UZ TEŠKOĆU JE OLAKŠANJE

senada1-272x300 Iskušenja jačaju čovjeka

Onaj ko želi da provede dug život u zdravlju i rahatluku i da ga nikada iskušenje ne snađe, taj nije shvatio značenje odgovornosti ni pokornosti Allahu. (Ibn Kajim)

 

Hvala Allahu na svemu i na svakom stanju. Salavat i selam našem Poslaniku, našem najboljem učitelju, njegovim drugovima i svim vjernicima do Dana sudnjeg. Amiin.

 Nije svaka poteškoća, zaista, i nevolja

 

Kada se spomene riječ iskušenje to većinu asocira na neku nedaću, jad, teško stanje, često i bezizlazno. Iskušenja su prilika da se čovjekovo vjerovanje ispita, da li je iskreno ili je licemjerno. O tome nam Allah dž.š. jasno u Kur'anu kaže: „Misle li ljudi da će biti ostavljeni na miru ako kažu: ‘Mi vjerujemo’ i da u iskušenje neće biti dovedeni?“ (El-Ankebut, 2) Allah Uzvišeni nas iskušava i da bi nas od grijeha očistio i vjerovanje u Njega učvrstio. Nije svaka poteškoća sa kojom se susretnemo ili nas snađe, zaista, i nevolja. Kroz neke, u nama datom trenutku, teške situacije Milostivi nam daje veliko dobro. Naš je izbor kako ćemo prihvatiti tu situaciju. Naš je izbor da li ćemo jadikovati, dopustiti da zapadnemo u teško stanje, ili da se kroz sabur i dovu nadamo najboljem izlazu i rješenju te nagradi Uzvišenog. Allah dž.š. nas iskušava i zbog toga da bismo bili svjesni Njegovih blagodati i bili zahvalni na njima. Svaki čovjek se brzo navikne na dobro i osjeti neovisnim, a na zahvalnost i poniznost brzo zaboravi.

Naši dobri prethodnici bi se zabrinuli ako ih Allah nakon određenog vremena ne bi iskušao nečim. Poslanik s.a.v.s. kaže: ”Poslanici su imali najteža iskušenja, zatim dobri i pobožni ljudi, a onda oni slični njima. Čovjek biva iskušavan shodno jačini svoje vjere, pa ako je čvrst u svojoj vjeri teško će biti i njegovo iskušenje, a bude li njegova vjera slaba bit će iskušan u onoj mjeri kolika je njegova vjera. Čovjeka će neprestano snalaziti iskušenja sve dok ne bude hodao po zemlji čist od grijeha.” (Bilježi ga imam Ahmed i drugi). Ibn Kajjim je govorio: „Onaj ko želi da provede dug život u zdravlju i rahatluku i da ga nikad iskušenje ne snađe, taj nije shvatio značenje odgovornosti ni pokornosti Allahu.“

Bilo kakav uspjeh da je u pitanju ne može se postići tako lako. Put do uspjeha posut je raznim poteškoćama i prepriječen mnogim preprekama. Samo put u nevolju nema nikakve prepreke. On je lak i gladak. Baš kao i put do Džehennema. Kaže jedna izreka: „Ako ti sve u životu lako ide, osvrni se da nije krenulo niz brdo.“

Iskušenja jačaju čovjeka

 

Logično bi bilo da čovjek prilikom neke teške situacije ili stanja u kojem se nađe izgubi snagu, energiju i volju, pa time postane slab. Ali, kako kaže Poslanik s.a.v.s.: „Čudno je stanje vjernika, zaista je za njega uvijek dobro, a to nema niko osim vjernik. Ako ga zadesi nešto lijepo – zahvali se Allahu, pa bude dobro, a ako ga zadesi nekakva nedaća – on se strpi, pa mu opet bude dobro.“ (Hadis bilježe Tirmizi, Ibn Madže, Malik i Ahmed) Ovdje se jasno naglašava „vjernika“, jer onaj koji vjeruje iskreno zna da se sve dešava voljom Uzvišenog, a On neće ostaviti Svoje iskrene robove bespomoćne na ovom svijetu. I to svaki vjernik zna. Nema ljepšeg osjećaja od onog kada je vjernik svjestan da je Allah Uzvišeni uz njega, da ga čuva i da je u Njegovom okrilju.

U lijepim dunjalučkim trenucima čovjek zaboravi da zahvaljuje Gospodaru i često voljena bića, nehotice, postanu prioritet u ljubavi, u pažnji, u poklanjanju vremena…, a jačina ljubavi koja se samo prema Njemu Uzvišenom smije osjećati počinje slabiti, iščezavati… Onda Allah dž.š. iskušava takvu osobu istom onom osobom kojoj je poklonio neizmjernu ljubav, bez obzira da li se radi o roditeljima, djeci, supružnicima, prijateljima. Allah dž.š. ne dozvoljava da se neko drugi više voli ili da mu se poklanja veća pažnja.

Nekada čovjek izgubi položaj, izgubi imetak i ono što je sticao u životu. Nije to lako podnijeti. Ali vjerniku jeste, uz Allahovu pomoć. I vjernik se ne osjeća kao jadnik, jer zna da je to samo prepreka na dugom putovanju na koje je krenuo. Vjernik zna da i bez toga što je imao mora i može nastaviti put. Allah dž.š. kaže: „Mi ćemo vas dovoditi u iskušenje malo sa strahom i gladovanjem, i time što ćete gubiti imanja i živote, i ljetine. A ti obraduj strpljive.“ (El-Bekare, 155)

 Kroz iskušenje čovjek kristalizira svoj um

 

„Gvožđe se kuje dok je vruće“ – kaže jedna izreka. Gvožđe ili ono što se želi dobiti od njega mora se na visokoj temperaturi tretirati. Na vrelini, ne na blagosti. Ista situacija je i sa čovjekom. Ne može se ljudski um uzdići osim jačanjem kroz prevazilaženje prepreka i težih životnih situacija. Iz tople sobe i udobne fotelje najčešće se može samo uprazno komentarisati, osuđivati, a mnogo teže djelovati. Islam nije vjera asketizma gdje se insan izoluje od svijeta i sam, u svome svijetu, provodi vrijeme, provodi život. Islam zahtijeva od vjernika, shodno njegovim mogućnostima, borbu za dobro, a protiv zla. Danas, u ovakvom stanju, gdje se zlo u raznim vidovima nudi i servira svima, bez obzira na uzrast, obaveza je svakom da djeluje i nudi dobro kao alternativu. Ne može se sve što se želi postići u bijelim rukavicama. Prevazilazeći iskušenja bolje razumijemo ostale ljude i njihove životne situacije. Manje osuđujemo, a više razumijemo, što i jeste odlika vjernika, jer na ovom svijetu naš zadatak nije da sudimo. Ako pogledamo biografije svih velikana, počev od svih poslanika, pa do posljednjeg Muhammeda s.a.v.s., vidjet ćemo da su imali takve poteškoće koje su za nas teško i zamislive, a kamoli da nas slične snađu u životu.

Na sajtu kewser.eu pročitala sam jednu jako zanimljivu, inspirativnu istinitu priču, nakon koje je nemoguće ne zastati i ne razmisliti o svome stanju svako od nas ponaosob. Želja mi je bila da je podijelim i sa vama, drage sestre i poštovana braćo.

Čudo zvano Helen Keller

 

Helen Keller rođena je u gradu Tuscumbia, Alabama, SAD, 1880. godine. Od djetinjstva je bila slijepa i gluha. Ona je postala simbol invalida koji je uspio prebroditi svoju hendikepiranost i napraviti čudo u naučnoj karijeri.

Njena prva učiteljica bila je njena majka, koja je uložila mnogo truda i napora pokušavajući je naučiti slova i riječi koristeći njene ruke i praveći njima određene znakove, tako da je na kraju uspjela da je nauči da rukama objasni nešto od onoga što je riječima trebalo izraziti. Nakon toga, u šestoj godini njenog života otac ju je upisao na Koledž za slijepe, zamolivši direktora da je dodijeli dobroj i iskusnoj učiteljici. Direktor ju je dodijelio učiteljici Anni Sullivan, koja je u ranoj mladosti i sama bila izgubila vid. U četrnaestoj godini upisala je koledž i u toku školovanja i rehabilitacije vid joj se malo vratio.

Sullivan je nakon završetka školovanja primljena za učiteljicu na istom tom koledžu i tu se eto upoznala sa Helen Keller da bi sa njom krenula na dugo, uzbudljivo i čudesno putovanje koje ih je dovelo do izvanrednih ostvarenja na području podučavanja i rehabilitacije osoba s invaliditetom. Anne Sullivan je najprije podučavala Helen da piše slova prstima po dlanu druge ruke. Zatim je koristila komad kartona na koji je pisala slova, a onda je uzimala Heleninu ruku i rukom joj pokazivala oblik slova, da bi nakon toga Helen vrlo brzo sama naučila pisati slova i sastavljati rečenice. Kažu da je imala izrazito lijep rukopis. Nakon toga upisala je Cambridge Colledge, odsjek za djevojke. I tamo je njen nerazdvojni pratilac bila učiteljica Anne Sullivan, koja je sjedila pored nje kako bi joj prenosila lekcije koje su učili. I trud se isplatio!

Slijepa i gluha djevojka, Helen Keller, završila je studij 1940. godine i dobila fakultetsku diploma sa navršene 24 godine života. Uskoro je postala poznata u cijeloj Americi. Dobijala je mnoštvo zahtjeva da drži predavanja, kao i ponude da piše tekstove za razne novine i časopise. Nakon završenog fakulteta Helen je odlučila sav svoj trud uložiti u radu sa slijepima, pa je tako sudjelovala u njihovoj edukaciji, pisala knjige i pokušavala pomoći ljudima sa invaliditetom što je više moguće. U slobodno vrijeme bavila se vezenjem i čitanjem knjiga. Osim toga, naučila je plivati i upravljati kočijom. Naučila je nekoliko stranih jezika, a u učenju je pokazala izvanredan smisao za književni i znanstveni rad. To potvrđuju i njene briljantne knjige: Priča mog života, Iz tmine i Dnevnik Helen Keller. Međutim, bajkovita i čudesna priča o slijepoj i gluhoj ženi, Helen Keller, doživjela je svoj vrhunac onda kada je ona, napravivši nevjerovatan poduhvat, odbranila doktorski rad iz filozofije na Radcliffe Colledgeu.

Tridesetih godina prošlog stoljeća Helen se bila posvetila turnejama diljem svijeta agitujući u korist osoba sa invaliditetom i prikupljajući dobrotvorne priloge i sredstva potrebna za rad sa invalidima. Također je mnogo radila na otvaranju Fakulteta za osobe sa invaliditetom. Dobila je mnoštvo priznanja i počasnih titula i njeno ime se našlo na spisku deset najuspješnijih žena svijeta. Ova poznata američka književnica i aktivistica umrla je 1968. godine u 88. godini života.

Neke izreke Helen Keller:

“Oni me posmatraju iz visokih loža života koji je u znaku potpunog zdravlja, sažaljevaju moje stanje, ali bez obzira koliko moj put u njihovim očima izgledao mračan, ja u svom srcu nosim čudesnu svjetlost. Meni moja vjera osvjetljava puteve kojima se krećem.”

“Plakala sam što nisam imala cipele dok nisam srela čovjeka koji nije imao nogu.”

“Kada nam sreća zatvori jedna vrata, često nam otvori i druga, ali mi ponekad znamo predugo gledati u ona zatvorena i ne vidimo ona otvorena vrata.”

“Ne hodaj kroz život pognute glave zbog životnih problema i iskušenja, već podigni glavu i tada će pred tobom sve biti dobro i potaman.”

“Posrćem, padam, ustajem… Teškom mukom nastavljam dalje, ali idem naprijed… Sve sam znatiželjnija i sve se više penjem. Nazirem sve širi horizont. Svaka je borba pobjeda.”

(Rubrika: Islamijet, Autor: Mr. Senada Cucak, Glas islama 275-276, strana 34)