egzistirao je i promišljao pisac Abdagić, baš kao i njegov junak Šaćir koji se po mnogo čemu izdvaja u sandžačko-bošnjačkoj i u cjelokupnoj bošnjačkoj literaturi kao osoben umjetnički znak koga pisac prikazuje kao neobičnog čudaka, umjetnika, naučnika, zanesenjaka, filozofa i sanjara, zbog učenosti prozvanog ludov i pašaefendi.

(Glas islama 274, strana 18, Rubrika: FELJTON, Autor: Dr. Kemal Džemić)

[1]Adem Vrcić: Sandžak kao literarna inspiracija i pokretačka snaga Muhameda Abdagića, Zbornik Sjenice, broj 15-16/2004-2005.

[2] Stevan Tontić: Pjesnička objava Muhameda Abdagića, časopis Život, Sarajevo,1974.