HomeGlas islamaAnalizeVLAST NE DONOSE GLASAČI, VEĆ “NEGLASAČI” 14. Juna 2016. Analize, Glas islama 1544 EPILOG IZBORA Glasači biraju. Neglasači prepuštaju drugima izbor. Prvi to svjesno rade za sebe. Drugi nesvjesno protiv sebe. Mnogi slijepo vjeruju da vlast donose isključivo glasači. Vlast zapravo donose “neglasači”. Svijest „neglasača“ se sastoji u sljedećem: nema sebi ideološki blisku stranku, nema interesa, ne voli ni jedne, ni druge, ni treće. Zapravo, nema niti jedan razlog da izađe na izbore. On ne glasa zato što nema “za koga”, ali nije to jedini razlog koji ga izdvaja iz mase glasača. Ono što ga izdvaja je to što on vlast ne podnosi iskrenije, racionalnije i prirodnije od onih koji će prije njega glasati protiv. Ali on se i najodanije prepušta toj vlasti, puno odanije od svakog drugog glasača. Primjerice, za uspješnost izbora potrebna je izlaznost preko 50% glasača, ili tzv. “većina”. Od tih 50% glasača za apsolutno povjerenje neka stranka potrebno je da osvoji preko 50% od polovine ukupne glasačke populacije. Dakle, vrlo lako dolazimo u situaciju političkog maksimuma, a taj maksimum se ogleda u tome da je 25% ukupne glasačke populacije dalo apsolutnu vlast nekome u ime ostalih 75%. Od tih 75% dvije trećine, tj. 50% išlo je u korist vlasti. Dolazimo do sljedeće situacije: apsolutna vlast je u rukama stranke koju podržava svaki četvrti čovjek. Zapravo, dolazimo do toga da su od ostalih trojice, dvojica (neglasača) dali podršku četvrtom koji je glasao za tu tzv. “apsolutnu vlast”. Iako će dvojica i dalje lutati u ideološkom traženju, kukanju i mržnji prema politici, politika će im itekako “raditi o glavama“. Šta tek treba reći o strankama koje sa po 5% do 25% prave koalicije, pa se jedna od njih na osnovu koalicionih dogovora istakne kao “najjača” ili “stranka vodilja”, a njen izabranik kao “lider”. Može se desiti da neko koga podržava zapravo svaki deseti ili dvadeseti čovjek bude lider u ime svih, a najviše onih koji ga uopće nisu birali. Nemojmo zaboraviti da i ovdje vlada ista matematika: polovina glasača koja ne glasa oduzima procentualno ukupnost podrške cjelokupnog naroda, ali po matematici “50+1” radi u korist vlasti. Iako će istu možda mrziti, u isto vrijeme će je i krunisati. Mudri, vješti i lukavi političari vrlo dobro znaju isplativost ove matematike: “Imam apsolutnu vlast sa tolikim brojem ljudi, dok je isto toliki broj odobrio da mi se to desi. Ali prema njima nemam nikakvih obaveza. Oni su moje gorivo, a da toga svjesni nisu.“ Socijalni fenomen “neglasača” Očigledan je ili puno veći stepen društvene savjesnosti, morala, ili pak nemogućnost dolaska do pozicije realiziranja ličnih ili kolektivnih interesa. “Neglasač” svakako mnogo bolje rezonuje, ali isključivo u smislu spoznaje definitivne istine o strankama i pojedincima iz političke ponude. On za razliku od svirepih “branilaca” svojih saboraca, koji čak mogu biti do krajnje mjere destruktivni po ostale, neće istome dati podršku. Neće, također, ni lako “usisavati” svaku priču. Ali, pored svega toga, on ipak negdje griješi: ne koristi jedinu šansu da utiče na političku sudbinu. Neki se princip mora usvojiti “Neglasač” se mora upraviti po nekom principu. Ili taj sistem mora biti sistem biranja “manjeg zla”; ko je bio korisniji, ili ko bi bio korisniji; ko se trudi da bude bolji nego što jeste, a ko gori; čija se politička platforma najviše podudara sa njegovim individualnim, ali i općim interesima naroda; ko će više sprovoditi pravdu i razvoj; i u posljednjem slučaju ko se na kakvu ideju poziva i je li prihvatljivo biti za tu ideju ili protiv nje… Sve u svemu, postoji mnogo načina kako da se izbjegne nesvjesno raditi u korist postojećem stanju sa kojim se ne slaže. Onaj koji ne glasa misli da je okrenuo glavu, ali je ustvari “klimnuo”. No, svakako, ko je na ovaj način odobrio stanje, nema prava da se ljuti. Glas islama 275-276, Analitika, autor:Dženis Šaćirović, strana