Kako napostiti propuštene dane Ramazana

 

O Lejletu-l-Mi'radžu, hadžu, emanetu vlasti, glasanju i učešću u vlasti

PITANJE: Kada će osoba koja je bila dužna napostiti (nadoknaditi) određeni broj dana iz mjeseca  Ramazana to učiniti? Može li nadoknadu tih dana ostaviti nakon sljedećeg mjeseca Ramazana?

ODGOVOR: Osoba koja je propustila određeni broj dana mjeseca posta dužna je nadoknaditi isti broj dana i to po mogućnosti što prije, ne čekati da vrijeme prolazi, a da ona svoj dug ne izvršava, jer je dužina trajanja života nešto u čemu čovjek nema udjela.

Sva se islamska ulema slaže da je zabranjeno bez opravdanog razloga odlagati nadoknađivanje dana posta do sljedećeg mjeseca Ramazana već se to mora učiniti prije njegovog nastupanja. Ukoliko odlaganje bude uzrokovano opravdanim razlogom (bolest i sl.) onda nema grijeha i osoba je dužna napostiti onda kada joj se za to pruži mogućnost.

U prvom slučaju, osoba koja bez valjanog razloga odlaže nadoknađivanje, iako time čini ono što je zabranjeno, nije dolaskom novog mjeseca Ramazana oslobođena nadoknađivanja propuštenog, već je,  iako je grješna zbog odlaganja, dužna napostiti propuštene dane posta nakon isteka mjeseca Ramazana koji je nastupio.

 

PITANJE: Da li je dozvoljeno odlagati obavljanje hadža onoj osobi koja ispunjava sve potrebne uslove, pravdajući se time da joj je još rano ili da je još mlada za to?

ODGOVOR: Za obaveznost hadža islamska ulema je na osnovu Kur'ana i tradicije Resulullaha a.s. postavila nekoliko uslova koji kada se ispune osoba je dužna obaviti hadž. Tih uslova ima pet i to su: da je osoba musliman, da je pametna, da je punoljetna, da je slobodna (da nije u ropstvu, u posjedu drugog) i da je u mogućnosti. Ovaj posljednji uslov obuhvata fizičku mogućnost (da je osoba zdrava da podnese putovanje), materijalnu mogućnost (da ima novca kojim može platiti prevozno sredstvo i podmiriti druge troškove putovanja) i da je put bezbjedan (da ni u jednom momentu nije ugrožen život osobe koja ide na hadž zbog postojanja neprijatelja ili razbojnika koji je žele ubiti ili opljačkati njen imetak).

Kada se ispune prethodno spomenuti uslovi, prema mišljenju većine islamskih pravnika, osoba je dužna obaviti hadž, što znači ako bezrazložno odloži njegovo obavljanje za neku narednu godinu bit će odgovorna, jer je hadž, kako smo rekli prethodno, dug prema Allahu dž.š. koji je obavezno izmiriti odmah kada se za to ukaže prilika, a to je kada osoba ispuni prethodne uslove. Odlaganje hadža onda kada je osoba u stanju da ga izvrši za neko drugo vrijeme veliki je rizik, jer niko ne zna kakve će biti prilike neredne godine, hoće li mu se pružiti mogućnost da to učini. Na to nas i sam Božiji Poslanik a.s. upozorava u hadisu kojeg prenose Ahmed i Ebu Davud: “Požurite sa izvršavanjem hadža, jer niko od vas ne zna šta mu se može u međuvremenu dogoditi”, ili u drugom hadisu gdje Resulullah a.s. otvoreno prijeti onima koji imaju mogućnosti da obeve hadž, a ne obavljaju ga, pa kaže: “Ko bude posjedovao novčana sredstva i jahalicu (prevozno sredstvo) kojima bi mogao otići do Mekke i nazad, a ne obavi hadž, taj će umrijeti kao nemusliman.” (Tirmizi, Bejheki).

Prethodno spomenuti hadisi potpuno su jasni i nije im potreban nikakav komentar, njih može shvatiti svako ko je razuman, a odazvat će im se svako ko se Allaha dž.š. boji i želi da Njemu Uzvišenom bude pokoran.

Kaže Uzvišeni Allah dž.š.: “Hodočastiti Kabu dužan je, Allaha radi, svaki onaj koji je u mogućnosti, a onaj koji neće da vjeruje – pa, zaista, Allah nije ovisan ni o kome.”(Ali Imran 96-97)

 

PITANJE: Ovih dana se na raznim portalima moglo pročitati svakakvih negativnih komentara po pitanju organiziranja svečanosti po džamijama u povodu Lejletu-l-Mi'radža, pa me zanima da li su ti komentari osnovani?

ODGOVOR: Islam i Islamska zajednica na našem i širem balkanskom prostoru imaju itekako dugu tradiciju. Prije više od šest vijekova (600 godina) islam je došao na ove prostore i ušao na velika vrata, a to znači da je svo to vrijeme bilo vjernika, odgojno-obrazovnih ustanova, uleme, različitih vjerskih institucija ili velikodostojnika.

U 20. vijeku svjedočili smo pokušaju izopćavanja islama i njegovih iskrenih sljedbenika iz javnog života i pokušaju potpunog gušenja, koji nije uspio, ali jeste ostavio vidljive posljedice, kako na muslimane tako i na njihove vjerske ustanove.

Kraj 20. i početak 21. stoljeća za muslimane ovih prostora donio je novu nadu u bolju budućnost. Obnovljene su obrazovne ustanove, vjera je polako počela da se vraća u javni život, a muslimani da se otvoreno i javno ponose svojom vjerom i da je manifestuju na svakom mjestu.

Novo vrijeme je donijelo nova pitanja i nove izazove, među kojima i da li su muslimani dovoljno dobri muslimani, da li je njihova akida – vjerovanje ispravno ili se treba popravljati, da li namaz kojeg obavljaju ispravno obavljaju, koja je ulema na pravom, a koja na krivom putu, kako treba manifestovati islam u javnom životu, vizuelno i verbalno, itd.!?

Sve ovo se ne bi dešavalo da se početkom devedesetih jedna mala skupina odvažnih, a nadasve iskrenih, nije odlučila krenuti putem uzdizanja vjere i časti vjernika te prkosa zulumćarima tog vremena, čiji rezultat rada jesu brojne (sve) vjerske odgojno-obrazovne ustanove, brojne novosagrađene, pune džamije klanjača, prisustvo islama u svakom segmentu društva, itd.

Nakon što se, uz Allahovu  pomoć, postigao značajan napredak i konstatovalo da uspon vjere u svim sferama života nema alternativu, pojavili su se „nezadovoljni“ muslimani, kojima džamije nisu dovoljno vjerski objekti, ulema nije dovoljno učena ulema, muslimani nisu dovoljno dobri muslimani, a muslimanke nedovoljno svjesne i časne, sa novim idejama, veoma opasnim za budućnost islama i muslimana na ovom prostoru, gdje se kroz privatne objekte – podrume, lokale i sl. urušava institucionalna organiziranost muslimana, osporavanjem autoriteta uleme se želi urušiti autoritet odgojno-obrazovnih ustanova Islamske zajednice, a sve to rezultirati anarhijom i haosom u kojem će svako činiti šta hoće i sve pravdati islamom, što će na kraju izazvati vraćanje na ranije stanje ili rezultirati konstatacijom svjetskih centara moći da su muslimani neorganizirani, opasni i slično, a to znači da za njih neće biti mjesta u naprednom svijetu.

Upravo su ti i takvi „nezadovoljni“, dokoni i zlonamjerni pojedinci i njihove organizacije i vođe kritikovali i kritikuju svaku aktivnost Islamske zajednice, koja ima za cilj podizanje nivoa vjerskog znanja i svijesti kod vjernika, gdje se koriste svi mogući povodi da se to učini. Islamska zajednica niti njena ulema, posebno u zadnjih dvadeset godina, nisu, niti uvode ikakve zabludjele novotarije, već aktivno rade na širenju znanja, podizanju časti i dostojanstva vjere i onih koji je slijede, koristeći na tom putu, posebno, uzora svih vjernika, Allahovog miljenika Muhameda a.s., njegov život i njegov Sunnet, u kojem su pouke, poruke i rješenja za nas, naš život i naše probleme.

Ono što mogu sa sigurnošću reći jeste da se ne radi o osnovanim, posebno ne o dobronamjernim kritikama, već o zlonamjernim i tendencioznim, čiji je cilj ono što sam prethodno spomenuo.

 

PITANJE: Jedan naš čitalac nam se obratio sa sljedećim pitanjem: kakav treba biti stav vjernika prema izborima, bilo da je riječ o onima na kojima se bira vlast i predstavnici u njoj, na lokalnom ili državnom nivou?

 

ODGOVOR: Činjenica je da je naša ulema, nekad i sad, imala i ima različita mišljenja po brojnim pitanjima, bilo da je riječ o pitanjima u oblasti obredoslovlja ili nekoj drugoj fikhskoj oblasti, ili pitanjima koja se tiču svakodnevnih međuljudskih odnosa i života. Ta činjenica je potvrda širine, fleksibilnosti i tolerancije koja postoji u našoj uzvišenoj vjeri, što je čini različitom u odnosu na sve ostale.

Vjera islam ne uređuje samo odnos čovjeka prema Bogu, već pored toga uređuje i odnose među ljudima, čovjeka prema samom sebi, prema drugome i široj zajednici, jednom riječju, teži urediti čitav ljudski život sa svim njegovim aspektima, kako bi čovjek postigao sreću i uspjeh na ovom i budućem svijetu.

Stoga, islam nije vjera koja pasivno, nijemo i slijepo posmatra dešavanja i koja nema odgovore na razna pitanja koja nameće situacija, mjesto i vrijeme u kojima živimo, već islam traži aktivnost, nudi odgovore i pokazuje čovjeku kakav treba biti njegov odnos i uloga prema svemu što se događa oko njega, a posebno onome što se tiče njega lično i njegove porodice.

Obzirom da su muslimani dio društva u kojem žive, bilo da su u njemu zastupljeni kao narod, manjina, ili uopće zvanično nisu priznati, oni su dio tog društva, htjeli to ili ne. Oni dijele situaciju i sudbinu društva u kojem žive. Ukoliko je dobro i njima će biti dobro, ukoliko je loše i njima će biti loše. Dobro može biti samo ukoliko su oni koji predvode to društvo okrenuti vrijednostima i iskreno žele sebe uložiti na polju ostvarivanja kolektivnog dobra, makar to bilo i na sopstvenu štetu onog koji se trudi i radi.

Imajući to u vidu, jasan je moj odgovor kakav treba biti odnos muslimana prema svemu što se događa u društvu, pa i prema izborima, ma o kojoj vrsti bilo riječ.

Islam nije vjera pasivizma i posmatranja, već vjera akcije i aktivnog uključivanja u rješavanje svih problema sa kojima se društvo suočava. Brojni su dokazi koji to potvrđuju, a najbolji primjer jeste samog Poslanika a.s. koji je u toku čitavog svog života promovirao akciju i borbu za ostvarenje sreće i uspjeha na oba svijeta, koji nije propuštao priliku da se uključi u rješavanje problema, da štetno i zlo osudi, a dobro podrži, da podrži one koji su na istini i koji su ugroženi, a suprotstavi se neistini i raznim zulumćarima koji opstoje na laži, sili i prevari.

Nisu u pravu oni koji za svoje probleme traže krivicu u nekome drugome, koji za rješenje svojih problema očekuju pomoć nekoga drugoga, a sami ništa ne poduzimaju, kao što nije u pravu ni „ulema“ koja ne razlikujući vrijeme, situaciju i mjesto, to jest ne snalazeći se u mjestu niti vremenu, promovira izolaciju, zatvaranje, pasivizam prema svemu što se dešava i prepuštanje svoje sudbine ljudima kojima je cilj sopstveni interes i dobit, koji su na polju ostvarivanja tog cilja spremni praviti svakakve trgovine i kompromise, uključujući i one na štetu sopstvene porodice, naroda i vjere.

Smatram da oni koji danas promoviraju tu i takvu ideju i viziju islama, bilo da su sa ahmedijom na glavi ili u udobnim ministarskim ili nekim drugim foteljama, ne žele dobro islamu niti muslimanima već su u službi onih koji žele islam i muslimane na ovom prostoru vratiti na kraj 19. i početak 20. vijeka, to jest u vrijeme u kojem su oni bili slijepi i nemoćni posmatrači i objekti, o kojima su drugi odlučivali, koji su se na kraju trebali svesti na broj statističke greške, kulturno-historijskog naslijeđa i spomenika, koji bi još malo odolijevali zubu vremena, ali bi se za vrlo kratko vrijeme, zbog raznih „oluja i vjetrova“, i taj trag izgubio, to jest, muslimani bi se konačno vratili „svojim starim korijenima i vjeri pradjedova“, kako to često vole kazati razni akademici, kvazi islamolozi i patriote.

Stoga, muslimani danas moraju biti u stanju da shvate, ukoliko već nisu, a ja mislim da mnogi jesu, da mnogi, ili većina od onih „naših“ koje smo svih proteklih godina birali i očekivali da svom kraju i svom narodu donesu makar nešto od stvari koje su mu oduzete i koje fale, da nas zaštite od nasrtaja brojnih prethodno pomenutih, nisu u stanju, ili ne žele da po tom pitanju učine ništa. Da li je riječ o njihovoj želji, nesposobnosti ili ucjeni, svejedno je u konačnom, jer nema nikakvih rezultata. Van pameti je i ponižavajuće za čovjeka, a posebno za vjernika, da ponavlja jednu grešku deset ili više puta, da zaboravlja desetine laži i obmana i prihvata nova lažna obećanja, očekujući da ih ostvari onaj koji je već više puta iznevjerio.

Ponižavajuće je i van pameti vjerovati i očekivati od notornog pijanice, narkomana, lopova, lažova i prevaranta da se može preko noći promijeniti, jer je riječ o bolesti zavisnosti koja se teško i mukotrpno liječi, gdje su rezultati liječenja vrlo često razočaravajući i negativni, bez obzira na vrijeme i trud koji se na tom putu ulože.

Vjernici moraju poslušati savjet Poslanika a.s. koji kaže: „Muslimana ne može dva puta ujesti zmija iz iste rupe“, a ako te zmija ujeda više puta, tako što ti svaki put praviš istu grešku, onda je do tebe, nije do zmije. Isto tako kaže: „Koga ne interesuje stanje muslimana, taj nije musliman“, kao i: „Ko od vas vidi kakvo zlo neka se protiv njega bori rukom, ako nije u stanju onda jezikom, a ako ni to nije u stanju onda neka ga srcem prezre, a to je najslabiji vid imana.“

Stoga, svako od nas mora raščistiti da li je sebi prijatelj ili neprijatelj, to jest da li želi dobro sebi i svima drugima oko sebe ili ne. Ukoliko želi dobro mora se aktivno uključiti u njegovo ostvarivanje, bilo da je riječ o obavljanju i prihvatanju funkcija i poslova ili učešća na izborima i davanje svog glasa i povjerenja onima koji nisu prevarili, koji nisu izdali, koji su svoja obećanja ispunjavali, koji su svojim djelima i rezultatima pokazali da žele dobro narodu, kraju i državi u kojoj žive, onima koji mnogo ne obećavaju već rade, kojima nije cilj lično, već opće dobro, koji svoju priču ne prilagođavaju aktuelnim vlastima i njihovoj politici, kako bi joj se umilili i za to bili nagrađeni već koji otvoreno govore i ukazuju na ono što nije dobro i što treba promijeniti kako bi se ostvarilo kolektivno dobro koje ne može biti na nečiju štetu. Koji govore samo istinu svom narodu i spremni su zarad istine podnijeti razna iskušenja i optužbe kojima je cilj kompromitacija i diskreditacija, a nekada i zastrašivanje, koje bi trebalo rezultirati odustajanjem od svega onoga što je ovom narodu planski oduzeto kako bi nestao.

Izlaskom na birališta i davanjem glasa svaki čovjek daje punomoćje onom koga zaokruži da ga predstavlja u narednom periodu i preuzima na sebe i sudjeluje u odgovornosti za ono što njegov opunomoćenik radi ili uradi, bilo da je dobro ili loše, tako da je ovo najveći razlog zbog kojeg bi svako morao dobro da razmisli. Onaj koji ne glasa već pasivno posmatra događaje da li ima pravo da bude pasivan u situaciji koja se tiče njega, njegove porodice, vjere i zajednice, ili se, ukoliko je musliman i čovjek, mora aktivno uključiti u obezbjeđivanje povoljnih uslova života i rada!?

A onaj koji glasa da li je nekoliko hiljada dinara, desetina eura, ili obećanja rad lične, privremene koristi toliko vrijedno da čovjek natovari na svoja pleća odgovornost onih koje svojim glasovima dovede na vlast, a zaboravi svoju i budućnost svoje djece, vjeru i Ahiret, što vodi sigurnoj nesreći i poniženju na ovom i budućem svijetu!? Odgovori na ova pitanja više su nego jasni, naravno, za one koji razuma imaju i čiji razum nije pomućen!

(Glas islama 275-276, Pitanja i odgovori, strana 30-31, dr. Rešad ef. Plojović)