Razumijevanje umjerenosti u islamu – srednji put

 TV tribina je emisija na Sandžak TV koja uz prisustvo gostiju u studiju dovodi eminentne izlagače na aktuelne teme

Uvodno obraćanje

U Novom Pazaru sam vidio rad i trud. Predanost radu na polju vjere i morala nešto je čime sam oduševljen. Moja priča o Novom Pazaru je započela prije tri godine i iskreno vjerujem da se neće završiti. Tema o kojoj govorimo je veoma važna, jer su na tu temu napisani tomovi knjiga, okupljala je ulemu na mnogo kongresa i skupova. Teško je za jedan susret reći ono što se tiče pojma umjerenosti, srednjeg puta u islamu. Pojam umjerenost ili srednji put je pojam koji svoje uporište crpi iz vjere, odnosno Kur’anai Kerima. Uzvišeni Gospodar u Kur’ani Kerimu kaže:

„Mi smo vas učinili umetom, narodom srednjeg puta ili umjerenosti.“

Ovaj pojam ne nalazimo samo kod posljednjeg Allahovog poslanika Muhammeda s.a.v.s. već i kod prijašnjih poslanika. Kod svih poslanika smo nalazili to mjerilo koje je održavalo ravnotežu između onoga što se radilo i govorilo, odnosno kako se postupalo. Kada Allah dž.š. spominje ovaj pojam u Kur’ani Kerimu ne možemo ga ograničiti samo jednim značenjem već može imati više značenja. Kad Allah dž.š. govori o kretanju Sunca i Mjeseca, Zemlje i svih nebeskih tijela, govori na način da među njima ne postoji nikakva neusklađenost već postoji duboki sklad.

Zapravo, taj sklad koji vlada među nebeskim tijelima i koji održava da čitav kosmos funkcioniše nešto je što se treba prenijeti i na nas ljude, tj. na čovječanstvo. Taj sklad koji postoji među Allahovim stvorenjima u svemiru treba se prenijeti i na ljude koji su na Zemlji, a zapravo je to umjerenost ili srednji put koji treba biti primijenjen.

U svom životu čovjek je potreban umjerenosti i skladu u svom ponašanju. Ako vozi automobil, ako se kreće, on mora voditi računa o svom kretanju, kako ne bi pao, mora se kontrolisati kako ne bi skrenuo u pogrešan smjer, jer će u suprotnom pasti. Kada Allah dž.š. u Kur’ani Kerimu pominje post kaže: „Allah dž.š. želi da vam olakša, a nikako da vam oteža.“

Allah dž.š. je u ibadetima koje je pripisao ljudima vodio računa o umjerenosti, principu skladnosti, zato je propisao čovjeku da izvrši ono što je u mogućnosti da izvrši, a da ga ne optereti. Allah dž.š. je od 12 mjeseci odabrao da samo u jednom postimo, i to ne 24 časa uzastopno već samo dio dana. Zapravo se u tome ogleda ravnomjernost ili skladnost koja treba vladati na ovom svijetu pojedinačno i kod ljudi u zajednici, a generalno u svijetu. Suština svega toga je u pojmu umjerenosti, skladnosti i srednjeg puta.

Ako analiziramo sunnet Poslanika s.a.v.s. kada je bio u prilici birati između dvije ili više stvari, nikada nije izabrao već ono što je bilo najlakše, najprikladnije ljudima, osim kada se radilo o onome što je grijeh i zabranjeno. U hadisu, predaji koju bilježi Buharija, prenosi se od Poslanika s.a.v.s. da je Allahu najdraža iskonska vjera, čista, umjerena, u kojoj se nalaze principi tolerantnosti. U drugom hadisu koji prenosi Ebu Hurejre, a bilježi Buharija, stoji da je Poslanik s.a.v.s. kazao da je islam olakšica ili skladnost. Nema čovjeka koji nije pokušao strogoćom vladati se u vjeri, a da ga vjera nije savladala. Zapravo, vjera nas usmjerava kako da postupamo i imamo cilj kojem se krećemo i da u tom kretanju prema cilju pokušamo zbližavati ljude među sobom.

Kao pouku ili zaključak možemo izvesti dva principa: jedan je da vjernik u svom djelovanju mora imati cilj, život u skladu sa uputom Kur’ani Kerima i sunnetom Poslanika s.a.v.s. i kretanje ka tom cilju. Kada ulema govori o pojmu umjerenosti primjećujemo različito viđenje lingvista koji bave se naukom jezika i islamske uleme. Kod lingvista pojam središnjosti ili umjerenosti je kada imate jednu stvar, pa je prepolovite – to je sredina. Kada mudri govore o  umjerenosti, ona je nešto što je između dvije krajnosti. Kada ulema govori o principu umjerenosti to je nešto što omogućava fleksibilnost da stvar ne mora uvijek biti na sredini već može imati mogućnost biti malo nalijevo ili nadesno. Ta fleksibilnost i sloboda je zapravo umjerenost u islamu.

Kao potvrda ili dokaz ovog o čemu govorimo je kada Allah dž.š. u Kur’ani Kerimu spominje ili naređuje vjernicima da vode računa o namazu, pa kaže:

„Vodite računa o namazima, a posebno o srednjem namazu.“

Srednji namaz ne mora biti onaj koji je u sredini, već onaj koji je najvredniji. To nam ukazuje da treba postojati središnjost, nešto na čemu se temelje drugi principi. U značenju pojma umjerenosti možemo prihvatiti i to da ljudi čine ono što su u mogućnosti. Mogućnosti su nešto što se razlikuje individualno od čovjeka do čovjeka. Allah dž.š. u Kur’anu kaže da nikog, nijednog čovjeka ne zadužuje preko njegovih mogućnosti. Riječi su Poslanika s.a.v.s. ashabima gdje kaže: „O onoga što od vas tražim ili vam propisujem sa željom da to izvršite – izvršite koliko možete.“ Iz ovoga se vidi kolika je važnost vođena računa o principu kada je u pitanju prakticiranje propisa vjere.

Postoji izreka kod Arapa da su najbolje stvari one koje su umjerene. Allah dž.š. je odredio da Poslanik s.a.v.s. bude iz plemena Kurejš, koje je poznato kao jedno od najvrednijih i najplemenitijih arapskih plemena. Kada bi od mene bilo traženo da najkraće definišem pojam umjerenost, kazao bih da ona u vjeri znači pravednost i fleksibilnost. Ovom pojmu prilazim sa te strane. Kada danas govorimo o muslimanima, biti umjeren znači biti pravedan u smislu prakticiranja propisa vjere.

U Kur’ani Kerimu, analiziranjem ajeta koji govore o ovoj temi, možemo naći da su upotrebljavane druge riječi – sinonimi za pojam srednji put i umjerenost kao što su olakšanje, prihvatanje vjere, islam, oslobađanje od tereta za vjernika. Ako analiziramo sunnet Poslanika a.s. i njega kao ličnost vidjet ćemo da je umjerenost odražavala njegovo ponašanje, riječi i odnos sa ljudima, bilo da se radilo o obraćanju ashabima, onome što je od njih tražio ili oneme što je on izvršavao.

Pravedni halife nakon smrti Poslanika s.a.v.s. su implementirali ovaj princip umjerenosti tokom njihove vladavine, što je učinilo da taj period protekne u znaku uspjeha na svakom polju.

Nakon 60. godine po Hidžri pojavili su se razni problemi u smislu da je bilo pojedinaca ili grupa koji su zastranili tako što su okrenuli leđa ovom principu i zaboravili ga. Krajem prvog hidžretskog stoljeća nastupilo je vrijeme uleme, imama u mezhebima koji su nastojali da ovaj princip privedu njegovom pravom značenju, da se pojam umjerenost i središnjost implementira onako kako je bilo u vrijeme Poslanika s.a.v.s.

U tom periodu ponovnog vraćanja principu središnjosti i umjerenosti prednjačili su svakako četvorica imama nama poznatih i najrasprostranjenijih mezheba, prije svega imam Ebu Hanifa, kao najstariji od četvorice imama, zatim imam Malik kao njegov savremenik, te imami Šafija i Ibn Hambel, koji su uspjeli vratiti kulturu dijaloga i razmišljanja. Ova četiri mezheba su nešto što znači umjerenost u vjeri.

Zapravo, ove riječi su kratak uvod i nešto što baca svjetlost na razumijevanje ovog pojma od njegove suštinske osnove, njegovog značenja u Kur’anu i Sunnetu, a takođe i njegove praktične primjene od vremena Poslanika s.a.v.s., preko pravednih halifa sve do današnjih dana.

***

Kako se umjereni musliman može prepoznati? Koji su to “standardi” koje bi ljudi trebali da ispune da bi se nazivali umjerenim muslimanima?

Umjerenost ili središnjost nije nešto što je nedokučivo, nešto što je nejasno, već je umjerenost kao pojam i pojava veoma jasna i ima svoje jasne znakove. Kada govorimo o pokazateljima umjerenosti, prvi princip umjerenosti je pravednost i fleksibilnost. Pravedan biti znači poznavati dvije krajnosti, a odabrati ono što je sredina, pravda. Biti u mogućnosti nekome nanijeti štetu, ali ipak to ne učiniti. Fleksibilnost je isto biti u mogućnosti odabrati dvije krajnosti, ali ipak ne učiniti to već ostati na sredini i dosljedan onome što se čini.

To će se najbolje očitovati kroz jedan primjer iz prakse Poslanika s.a.v.s. Jednom prilikom je bio na putu, a sa njim su bili ashabi. To je bilo u mjesecu Ramazanu. Jedan dio ashaba je postio, a drugi dio je koristio olakšicu i mrsio je. Poslanik s.a.v.s. nije korio ni jedne ni druge. U tome se ogleda fleksibilnost. Drugi primjer Muaz ibn Džebel. Jedan od ashaba Poslanika s.a.v.s. klanjao je za njim namaz, a onda bi išao svom narodu i predvodio ih u namazu. To je radio sve dok se predvodeći noćni namaz, koji je bio predug, određeni broj ljudi povukao i nije klanjao. Nakon toga ga je Poslanik s.a.v.s. ukorio i rekao: „Zar ćeš svojim postupcima dovesti ljude u iskušenje?“ Ondosno, dovesti ih do te mjere da će se ustegnuti od izvršavanja ibadeta u džematu. Tada je Poslanik kazao hadis:

“Kada neko od vas klanja i predvodi namaz ljudima, neka skrati, odnosno neka ne odužuje, jer u džematu može biti ljudi koji su sa određenim potrebama, iznemogli, stari. A kada neko od vas klanja sam u svojoj kući neka oduži koliko hoće.“

Ovo je očigledna poruka kako razumjeti umjerenost u islamu. Zapravo, u tumačenju ajeta da je Allah dž.š. učinio ovaj umet – umetom sredine, Poslanik s.a.v.s. je protumačio tu umjerenost kao pravednost u postupcima prema ljudima. Kada imamo spor između dvije strane, obično se pristupa tome da se nađe neko ko će lijepim odnosom i savjetom učiniti da se i jedna i druga strana odreknu svojih maksimalnih zahtjeva da bi se našla sredina, a zapravo se u tome ogleda princip pravednosti u islamu.

Umjerenost je ustrajnost u onome što se izvršava. Mi na svakom namazu ponavljamo riječi Fatihe gdje molimo Allaha dž.š. da nas uputi na pravi put. Allah dž.š. želi da budemo ustrajni u vršenju ibadeta, a da se ne ugledamo na narode koji su bili prije nas, koji su ili pretjerivali ili nisu izvršavali ono što se od njih tražilo. Ako analiziramo odnos sljedbenika drugih religija, posebno onih ekstremnih krila – judaizma i kršćanstva, možemo vidjeti da ovaj princip nije uvažen. Nailazimo na činjenicu da se pripadnici svoje rase smatraju posebno vrijednim i odlikovanim u odnosu na druge. Ovakav stav ne nalazimo kada je u pitanju islam i musliman i to ponašanje se ne može pripisati islamu ili Šerijatu.

Još jedan od pokazatelja srednjeg puta je snaga. Onaj ko se nalazi na sredini je fleksibilan i to mu daje snagu. Biti umjeren znači biti snažan, a ne slab. Od pokazatelja umjerenosti kod muslimana je implementacija kur’anskog principa bratstva među muslimanima. To implementirati u životima mogu samo oni koji su umjereni. Svako zastranjivanje u bilo kojem smjeru može značiti isključivost.

Takođe i dobrota, kvalitet je jedan od pokazatelja. Umet Muhammeda s.a.v.s. je prepoznatljiv po tome. Allah dž.š. u Kur’ani Kerimu govori da je umet Muhammeda s.a.v.s. najbolji umet u smislu njegovog kvaliteta, jer naređuje izvršavanje dobra i traži od drugih da se klone svega što je loše.

Pokazatelj umjerenosti je i sigurnost. Čovjek koji je umjeren osjeća se stabilnim, za razliku od onoga koji ide u bilo koju krajnost. Takva osoba nije sigurna sa samim sobom. Sigurnost je nešto što je pod znakom pitanja i kod onih koje žive sa takvim osobama koje su zastranile u bilo kojem drugom smjeru. Umjerena osoba jeste sigurna osoba i neko ko je izvor sigurnosti za sve one koji žive sa njom.

Kada govorimo o umjerenosti u islamu, znači li to da imamo i neumjerenost ili neki lijevi i desni put, ili put ekstremizma?

Sama činjenica da Allah dž.š. u Kur’ani Kerimu spominje ovaj princip i pojam umjerenosti, govori da je u to vrijeme postojala potreba da se ovaj princip pojasni i postavi sa ciljem implementacije. I tada su postojali ljudi koji su išli u krajnost. Primjer je kada je Poslanik s.a.v.s. dijelio plijen svojim ashabima. Jedan od tadašnjih učesnika u borbi je došao Poslaniku i povišenim tonom rekao: „O Muhammede, budi pravedan!“ To je u jednom trenutku naljutilo Poslanika s.a.v.s. i rekao je: „Ako ja neću biti pravedan, pa ko će onda biti. Ako sam ja onaj koga je Allah dž.š. odabrao i dao Kur’ani Keirim da ga prenese ljudima.”

Još u vrijeme objave Kur’ani Kerima postojali su ljudi koji su bili skloni krajnostima, a šta je tek sa našim današnjim vremenom. Postojali su, postoje i vjerovatno će postojati u budućnosti ljudi koji u svom djelovanju i postupcima neće implementirati i prakticirati princip umjerenosti.

Kakve refleksije proizvode umjerenost s jedne i ekstremizam s druge strane, kako na muslimane koji izvršavaju ibadete tako i na neku širu zajednicu?

Prva stvar koja je vidljiva posljedica kod čovjeka jeste iskreno vjerovanje i robovanje Uzvišenom Gospodaru, izvršavanje određenih propisa. Pitanje koje možemo postaviti je šta je lakše: vjerovanje u Allaha dž.š. ili izvršavanje ibadeta koje je Allah dž.š. propisao? Čovjek je po svojoj prirodi stvoren da bude Allahu dž.š. pokoran, da čini ibadet Njemu. Svako drugo pokoravanje idolima dovodi u problem čovjeka u mentalnom i drugom smislu. Zamislite, danas imate skupine ljudi koji se klanjaju raznim božanstvima, čak do obožavanja određenih životinja – krava, pasa, miševa. Zamislite u kakvom se stanju oni nalaze i koja je filozofija njihovog života.

Vjerovanje u Allaha dž.š. nema u sebi nikakvih poteškoća. Tome svjedoči predaja Enesa r.a, a koju bilježi u svom Sahihu Muslim u kojoj se spominje da bi na Sudnjem danu čovjek, koji će polagati račun za svoja djela o svom ponašanju, a njegovo prebivalište je Džehennem, bio spreman dati doline i brda zlata da se iskupi. A Allah dž.š. će kazati: „Pa zašto nisi postupao onako kako treba dok si bio na onom svijetu. Moja naredba je do tebe došla dok si bio u utrobi svoga oca. Iamo si lakši put da dođeš do Dženneta nego put koji si izabrao. To je put pokornosti tokom života.“

Također, od posljedica umjerenosti u vjeri nakon iskrenog vjerovanja u Allaha dž.š. je izvršavanje namaza kojeg je Allah dž.š. naredio najprije 50 u toku dana i noći. Na traženje i insistiranje Poslanika s.a.v.s, taj broj je smanjen na pet, ali je nagrada ostala ista. Za svaki namaz koji čovjek obavi Allah dž.š. daje deset puta veću nagradu. Pored namaza, koji je pokazatelj iskrene i prave vrijednosti središnjosti u vjeri, također možemo spomenuti i izvršavanje drugih Allahovih imperativa poput izdvajanja zekata, post mjeseca Ramazana i obavljanja hadža za one koji su u mogućnosati.

Lijep odnos sa ljudima, govoriti ljudima dobro, ne činiti ništa od onoga što oni ne žele da im se uradi ili kaže, iskrena vjera i umjerenost moraju se manifestovati i kroz naš odnos sa ljudima.

Ono čemu nas umjerenost u vjeri poučava jeste ravnopravan odnos prema ljudima bez toga da ćemo pojedine nacije smatrati vrednijim u odnosu na druge. Umjerenost nam poručuje da trebamo imati ravnopravan odnos prema drugima bez davanja prednosti nikom u odnosu na drugoga, a najbolji su oni koji se Allaha dž.š. boje i pokoravaju Mu se.

Ono kroz šta se manifestuje umjerenost u vjeri jeste javni život u zajdenici u kojoj ljudi djeluju. Kada je Poslanik s.a.v.s. došao u Medinu nju su nastanjivali Jevreji i muslimani, a nakon njih su se pojavili i munafici. Poslanik s.a.v.s. je znao poimenice ko su oni, ali nikada ih nije omalovažio ili kažnjavao. Kroz taj primjer najbolje se vidi manifestovanje umjerenosti u vjeri, u zajednici u kojoj djelujemo.

Poslanik s.a.v.s. u Medini se nije borio protiv nemuslimana, prihvatao je suživot sa njima, jedino kada je došlo do kršenja raznih sporazuma dolazilo bi do proganjanja onih koji su to učinili.

Jedan segment je na polju slijeđenja određenog mezheba. Teško je ili nemoguće okupiti sve ljude oko jednog mišljenja, jer postoje različitosti u mišljenjima. Da je to bio cilj i intencija Uzvišenog Allaha dž.š. On bi to i učinio, kao što nas je okupio oko jedne knjige Kur’ani Kerima. Sama činjenica da se to nije desilo i da je ostavljena mogućnost različitih razumijevanja određenih stvari, ukazuje da je umjerenost i središnjost u vjeri uporište učenjaka različitih mezheba.

Onaj ko želi da se samo njegovo mišljenje sluša i slijedi ima problem sa sobom i radi se o osobi koja ne podnosi druge ljude i smatra da je samo njeno mišljenje ispravno.

Šta bi ste poručili našoj omladini koja sebe ne pronalazi u standardima umjerenosti ili sredine u islamu?

Poruka svima koji ne pronalaze sebe u ovim principima je da se vrate svome iskonu, dakle svojoj prirodi, jer je priroda čovjeka sa kojom je Allah dž.š. ovaj svijet stvorio zapravo u ovim pojmovima. Praksa Poslanika s.v.a.s, njegovih ashaba i uleme kroz povijest je da nisu odstupali od svojih načela i svega onoga što ona znače. To je ono našta nas poučava vjera i pravo znanje. Sve generacije koje su živjele prije nas, a implementirale princip umjerenosti u vjeri, zar su bile u zabludi. Njaveći gubitnik takvog ponašanja nije vjera niti ljudi, već čovjek koji se ponaša na taj način. On ne može svojim ponašanjem narušiti vjeru ili sklad, jer vjera će nadvladati i pobijediti, a oni će propasti. Umjesto što stoje na žegi i suncu bolje je da se sklone u hlad. Umjesto da piju otrov bolje da piju vodu.

To pitanje je u meni probudilo osjećaj i podsjetilo me na određene osobe sa kojima sam komunicirao, a koje su izabrale sebi put isključivosti i ekstremizma i žive u teškom stanju. Svaka riječ koju vam upute je poput ispaljenog metka na vas. Oni žive izolovanim životom. Od njihovog razmišljanja ispaštaju njihova djeca, supruge, porodica. Takvo ponašanje nema opravdanje u vjeri. Musliman treba biti kao što je bio Muhammed s.a.v.s, naš uzor. A kakav je bio on? On je bio milost i milostiv. Onaj ko hoće da se ugleda na njega mora u svojim postupcima implementirati ono što je bio on. To znači da mora biti umjeren, fleksibilan, ustrajan i nikako isključiv, rezervisan prema svim drugima koji ne razmišljaju kao on.

Kakva su Vaša iskustva obzirom da ste imali priliku razgovarati sa muslimanima u Sandžaku? U kakvom smo mi stanju?

Malo mi je teže govoriti zato što sam ovaj narod i grad zavolio bratski. Novi Pazar, ova regija i muslimani imaju posebno mjesto u mom srcu. Prije nekoliko dana bio sam upitan da izrazim mišljenje o Novom Pazaru. Kazao sam da je Novi Pazar grad koji ima preko 100.000 stanovnika. Nemoguće je očekivati da toliki broj ljudi misli na jedan način. Ono što sam zapazio jeste da je grad umjerenosti i sredine, nemate pretjerano izražene one koji su isključivi. Postoje određeni pojedinci koji imaju drugačije stavove. Moja poruka je da je umjerenost i stabilnost nešto što historijski ima utememeljenost na ovom prostoru. Na tom temelju se izgradilo ono što danas imamo. Oni koji žele da tu fleksibilnost i umjerenost uzdrmaju pokušavaju kao članovi lađe na moru da probuše tu lađu. Ako je probuše morat će plivati, a ne znaju gdje je kopno, pa će se utopiti u moru. Novi Pazar je prepoznatljiv po svojoj umjerenosti, toleranciji, otvorenosti kada je u pitanju vjera, odnos prema ljudima u javnom životu.

Sama činjenica da govorimo o ovoj temi ukazuje na sigurnost i stabilnost ove zajednice koja postoji. Kada postoji strah od nečega onda se te stvari izbjegavaju. Činjenica da govorimo o tome ukazuje da je Novi Pazar grad stabilnosti i umjerenosti. Ne želimo da o ovim važnim temama govore drugi, već ćemo mi. Poruka mladim ljudima je da umjesto čiste vode ne piju otrov, jer ih to ne vodi sreći i uspjehu na ovom ni na onome svijetu.

Vrlo često se javljaju problem na relaciji omladine i uleme. Imamo mladog čovjeka koji je iz želje za traganjem u islamu pročitao nešto što se kosi sa onim što je učio u medresi ili na fakultetu. Kako pristupiti rješavanju tog problema?

Trebamo znati da su vrata idžtihada u cilju iznalaženja najboljeg rješenja otvorena i nemamo ih pravo zatvoriti. Čovjek individualno ima pravo da čita i slijedi mišljenje koje želi. Kada ljudi žive u organiziranoj zajednici i postoje određeni organi zaduženi za sprovođenje i tumačenje propisa vjere, onda je potpuno logično da pojedinci nemaju pravo protiviti se zvaničnim stavovima nadležnih, legalnih i legitimnih organa Islamske zajednice. Ta zajednica preuzima odgovornost za sve ono što se čini. Kada imate organe Islamske zajednice i vrhovne vjerske autoritete oni su odgovorni za uspostavu Takvima, ubiranje zekata i njegovu distribuciju korisnicima, kao što su odgovorni i za tumačenje propisa vjere. Ovdje treba napraviti razliku. Kada posotji određena organizirana Islamska zajednica na terenu, pojedinci imaju pravo, ne možemo im uskratiti tu mogućnost, da se individualno za sebe u svojoj porodici ponašaju u skladu sa svojim mišljenjem, ali ne smiju i nemaju pravo javno iznositi svoje stavove koji se kose za zvaničnim stavovima nadležnih organa. Na taj način se izazivaju pometnja i posljedice.

Kada imate organiziranu zajednicu, bez obzira bila ona u Novom Pazaru, Saudijskoj Arabiji, Turskoj, sa tom zajednicom je zadovoljan narod. Izbor vjerskih predstavnika vrši se direktno od strane muslimana i tada je sva nadležnost na tim zvaničnim organima Islamske zajednice. Niko nema pravo narušavati taj sklad u zajednici iznošenjem ličnih stavova koji nisu utemeljeni na jasnim nepobitnim dokazima i izučavanjima.

Sa prostora Sandžaka imamo veliki broj mladića koji studiraju na raznim stranama svijeta, posebno tamo gdje su dominantni ili se prakticiraju drugi mezhebi, npr. Saudijska Arabija, gdje je dominantan mezheb imama Hanbela. Ne priliči da oni koji se školuju na drugim prosotrima, gdje su dominantni drugi mezhebi, kada se vrate u svoje mjesto rade na tome da promijene mišljenja i jedan mezheb zamijene drugim. Prihvatili smo da su sva četvorica imama na istini i nemamo pravo, obzirom na broj njihovih sljedbenika, da kažemo da je jedan u pravu, a drugi u krivu. Oni koji se školuju na različitim prostorima i vraćaju se u svoj kraj trebaju imati osjećaja i poštivati tradiciju, mezheb koji je dominantan.

Ja dolazim sa prostora gdje upotreba tespiha u toku zikra nije nešto što je rasprostranjeno. Obzirom da sam ovdje treću godinu vidio sam da je rasprostranjen zajednički zikr i uobičajena praksa. Ove godine donio sam sa sobom moj tespih i na taj način pokazujem da poštujem tu tradiciju, šaljem poruku kako se trebamo ponašati.

Ako ulema u našem gradu uopće ne nosi duge brade i kratke pantalone, ne klanja dižući ruke u namazu poslije tekbira, ne zikri nakon farz namaza, da li jedan pojedinac koji uči islam iz knjiga ima pravo da propagira druge stavove i da radi po tim stavovima, ako znamo da to u našim džematima izaziva veliki nered?

Mi moramo napraviti razliku između osnovnih pitanja vjere i pitanja koja su dio svakodnevnih izvršavanja propisa. U temeljnim stvarima nema razlika i neprihvatljivo je razilaženje u njima. Što se tiče pitanja koja su dio izvršavanja određenih propisa, koja su dio ibadeta ili drugih pravila koja regulišu međuljudsko poslovanje, odnose u porodici, brak itd, u njima shodno izvorima naše vjere i tradicije postoji mogućnost i širina razilaženja među ulemom, tako da postoje različiti mezhebi koje mi ne osporavamo i nemamo pravo osporavati. Ono što je moj izbor imam pravo da ga odaberem, ali ne i da namećem drugome, kao i da će izbor drugoga biti prihvatljiv dok je on ograničen na njemu samome. Ne možemo svoje mjerilo nametnuti kao ispravno, a tuđe smatrati kao pogrešno. Pitanja koja su spomenuta, poput podizanja ruku u namazu, tespiha i slično, mogu biti rezultat različitog razumjevanja u mezhebu. Svako od nas ima pravo ponašati se u svom mezhebu kojeg poštuje i gdje je to regulisano, a bez mogućnosti da jedni druge kritikujemo. Moramo jedni druge voljeti i poštivati bez obzira ako se u nekim stvarima međusobno razilazimo. Ako to uzrokuje mržnju među nama, onda to nije u skladu i utemeljeno na pojmu o kojem govorimo. Razilaženje je nešto što je logično i posotji među muslimanima na jednom prostoru i generalno među muslimanima. Razilaženja su i u tome kada je u pitanju vrijeme i način računjanja klanjanja podne namaza ovdje, u Meki ili nekom drugom mjestu. Razilaženja su dotle dokle ne rezultiraju isključivost i mržnju među pripadnicima vjere. Razilaženje  pokazuje širinu unutar vjere i mogućnost da se osoba shodno situaciji u kojoj se nađe na taj način i ponaša.

Ukoliko dolazi do šeriatskog razilaženja, kako da postupi musliman? Na osnovu svoga razmišljanja i istraživanja ili da posluša islamsku ulemu?

Ako je čovjek takvog idžtihada, poznavanja izvora vjere, onda je slobodan da učini ono što misli na osnovu vlastitog poznavanja vjere da je ispravno. To je osoba koja poznaje Kur’an, sunnet Poslanika s.a.v.s, govori arapski jezik i poznaje ostale izvore vjere. U tom slučaju osoba dostiže stepen idžtihada, mudžtehida, može uraditi po svome mišljenju.

Kada osoba nije na stepenu poznavanja vjere i svih njenih izvora kao što su mudžtehidi, a živi na prostoru gdje postoji organizirana vjerska zajednica, koja ima svoje autoritete zadužene za tumanječenje vjere, u tom slučaju je ona dužna ponašati se onako kako nalažu propisi. Znači, treba poslušati stavove uleme i Islamske zajednice, ne okretati se prema nekom ko je na drugom kontinentu i hiljadama kilometara udaljen od te osobe da traži njeno mišljenje ili savjet. Kada imate organiziranu zajednicu sa povjerljivom ulemom, koja je svojim znanjem došla do određenih položaja, kao što mi ovdje imamo, a sa druge strane je osoba koja nije na nivou poznavanja vjere mudžtehida, ona će se ponašati u skladu sa preporukama zvaničnih organa Islamske zajednice i njene relevantne uleme.

Jeste li Vi lično zadovljni stanjem muslimana u svijetu? Koliko su dosljedni umjerenosti, a koliko vreba opasnost od prelaženja u krajnosti? Kada biste pravili paralelu između stanja muslimana u Sandžaku i arapskom svijetu, kako mišljenje bi imali, gdje su sličnosti, a gdje razlike?

Pojam umjerenosti se od većine islamskog umeta uvažava i poštuje. Činjenica je da imamo snažnu kampanju da se vjeri islamu pripišu razne skupine koje u svom postupanju ne primjenjuju princip umjerenosti i koje su ekstremističke. U tom cilju su uloženi veliki napori, posebno na medijskom polju. S druge strane, zahvaljujemo Allahu dž.š. što živimo u vremenu kada je moguće plasirati informaciju i putem interneta. Kazao bih da su ti pokušaji osuđeni na propast i namjere onih koji su te projekte pokrenuli nisu i neće uroditi plodom. Danas u svijetu ima skoro milijardu i po muslimana. Možda u tom broju možete naći stotinu hiljada onih koji nisu primijenili princip umjerenosti. Zar ćete zbog toga donijeti generalnu osudu islamskom umetu zbog ovih pojedinaca.

Nažalost, muslimani su kroz povijest, a posebno u XX vijeku, bili žrtve tamo gdje su živjeli, pa i vi ovdje na prostoru Sandžaka. Oni koji su činili nepravde prema muslimanima u svijetu, ovdje kod vas u Sandžaku i Bosni su oni koji danas optužuju muslimane za razne krajnosti i ekstremizam. Kada pogledate I i II svjetski rat koji je bio na prostoru Evrope – 52 miliona ljudi je ubijeno. To je velika brojka, a uz to da dodate patnje i zločine koji su u to verijeme činjeni. Zar imaju pravo danas oni nazvati islam vjerom ekstremizma zbog određenih pojedinaca i skupina, a zaboravljaju sve ono što su učinili pripadnici drugih religija. Bez obzira na sve što se dešava danas, ne smije se kod nas roditi sumnja da muslimani nisu umet umjerenosti. Naprotiv, muslimani jesu generalno umet umjernosti, a oni pojedinci ili skupine iz islamskog umeta koji svoje ekstremizme pokazuju na razne načine, ne mogu nauditi vjeri, već će nauditi samo sebi. Allah dž.š. je Onaj koji je objavio Kur’an, koji čuva vjeru i koji će je sačuvati i siguran sam da će umjerenost u vjeri i vjera biti sačuvana, a svi oni koji pretjeruju sa raznim ekstremizmima će propasti. Većina muslimana je za suživost, poštuje različitosti, ima snage i volje da bude aktivan činilac u raznim segmentima društva i da poštuje razlike tamo gdje muslimani žive.

(Rubrika: TRIBINA    ,Autor: Muhamed bin Abdulaziz el Matrudi, TV Sandžak,Ramazan 1437. h.g. / juni 2016. , Moderator: Salahudin Fetić, Glas islama 277, strana 16,17,18)